Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3239/09 (Đ. N.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Testament
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3239/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. listopada 2012. godine, u predmetu broj AP 3239/09, rješavajući apelaciju Đorđa Nikolića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđa Nikolića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-07-000 700 od 8. srpnja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P-606/03 od 22. prosinca 2004. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Đorđe Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika, kojeg zastupa Miodrag Zeljić, odvjetnik iz Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, podnio je 15. listopada 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 700 od 8. srpnja 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P- 606/03 od 22. prosinca 2004. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio Osnovnom sudu, Zemljišnoknjižnom uredu, provođenje sudskog testamenta do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3239/09 od 2. prosinca 2009. godine kojom je odbio kao neutemeljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Testatorka I. I. (u daljnjem tekstu: testatorka) sačinila je testament pred svjedocima 11. veljače 2003. godine (u daljnjem tekstu: testament) na temelju kojeg je svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu ostavila LJ. B. (bratić njenog supruga). Apelant, unuk testatorke, podnio je tužbu protiv tuženog LJ. B. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi poništenja testamenta, budući da je u tijeku ostavinskog postupka upućen na parnicu. U obrazloženju tužbenog zahtjeva apelant je naveo da je testament ništav zato što testatorka u vrijeme sačinjavanja testamenta nije bila poslovno sposobna, zbog čega je bio pokrenut postupak za oduzimanje poslovne sposobnosti u sudu (predmet br. 435/03), te da je u tom postupku vršeno vještačenje vještaka neuropsihijatra P. G. Ovaj vještak je utvrdio da je testatorka trajno i potpuno nesposobna da se stara o svojim poslovima i da takvo njeno stanje traje pet godina, ali da testatorku nitko nije vodio na liječenje. Testament je sačinjen 11. veljače 2003. godine, a nakon samo mjesec i pol izvršeno je vještačenje njenog zdravstvenog stanja. Zbog svega navedenog apelant je naveo da je, u smislu članka 63. Zakona o nasljeđivanju, testament ništav.
4. Presudom Osnovnog suda broj P-606/03 od 22. prosinca 2004. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev, te obvezan apelant na naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je saslušao parnične stranke, veći broj svjedoka, da je izvršeno neuropsihijatrijsko vještačenje u dva navrata, te da je izvršen uvid u veći broj materijalnih dokaza, između ostalih, u nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatara P. G. i O. Ć. U odnosu na utvrđivanje činjenice je li testatorka u vrijeme sačinjavanja testamenta imala poslovnu sposobnost ili ne, Osnovni sud je istakao da je posebno ocijenio iskaz svjedokinje B. G., koja je bila sutkinja prilikom sačinjavanja testamenta i koja je izjavila da je obavila kraći razgovor sa testatorkom iz kojeg bi mogla zaključiti postoje li mane volje, te kada je utvrdila da ne, sačinila je predmetni testament, tj da bi odbila sačinjavanje testamenta da je posumnjala da je testatorka bila nesposobna za rasuđivanje. I ostali svjedoci, osim svjedokinje Ž. M. koja je tvrdila da se testatorka zadnjih pet godina čudno ponašala, izjavili su da se testatorka normalno ponašala, odnosno da nije bilo ničega što bi ukazivalo da je izgubila moć rasuđivanja. Osnovni sud je istakao da je iskaz svjedokinje Ž. M. ocijenio neistinitim i pristranim, suprotnim samom sebi i iskazima vještaka P. G. i apelanta, te da ovom iskazu nije poklonio vjeru i zato što ova svjedokinja nije bila godinama u dobrim odnosima sa testatorkom. Dalje slijedi da se nalazi i mišljenja vještaka neuropsihijatara P. G. i O. Ć. ne razlikuju bitno, ali da su njihovi zaključci drastično različiti jer vještak P. G. tvrdi da je testatorka u vrijeme sačinjavanja testamenta bila poslovno nesposobna, dok vještak O. Ć. tvrdi da ne postoji dovoljno podataka da bi se moglo zaključiti da je testatorka bila poslovno nesposobna. Osnovni sud je naveo da je prema nalazu vještaka P. G. testatorka bila bolesna pet godina, ali da nitko ne može potvrditi da se liječila, odnosno da joj nije doveden liječnik, nego da je pozvan ovaj vještak da izvrši neuropsihijatrijsko vještačenje. Postavlja se pitanje kako je moguće da ovo stanje testatorke nije uočio sudac na ostavinskoj raspravi koja je održana 25. veljače 2003. godine, niti sudac koji je sačinio testament i da zbog navedenog nije mogao prihvatiti nalaz ovog vještaka. Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je testatorka bila poslovno nesposobna.
5. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-159/05 od 23. travnja 2007. godine kojom je uvažio žalbu i preinačio prvostupanjsku presudu tako što je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i utvrdio da je testament ništav, što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se ostavina testatorke raspravi po zakonu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da prvostupanjski sud nije donio pravilnu odluku. Naime, razumljivo je da se sposobnost za rasuđivanje u vrijeme sačinjavanja testamenta utvrđuje vještačenjem, a vještačenje, u smislu članka 149. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), vrši vještak. Okružni sud je naveo da iz nalaza vještaka P. G. proizlazi da je testatorka u vrijeme sačinjavanja testamenta bila poslovno nesposobna, da je bolovala od moždanog sindroma, da je na ročištu u ostavinskom postupku od 25. veljače 2003. godine odavala osobu s kojom je bilo teško komunicirati, što je postupajući sudac konstatirao u zapisniku, da je to ročište održano četrnaest dana nakon sačinjavanja testamenta, te da je testatorka brzo umrla nakon što je pregledao vještak P. G. Polazeći od pravila o teretu dokazivanja i određenja da vještačenje vrši samo jedan vještak, prvostupanjski sud nije mogao zasnovati presudu na nalazu i mišljenju vještaka O. Ć. S tim u svezi, prvostupanjski sud je presudu donio pogrešnom primjenom materijalnog prava, točnije odredbe članka 63. Zakona o nasljeđivanju, jer je pogrešno zaključio da apelant nije dokazao da je testament ništav. S tim u svezi, Okružni sud je naveo da je uvažio žalbu i tužbeni zahtjev.
6. Odlučujući o reviziji tuženog, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Rev-07-000 700 kojom je reviziju uvažio, preinačio presudu Okružnog suda tako da se apelantova žalba na prvostupanjsku presudu odbija i potvrđuje prvostupanjska presuda. Obrazlažući odluku, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud samo na temelju nalaza i mišljenja vještaka P. G. zasnovao svoju odluku, za razliku od prvostupanjskog suda koji je ocijenio sve dokaze posebno kao i sve izvedene dokaze zajedno, nakon čega da je pravilno zaključio da je testatorka u vrijeme sačinjavanja testamenta bila sposobna za rasuđivanje, odnosno da je bila poslovno sposobna. Naime, u prvostupanjskom postupku izveden je velik broj dokaza među kojim su vještačenje vještaka P. G. i O. Ć., saslušan je veći broj svjedoka, među kojim je izjava suca koji je primio na zapisnik testament i izjave svjedoka koji su bili prisutni pri sačinjavanju testamenta. Drugostupanjski sud pravilno ukazuje da, sukladno odredbama članka 149. ZPP, vještačenje vrši samo jedan vještak, međutim, ta odredba ne znači da nalaz vještaka koji je prvi izvršio vještačenje treba bezrezervno prihvatiti zanemarujući sve ostale dokaze. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je na pripremnom ročištu koje je održano 11. veljače 2004. godine angažirao vještaka K. V. koji nije blagovremeno dostavio nalaz, zbog čega je tužena strana odustala od izvođenja tog dokaza. Nakon toga, na ročištu održanom 13. travnja 2004. godine, za vještaka neuropsihijatra je određen P. G., a potom 26. listopada 2004. godine određen je i vještak O. Ć. Međutim, iako prema odredbi članka 149. stavak 1. ZPP-a sud nakon davanja nalaza P. G. nije mogao angažirati drugog vještaka, to u smislu članka 209. ZPP nije činjenica koja bi mogla utjecati na zakonitost i pravilnost odluke prvostupanjskog suda, jer se odluka ne temelji isključivo na nalazu naknadno određenog vještaka O. Ć. Naime, ovaj vještak nije niti tvrdio da je testatorka bila sposobna za rasuđivanje, nego je samo ostavio tu mogućnost. Isto tako, vještak P. G. je našao da postoji velika vjerojatnost da testatorka nije u vrijeme sačinjavanja testamenta bila sposobna za tu pravnu radnju. Dakle, odluka se ne temelji isključivo na nalazima P. G. i O. Ć. koji su ocijenjeni zajedno sa ostalim dokazima, prvenstveno iskazima saslušanih svjedoka, uključujući iskaz suca pred kojim je sačinjen testament i svjedoka testamenta iz kojih slijedi da je testatorka bila potpuno svjesna i da je željela da sačini testament. Suprotno proizlazi samo iz izjave svjedokinje Ž. M. čiju je dokaznu snagu prvostupanjski sud pravilno ocijenio, imajući u vidu izravnu zainteresiranost za ishod spora, budući da je ona bračni drug jednog od zakonskih nasljednika. Vrhovni sud je zaključio da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe članka 63. Zakona o nasljeđivanju.
