Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3122/09 (B. B.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3122/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3122/09, rješavajući apelaciju Bajre Brčaninovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bajre Brčaninovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000579 od 28. jula 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-649/05 od 15. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P-277/02 od 2. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bajro Brčaninović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, podnio je 7. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 8070-0-Rev-

08-000579 od 28. jula 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-649/05 od 15. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-277/02 od 2. marta 2005. godine.

2. Prvostepenom Presudom Općinskog broj P-277/02 od 2. marta 2005. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja Ishaka Kupinića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se utvrdi da je između tužitelja, kao kupca, i apelanta, kao prodavca, u proljeće 1988. godine u Živinicama zaključen pismeni kupoprodajni ugovor pred svjedocima koji su ugovorne strane u cijelosti i obostrano ispunile na osnovu čega je tužitelj stekao valjan pravni osnov za upis prava posjeda i prava vlasništava, odnosno prava korištenja na nekretninama pobliže označenim u dispozitivu presude, te da je apelant dužan priznati i trpiti da se tužitelj na osnovu presude u katastarskom operatu i zemljišnim knjigama OGU Živinice upiše kao posjednik i vlasnik odnosno nosilac prava korištenja na navedenim nekretninama (stav I izreke). Apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravno ništav predugovor o kupoprodaji koji su u martu 1988. godine pred svjedocima zaključili apelant kao prodavac i tužitelj kap kupac, jer nije zaključen u zakonom propisanoj formi, niti su ugovorne strane pretežnim dijelom ispunile ugovorne obaveze, te se ima smatrati da ugovor nije ni zaključen, pa je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ugovornoj strani sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora je odbijen kao neosnovan (stav II izreke). Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav III izreke). Općinski sud je smatrao da tužitelj nije pružio dokaze da je navedeni ugovor zaključen, niti predmet tog ugovora kao ni kupoprodajnu cijenu, te je na osnovu toga odlučio da odbije tužiteljev tužbeni zahtjev. U pogledu apelantovog protivtužebenog zahtjeva Osnovni sud je takođe smatrao da apelant nije pružio niti jedan dokaz o tome šta je bilo predmet kupovine odnosno prodaje, tako da je nejasno kako apelant traži poništenje nekog predugovora kojeg niko nema, pri čemu ni sam apelant ne zna šta je bilo predmet prodaje, a traži predaju u posjed nekretnina, ne znajući ni za koju kupoprodajnu cijenu je izvršio prodaju, tražeći 23.600,00 KM. Stoga je odbio i apelantov protivtužbeni zahtjev kao neosnovan.

3. Drugostepenom presudom Kantonalnog suda broj Gž-649/05 od 15. februara 2008. godine žalba tužitelja je uvažena i prvostepena Presuda Općinskog broj P-277/02 od 2. marta 2005. godine je prinačena u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu (stav I izreke), te u dijelu odluke koji se odnosi na troškove postupka (stav III izreke), tako da je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, te je apelant obavezan da tužitelju naknadi troškove prvostepenog postupka u iznosu od 5.212.,20 KM. U dijelu prvostpene presude kojim je odbijen apelantov protivtužebni zahtjev (stav II izreke) određeno je da prvostepena presuda ostaje neizmijenjena. Apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove drugostepenog postupka u iznosu od 1.918,40 KM.

4. U obrazloženju prasude je navedeno da je odlučujući o izjavljenoj žalbi protiv prvostepene presude Kantonalni sud održao rasprvu tokom koje je, uz već provedne dokaze, proveo dokaz ponovnim saslušanjem svjedokinje Kadire Halilović, te vještaka-geometra Mehe Redžića, kao i saslušanjem apelanta kao parnične stranke. Kantonalni sud je istakao da na zaključak da su tužitelj i apelant postigli dogovor o kupoprodaji predmetne nekretnine i prije zaključenja pisanog ugovora pred svjedocima u martu 1988. godine, upućuje ne samo iskaz vjedoka Kadire Halilović, koja je i pred prvostpenim i pred drugostpenim sudom istakla da su tužitelj i njena kćerka kupili od apelanta kuću u novembru 1987. godine i u nju odmah uselili, već na to upućeju i sam nalaz vještaka-geometra iz kojeg slijedi da su po zahtjevu Senade Halilović (supruge tužitelja i kćerke svjedokinje Halilović Kadire), izvršene promjene tehničke prirode u odnosu na parelu k.č. 1930 i koje su se odnosile na povećanje površine ove parcele na uštrb parcele apelanta k.č. 1929 tako da je parcela k.č. 1930 tim promjenama dobila površinu od 666 m , te da je tim povodom sačinjen i prijavni list „B“ od 20. januara 1988. godine a na kojem se pored potpisa Halilović Senade nalazi i potpis „Bajro B“ za koji je i sam apelant naveo da predstavlja njegov potpis. Kantonalni sud je nadalje istakao da kada se ovakva sadržina provedenih dokaza dovede u korelaciju sa iskazom apelanta da je predmet kupoprodaje bila nekretnina koja je sa tri strane bila ograđena, dok je u odnosu na četvrtu neograđenu stranu dogovor bio da granica te prodate nekretnine bude do voćki, te da je tužitelj sa suprugom ogradu i postavio do voćki, slijedi da je premjeravanje nekretnine koju je tužitelj kupio od apelanta bilo izvršeno od strane geometra prije zaključenja pisanog ugovora o kupoprodaji u martu 1988. godine i da je apelant ne samo bio upoznat sa tim premjeravanjem već i da se sa njim u cijelosti saglasio stavljanjem svog potpisa na sačinjeni prijavni list „B“ od 20. januara 1988. godine. Kantonalni sud je takođe istakao da u prilog zaključku da je tužitelj po valjanom pravnom osnovu kupio od apelanta predmetnu nekretninu ide i Rješnje Službe za izbjegla i raseljena lica Općine Živinice broj 07/1-36-3712/02 od 18. septembra 2002. godine iz kojeg slijedi da je apelant 18. septembra 2002. godine dao izjavu ovoj službi da je on prodao kuću tužitelju koji je stvarni vlasnik i posjednik po priloženom posjedovnom listu i z.k. ulošku, te da je stoga saglasan da se nekrentina vrati i preda u posjed tužitelju ili punomoćniku tužitelja. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozizitivu presude.

5. Apelant je protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-649/05 od 15. februara 2008. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 070-0-Rev-08-000579 od 28. jula 2009. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.

6. Vrhovni sud je u obrazloženju presude istakao da je Kantonalni sud utvrdio da je između tužitelja i apelanta postignut dogovor o kupoprodaji predmetne nekretnina i prije zaključenog pisanog ugovora pred svjedocima u martu 1988. godine, još u toku novembra 1987. godine, kada je tužitelj i uselio, te je za ovakvo utvrđenje dao potpune i jasne razloge. U pogledu apelantovih revizijskih navoda o povredi prava na parnični postupak da je protivno odredbama člana 54. stav 1. ZPP raspravljano o nedopuštenom tužbenom zahtjevu kojim se tražilo utvrđenje da je zaključen određeni pravni posao, jer da je to činjenica a ne neizvjestan pravni odnos, Vrhovni sud je istakao da je upravo u konkretnoj pravnoj stvari predmet raspravljanja utvrđenje postojanja pravnog odnosa zasnovanog predmetnim ugovorom između apelanta i tužitelja. Vrhovni sud je takođe ocijenio neosnovanim apelantove navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer utvrđeno činjenično stanje u odnosu na koje je drugostpeni sud pravilno primijenio navedena pravila materijalnog prava ne opravdavu primjenu odredbi na koje se apelant poziva.

7. Apelant se u apelaciji poziva na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kao i načinu na koji su Kantonalni i Vrhovni sud ocijenili dokaze u konkretnom predmetu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu u suštini odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi sa takvim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3122/09 (B. B.) | Sudska praksa | Aktio