Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2869/09 (E. M., E. B., A. B. i N. B.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2869/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2869/09, rješavajući apelaciju Emire Medić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emire Medić, Emira Biščevića, Amre Biščević i Nerme Biščević podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 000 646 08 U od 14. jula 2009. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Banja Luka broj 15-364-598/08 od 3.
oktobra 2008. godine i Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banja Luka broj 03-364-235/06 od 14. avgusta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Emira Medić, Emir Biščević, Amra Biščević i Nerma Biščević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Adil Medić iz Sarajeva, podnijeli su 11. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 000 646 08 U od 14. jula 2009. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 15-364-598/08 od 3. oktobra 2008. godine i Rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 03-364-235/06 od 14. avgusta 2008. godine.
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2869/09 od 29. juna 2011. godine kojom je odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
3. Predrag Mačkić (u daljnjem tekstu: investitor) je 27. januara 2007. godine podnio Odjeljenju zahtjev za donošenje rješenja o urbanističkoj saglasnosti za izgradnju stambeno-poslovnog objekta sa podzemnom garažom u Vilsonovoj ulici broj 4 u Banjoj Luci. Rješavajući po navedenom zahtjevu, Odjeljenje je donijelo Rješenje broj 03-364-235/06 od 14. februara 2007. godine kojim je data urbanistička saglasnost investitoru za izgradnju stambeno-poslovnog objekta na zemljištu preciznije naznačenom u izreci rješenja u Vilsonovoj ulici broj 4 u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predmetna parcela).
4. Odlučujući o žalbi apelanata protiv Rješenja broj 03-364-235/06 od 14. februara 2007. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 15-364-170/08 od 16. aprila 2008. godine kojim je navedeno rješenje poništilo u cijelosti.
5. U ponovnom postupku Odjeljenje je donijelo Rješenje broj 03-364-235/06 od 14. avgusta 2008. godine kojim je data urbanistička saglasnost investitoru za izgradnju stambeno-poslovnog objekta sa podzemnom garažom na predmetnoj parceli, u svemu prema urbanističko-tehničkim uslovima koje je izradio Urbanistički zavod Republike Srpske, verifikovanim 27. marta 2006. godine, koji su sastavni dio tog rješenja.
6. Odlučujući o žalbama apelanata, te Sime Đurđevića i Božidara Rogića koje su izjavili protiv rješenja Odjeljenja od 14. avgusta 2008. godine, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 15-364- 598/08 od 3. oktobra 2008. godine kojim je žalbu apelanata odbilo, a žalbu Sime Đurđevića i Božidara Rogića odbacilo kao izjavljenu od neovlaštenog lica. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da smatra da su u obrazloženju prvostepenog rješenja izneseni valjani razlozi za odluku iz dispozitiva tog rješenja, koji su, prema mišljenju Ministarstva, potkrijepljeni i odgovarajućim dokazima u spisu, te je, s tim u vezi, navelo da se, shodno odredbi člana 230. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP), u cijelosti poziva na date razloge. Ministarstvo je, dalje, navelo da smatra neosnovanim navode apelanata koji su izneseni u žalbi o tome da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, pozivajući se na odredbe čl. 69. i 70. Zakona o uređenju prostora („Službeni glasnik RS“ br. 84/02, 14/03, 112/06 i 53/07), Ministarstvo je navelo da je prije donošenja rješenja o urbanističkoj saglasnosti u postupku nužno utvrditi činjenicu da li su traženi radovi u skladu sa planom i propisanim uslovima i da li se ova činjenica na urbanom području utvrđuje na osnovu regulacionog plana, odnosno urbanističkog projekta ukoliko su oni doneseni. S tim u vezi, Ministarstvo je, na osnovu dokumentacije u spisu, zaključilo da se predmetna parcela nalazi na području za koje je donesen Regulacioni plan „Jug 1“ („Službeni glasnik Grada Banja Luka“ broj 27/05), kojim je na toj parceli predviđena izgradnja stambeno-poslovnog objekta horizontalnih i vertikalnih gabarita kakvi su dati u urbanističko-tehničkim uslovima sadržanim u prvostepenom rješenju, što, prema mišljenju Ministarstva, ukazuje da su traženi radovi u potpunosti u skladu sa planom.
7. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je zaključilo da nije osnovano pozivanje apelanata na povredu čl. 37. i 38. Odluke o uređenju prostora Grada Banja Luka („Službeni glasnik Grada Banja Luka“ broj 9/03), jer se navedena odluka primjenjuje, shodno odredbi člana 153. stav. 1. Zakona o uređenju prostora, do donošenja odgovarajućih planskih akata. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju donesen regulacioni plan, predmetna urbanistička saglasnost je izdata u skladu sa tim planom, te je, prema mišljenju Ministarstva, zbog toga neosnovano pozivanje apelanata na prekoračenje propisanog maksimalnog koeficijenta izgrađenosti. Ministarstvo je, također, zaključilo da se primjedbe apelanata na regulacioni plan ne mogu iznositi u postupku donošenja rješenja o urbanističkoj saglasnosti, budući da regulacioni plan nema značaj upravnog akta.
8. Apelanti su tužbom pred Okružnim sudom pokrenuli upravni spor protiv Rješenja Ministarstva broj 15-364-598/08 od 3. oktobra 2008. godine. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 000 646 08 U od 14. jula 2009. godine odbio tužbu apelanata kao neosnovanu. U obrazloženju presude sud je naveo da su u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti relevantne odredbe člana 70. stav 1. Zakona o uređenju prostora, kojima je propisano da se urbanistička saglasnost u urbanim područjima izdaje na osnovu regulacionog plana. Također, Okružni sud je ukazao i na odredbe člana 71. navedenog zakona kojim je propisan sadržaj urbanističke saglasnosti, te, s tim u vezi, sud je naveo da je konkretno tačkom e) navedenog člana propisano da urbanistička saglasnost sadrži i eventualne obaveze u odnosu na susjede ili prava drugih lica. Također, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 153. stav 1. Zakona o uređenju prostora propisano da će do donošenja prostornih i urbanističkih planova opštinske skupštine izgradnju objekata i uređenje prostora regulisati posebnom odlukom u skladu sa zakonom. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se u prilogu dokumentacije spisa nalazi i izvod iz regulacionog plana za područje „Jug 1“ koji obuhvata i predmetnu parcelu na kojoj je predviđena izgradnja stambeno-poslovnog objekta, a u koju svrhu se i traži izdavanje rješenja o urbanističkoj saglasnosti. Okružni sud je, dalje, naveo da je za navedeno područje usvojen regulacioni plan 31. decembra 2005. godine, a odluka o donošenju regulacionog plana je objavljena u „Službenom glasniku Grada Banja Luka“ broj 27/05. S obzirom na to da se urbanisička saglasnost jedino može izdati u skladu sa regulacionim planom, kako je propisano odredbom člana 70. stav 1. Zakona o uređenju prostora, Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju u cijelosti postupljeno u skladu sa navedenom odredbom. Stoga, Okružni sud je zaključio da nije osnovan prigovor apelanata da je istekla važnost urbanističko-tehničkih uslova, budući da su ti urbanističko-tehnički uslovi sastavni dio rješenja o davanju urbanističke saglasnosti. Sud je, dalje, obrazložio da je odredbom člana 80. stav 2. Zakona o uređenju prostora propisano da urbanistička saglasnost prestaje da važi ako se u utvrđenom roku ne dužem od godinu dana ne zatraži odobrenje za gađenje. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju rješenje o urbanističkoj saglasnosti doneseno 14. avgusta 2008. godine, Okružni sud je, u smislu navedene odredbe, zaključio da u konkretnom slučaju nije protekao rok od godinu dana, koji se računa od konačnosti, odnosno pravosnažnosti rješenja o urbanističkoj saglasnosti. Također, s obzirom na to da je rješenje o urbanističkoj saglasnosti doneseno na osnovu relevantnih odredaba Zakona o uređenju prostora, Okružni sud je zaključio da nije učinjena povreda prava apelanata na imovinu.
9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i „pravo na zdravu životnu sredinu stanovanja“. Kršenje ovih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o uređenju prostora i Odluke o uređenju prostora Grada Banja Luka. Naime, apelanti su naveli da su u postupku izrade plana prostornog uređenja Grada Banja Luka „Jug 1“, kao i u postupku donošenja rješenja o urbanističkoj saglasnosti isticali da nisu ispoštovani osnovni urbanističko-građevinski parametri, imajući u vidu „položaj horizontalne i vertikalne udaljenosti planiranog objekta od postojećih međa i objekata, insolaciju, provjetrenost, požarnu i komunikacijsku udaljenost – odstojanje, kao i druge urbanitičke parametre koje je neophodno ispoštovati“ prije donošenja rješenja o urbanističkoj saglasnosti. Također, apelanti su naveli da nije u obzir uzeta ni činjenica postojanja objekata na susjednim parcelama u odnosu na parcele na kojima će se graditi novi objekti, pa, s tim u vezi, prema njihovom mišljenju, nije se poštivala udaljenost novog objekta od postojećih objekata i njihovo nesmetano korištenje. Zbog toga, apelanti smatraju da su prekršene odredbe člana 39. Odluke o uređenju Grada Banja Luka.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima apelanata o povredi prava na imovinu koji se, u suštini, zasnivaju na tvrdnji apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
13. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju organi uprave i Okružni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o uređenju prostora, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito članove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Ustavni sud, dalje, zapaža da apelanti navode da je povrijeđeno njihovo „pravo na zdravu životnu sredinu stanovanja“. Međutim, budući da ovo pravo kao takvo nije garantirano odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, Ustavni sud ove navode apelanata ne može razmatrati.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić