Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3151/12 (G. J.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Krivični postupak
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3151/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3151/12, rješavajući apelaciju Gorana Jelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Jelića podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Derventi br. 84 0 K 038545 12 Kv od 21. avgusta 2012. godine i 84 0 K 038545 12 Kpp od 17. avgusta 2012. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gorana Jelića podnesena protiv rješenja Osnovnog suda u Derventi br. 84 0 K 038545 12 Kv od 21. avgusta 2012. godine i 84 0 K 038545 12 Kpp od 17. avgusta 2012. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zato što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Broda, kojeg zastupa Novak Borojević, advokat iz Broda, podnio je 27. avgusta 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 84 0 K 038545 12 Kv od 21. avgusta 2012. godine i 84 0 K 038545 12 Kpp od 17. avgusta 2012. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 84 0 K 038545 12 Kpp od 17. avgusta 2012. godine apelantu je određen pritvor u trajanju od mjesec dana počevši od 17. avgusta 2012. godine, shodno odredbama člana 199. i člana 197. stav 1. tačka v) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP). U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je Okružno tužilaštvo u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu broj T15 0 KT 0010863 12 od 17. avgusta 2012. godine zbog krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 208. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti iz člana 169. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS, a sve u vezi sa članom 42. KZRS. Osnovni sud je naveo da je zakazao ročište radi saslušanja apelanta kao osumnjičenog, te da je apelant tom prilikom izjavio da je presudom Osnovnog suda proglašen krivim za krivično djelo nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici, da je priznao krivicu za navedeno krivično djelo samo zato da bi se krivični postupak završio i kako bi nastavio živjeti sa vanbračnom partnerkom Slavicom Jerković i njihove troje djece. Pri tome, apelant je izjavio da je njegova vanbračna partnerka duševni bolesnik, da ga bez ikakvog razloga prijavljuje policiji, ali da on nikada ništa nije učinio u smislu nasilja u porodici. Međutim, Osnovni sud je naveo da je uvidom u dokaze koje je Tužilaštvo priložilo uz prijedlog za određivanje pritvora utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio predmetna krivična djela. Naime, Osnovni sud je naveo da iz izjave oštećene Slavice Jerković proizlazi da se apelant u posljednjih godinu dana prema njoj nasilnički ponašao, da joj je 5. juna 2012. godine prijetio da će je ubiti, da je zamahivao nožem prema njoj u namjeri da je ubode, te da su je tom prilikom spasile kćerke. Takođe, oštećena je izjavila da je odmah pozvala policiju, da su policajci lišili slobode apelanta taj dan, ali da joj je sutradan opet prijetio da će je ubiti, te da je tom prilikom udario u predjelu lijeve podlaktice. Pri tome, Osnovni sud je naveo da je izjavu oštećene potvrdila i svjedokinja Mirjana Jelić (kćerka apelanta i oštećene).
3. Osnovni sud je, dalje, naveo da su svjedoci Radomir Golubović i Zoran Pivaš, policajci u Policijskoj stanici Brod, izjavili da su 7. avgusta 2012. godine, po prijavi oštećene, otišli do benzinske pumpe "Vidić" u Brodu, gdje je zaposlena oštećena, te koju je apelant tom prilikom uznemiravao. Navedeni svjedoci su izjavili da je apelant bio u pijanom stanju, da su ga pozvali da izađe iz restorana, da je apelant na to počeo da galami, te da su mu nakon toga naredili da se udalji od benzinske pumpe, na šta je apelant rekao da će "ponovo doći i maltretirati oštećenu". Takođe, navedeni svjedoci su izjavili da su tada upozorili apelanta da će biti lišen slobode ukoliko nastavi sa uznemiravanjem oštećene, nakon čega se apelant okrenuo leđima prema njima i rekao "da ga vežu i vode, ali da će sutradan kada izađe iz pritvora pobiti im djecu". Osim toga, Osnovni sud je naveo da je uvidom u pravosnažnu Presudu tog suda broj 84 0 K 036948 12 K od 10. maja 2012. godine utvrdio da je apelant osuđen zbog krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 208. stav 1. KZRS, te da mu je za navedeno krivično djelo izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci sa vremenom provjeravanja od dvije godine. Osnovni sud je naveo da je uvidom u spis tog suda broj 84 0 K 037693 utvrdio da je 16. maja 2012. godine potvrđena optužnica protiv apelanta zbog krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 208. stav 1. KZRS. Takođe, Osnovni sud je naveo da je uvidom u Rješenje tog suda broj 84 0 Pr 037560 12 Pr od 5. juna 2012. godine utvrdio da je obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 20. stav 1. u vezi sa članom 6. stav 2. tačka 4) Zakona o zaštiti od nasilja u porodici zbog toga što je apelant pravosnažnom presudom od 10. maja 2012. godine osuđen zbog krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 208. stav 1. KZRS (za događaje od jula do decembra 2011. godine). Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je opravdan prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora apelantu, budući da očigledno postoji bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici, a za koje se može izreći kazna zatvora do tri godine. Stoga, Osnovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju određivanje pritvora apelantu opravdano u smislu člana 197. stav 1. tačka v) ZKP.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Osnovni sud je donio Rješenje broj 84 0 K 038545 12 Kv od 21. avgusta 2012. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio navedeno rješenje. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je pobijanim rješenjem sudije za prethodni postupak apelantu određen pritvor zbog postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo i nastaviti sa vršenjem krivičnih djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici i da će učiniti krivično djelo kojim prijeti. Ispitujući pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, Osnovni sud je naveo da su, prema mišljenju vijeća tog suda, neosnovani apelantovi žalbeni navodi da za određivanje pritvora nisu ispunjeni uslovi iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP (tj. da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna). Naime, Osnovni sud je ukazao da se za krivično djelo iz člana 208. stav 2. KZRS može izreći kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine, a za krivično djelo iz člana 169. stav 2. KZRS kazna zatvora do tri godine. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da zakonodavac ne isključuje mogućnost kod takvih krivičnih djela izricanje kazne zatvora u trajanju od tri godine. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da pobijano rješenje nije doneseno suprotno odredbama člana 197. stav 1. tačka v) ZKP.
5. Osnovni sud je naveo da iz stanja predmetnog spisa, te uvida u predmete tog suda proizlazi da jepravosnažnom Presudom tog suda broj 84 0 K 036948 12 K od 10. maja 2012. godine apelant osuđen zbog krivičnog djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 208. stav 1. KZRS, te da mu je za navedeno krivično djelo izrečena uslovna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci sa vremenom provjeravanja od dvije godine. Takođe, Osnovni sud je naveo da je protiv apelanta potvrđena optužnica 16. maja 2012. godine zbog istog krivičnog djela. Osnovni sud je naveo da je Rješenjem tog suda broj 84 0 Pr 037560 12 Pr od 5. juna 2012.godine obustavljen prekršajni postupak protiv apelanta zbog prekršaja iz člana 20. stav 1. u vezi sa članom 6. stav 2. tačka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u porodici, zato što je apelant pravosnažnom presudom od 10. maja 2012. godine osuđen zbog krivičnog djela nasilja u porodici i u porodičnoj zajednici (za događaje koji su se desili od jula do decembra 2011. godine), iako je zahtjev za prekršaj podnesen zbog događaja od 16. marta 2012. godine. Pri tome, Osnovni sud je naveo da iz saglasnih izjava svjedoka Radomira Golubovića i Zorana Pivaša, policajaca u Policijskoj stanici Brod, proizlazi apelantovo bezobzirno ponašanje, koji ne isključuje ni konzumiranje alkohola, a to ponašanje je opisala kao takvo u svojoj izjavi i svjedokinja Mirjana Jelić, apelantova kćerka. S obzirom na to, Osnovni sud je naveo da u konkretnom slučaju postoji bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti krivično djelo ili učiniti krivično djelo kojim prijeti. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da su se stekli svi uslovi za određivanje pritvora apelantu u smislu odredaba člana 197. stav 1. tačka v) ZKP, te da je stoga odlučio kao u izreci rješenja.
6. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant smatra da u konkretnom slučaju Tužilaštvo nije ponudilo dokaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant učinio predmetna krivična djela. Naime, apelant navodi da prvostepeno rješenje, u pogledu postojanja osnovane sumnje da je učinio krivično djelo iz član 208. KZRS, nije zasnovano na dokazima već na činjenici da je apelant osuđen za isto krivično djelo, a što ne može biti dokaz za postojanje osnovane sumnje. Takođe, apelant navodi da ne postoji osnovana sumnja da je učinio krivično djelo iz člana 169. stav 2. KZRS, budući da u spis nije priložena izjava svjedoka (konobara) koji je čuo cijeli razgovor između apelanta i službenih lica, a koja je, prema apelantovom mišljenju, od presudnog značaja. Dalje, apelant smatra da su osporena rješenja o određivanju pritvora donesena suprotno odredbama člana 197. stav 1. tačka v) ZKP. Naime, apelant navodi da su odredbama člana 197. stav 1. tačka v) ZKP propisani posebni uslovi za određivanje pritvora, prema kojima se osumnjičenom može odrediti pritvor ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. S obzirom na to, prema apelantovom mišljenju, nezakonit je i neprihvatljiv stav Osnovnog suda da za navedena krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret "zakonodavac ne isključuje mogućnost izricanje kazne zatvora u trajanju od tri godine".
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;
Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o određivanju pritvora povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, koji sadrži pobrojane slučajeve kada je lišavanje slobode dozvoljeno. To je jedan iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan sa ciljem i svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. da osigura da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Quinn, od 22. marta 1995. godine, serija A-311, i Winterwerp, od 24. oktobra 1979. godine, serija A-
33). Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
10. Ustavni sud ukazuje da je, u smislu člana 197. stav 1. ZKP, opšti uslov za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice učinilo krivično djelo. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, pri odlučivanju o prijedlogu za određivanje pritvora, na osnovu dokaza koji su dostavljeni uz predmetni prijedlog zaključio da postoji osnovana sumnja da je apelant učinio krivično djelo nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici iz člana 208. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS i krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz člana 169. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant učinio predmetna krivična djela, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud zaključio da je u konkretnom slučaju ispunjen i poseban pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP, tj. da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo ili učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga u dijelu koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne, smatrajući da se u konkretnom slučaju ne radi o krivičnim djelima za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud jasno ukazao da se za krivično djelo iz člana 208. stav 2. KZRS može izreći kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine, a za krivično djelo iz člana 169. stav 2. KZRS kazna zatvora do tri godine, te da nije isključena mogućnost izricanje kazne zatvora u trajanju od tri godine za navedena krivična djela. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud dao detaljno obrazloženje u pogledu postojanja osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje pritvora, te postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP, koje, prema mišljenju Ustavnog suda, nije ni proizvoljno niti neprihvatljivo samo po sebi.
11. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi opravdalo apelantove tvrdnje da njegovo lišavanje slobode nije bilo u skladu sa procedurom koja je propisana nacionalnim zakonom, odnosno da je suprotno bilo kojem standardu člana 5. stav 1. tačka
c) Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na pravično suđenje
12. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je njime riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije preuranjena.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić