Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2633/09 (M. P., J. P., Z. Ć., D. S., R. C. i R. P.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2633/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko. M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2633/09, rješavajući apelaciju Milanka Palamara i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milanka Palamara, Jelene Plakalović, Zage Ćodo, Draginje Simović, Radomira Cincara i Rade Ponjarac podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-07-000 553 od 28. maja 2009. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj 014-0-GŽ-

06-000 505 od 14. marta 2007. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu, broj 089-0-P-06-000 239 od 20. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milanko Palamar, Jelena Plakalović, Zaga Ćodo, Draginja Simović, Radomir Cincar i Rada Ponjarac (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Pala, podnijeli su 15. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-07-000 553 od 28. maja 2009. godine, presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 014-0-

GŽ-06-000 505 od 14. marta 2007. godine i presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 089-0-P-06-000 239 od 20. maja 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj 089-0-P-06-000 239 od 20. maja 2006. godine, odbačeni su kao neblagovremeni tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su apelanti bili zaposleni u stalnom radnom odnosu kod Doma zdravlja Pale (u daljnjem tekstu: tuženi) do 31. decembra 1998. godine i da im je nezakonitim postupanjem tuženog prestao radni odnos 31. decembra 1998. godine, te da se utvrdi da tuženi nije vratio apelante Milanka Palamara, Zagu Ćodo i Radu Ponjarac na radno mjesto i da se dosljedno tome naloži tuženom da vrati ove apelante u stalni radni odnos i da ih rasporedi na odgovarajuća radna mjesta koja odgovaraju njihovim stručnim i radnim sposobnostima i uspostavi im radno-pravni status u skladu sa Zakonom o radu i Kolektivnim ugovorom. Presudom su dalje odbijeni kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da im tuženi isplati potraživanja po osnovu radnog odnosa, sa zakonskom kamatom i troškovima postupka, sve bliže precizirano u izreci presude, a tužbeni zahtjev apelanata kojim je traženo da se utvrdi da je tuženi vratio u radni odnos apelante Draginju Simović i Radomira Cincara 12. marta 2001. godine a Jelenu Plakalović 1. januara 2004. godine, smatra se povučenim. Presudom su apelanti obavezani da nadoknade tuženom troškove postupka u iznosu od 24.212,50 KM, dok je zahtjev tuženog da se obavežu apelanti da mu naknade na ime troškova postupka iznos od 1.162,50 KM odbijen kao neosnovan.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da su apelanti bili radnici Ambulante Hreša (u daljnjem tekstu: Ambulanta), koja je do zaključenja Dejtonskog mirovnog sporazuma bila u sastavu Doma zdravlja Vogošća, a nakon toga nije više bila u sastavu navedenog Doma zdravlja, već je na zahtjev općine Stari Grad, Ministarstva zdravlja Republike Srpske i direktora Regionalnog zavoda za zdravstvenu zaštitu Istočno Sarajevo dogovoreno da Ambulanta nastavi obavljanje djelatnosti, da Fond za zdravstvenu zaštitu (u daljnjem tekstu: Fond) doznačuje sredstva za rad Ambulante na žiro račun tuženog a da tuženi pruža administrativnu i finansijsku pomoć za Ambulantu. Osnovni sud je dalje naveo da je po doznačavanju sredstava od Fonda na žiro račun tuženog, tuženi vršio obračun i isplate plata radnicima Ambulante i i vršio ostala plaćanja za potrebe poslovanja Ambulante, ali kako tuženi nije mogao isplatiti plate radnicima Ambulante bez uplate doprinosa, sve radnike Ambulante prijavio je na šifru djelatnosti tuženog od 1. juna 1996. godine, i u radnim knjižicama upisao da su zasnovali radni odnos kod poslodavca-tuženog, te nakon toga isplaćivao lične dohotke radnicima Ambulante i istovremeno plaćao doprinose na lične dohotke Fondu za penzijsko i zdravstveno osiguranje (u daljnjem tekstu: Fond PIO) i Fondu. Osnovni sud je istaknuo da tuženi nije izdao rješenja da su radnici Ambulante zasnovali radni odnos kod tuženog, te da Ambulanta nije ušla organizaciono u sastav tuženog, da ni jednim aktom nije regulisano da se Ambulanta pripoji tuženom, te da Ambulanta nije registrovana u sastavu tuženog kod nadležnog suda.

