Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2939/09 (D. L. i P. L.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zamjena nekretnina
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2939/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2939/09, rješavajući apelaciju Dragutina Lončarevića i Peje Lončarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragutina Lončarevića i Peje Lončarevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 743 od 3. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000 100 od 13. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-P-06-000 317 od 13. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragutin Lončarević i Pejo Lončarević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Kutine, Republika Hrvatska, podnijeli su 14. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 743 od 3. marta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 100 od 13. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-P-06-000 317 od 13. augusta 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 072-0-P-06-000 317 od 13. augusta 2007. godine usvojen je tužbeni zahtjev Zdravke Malbašić (u daljnjem tekstu: tužiteljica), te je utvrđeno da je pravno valjan ugovor o razmjeni nekretnina zaključen 31. decembra 1992. godine između tužiteljicinog prednika Dušana Malbašića i apelanata, odnosno prednika apelanta Peje Lončarevića, Katarine Lončarević, ovjeren u Osnovnom sudu pod brojem I-OV 1650/92, kao i ugovor između istih ugovornih strana kojima su zamijenjene iste nekretnine, zaključen u Kutini, R Hrvatska, 23. marta 1992. godine i osnažen pravosnažnom Presudom Općinskog suda u Kutini broj P-581/92 od 26. jula 1993. godine, te u skladu s tim apelanti su obavezani da trpe i priznaju pravne posljedice proizašle iz toga, a to je uknjižba nekretnina u Gradišci u korist tužiteljice sa 1/1 kao pravnog sljednika Dušana Malbašića sa 1/1 dijela, a po Rješenju broj Dn-414/93 od 31. augusta 1993. godine kao i uknjižba ranijih nekretnina Dušana Malbašića u Kutini na ime apelanata sa 1/2 dijela, a što je učinjeno odgovarajućim upisom u zk. ul. 875. k.o. Kutina. Protivtužbeni zahtjev apelanata za poništavanje ugovora o razmjeni nekretnina zaključen u Gradišci 31. decembra 1992. godine i ovjeren u Osnovnom sudu broj I-OV-
1650/92 odbijen je kao neosnovan. Apelanti su obavezani da tužiteljici na ime troškova parničnog postupka isplate 7.600,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđivanja pa do isplate.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da su u toku postupka umrli tužitelj Dušan Malbašić i tužena Katarina Lončarević, te da su u parnicu na njihova mjesta stupili njihovi nasljednici i to za tužitelja Dušana Malbašića njegova supruga-tužiteljica, a za tuženu Katarinu Lončarević njen sin, apelant Pejo Lončarević, koji su stupanjem u parnicu dali punomoć punomoćnicima koji su zastupali njihove prednike.
4. U presudi se navodi da je utvrđeno da su tužiteljica i apelanti dobrovoljno bez ikakvih konkretnih pritisaka zaključili ugovor o prometu nekretnina. Istaknuto je da su apelanti nekoliko puta iskazali volju za zaključivanje i opstajanje predmetnih ugovora, kako onog od 23. marta 1992. godine, tako i onog od 31. decembra 1992. godine. Istaknuto je da je svjedok N. K. potvrdio da su tu zamjenu apelanti htjeli budući da su dali oglas u R Hrvatskoj da žele zamijeniti nekretnine. Dalje, iz izjave svjedoka M. D. utvrđeno je da apelanti nisu htjeli zamjenu nekretnina sa njim jer im njegove nekretnine nisu odgovarale već su im odgovarale tužiteljicine nekretnine. Stoga su apelanti sa tužiteljicom odnosno njenim prednikom potpisali ugovor u Kutini u martu 1992. godine. Također, prema mišljenju prvostepenog suda, volja apelanata je bila izražena i provjerom vrijednosti i stanjem nekretnina, te podnošenjem tužbe apelanata po kojoj je Općinski sud u Kutini donio presudu 20. septembra 1993. godine koja je zamijenila ovjeru potpisa na ugovor koji nije bio ovjeren, te da su navedene nekretnine uknjižene u katastarskim evidencijama kao i zemljišnim knjigama u Kutini.
5. Prema mišljenju prvostepenog suda, ne stoje prigovori apelanata da je bilo učestalih zahtjeva pa i prisile od «Malbašića», da nije postojala sloboda zamjene, da je to rađeno pod pritiskom. Navedeno iz razloga jer je apelant Dragutin Lončarević insistirao na zamjeni nekretnina, te dao oglas u novinama. Također je angažirao S. Ć. da vidi imanje u Kutini, te lično otišao u Kutinu 14. marta 1992. godine gdje je bio nekoliko dana, te nakon toga u Općinskom sudu u Kutini podnio tužbu i uknjižio zamijenjene nekretnine pri čemu je apsolutno pokazao volju i ostao pri ugovoru koji je sačinjen u martu 1992. godine. Iste godine u decembru ponovo je zaključio ugovor u Gradišci sa istim strankama i sa istim nekretninama pred advokatom M. K. koji je saslušan kao svjedok. Osnovni sud je naveo da je iskazu spomenutog advokata sud apsolutno poklonio punu vjeru iz razloga što je ugovor sačinjen sasvim profesionalno i korektno. Dalje, advokat je prilikom saslušanja istakao da se ne bi upuštao u zaključenje bilo kakvog, a posebno takve vrste ugovora da je primijetio da se nešto radi pod pritiskom. Navedeno budući da je dobro poznavao «Lončareviće» koji su bili njegove komšije. Zbog toga, prema mišljenju Osnovnog suda, nema govora o ništavosti ugovora jer apelanti nisu ponudili niti jedan dokaz da je predmetni ugovor zaključen pod prisilom, pritiskom ili nekim drugim razlogom koji dovodi u pitanje pravnu valjanost ugovora.
6. Dalje je istaknuto da sam apelant Dragutin Lončarević u svom iskazu potvrđuje da nije bilo pritisaka prilikom zaključivanja ugovora u Kutini i u Gradišci.
7. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli apelanti. Okružni sud je Presudom broj 011-0-
Gž-08-000100 od 13. marta 2008. godine, povodom žalbe apelanata, a po službenoj dužnosti, ukinuo prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu apelanata i protivtužbu odbacio. U preostalom dijelu, kojim je usvojen tužiteljicin tužbeni zahtjev, žalba apelanata je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
8. Apelanti su protiv drugostepene presude izjavili reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-08-000 743 od 3. marta 2009. godine odbio kao neosnovanu.
9. U obrazloženju revizione presude se navodi da je predmetni ugovor koji je zaključen 31. decembra 1992. godine između prednika tužiteljice i apelanta Dragutina Lončarevića i prednice apelanta Peje Lončarevića pismen, ovjeren u sudu, izvršen, te da su predmet ugovora bile nekretnine ugovornih strana kao vlasnika tih nekretnina. Iz navedenog slijedi da je, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan stav nižestepenih sudova da je ugovor zaključen u smislu Zakona o prometu nepokretnosti čijim odredbama su propisani uvjeti za punovažnost ugovora o prometu nepokretnosti. S obzirom na to da je predmet tužiteljicinog tužbenog zahtjeva i valjanost ugovora o razmjeni nekretnina zaključenog između istih parničnih stranaka 23. marta 1992. godine u Kutini, a taj ugovor sa ugovorom od 31. decembra 1992. godine čini pravno jedinstvo, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan je stav Okružnog suda iz kojeg proizlazi da je ugovor od 23. marta 1992. godine zaključen u skladu sa važećim propisima u momentu njegovog sklapanja budući da je zaključen u skladu sa odredbama Zakona o prometu zemljišta i zgrada koji se primjenjivao u Republici Hrvatskoj u vrijeme zaključenja ugovora.
10. Vrhovni sud je istakao da slobodno i ozbiljno izražena volja za zaključenje ugovora podrazumijeva da je data u odsustvu bilo kakvih uvjeta, kako posebnih, tako i općih, koji bi u smislu pritisaka utjecali na takvu volju. S tim u vezi, Vrhovni sud je uzeo u obzir činjenična utvrđenja nižestepenih sudova iz kojih proizlazi da su apelant Dragutin Lončarević i njegova supruga Katarina prije predmetne razmjene nekretnina objavili oglas u Hrvatskoj da žele razmijeniti svoje nekretnine u Gradišci za nekretnine u Hrvatskoj, da su prije razmjene nekretnina te nekretnine vidjeli na licu mjesta u Kutini i boravili u njima nakon čega su se odlučili da za te nekretnine daju svoje nekretnine u Gradišci, da prije odluke o razmjeni nekretnina niko od porodice Lončarević nije ostao bez posla a niti su uznemiravani u posjedu kuće, da su zatražili povrat nekretnina u Gradišci tek nakon nepunih 10 godina od učinjene razmjene, a tužbu za utvrđenje ništavosti ugovora o razmjeni podnijeli nakon više od 10 godina. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je našao da je pravilan stav nižestepenih sudova da su apelanti slobodno izraženom voljom i ozbiljnom voljom zaključili ugovor o razmjeni nekretnina, te da njihova volja kao takva nije bila opterećena nikakvim posebnim i općim okolnostima koji bi utjecali da volja bude slobodna i ozbiljna.
11. Navedeno stanovište nižestepenih sudova, prema mišljenju Vrhovnog suda, ne dovode u sumnju navodi apelanata o tome da su ugovor o razmjeni nekretnina zaključili pod pritiskom jedne opće ratne situacije u kojoj su mnogi građani postali vojni obveznici, manjinski narodi se preseljavali u područja u kojima su većinski, mada u odmakloj životnoj dobi više nisu u mogućnosti da prihvate nove navike, jezik i kulturu.
12. Istaknuto je da je, prema nalaženju Vrhovnog suda, neprihvatljivo stanovište da ugovor o razmjeni nekretnina nije zaključen slobodnom i ozbiljnom izraženom voljom samo zato što su postojali opći ratni uvjeti života jer za nedostatak slobodno i ozbiljno izražene volje za zaključenje ugovora neophodno je i postojanje posebnih uvjeta koji svojim neposrednim utjecajem, koji se ogleda u bojazni za život, imovinu i ličnu sigurnost, kao takvi utječu na volju za zaključenje ugovora.
13. Prema mišljenju Vrhovnog suda, budući da su nižestepeni sudovi utvrdili da je osnovan tužiteljicin zahtjev kojim je tražila da se utvrdi pravna valjanost ugovora o razmjeni nekretnina od 31. decembra 1992. godine (koji sa ugovorom od 23. marta 1992. godine čini pravno jedinstvo), pravilnom se ukazuje odluka drugostepenog suda da je u tom slučaju valjalo odbaciti protivtužbu apelanata zbog postojanja litispendencije između dva zahtjeva.
14. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Prema mišljenju apelanata, svi ugovori koji su zaključeni u vrijeme rata pod sveopćom prijetnjom i prinudom predstavljaju jedno «pravno ništa» i svi sudovi koji žele da se drže zakona i pravde, a to moraju jer će u protivnom odgovarati i biti osuđeni pred historijom, moraju te ugovore po zahtjevu stranaka ili jedne od stranaka proglašavati ništavim i time ispravljati nepravde koje su tokom rata nanošene tim građanima. Ističu da su apelanti prije iseljenja iz Republike Srpske bili stalno uznemiravani od nepoznatih građana koji su često dolazili kući, a bili su u raznim uniformama, a posebno su noću vršili pritisak na apelante. Ističu da su apelanti hrvatske nacionalnosti, te da su to razlozi zbog kojih su bili napadani, uznemiravani i upozoravani da moraju napustiti kuću. Navode da bi spasili sebe i svoju porodicu zaključili su predmetni ugovor o zamjeni iako to nisu željeli. Ističu da su u postupku pojašnjavali da tužiteljicin prednik nije vršio pritisak za preseljenje ali da su vršili njegovi sinovi koji su upozoravali apelante da moraju izvršiti zamjenu kuće sa njihovom ocem. Također, navode da su u postupku isticali da su u zamjenu dobili znatno manju vrijednost imovine zbog čega su prekomjerno oštećeni.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur- Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se u svojoj suštini svode na tvrdnje o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. Razmatrajući navode apelanata, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić