Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3204/12 (E. A.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Habeas corpus – postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3204/12
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3204/12, rješavajući apelaciju Emira Alispahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emira Alispahića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 014249 12 Kž 2 od 7. augusta 2012. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 014249 12 Kv 6 od 30. jula 2012. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emira Alispahića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 014249 12 Kž 2 od 7. augusta 2012. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 014249 12 Kv 6 od 30. jula 2012. godine, u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.b) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Emir Alispahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Senada Mirojević, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. septembra 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 014249 12 Kž 2 od 7. augusta 2012. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 014249 12 Kv 6 od 30. jula 2012. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio njegovo puštanje na slobodu.
2. Rješenjima sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda (brojevi pobliže označeni u obrazloženju prvostepenog rješenja) od 20. juna 2012. godine određena je mjera pritvora grupi osumnjičenih, među kojima i apelantu, u trajanju od jednog mjeseca, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i to primjenom odredbe člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), osim u odnosu na jednog od osumnjičenih prema kojem je pritvor određen po tački c) navedenog člana ZKPFBiH.
3. Kantonalno tužilaštvo Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) je nakon toga dostavilo sudu 4. jula 2012. godine prijedlog za produženje pritvora apelantu i drugim osumnjičenima za dva mjeseca i to pozivom na istu odredbu člana 146. stav 1. tačka d) i tačka c) u odnosu na jednog od osumnjičenih. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 014249 12 Kv 4 od 10. jula 2012. godine apelantu je, zajedno sa drugim osumnjičenima, produžena mjera pritvora za dva mjeseca. Međutim, Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 014249 12 Kž od 19. jula 2012. godine uvažena je apelantova žalba i žalbe određenih drugih osumnjičenih, pa je u odnosu na njih prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.
4. U ponovnom postupku Kantonalni sud je osporenim Rješenjem broj 09 0 K 014249 12 Kv 6 od 30. jula 2012. godine apelantu produžio pritvor za dva mjeseca koji može trajati do 10. septembra 2012. godine ili do nove odluke suda. U obrazloženju ovog rješenja Kantonalni sud je naveo da je na ponovno održanoj sjednici vanraspravnog vijeća tog suda apelantu omogućeno da se izjasni o prijedlogu za produženje mjere pritvora. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je Kantonalno tužilaštvo vrlo iscrpno odgovorilo na pritužbu apelantove odbrane o tome da im nisu bili dostavljeni svi relevantni dokazi, te da je navelo, kako je istaknuto: „[…] tačne datume u kojim je [apelantova] braniteljica telefonski pozivana da preuzme dokaze Tužilaštva za produženje pritvora prema [apelantu] i sadržaj tih razgovora, te da joj je Tužilaštvo iskopiralo 'sve dokaze dostavljene sudu uz prijedlog za produženje mjere pritvora, kao i jedan dio dokaza uz prijedlog za određivanje mjere pritvora, ali da joj nije dostavilo sve dokaze, a radi se oko 300 dokaza imajući u vidu tajnost istrage koja još nije okončana, a između ostalog se radi i o 30.000 relevantnih telefonskih razgovora koje u ovoj fazi postupka Tužilaštvo i neće dostavljati odbrani, a sudu će biti dostavljeno tek po dostavljanju izvještaja analitičara koje Tužilaštvo još nije zaprimilo'“. Kantonalni sud je naveo da je Kantonalno tužilaštvo istaklo i to da je apelant pod nadzorom „unazad nekih šest mjeseci“, kao i da je procijenilo „da dokaze za koje je prigovorila braniteljica na [...] sjednici vijeća ovog suda da joj nisu dostavljeni, da u ovoj fazi braniteljica iste ne treba vidjeti“. Također, Kantonalno tužilaštvo je istaklo da je, s ciljem tajnosti istrage i dolaženja do drugih informacija u odnosu na druga lica, ograničeno i davanje informacija medijima. Kantonalni sud je, uzevši sve ovo u obzir, zaključio da je Kantonalno tužilaštvo ispoštovalo zakonsku obavezu i da je apelantu dostavilo sve dokaze na kojima je zasnovan prijedlog za produženje mjere pritvora, „što ni [braniteljica] nije osporila na [...] sjednici vijeća ovog suda“, te da nije došlo do povrede prava na odbranu kako je apelant tvrdio.
5. Dalje, Kantonalni sud je iz dokaza koji su dostavljeni zaključio da u konkretnom slučaju i dalje postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, kao opći uvjet za produženje mjere pritvora. U obrazloženju tih navoda Kantonalni sud je vrlo detaljno obrazložio sve dokaze na osnovu kojih je došao do takvog zaključka, ukazavši između ostalog i na iskaze nekoliko svjedoka koji su svjedočili da su drogu nabavljali, između ostalih, i od apelanta. Također, Kantonalni sud je naveo da je i apelant „djelimično priznao izvršenje krivičnog djela na način kako je to bliže opisao u svojoj izjavi“, što je sud utvrdio uvidom u zapisnik o ispitivanju apelanta od 12. juna 2012. godine. Također, Kantonalni sud je vrlo detaljno obrazložio i zbog čega smatra da je ispunjen uvjet iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, ukazavši naročito da se radi o posebno teškom krivičnom djelu s obzirom na način i posljedice njegovog izvršenja, a naročito da postoji osnovana sumnja da je djelo učinjeno, kako je navedeno: „organizovanim i koordiniranim učešćem više osoba i da su predmet konkretnog krivičnog djela koje im se stavlja na teret opasne opojne droge [...] gdje je omogućeno konzumiranje droge širem krugu lica, a posljedice su veoma teške po zdravlje ljudi koji konzumiraju opojnu drogu, pri čemu su osumnjičeni pokazali naročitu upornost, odlučnost i bezobzirnost [...]“. Kantonalni sud je, također, obrazložio da je imao u vidu duži vremenski period izvršenja krivičnog djela koje je apelantu i drugim osumnjičenima stavljeno na teret, pa je ocijenio da bi puštanje apelanta na slobodu „rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda s obzirom na ugroženost šireg kruga lica kojima je njihovim djelovanjem [...] omogućeno konzumiranje navedene opojne droge“.
6. Vrhovni sud je Rješenjem broj 09 0 K 014249 12 Kž 2 od 7. augusta 2012. godine odbio apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja kao i žalbu drugog osumnjičenog protiv kojeg je također produžena mjera pritvora. U odnosu na apelanta, Vrhovni sud je obrazložio da je iz apelantove žalbe protiv prvostepenog rješenja vidljivo, kako je istaknuto: „[...] da su odbrani dana 27.07.2012. godine, od strane tužiteljstva dostavljene kopije svih dokaza koje je tužiteljstvo dostavilo sudu uz prijedlog za produženje pritvora od 04.07.2012. godine, a na osnovu kojeg [...] je i doneseno predmetno rješenje o produženju pritvora“. Dalje, Vrhovni sud je također naveo da je iz žalbe vidljivo i to da su odbrani istovremeno dostavljeni i neki dokazi koji su sudu bili dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora, pa čak i neki dokazi koji ni sudu nisu dostavljeni“. Također, Vrhovni sud je ukazao da u žalbi nije konkretno navedeno koji to još dokazi, koji su relevantni za ocjenu zakonitosti pritvora, nisu bili dostavljeni odbrani. Imajući sve to u vidu, Vrhovni sud je zaključio da je apelantova žalba neosnovana, te da u postupku donošenja prvostepenog rješenja nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu.
7. Apelant osporava navedena rješenja jer smatra da su mu njima prekršeni pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na jednakost strana u postupku i na pripremu odbrane iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.b) i d) Evropske konvencije. U obrazloženju apelacije apelant navodi da mu Kantonalno tužilaštvo nije dostavilo dokaze koji su sudu dostavljeni 4. jula 2012. godine uz prijedlog za određivanje pritvora. To je bio razlog, kako dalje navodi, da je prvobitno rješenje Kantonalnog suda ukinuto zbog povrede prava na odbranu, pa su u ponovnom postupku donesena osporena rješenja. Dalje, apelant navodi da je 27. jula 2012. godine dobio kopije svih dokaza koje je tužiteljstvo dostavilo sudu uz prijedlog za produženje pritvora od 4. jula 2012. godine. Također je naveo da je od ukupno 304 dokaza odbrana dobila tri zapisnika o saslušanju apelanta i još dvojice osumnjičenih, kao i da je dobila dokaze koji nisu dostavljeni sudu ni uz prijedlog za određivanje, ni uz prijedlog za produženje pritvora i koji su irelevantni sa stanovišta utvrđivanja zakonitosti pritvora. Apelant insistira na tome da njemu dokazi u vezi sa zakonitošću pritvora nisu dostavljeni odmah uz prijedlog za određivanje pritvora, te navodi da ni njemu ni sudu dokazi dostavljeni uz prijedlog za produženje pritvora nisu ni morali biti dostavljeni, jer se u postupku preispitivanja zakonitosti pritvora ponovno ne odlučuje o postojanju osnovane sumnje da je izvršeno krivično djelo, već samo da li i dalje postoje razlozi za određivanje pritvora, budući da je o postojanju osnovane sumnje odlučivano prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora. Kako su, prema apelantovom mišljenju, dokazi kojima se utvrđuje postojanje osnovane sumnje morali biti dostavljeni prije donošenja rješenja o određivanju pritvora, a „kako dokazi na kojima je odlučivano o postojanju osnovane sumnje nisu dostavljeni do danas“, apelant smatra da mu nije pružena mogućnost da komentira tužiočevu argumentaciju, zbog čega su mu prekršena navedena prava. U odnosu na zahtjev za donošenje privremene mjere, apelant nije ponudio posebnu argumentaciju.
a) U odnosu na pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa pitanjem navodnog kršenja prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije zato što apelantu nisu bili dostavljeni dokazi u odnosu na pitanje postojanja osnovane sumnje prije donošenja rješenja o određivanju pritvora, Ustavni sud najprije ukazuje da predmet ove apelacije nije rješenje sudije za prethodni postupak o određivanju pritvora od 20. juna 2012. godine protiv kojeg apelant nije ni izjavljivao žalbu. Predmet apelacije su isključivo osporena rješenja o produženju pritvora. U vezi s tim, te sa apelantovim navodima da se o postojanju osnovane sumnje odlučuje samo prilikom određivanja, a ne i produženja pritvora, Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lišavanje neke osobe slobode mora biti „zakonito“ u smislu člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije, što obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu tih osoba. Evropski i Ustavni sud kontinuirano ukazuju na to da je postojanje osnovane sumnje da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo koje joj se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali da to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje i drugi relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63; vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačke 33-35, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).
11. Iz navedenog nedvosmisleno proizlazi da je pitanje postojanja osnovane sumnje primarni uvjet zakonitosti pritvora ne samo kod određivanja već i kod produženja pritvora, što znači da pritvor ne može biti zakonit u smislu člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije ako taj uvjet nije ispunjen. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudovi u osporenim rješenjima detaljno razmotrili relevantne dokaze i obrazložili razloge zbog kojih su ocijenili da i dalje postoji osnovana sumnja za produženje apelantovog pritvora. Ustavni sud, također, zapaža da apelant nije ni osporio pitanje postojanja ostalih relevantnih razloga za produženje pritvora, pa to pitanje neće ni ispitivati. U vezi sa apelantovim navodima o tome da mu relevantni dokazi nisu bili dostavljeni prije donošenja rješenja o određivanju pritvora, Ustavni sud zapaža da je nesporno da su apelantu svi dokazi u odnosu na zakonitost pritvora dostavljeni tek 20. jula 2012. godine, nakon što je ukinuto rješenje o produženju pritvora od 10. jula 2012. godine, upravo zato što apelantu nisu bili ranije dostavljeni svi relevantni dokazi. Ustavni sud zapaža da je nesumnjivo da su apelantu ovi dokazi trebali biti dostavljeni prije odluke o određivanju pritvora. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant protiv rješenja o određivanju pritvora nije ni izjavljivao žalbu, već da je žalbu iz ovih razloga izjavio tek protiv odluke o produženju pritvora od 10. jula 2012. godine, te da je njegova žalba usvojena. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da, s obzirom na višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka (mutatis mutandis, AP 6/08, ibid., tačka 25), kao što je slučaj u konkretnom postupku. Naime, u konkretnom slučaju, time što je apelantova žalba protiv rješenja o produženju pritvora usvojena i predmet vraćen na ponovni postupak zbog proceduralne greške, te što su mu prije donošenja osporenih rješenja dostavljeni svi dokazi relevantni za odlučivanje o produženju pritvora, otklonjena je proceduralna neispravnost na koju se apelant poziva u apelaciji.
12. Osim toga, u konkretnom slučaju apelant nije naveo ništa drugo što bi ukazalo da je na bilo koji način prekršen član 5. stav 4. Evropske konvencije na koji se apelant pozvao. Naime, navedeni član predviđa da osoba lišena slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da ospori zakonitost takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristran i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Naročito, ove garancije podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo (vidi, AP 6/08, ibid., tačka 42). Međutim, apelant ne tvrdi da neka od navedenih garancija nije poštovana, već svoje navode o kršenju navedenog člana zasniva isključivo na činjenici da su mu dokazi relevantni za produženje mjere pritvora dostavljeni tek prije donošenja osporenog rješenja, što je Ustavni sud već raspravio.
13. Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
b) U odnosu na član 6. stav 3.b) i d) Evropske konvencije
14. Apelant osporava navedena rješenja o produženju mjere pritvora i zbog kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.b) i d) Evropske konvencije.
15. Pri ocjeni dopustivosti apelacije u odnosu na član 6. stav 3.b) i d) Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi efektivni pravni lijekovi mogući po zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena.
16. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog i Evropskog suda, pitanje da li je poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. Kako je već navedeno, s obzirom na višestepenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. U skladu s tim, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, tačka 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
17. U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već je donesena odluka o produženju pritvora apelantu. Stoga su navodi iz apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3.b) i d) Evropske konvencije preuranjeni.
18. Imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić