Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2882/09 (D. K.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 7
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 154
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2882/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2882/09, rješavajući apelaciju Džemile Kadrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džemile Kadrić podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-
001667 od 30. juna 2009. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj P-79/03-B od 13. marta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Džemila Kadrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banovića, koju zastupa Ćamil Softić, advokat iz Banovića, podnijela je 12. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001667 od 30. juna 2009. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-79/03-B od 13. marta 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-79/03-B od 13. marta 2006. godine, u pravnoj stvari apelantice protiv JP «Litvastan» Banovići (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete, vsp. 5.000,00 KM, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime naknade štete pričinjene u njenom stanu u ulici Husinske bune H-2 u Banovićima, zbog neodržavanja zajedničkih dijelova zgrade, isplati iznos od 2.040,00 KM, kao neosnovan, te je obavezana apelantica da na ime naknade troškova parničnog postupka isplati tuženom iznos od 480,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, konstatovao da je na glavnoj raspravi punomoćnik apelantice smanjio tužbeni zahtjev sa iznosa od 5.000,00 KM na iznos od 2.400,00 KM, a koji iznos je usklađen prema nalazu vještaka građevinske struke. Nadalje, prvostepeni sud je istakao da je nesporna činjenica među parničnim strankama da je apelantica etažni vlasnik stana u zgradi u ulici Husinske bune u Banovićima i da se iznad stana nalazi dio krova sa ravnom terasom, kao i da su apelantica i tuženi 29. augusta 2000. godine zaključili Ugovor o održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade (u daljnjem tekstu: Ugovor). Isto tako, sud je naveo da apelantica tvrdi da je iz razloga što tuženi kao preduzeće ovlašteno za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade nije održavao terasu iznad njenog stana, kao i zbog nekvalitetno izvedenih radova na sanaciji terase, došlo do oštećenja njenog stana na način i u visini kako je to utvrdio vještak građevinske struke Nusret Mujagić u svom nalazu od 24. januara 2006. godine. Zatim, Općinski sud je istakao da je uvidom u čl. 3. i 4. navedenog Ugovora od 29. augusta 2000. godine utvrđeno da se apelantica obavezala da će mjesečno plaćati određeni iznos naknade tuženom za održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, dok se tuženi obavezao da će prikupljena sredstva pored ostalih obaveza upotrijebiti i za hitne i nužne popravke zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, kao i na redovno održavanje, koji su predviđeni Zakonom o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade («Službene novine TK» br. 7/00 i 14/02; u daljnjem tekstu: Zakon).
4. Nadalje, Općinski sud je naveo da iz odredbi navedenog Ugovora ne proizlazi da su apelantica i tuženi konkretno ugovorili održavanje terase i otklanjanje kvara na krovnoj konstrukciji kao i na terasi iznad apelanticinog stana, kao ni da su se apelantica i tuženi obavezali na naknadu štete u slučaju neispunjenja obaveza iz Ugovora. Isto tako, prvostepeni sud je konstatovao da ni u Zakonu nije predviđena odgovornost etažnih vlasnika i lica koja vrše održavanje zajedničkih dijelova i uređaja zgrade za štetu nastalu uslijed održavanja ili neodržavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, te da se zbog toga na odnose parničnih stranaka primjenjuju odredbe člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94), kojim je propisano da: «Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice». Također, sud je istakao da je članom 18. alineja 3. Zakona, predviđeno da se nužnim popravcima zajedničkih dijelova i uređaja zgrade smatraju radovi na sanaciji ravnih i kosih krovova, dok je članom 19. alineja 11. istog Zakona predviđeno da se pod redovnim održavanjem zajedničkih dijelova i uređaja zgrade smatra popravka pokrova i ravnog krova, djelimična i potpuna sanacija. Zatim, Općinski sud je konstatovao da iz pregleda utrošenih raspoloživih sredstava za tekuće održavanje navedene zgrade za 2002. godinu proizlazi da je tuženi određeni iznos novčanih sredstava utrošio na održavanje terase iznad apelanticinog stana, a što se prema ponudama i računima iz 2002. godine od d.o.o. «Tanović» Banovići na ime tuženog odnosi na postavljanje hidroizolacije sa cementnom glazurom.
5. Općinski sud je naveo da je prema navodima apelantice do oštećenja u njenom stanu došlo ubrzo nakon što je u junu 2000. godine otkupila stan, a oštećenja su bila uzrokovana vremenskim uticajima, iz čega slijedi da je do oštećenja u njenom stanu došlo i prije zaključenja Ugovora. U vezi s tim, sud je istakao da je tuženi nakon zaključenja navedenog Ugovora vršio određene radove na sanaciji oštećenog dijela ravnog krova (terase). S obzirom na utvrđeno, sud je konstatovao da apelantica nije dokazala da je tuženi odgovoran za nastala oštećenja u stanu apelantice, te da prema tome nije ni odgovoran za nastalu štetu. Naime, prvostepeni sud je istakao da nije prihvatio navode apelanticinog punomoćnika da tuženi nije vršio održavanje zajedničkih dijelova zgrade, kao i da je nekvalitetno izveo radove na sanaciji terase, jer te navode ničim nije dokazao. Naprotiv, sud je naveo da su prema izjavi svjedoka A.T. radovi na sanaciji terase izvedeni kvalitetno jer u garantnom roku od dvije godine od strane investitora tj. tuženog, nije dobio obavijest o nedostacima posla koje je njegovo preduzeće obavilo za tuženog, kao i da su svjedoci S.B., M.L. i N.M. izjavili da je tuženi u jesen 2002. godine vršio radove na sanaciji terase iznad apelanticinog stana. Općinski sud je konstatovao da, da uzrok oštećenja stana nisu propusti tuženog u održavanju terase, kao i nekvalitetni radovi na sanaciji iste, također proizlazi i iz podneska tuženog broj 330/2006 od 3. februara 2006. godine i ponude d.o.o. «Tanović» od 30. januara 2006. godine koji su upućeni odboru etažnih vlasnika zgrade H-2 iz kojih se, kao i iz izjave svjedoka S.B. može zaključiti da je radi otklanjanja uzroka oštećenja apelanticinog stana potrebno izvršiti natkrivanje terase iznad stana. U vezi s tim, prvostepeni sud je istakao da prema tumačenju odredbi Zakona, navedeni poslovi ne spadaju u nužne i redovne poslove održavanja zajedničkih dijelova zgrade, nego se radi o građevinskim promjenama na objektu nužnim radi održavanja zgrade, kako je to predviđeno članom 12. navedenog Zakona, i o tim promjenama odlučuje odbor etažnih vlasnika. Na kraju, Općinski sud je konstatovao da kako apelantica nije dokazala da je tuženi odgovoran za nastalu štetu u njenom stanu, to je sud primjenom čl. 7., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) donio odluku kao u izreci presude.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001667 od 30. juna 2009. godine žalba apelantice je odbijena kao neosnovana i presuda Općinskog suda broj P-79/03-B od 13. marta 2006. godine potvrđena. Isto tako, predmetnom presudom je odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice za naknadu troškova žalbenog postupka.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da kako iz podataka spisa slijedi da se tužbeni zahtjev apelantice ticao naknade štete zbog oštećenja u stanu nastalih nakon izvođenja radova od strane tuženog na sanaciji terase koja se nalazi iznad apelanticinog stana, te da je taj apelanticin zahtjev i bio zasnovan na tvrdnji da se i uzrok navedenih oštećenja nalazi u terasi i pored izvršene sanacije, to se ne mogu prihvatiti osnovanim ni žalbeni navodi apelantice usmjereni na osporavanje pravilnosti iznesenog utvrđenja prvostepenog suda da uzrok novonastalih oštećenja u stanu apelantice nisu propusti tuženog u održavanju terase, kao i nekvalitetni radovi na sanaciji iste, već da je radi otklanjanja uzroka oštećenja apelanticinog stana potrebno izvršiti natkrivanje terase iznad apelanticinog stana, a što ima karakter građevinskih promjena na objektu o kojima u smislu člana 12. navedenog Zakona odlučuje odbor etažnih vlasnika. Naime, Kantonalni sud je naveo da je to zbog toga što se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, budući da apelanticin tužbeni zahtjev glasi na novčano potraživanje koje ne prelazi iznos od 3.000,00 KM (član 429. stav 1. ZPP), a prema članu 433. ZPP presuda u sporovima male vrijednosti ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kao žalbenog razloga propisanog čl. 208. stav 1. tačka 2. i
210. ZPP. Prema tome, drugostepeni sud je konstatovao da kako je taj sud vezan utvrđenim činjeničnim stanjem u prvostepenoj presudi, bez ovlaštenja da ga ispituje i mijenja, to se kod iznesenog stava prvostepenog suda da do novonastalih oštećenja na apelanticinom stanu nakon izvršene sanacije terase nije došlo zbog nekvalitetno i neadekvatno izvršenih radova, te sanacije, ne može prihvatiti osnovanom ni žalbena tvrdnja apelantice da se odluka o odbijanju njenog tužbenog zahtjeva zasniva na pogrešnoj primjeni odredbi navedenog Zakona, a na koje odredbe se u tom pogledu žalba poziva.
8. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, apelantica detaljno obrazlaže hronološki tok postupka i iscrpno analizira osporene presude. Također, apelantica, između ostalog, navodi da prvostepeni sud nije na bazi stručnog mišljenja vještaka građevinske struke utvrđivao da li je bilo neophodno natkrivanje terase i na taj način otklanjanje uzroka oštećenja njenog stana. Isto tako, apelantica tvrdi da sud, u prilog tvrdnje, da se problemi vezani za odvođenje otpadnih voda sa zajedničke terase stambene zgrade nisu mogli riješiti na drugačiji način nego natkrivanjem iste, nudi i svjedočenje S.B., bivšeg direktora tuženog, koji ne posjeduje stručno znanje iz oblasti o kojoj je riječ da bi mogao iznositi relevantne tvrdnje u tom pogledu. Zatim, apelantica ističe da se, kako tuženi nije ponudio nijedan pouzdan dokaz za tvrdnju da se problemi vezani za prodiranje otpadnih voda sa zajedničke terase stambene zgrade u njen stan nisu mogli riješiti na drugi način nego natkrivanjem iste, jedino moguće objašnjenje za činjenicu da otpadne vode nastavljaju pričinjavati štetu u njenom stanu i poslije izvođenja radova od strane tuženog (a koja šteta je konstatovana u nalazu sudskog vještaka građevinske struke) može naći u tvrdnji da radovi koje je tuženi izveo nisu bili kvalitetno urađeni. Konačno, apelantica navodi da su, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona i Ugovora, kao i stručno mišljenje stalnog sudskog vještaka građevinske struke, nižestepeni sudovi prekršili relevantne odredbe navedenog Zakona, kao i ZPP, te na taj način povrijedili njena navedena prava.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić