Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2886/09 (M.Š.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2886/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2886/09, rješavajući apelaciju M. Š., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija M. Š. podnesena protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 K 011531 09 Kž od 17. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 011531 06 K od 9. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koga zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banjaluke, podnio je 11. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 011531 09 Kž od 17. juna 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 011531 06 K od 9. decembra 2008. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odlaganje izvršenja kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji.

2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 2886/09 od 14. oktobra 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 011531 06 K od 9. decembra 2008. godine apelant je proglašen krivim zbog produženog krivičnog djela šumske krađe iz člana 430 stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) za koje mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i novčana kazna u iznosu od 3.000 KM. Istom presudom apelant je na osnovu člana 99 stav 1 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) obavezan da plati troškove krivičnog postupka na ime paušala u iznosu od 100 KM, a na osnovu člana 108 stav 3 ZKPRS oštećena je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

4. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je sud na osnovu iskaza svjedoka N. Č. i M. V. utvrdio činjenicu da je apelant 27. maja 2005. godine i 17. juna 2005. godine na vojnom poligonu „Manjača“ u odjelu 32/1 izvršio sječu više stabala, ukupne bruto drvne mase od 17,20 i 23,15 metara kubnih. Istaknuto je da je na osnovu iskaza svjedoka N. Č. datog u istražnom postupku 27. oktobra 2005. godine, a što je potvrdio i svjedok M. V. na zapisniku u istražnom postupku datom 27. septembra 2005. godine, da su 27. maja 2005. godine u vojnom poligonu „Manjača“ u odjelu 32/1 zatekli apelanta kako sa svojim traktorom IMT 542, koji ima šumsko vitlo za izvlačenje drva izvlači isječena bukova stabla na mjestu gdje se može vršiti utovar drvne mase. Zatekli su dosta posječenih stabala bukovog drveta koje je posjekao apelant. Na licu mjesta su sačinili zapisnik o zatečenom stanju, izvršili mjerenje panjeva, te utvrdili da se radi o količini oborenog drveta od 17,20 m³.

5. Navedeno je da je sud iskaze ovih svjedoka datih u istražnom postupku u cijelosti prihvatio kao pouzdane dokaze s obzirom na to da ovi svjedoci do u detalje opisuju mjesto gdje su zatekli apelanta, njegov traktor, te radnje koje je vršio apelant. Takođe su opisali mjesto izvršene sječe, izvršili mjerenje zatečenih panjeva i utvrdili drvnu masu koja je posječena u navedenom odjelu. Navedeni svjedoci su saglasni sa svim detaljima koje su iznijeli u istražnom postupku tako da se iskazu ovih svjedoka nema šta prigovoriti i kao takve sud ih je u cijelosti prihvatio. Na osnovu utvrđenog stanja u „odjelu“ svjedoci su obavijestili svog pretpostavljenog i protiv apelanta su podnijeli krivičnu prijavu.

6. Istaknuto je da za razliku od iskaza koje su dali u istražnom postupku ovi svjedoci u potpunosti mijenjaju svoje iskaze na glavnom pretresu nastojeći, prema mišljenju suda, da na taj način olakšaju situaciju za apelanta. Stoga, navedeni svjedoci na glavnom pretresu mijenjaju svoje iskaze i navode da su zatekli trag kolica do apelantove kuće, te da je ta kolica vozio apelantov brat, a ne apelant. Istaknuto je da navedeni svjedoci idu tako daleko da na glavnom pretresu navode kako su prema apelantu pogriješili i da su greškom protiv njega podnijeli prijavu.

7. Prilikom razjašnjenja činjenica koje su iznijeli u istražnom postupku, svjedoci navode da su jedan put zatekli apelanta da vozi grane, a ne drvnu masu kako su to istakli u istražnom postupku i to grane za koje i ne postoji zabrana izvoza bez odobrenja nadležnih. Nešto kasnije su tvrdili da apelanta nisu uopšte ni zatekli nego da su to radila druga lica. Istaknuto je da navedeno sud nije mogao prihvatiti kao pouzdan iskaz već je to ocijenjeno kao nastojanje da se olakša položaj apelantu. Prema mišljenju Osnovnog suda, takvi iskazi su nelogični i neargumentovani za razliku od ranije datih iskaza. Stoga je sud navedene iskaze ocijenio kao nepouzdane, netačne, koji u potpunosti odudaraju od iskaza datih u istražnom postupku i koji su za sud prihvatljivi a u pogledu razlike nisu naveli ni jedan ozbiljan razlog sem toga da je apelant danas zaposlen kao čuvar šuma.

8. Prihvatajući iskaze koje su dali svjedoci N. Č. i M. V. u istražnom postupku i nalazeći takve iskaze pouzdanim, Osnovni sud je utvrdio da je apelant 27. maja 2005. godine na vojnom poligonu „Manjača“ u odjelu 32/1 radi krađe bespravno posjekao i prisvojio bukovih stabala u količini od 17,20 m³ i 17. juna 2005. godine, u istom odjelu, radi krađe bespravno posjekao i prisvojio 17 bukovih stabala u količini od 26,16 m³ drveta, oštetivši na taj način oštećenu za iznos od 2.789,60 KM čime je u cijelosti ostvario sva obilježja krivičnog djela šumske krađe iz člana 430 stav 2 KZRS.

9. Navedeno je da sud nije mogao prihvatiti apelantovu odbranu kojom negira izvršenje krivičnog djela iz razloga što je odbrana neargumentovana i nije potkrijepljena ni jednim dokazom, te je ocijenjena kao paušalna i kao nastojanje da se na ovaj način izbjegne krivična i svaka druga odgovornost.

10. Protiv prvostepene presude žalbu je podnio apelantov branilac. Okružni sud je nakon javne sjednice održane u prisustvu apelantovog branioca i odsustvu apelanta i okružnog tužioca donio Presudu broj 71 0 K 011531 09 Kž od 17. juna 2009. godine kojom je odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca i potvrdio prvostepenu presudu.

11. U obrazloženu drugostepene presude se navodi da je u toku glavnog pretresa u cijelosti poštovano apelantovo pravo na odbranu i omogućeno mu je korišćenje svih prava koja mu pripadaju po zakonu i članu 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Istaknuto je da ništa u toku postupka nije ukazivalo na potrebu da se zbog razloga pravičnosti apelantu postavi branilac, a apelant sam nije izabrao branioca. Dalje je navedeno da je apelant obrazovan čovjek i nesumnjivo ima potrebno iskustvo jer je već dva puta bio osuđivan za krivična djela šumske krađe. Prema nalaženju Okružnog suda, u predmetnom postupku je u svemu omogućena puna ravnopravnost stranaka, pa i u pogledu predlaganja dokaza, komentarisanja i stavljanja prigovora na izvedene dokaze. Prema mišljenju Okružnog suda, žalba ne nudi prihvatljive argumente niti ima uporište u sadržaju prvostepene presude.

12. Dalje je istaknuto da okolnosti koje se odnose na postupanje službenih lica (što nisu oduzeli drvo i čuvali do kraja postupka, te mjerili pored ostalog i visinu panjeva i sl.), prema mišljenju Okružnog suda, nisu dovele do nezakonitosti niti jednog dokaza koji je izveden na glavnom pretresu i koji je prvostepeni sud prihvatio. U pogledu navoda žalbe da iskazi iz istrage svjedoka M.V . i N. Č. nisu izneseni na glavnom pretresu, te da se prvostepena presuda nije mogla zasnovati na ovakvim iskazima, Okružni sud je naveo da je tužilac R. D. u cijelosti pročitao njihove iskaze iz istrage i na taj način ih predočio navedenim svjedocima prilikom njihovog ispitivanja na glavnom pretresu održanom 9. decembra 2008. godine. Istaknuto je da ih je tužilac pozvao da objasne različitosti između onog što su ranije iskazivali i onoga što su izjavili na glavnom pretresu, a što je u skladu sa odredbom člana 280 stav 1 ZKP. Prema mišljenju Okružnog suda, prvostepena presuda se mogla zasnovati na zapisnicima o iskazima svjedoka iz istrage, koje je prvostepeni sud prihvatio kao dokaze i ocijenio kao i druge izvedene dokaze.

13. Prema mišljenju Okružnog suda, pažljivo analizirajući i ocjenjujući iskaze svjedoka N. Č. i M. V. (jedan je obavljao poslove šefa šumarstva, a drugi čuvara predmetne šume) prvostepeni sud je imao puni osnov da ne prihvati ono što su navedeni svjedoci izjavili na glavnom pretresu jer ti njihovi iskazi nisu imali nikakvog logičkog utemeljenja ni u onom što su ranije izjavili ni u bilo kojoj drugoj činjenici ili okolnosti koje bi se mogle na bilo koji način dovesti u vezu sa predmetnim djelom ili apelantom. Prema mišljenju Okružnog suda, navedeni svjedoci nisu pružili nikakvo prihvatljivo obrazloženje zbog čega su se različito izjasnili na glavnom pretresu u odnosu na ono što su naveli u toku istrage. Istaknuto je da su navedeni svjedoci u iskazima datim u toku istrage na saglasan i ubjedljiv način svjedočili vrlo detaljno o tome kako su u vršenju svojih službenih ovlašćenja došli do saznanja o predmetnom djelu i apelantu kao njegovom izvršiocu. Svjedočili su o tome da su lično otkrili apelanta da je u dva navrata u državnoj šumi bespravno oborio i prisvojio bukova stabla u količinama koje su bile višestruko veće od osam kubnih metara.

14. Okružni sud je naveo da su za razliku od vrlo konfuznih i posve neubjedljivih iskaza na glavnom pretresu navedeni svjedoci u toku istrage iznijeli sve ono što su lično uočili u vezi sa izvršenim sječama i apelantom kao učiniocem, te da to nije ostavljalo nikakve mogućnosti da su bili u zabludi u pogledu njegove ličnosti. Takođe, obojica su lično poznavali apelanta i znali su da je i prije ovog događaja vršio bespravne sječe u državnoj šumi. Dalje je istaknuto da su ga navedeni svjedoci i lično zatekli kako izvlači oborena stabla iz šume i s njim razgovarali, pa su pored ostalog u svojim izjavama naveli i šta im je apelant tom prilikom rekao.

15. Konstatovano je da su svjedoci iskaze u toku istrage dali u različito vrijeme, a zabilježene su u zapisnicima CJB Banjaluka, Sektor kriminalističke policije, od 27. oktobra 2005. godine i Policijske stanice I Banjaluka od 20. oktobra 2005. godine, koji po svojoj sadržini, a ni po formi, nisu ostavili prostora za bilo kakvu sumnju u neprofesionalno postupanje ovlašćenog službenog lica ili zapisničara u smislu da su unosili u zapisnike i ono što svjedoci nisu izjavili, kako se to žalbom želi prikazati, a zašto se ne nudi niti jedan prihvatljiv argument. Stoga je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno imajući u vidu i ostale izvedene dokaze objektivne prirode (skicu lica mjesta i dr.), imao puni osnov da ocijeni vjerodostojnim ono što su ovi svjedoci izjavili. Okružni sud se složio sa prvostepenim sudom da su svjedoci iznijeli takve tvrdnje na glavnom pretresu kako bi apelantu pomogli da izbjegne odgovornost za krivično djelo učinjeno prije više godina.

16. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Ističe da dokazi u predmetnom postupku nisu savjesno i brižljivo prikupljeni, a prikupljeni dokazi su pribavljeni na nezakonit način što je onemogućilo apelantu da se brani. Prema njegovom mišljenju, da su dokazi prikupljeni na zakonit način protiv njega ne bi bio ni pokrenut krivični postupak. Takođe, smatra da sud nije primijenio načelo in dubio pro reo. Dalje, navodi da se Okružni sud nije izjasnio na sve njegove žalbene navode čime je povrijedio pravo na djelotvoran pravni lijek. Ističe da je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na ravnopravnost stranaka. Ukazuje da je presuda zasnovana na iskazima svjedoka datih u istrazi iako ti iskazi nisu izvedeni kao dokaz na glavnom pretresu. Smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer nije imao branioca tokom cijelog postupka, iako je, prema njegovom mišljenju, za sud bilo jasno da se nije mogao sam braniti. Ističe da se nije izričito izjasnio da ne želi branioca već je rekao „ne znam“.

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

19. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje i prava na imovinu u suštini se odnose se na ocjenu dokaza, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, primjenu materijalnog i procesnog prava, povredu principa ravnopravnosti strana, prava na odbranu, principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), sem u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava. Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05), te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava, što je stav koji je Ustavni sud ponovio u niz svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 31/03; Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

20. Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

21. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti. Posebno je prvostepeni sud dao detaljno obrazloženje zbog čega je prihvatio iskaze svjedoka iz istrage, te zašto nije prihvatio iskaze koje su oni dali na glavnom pretresu. Okružni sud je našao da je ocjena dokaza prvostepenog suda bila pravilna, te da nije bila suprotna relevantnim odredbama ZKP. Takođe, Okružni sud je obrazložio zbog čega apelantu nije postavljen branilac, kao i na koji način je na glavnom pretresu izveden dokaz čitanjem iskaza svjedoka iz istrage. Stoga je Okružni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom krivičnom postupku sproveden dokazni postupak i da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana na sveukupnoj analizi izvedenih dokaza. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je Osnovni sud, a što je prihvatio i Okružni sud, dao zadovoljavajuće obrazloženje zbog čega je prihvatio iskaze svjedoka M. V. i N. Č. iz istrage, a ne iskaze koje su dali na glavnom pretresu. Apelant je tokom cijelog postupka imao mogućnost da predlaže dokaze, te da svoje argumente suprostavi argumentima tužilaštva. Dakle, apelant je u postupku imao mogućnost da iznese svoju odbranu zbog čega Ustavni sud ne može zaključiti da je došlo do povrede principa ravnopravnosti stranaka na apelantovu štetu niti apelantovog prava na odbranu. Takođe, prema mišljenju Ustavnog suda, obrazloženja osporenih presuda ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovode u sumnju zaključke redovnih sudova o apelantovoj krivici.

22. U vezi sa apelantovim navodima da Okružni sud nije odgovorio na sve apelantove žalbene navode, Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji ocijeni relevantnim (vidi Evropski sud, Harutuunuan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju, Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke odgovorio na relevantne žalbene navode, a takva obrazloženja se ne doimaju proizvoljnim.

23. Apelant, takođe, ističe da su u predmetnom krivičnom postupku povrijeđeni principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo zagarantovani članom 6 stav 2 Evropske konvencije, koje dovodi u vezu sa sudskom ocjenom dokaza, navodeći da ocjenom navedenih dokaza sud nije mogao utvrditi da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Ustavni sud podsjeća da član 6 stav 2 Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je ubijeđen u nevinost optuženog nego i onda kada nije ubijeđen ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, ako sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeqye i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77).

24. S obzirom na to da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za sudsku ocjenu dokaza, te da apelant u vezi s tim navodima nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštovanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, sem što je nezadovoljan zaključcima o njegovoj krivici do kojih su sudovi došli, Ustavni sud smatra da su i ovi navodi neosnovani.

25. Na osnovu navedenog, a imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

26. U vezi sa navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korišćenja zakonom propisanih pravnih lijekova u krivičnom postupku. Činjenica da apelant nije zadovoljan ishodom žalbenog postupka ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

27. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant sem paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije takođe očigledno (prima facie) neosnovanim.

28. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2886/09 (M.Š.) | Sudska praksa | Aktio