4. Osnovni sud je dalje naveo da usljed toga što Fond nije redovno vršio uplatu sredstava tuženom za potrebe radnika i obavljanja djelatnosti Ambulante, što se vidi iz nalaza vještaka finansijske struke, direktor tuženog je svim radnicima Ambulante raskinuo radni odnos i iste odjavio kod Fonda PIO da im prestaje rad - osiguranje sa 31. decembrom 1998. godine, sa kojim danom su radnicima bile isplaćene plate i doprinosi. Osnovni sud je naveo da je zatim tuženi nakon toga apelante Milanka Palamara, Radu Ponjarac, Draginju Simović i Radomira Cincara ponovo prijavio da zasnivaju radni odnos kod tuženog sa 1. augustom 1999. godine i sve ih odjavio sa 20. augustom 1999. godine i za taj period isplatio ovim apelantima plate, doprinose i topli obrok, što je upisao u radne knjižice - podatke o zaposlenju ovih apelanata. Navedeno je da pri tome direktor tuženog pri ponovnom zasnivanju radnog odnosa sa ovim apelantima nije donosio ni odluku ni rješenje o zasnivanju, ni odluku ni rješenje o prestanku radnog odnosa. Osnovni sud je istaknuo da tuženi nije donosio ni odluku o zasnivanju radnog odnosa sa radnicima Ambulante, niti je donosio odluku - rješenje o prestanku radnog odnosa radnicima Ambulante, već je jedino radnike Ambulante, odnosno apelante odjavio kod Fonda PIO sa prestankom rada - osiguranja i radnicima zaključio radne knjižice sve sa 31. decembrom 1998. godine. Osnovni sud je dalje naveo da apelanti nakon prestanka radnog odnosa nisu se obraćali tuženom za zaštitu, i nisu podnosili prigovor tuženom zbog prestanka radnog odnosa, te da su jedino podnijeli pismeni zahtjev tuženom 19. februara 2001. godine kojim su tražili da tuženi donese odluku da se rasporede na radna mjesta, koji je odbačen aktom tuženog broj 32/01 od 7. marta 2001. godine zbog nenadležnosti, jer Ambulanta nije u sastavu tuženog, koji akt su apelanti primili i nisu ni na ovu odluku podnosili prigovor tuženom.

5. Osnovni sud je naveo da u vrijeme kada je tuženi odlučio da apelantima prestane radni odnos, bio je na snazi Zakon o radnim odnosima („Službeni glasnik RS“ br: 25/93, 14/94, 15/96, 21/96, 3/97 i 10/98), koji je važio sve do donošenja Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ broj: 38/2000), koji je stupio na snagu 17. novembra 2000. godine. Osnovni sud je dalje naveo da apelanti, i ako im tuženi nije dostavio odluku o prestanku radnog odnosa, saznali su da im je radni odnos prestao 31. decembra 1998. godine sa kojim danom su odjavljeni kod Fonda PIO i sa tim danom im je zaključena radna knjižica. Apelanti su, kao je naveo Osnovni sud, bili dužni da zbog povrede prava iz radnog odnosa, u roku od 15 dana od dana saznanja za povredu prava, protiv odluke o prestanku radnog odnosa podnesu prigovor nadležnom organu tuženog, koji je bio dužan da u daljem roku od 15 dana odluči o prigovoru, sve u skladu sa članom 56. stav 1. i 2. Zakona o radnim odnosima. Osnovni sud je istaknuo da međutim apelanti nisu u daljem roku od 15 dana od isteka roka za odlučivanje po prigovoru podnijeli tužbu sudu, odnosno, nisu se koristili pravom prigovora, niti su dobili odluku povodom prigovora (član 57. stav 1. Zakona o radnim odnosima). Kako apelanti nisu ni podnijeli prigovor nadležnom organu kod tuženog, apelanti nemaju pravo na sudsku zaštitu u smislu odredbe člana 57. stav 2. u vezi sa stavom 1. Zakona o radnim odnosima, te se zbog toga imalo smatrati da su apelanti izgubili pravo na sudsku zaštitu, odnosno tužba apelanata koju su 3. maja 2001. godine podnijeli sudu protiv tuženog radi prestanka radnog odnosa je neblagovremena. Osnovni sud je zaključio da dosljedno tome nisu osnovani ni ostali tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili isplatu potraživanja iz radnog odnosa, zakonskih zateznih kamata i troškova postupka.

6. Presudom Okružnog suda, broj 014-0-GŽ-06-000 505 od 14. marta 2007. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelant ai potvrđena presuda Osnovnog suda. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je Osnovni sud pravilno utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o faktičkom radu, jer je prijavljivanje o zasnivanju radnog odnosa učinjeno van slučajeva Zakona o radnim odnosima. Navedeno je da je osnovni sud utvrdio da se nije radilo o organizacionim promjenama u smislu spajanja Ambulante sa tuženim, pa apelantima tuženi nije ni izdavao rješenja o zasnivanju radnog odnosa i slijedom toga nije izdavao rješenja o prestanku radnog odnosa. Istaknuto je da je i po ocjeni Okružnog suda bilo dovoljno kao što je uradio tuženi – da radnicima saopći da ne dolaze na rad. Okružni sud je dalje naveo da apelanti, nakon zaključivanja radnih knjižica i saznanja da su odjavljeni kod nadležnih fondova i znanja da ne primaju platu, nisu izjavljivali prigovore protiv takvog ponašanja tužene, iako su to mogli u smislu člana 56. tada važećeg Zakona o radnim odnosima, a niti su tražili da nastave sa radom, iako nije donijeta odluka o prestanku radnog odnosa. Okružni sud je istaknuo da nepodnošenje prigovora odnosno tužbe u određenim rokovima je imalo za posljedicu gubitak prava na internu odnosno sudsku zaštitu, koja je dovodila do gubitka samog prava iz radnog odnosa u cjelini, koji su mogli biti predmet sudske zaštite. Navedeno je da su u konkretnom slučaju, sve da je i postojao radni odnos, a nije jer se radilo o faktičkom radu, gubitkom radnog odnosa apelanti izgubili status radnika, pa stoga i nisu mogli u sporu pokrenutom poslije više godina ostvarivati sudsku zaštitu zbog prekluzije u smislu čl. 56. i 57. tada važećeg Zakona o radnim odnosima.

7. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-07-000 553 od 28. maja 2009. godine, odbijena je revizija apelanata izjavljena protiv presude Okružnog suda.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da onog momenta kada je apelantima zaključena radna knjižica i kada su obaviješteni da više ne dolaze na posao u prostorije tuženog, bilo im je jasno da, iako o prestanku radnog odnosa nisu primili rješenje, da je došlo do povrjeđivanja njihovog prava na rad i ostalih prava koja iz njega proizilaze. Vrhovni sud je dalje naveo da u ovim okolnostima apelanti su imali saznanja o povredi prava iz radnog odnosa i morali su poduzimati aktivne radnje za zaštitu svojih prava propisane zakonom neovisno od toga da li je tuženi ispoštovao zakonom predviđene odredbe o načinu i uslovima prestanka radnog odnosa. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 3. maja 2001. godine, Vrhovni sud je istaknuo da je mjerodavno pravo po kome se trebao rješavati ovaj sporni odnos Zakon o radu, a ne odredbe čl. 56. i 57. Zakona o radnim odnosima, kako su to učinili nižestepeni sudovi. Ovo zbog toga jer je odredbom člana 165. Zakona o radu propisano da će se postupci za zaštitu prava radnika, započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, okončati prema propisima koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona, a prema odredbi člana 167. Zakona o radu ovaj zakon je stupio na snagu osmog dana od dana objavljivanja u službenom glasniku, to jeste 15. novembra 2000. godine. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana

105. Zakona o radu propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede, te da pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava. Kako su apelanti imali saznanje o povredi prava iz radnog odnosa sa 31. decembrom 1998. godine kada im je zaključena radna knjižica, odnosno apelanti Milanko Palamar, Draginja Simović i Radomir Cincar sa 20. augustom 1999. godine, a tužba je podnesena 3. maja 2001. godine, Vrhovni sud je zaključio da je tužba neblagovremena, jer je podnesena po proteku subjektivnog roka od jedne godine od dana saznanja za povredu.

9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelanti smatraju da su osporene presude i mišljenje sudova nezakonite, jer apelanti nisu dobili odluke o prestanku radnog odnosa i nisu im vraćene radne knjižice, te da zbog šutnje administracije, ne može se smatrati da su apelanti neblagovremeno podnijeli predmetnu tužbu.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega su odbacili, odnosno, odbili tužbene zahtjeve apelanata, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u revizionom postupku otklonio propuste nižestepenih sudova vezane za primjenu materijalnog prava i dao iscrpne razloge zašto je i primjenom relevantnih odredbi Zakona o radu tužbene zahtjeve apelanta trebalo odbaciti odnosno odbiti te dao razloge zašto revizioni navodi apelanta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji, osim ponavljanja žalbenih navoda koji su detaljno i jasno izanalizirani i obrazloženi u postupku pred Vrhovnim, Okružnim i Osnovnim sudom, ne nude bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U odnosu na navode apelanata o povredi prava na život, Ustavni sud zapaža da apelanti u samoj apelaciji tvrdnje o povredi navedenog prava ničim nisu potkrijepili ili obrazložili, a iz osporenih presuda se ne može zaključiti da su u postupku pred redovnim sudovima raspravljane, odnosno, na bilo koji način dovedene u pitanje garancije ustanovljene pravom na život iz člana II/a. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe da navode apelanata u ovom dijelu posebno ispituje.

15. U vezi navoda apelanata da im je povrijeđeno pravo na rad, Ustavni sud zapaža da je ovo prava garantirano članom 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se, prema Aneksu I na Ustav Bosne i Hercegovine, primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje Ustavni sud smatra da nema potrebe ulaziti u ispitivanje navoda apelanata o kršenju prava iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, jer su isti također, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2633/09 (M. P., J. P., Z. Ć., D. S., R. C… | Sudska praksa | Aktio