7. Apelant smatra da su mu presudama Osnovnog i Vrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant ističe da ovi sudovi nisu pravilno zaključili da je testatorka u vrijeme sačinjavanja testamenta bila sposobna za rasuđivanje, te da nisu uzeli u obzir činjenicu da je tuženi primorao testatorku na sačinjavanje testamenta. Naime, pravilna je odluka Okružnog suda da je testament u smislu članka 63. Zakona o nasljeđivanju ništav, bez obzira na to što testatorki sudskom odlukom nije bila oduzeta poslovna sposobnost. Na raspravi koju je ostavinski sudac odložio dao je upute Centru za socijalni rad da se testatorki odredi privremeni zastupnik, na kojoj je bio prisutan i tuženi koji se tome nije protivio, jer je bilo očito da testatorka nije bila svjesna svojih postupaka. Apelant navodi da Osnovni sud nije imao razloga za ponovno vještačenje, odnosno da je postupio suprotno članku 155. ZPP, tj. mogao je odrediti drugog vještaka jedino da vještak P. G. nije dostavio svoj nalaz. Osim toga, pogrešno je stanovište Vrhovnog suda da se moglo na temelju izjava svjedoka utvrditi da je testatorka bila poslovno nesposobna, jer je najmjerodavniji dokaz nalaz i mišljenje vješta P. G. Okružni sud je pravilno tumačio odredbe čl. 149. i 155. ZPP čiji je smisao upravo da se ne odugovlači postupak.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, jer Osnovni i Okružni sud nisu pravilno zaključili da je testatorka u vrijeme sačinjavanja testamenta bila sposobna za rasuđivanje, te da nisu uzeli u obzir činjenicu da je tuženi primorao testatorku na sačinjavanje testamenta, zbog čega su se stekli uvjeti da se, u smislu članka 63. Zakona o nasljeđivanju, testament proglasi ništavim. Međutim, sud je odredio vještačenje drugog vještaka, iako sukladno odredbama ZZP-a vještačenje obavlja samo jedan vještak.
11. U odnosu na dio navoda kojim se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima. Ustavni sud uočava da je obrazloženje pobijanih odluka jasno i argumentirano i bez elemenata proizvoljnosti u odnosu na dio navoda kojim se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava.
12. U odnosu na proizvoljnu primjenu odredaba ZPP, Ustavni sud nalazi da odredbe članka 149. ZPP, između ostalog, propisuju: «Vještačenje vrši jedan vještak, a da odredbe članka 209. istog zakona Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude». Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je točno da prvostupanjski sud u smislu navedene zakonske odredbe nije trebao odrediti drugog vještaka, međutim, u smislu članka 209. ZPP to nije činjenica koja bi mogla utjecati na zakonitost i pravilnost odluke prvostupanjskog suda, jer se odluka ne temelji isključivo na nalazu naknadno određenog vještaka O. Ć., koji nije niti tvrdio da je testatorka bila sposobna za rasuđivanje, nego je samo ostavio tu mogućnost. Ustavni sud ocjenjuje navedeno obrazloženje argumentiranim.
13. Imajući u vidu navedeno, a sukladno stavovima Europskog i Ustavnog suda navedenim u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
14. Sukladno navedenom, a imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić