Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3074/09 (R. T.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Prava iz radnog odnosa
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3074/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine u predmetu broj AP 3074/09, rješavajući apelaciju Radoslava Tešića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radoslava Tešića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000212 od 28. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Radoslav Tešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Gorana Jezdića i Vlade Matuzovića, podnio je 29. septembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000212 od 28. maja 2009. godine.
2. Stavom I izreke prvostepene presude Opštinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj P-560/96 od 28. aprila 2003. godine, u pravnoj stvari apelanta protiv tuženih Federacije Bosne i Hercegovine – Federalno ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Tuzlanskog kantona – Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, vraćanja na posao i isplate plata, vsp. 25.517,82 KM, poništena su kao nezakonita Rješenje RBiH – MUP Sarajevo broj 07/4-120-4/179 od 21. januara 1995. godine i Rješenje FBiH – MUP Sarajevo broj 07/4-120-264 od 15. februara 1996. godine, po kojima je apelantu prestao radni odnos. Dalje, stavom II izreke prvostepene presude obavezan je drugotuženi da apelanta vrati na posao na poslove referenta za izdavanje ličnih dokumenata. Isto tako, stavom III izreke prvostepene presude obavezan je prvotuženi da apelantu na ime naknade štete zbog neisplaćenih plata isplati novčane iznose za određene vremenske periode, sve pobliže precizirano u izreci predmetne presude, a sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa plate, i to do 20. u mjesecu za protekli mjesec, pa do konačne isplate, s tim što je dospjele a neisplaćene iznose plate dužan da isplati odjedanput, sve u roku od 15 dana od dana dostavljanja pismenog otpravka presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Zatim, stavom IV izreke prvostepene presude obavezani su tuženi da apelantu solidarno, na ime troškova parničnog postupka, isplate iznos od 2.491,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana dostavljanja pismenog otpravka presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Konačno, stavom V izreke prvostepene presude odbijen je višak apelantovog tužbenog zahtjeva.
3. Opštinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je odbio dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se tuženi obavežu da mu na ime naknade plate solidarno isplate, za period od 28. aprila 2003. godine pa do njegovog povratka na posao, mjesečno po 392,70 KM. Prvostepeni sud je istakao da je tako odlučio zato što se, po ocjeni tog suda, radi o budućoj šteti, tako da je taj dio apelantovog tužbenog zahtjeva preuranjen u smislu odredbe člana 307 ranijeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koja predviđa da sud može da naloži tuženom da obavi određenu radnju samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. Takođe, Opštinski sud je konstatovao da, osim toga, apelant može u izvršnom postupku nakon podnošenja prijedloga za izvršenje odluke o vraćanju na posao, da traži da mu se isplate plate dospjele od pravosnažnosti presude pa do njegovog vraćanja na posao, što je propisano odredbom člana 232 ranijeg Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).
4. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-
07-001644 od 19. novembra 2007. godine, u ponovnom postupku, apelantova žalba je uvažena i prvostepena presuda preinačena u stavu V izreke, tako što je obavezan prvotivtuženi da apelantu na ime naknade štete zbog neisplaćenih plata isplati mjesečne iznose od po 392,70 KM počev od 28. aprila 2003. godine pa do vraćanja apelanta na posao, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospjelosti svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa i to do 20. u mjesecu za protekli mjesec, pa do konačne isplate, s tim što je dospjele a neisplaćene iznose plata dužan da isplati odjedanput, sve u roku od 15 dana od dana dostavljanja prepisa predmetne presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Takođe, predmetnom presudom žalbe tuženih su odbijene i prvostepena presuda je potvrđena u st. I II, III i IV izreke, te su tuženi obavezani da apelantu solidarno naknade troškove žalbenog postupka u iznosu od 1.929,00 KM u roku od 15 dana od dana prijema prepisa predmetne presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, konstatovao da je osnovano apelantovom žalbom istaknuto da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je naložio prvotuženom da isplati štetu zbog neisplaćenih plata počev od prestanka radnog odnosa pa do presuđenja (28. aprila 2003. godine). Naime, drugostepeni sud je naveo da je to zbog toga što iz sadržine spisa proizilazi da je apelant svojim tužbenim zahtjevom tražio isplatu neisplaćenih plata-štete do vraćanja na posao, pa je trebalo da prvostepeni sud usvoji postavljeni apelantov zahtjev za isplatu štete zbog neisplaćenih plata do vraćanja na posao u traženim mjesečnim iznosima od po 392,70 KM, jer je šteta izvjesna i ona će trajati ubuduće, odnosno sve do vraćanja apelanta na posao, iz kojih razloga je primjenom odredbe člana 355 tač. 2 i 3 ranijeg ZPP-a, u vezi s članom 229 stav 4 važećeg ZPP-a, trebalo da se apelantova tužbu uvažit i prvostepena presuda preinači u stavu V izreke (odbijajući dio tužbenog zahtjeva), odnosno prvotuženom naloži da isplati naknadu štete na ime neisplaćenih plata sve do vraćanja apelanta na posao, u smislu odredbe člana 189 st. 1 i 3 Zakona o obligacionim odnosima i odredbe člana 73 stav 1 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000212 od 28. maja 2009. godine revizija prvotuženog je djelimično uvažena i drugostepena presuda preinačena na način da je apelantova žalba izjavljena na odluku prvostepenog suda na stav V izreke odbijena kao neosnovana (stav prvi drugostepene presude). Takođe, predmetnom presudom revizija drugotuženog je djelimično uvažena, i to u pogledu odluke o troškovima postupka, tako da su tuženi dužni da solidarno, na ime troškova postupka, apelantu isplate iznos od 1.771,00 KM, dok su u preostalom dijelu revizije tuženih odbijene.
7. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, istakao da je odlučujući o revizionom prigovoru povrede postupka pred drugostepenim sudom našao da je osnovan prigovor prvotuženog da je drugostepeni sud pogrešno primijenio član 307 stav 1 ranijeg ZPP-a, a to je uticalo na donošenje pravilne i zakonite odluke, čime je počinjena povreda postupka iz člana 336 stav 1 ranijeg ZPP-a, koji se primjenjuje na osnovu člana 456 stav 1 važećeg ZPP-a. Naime, članom 307 stav 1 ranijeg ZPP-a propisano je da sud može da naloži tuženom određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave. U vezi s tim je navedeno da, kako apelantova potraživanja na isplatu plata, nakon zaključenja glavne rasprave nisu bila dospjela do zaključenja, a drugostepeni sud je obavezao prvotuženog na tu činidbu, čime je pogrešno primijenio navedenu odredbu ZPP-a, to je Vrhovni sud, na osnovu člana 249 stav 1 važećeg ZPP-a, s obzirom da se učinjena povreda, kada se ima u vidu da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, te razlozi koje je prvostepeni sud dao u svojoj odluci kada je taj dio tužbenog zahtjeva odbio, može da otkloni pred Vrhovnim sudom, odlučio kao u izreci.
8. Apelant smatra da mu je odlukom Vrhovnog suda, u dijelu presude kojom je preinačena drugostepena presuda i apelantova žalba izjavljena na odluku prvostepenog suda na stav V izreke odbijena kao neosnovana, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostalog, obrazlaže hronološki tok postupka i navodi da Vrhovni sud, pozivajući se na odredbu člana 307 stav 1 ranijeg ZPP-a, smatra da apelantova potraživanja naknade štete u vidu isplate plata, nakon zaključenja glavne rasprave nisu bila dospjela do zaključenja rasprave, te zbog toga odbija apelantovu žalbu, odnosno tužbeni zahtjev u tom dijelu kao neosnovan. U vezi s tim, apelant ističe da Vrhovni sud faktički smatra da je tužba, odnosno tužbeni zahtjev za isplatu materijalne štete u vidu plata od zaključenja glavne rasprave pa do povratka apelanta na posao, preuranjena. Apelant smatra da je na taj način Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo. Dalje, apelant tvrdi da, ukoliko bi se i prihvatio navedeni stav Vrhovnog suda, onda bi tužba u tom dijelu bila preuranjena, pa je zahtjev u tom dijelu trebalo odbaciti, a ne odbiti. Naime, apelant ukazuje da je na taj način faktički sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u tom dijelu (dakle meritorno riješio), a što bi dalje značilo da je upitno da li bi apelant mogao da podnese novu tužbu za isplatu materijalne štete u vidu plata od zaključenja glavne rasprave (28. april 2003. godine) pa do povratka apelanta na posao, jer bi se radilo o presuđenoj stvari, iako iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizilazi da i taj sud smatra da apelant ima pravo na naknadu plata do vraćanja na posao, ali da njegovo potraživanje u tom dijelu nije bilo dospjelo. Osim toga, apelant navodi da ne bi mogao ni u izvršnom postupku da naplati tu štetu za period od 28. aprila 2003. godine pa do pravosnažnosti presude, odnosno do 19. novembra 2007. godine, kada je donesena drugostepena presuda, s obzirom da shodno članu 217 stav 1 važećeg ZIP-a, tražilac izvršenja može da traži da sud donese rješenje da mu se isplate na ime plate mjesečni iznosi dospjeli od pravosnažnosti odluke pa dok ponovo ne bude vraćen na posao, kao i da bi mu na taj način bilo uskraćeno pravo pristupa sudu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora da utvrdi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da shodno sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku u dijelu presude kojom je preinačena drugostepena presuda i apelantova žalba izjavljena na odluku prvostepenog suda na stav V izreke odbijena kao neosnovana, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić