Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3254/09 (B. M.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3254/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3254/09, rješavajući apelaciju Božane Martinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Božane Martinović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000641 od 3. septembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-001507 od 21. februara 2008. godine i presude Općinskog suda u Konjicu broj 07 56 P 007681 06 P od 10. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Božana Martinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Assemini (CA) Sardinija, Italija, podnijela je 19. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000641 od 3. septembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-001507 od 21. februara 2008. godine i presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 56 P 007681 06 P od 10. oktobra 2007. godine. Apelantica je dostavila dopune apelacije 30. novembra 2009. godine, te 5. i 7. jula 2010. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 56 P 007681 06 P od 10. oktobra 2007. godine u cjelosti je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da su Nada Kovačević-
Hamović i Boris Kamšimovski (u daljnjem tekstu: tuženi) odgovorni za štetu koja je apelantici nastala gubitkom posla zbog čestih izostanaka s posla zbog odlazaka iz Italije po pozivima Općinskog suda u Mostaru radi rasprava u predmetu broj R.46/01 zbog čega je apelantica tražila da joj tuženi na ime nanesene štete isplate iznos od 62.472,00 KM i naknade joj troškove postupka u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude. Presudom je apelantica obavezna da tuženim naknadi troškove postupka u iznosima od 1.968,00 KM i 716,00 KM u roku od 30 dana.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica u tužbi od 25. augusta 2006. godine navela da je 5. marta 2001. godine podnijela Osnovnom sudu u Mostaru prijedlog za utvrđivanje da je jedina nositeljica stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Mostaru i čiji su podaci precizirani u presudi; da je Osnovni sud u Mostaru donio rješenje broj R.46/01 od 17. maja 2004. godine (koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-578/04 od 7. oktobra 2004. godine) kojim je utvrđeno da je apelantica jedini nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu; da je rješenjem Vrhovnog suda usvojena revizija suprotne strane u tom predmetu, nižestepene presude preinačene tako što je apelanticin prijedlog odbijen uz obrazloženje da je stanarsko pravo, u skladu sa članom 46. stav 1. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, prestalo da važi 6. decembra 2000. godine; da je u vezi s tim, apelantica navela da su joj tuženi kao zadužene sudije u navedenom predmetu nanijeli štetu iz razloga što njen prijedlog odmah po prijemu nisu odbili sa obrazloženjem kakvo je dao i Vrhovni sud već su vodili postupak na tri instance i što je nisu uputili na parnicu za diobu bračne stečevine odmah na početku postupka ne vodeći tako računa o njenoj stranačkoj nesposobnosti i ekonomičnosti postupka nego su je stalno pozivali na ročišta zbog čega je morala odsustvovati sa posla u Italiji i zbog čega je dobila otkaz.
4. Općinski sud je obrazložio da je cijeneći dokaze provedene u postupku koji su precizirani u presudi, utvrdio da tuženi nisu pasivno legitimisani za naknadu eventualne štete. Navedeno je da je članom 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija te da su u konkretnom slučaju tuženi obavljali funkciju sudija. Nadalje, navedeno je da je članom 1. Zakona o sudovima F BiH („Službene novine F BiH“ broj 38/05) propisana organizacija, nadležnost, finansiranje i funkcioniranje sudova ali da zakon ne sadrži posebne odredbe o odgovornosti sudija za štetu koju pričine u obavljanju sudske funkcije. Obrazloženo je da je članom 97. Zakona o sudovima HNK („Službene novine HNK“ br. 6/00 i 1/03) propisano da Kanton odgovara za štetu koju u vršenju službe nanese sudija građanima ili pravnoj osobi svojim nepravilnim ili nezakonitim radom te da Kanton može od sudije zahtijevati naknadu isplaćene svote (regresni zahtjev) samo kada je sudija štetu nanio namjerno ili iz krajnje nepažnje. Općinski sud je obrazložio da se nezakonitim radom smatra postupanje suprotno zakonu ili propuštanje primjene zakonskih odredbi s namjerom ili voljom da se trećem licu nanese šteta, dok je nepravilan rad postupanje suprotno općim pravnim načelima i pravilima struke uz volju i pristanak da se tim oštete prava i interesi trećih lica. Općinski sud je naveo da iz citiranog proizlazi da odgovornost neće postojati ako službena osoba pogrešno primjeni pravo kao rezultat pogrešnog ili drugačijeg shvatanja te da je pravilna primjena materijalnog prava obezbjeđena kroz princip preispitivanja sudskih odluka koje vrše drugostepeni sudovi a u određenim stvarima i Vrhovni sud i Ustavni sud.
5. Imajući u vidu sve navedeno Općinski sud je obrazložio da se u konkretnom slučaju nije nit upuštao u ispitivanje odgovornosti tuženih za eventualnu štetu budući da je za eventualnu štetu u ovom slučaju pasivno legitimiran HNK a ne tuženi te da kod ovakvog stanja stvari, slijedom citiranih odredbi, tužbeni zahtjev apelantice treba odbiti kao neosnovan usljed nedostatka pasivne legitimacije tuženih. Obrazloženo je i da je odluka o troškovima zasnovana na odredbi člana 386. stav
1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) te da se troškovi sastoje od troškova preciziranih u presudi.
6. Protiv navedene presude apelantica je 15. oktobra 2007. godine podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 007-0-Gž-07-001507 od 21. februara 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud analizirao sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti i brižljivo ih cijenio te za svoju odluku dao dovoljne i jasne razloge koje prihvata i Kantonalni sud. Navedeno je da su tuženi obavljali svoju službenu funkciju u svojstvu sudaca i kao takvi nisu odgovorni za eventualnu štetu već bi, kako pravilno zaključuje prvostepeni sud, za takvu, eventualnu, štetu odgovarao HNK. Osim toga, Kantonalni sud je naveo i da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su tuženi eventualnu štetu mogli učiniti apelantici jedino i isključivo nezakonitim ili nepravilnim radom a o čemu se u konkretnoj pravnoj stvari ne može govoriti ni u kom slučaju jer tuženi ne mogu biti odgovorni za svoje pravno mišljenje i shvatanje pošto se ocjena takvog mišljenja i pravnog stanovišta izraženog kroz donošenje presuda, preispituje putem odluka Kantonalnog suda, Vrhovnog suda i Ustavnog suda. Kantonalni sud je istakao i da, ukoliko bi sudac krivično i li materijalno odgovarao za svoje izneseno pravno mišljenje u presudi, to bi dovelo do potpune anarhije i pravne nesigurnosti i sudaca i čitavog pravnog sistema jer niti jedan sudac ne bi smio niti bi htio donijeti ijednu presudu strahujući da nije eventualno pravno pogriješio zbog čega bi pretrpio krivične ili materijalno-pravne sankcije. Kantonalni sud je, također, obrazložio da je pravilo prvostepeni sud dosudio i troškove tuženima u smislu odredbi ZPP-a i Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad advokata. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu.
7. Protiv navedene presude apelantica je 2. marta 2008. godine izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Rev-08-000641 od 3. septembra 2009. godine reviziju odbio. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su neosnovani navodi revizije vezani za povredu procesnog prava jer, kako je u reviziji navedeno, apelanticu drugostepeni sud nije pozvao na raspravu pred tim sudom niti je održao raspravu, iz razloga što je, kako je naveo Vrhovni sud, odredbama ZPP-a propisano da drugostepeni sud odlučuje kad će odluku donijeti u sjednici vijeća a kada na raspravi te da, uglavnom, odlučuje u sjednici vijeća a novu raspravu održava samo ako na osnovu već neposredno provedenih dokaza utvrdi drugačije činjenično stanje ili ako utvrdi da je potrebno izvesti nove dokaze. Kako je u konkretnom slučaju, drugostepeni sud u cjelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda to, prema mišljenju Vrhovnog suda, nije bilo osnova za održavanje rasprave pred tim sudom. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i revizioni navodi da drugostepeni sud nije pravilno cijenio žalbene navode jer je taj sud, prema obrazloženju Vrhovnog suda, dao jasne, potpune i obrazložene razloge u pogledu svih žalbenih navoda koje kao pravilne prihvata i Vrhovni sud.
8. Nadalje, navedeno je da je neosnovana i tvrdnja apelantice da je drugostepeni sud počinio povredu postupka jer kao stranku u postupku nije označio HNK. Ovo stoga jer, prema obrazloženju presude, shodno odredbama ZPP-a tužitelj određuju ko je tuženi a obje stranke u postupku određuju ko će biti umješač na njihovog strani dok sud nema nikakva ovlaštenja po tom pitanju. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan i revizioni navod vezan za pogrešnu primjenu materijalnog prava jer iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da su tuženi kao uredujuće sudije postupali u predmetu u kojem je apelantica tražila da se utvrdi da je jedina nositeljica stanarskog prava na stanu koji je preciziran u presudi te da su tuženi u tom predmetu postupali savjesno i odgovorno i u duhu profesije i da u njihovom radu nema skrivenog niti zlonamjernog postupanja zbog čega Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su odbili apelanticinu tužbu. Zbog svega navedenog, Vrhovni sud je odbio apelanticinu reviziju kao neosnovanu.
9. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i dužini trajanja predmetnog postupka. Smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenicu da tuženi nisu odgovorni za štetu zbog gubitka posla zbog čestog izostajanja radi prisustvovanja raspravama koje su vodili jer su odmah mogli odbiti njen zahtjev za utvrđivanje nositelja stanarskog prava a ne voditi postupak na tri instance. Također, smatra da je zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenjeno i materijalno i procesno pravo jer je drugostepeni sud trebao povodom njene žalbe održati novu raspravu i pozvati je na tu raspravu i onda njen zahtjev za naknadu štete usvojiti. Apelantica traži da joj Ustavni sud dosudi naknadu za pretrpljenu nematerijalnu štetu jer je postupak po njenom zahtjevu za naknadu štete trajao čak četiri godine.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima apelantice da je postupku u konkretnom predmetu trajao neosnovano dugo Ustavni sud podsjeća da prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-1, stav 38).
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je konkretan postupak započela apelantica podnošenjem tužbe 25. augusta 2006. godine a da je okončan presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000641 od 3. septembra 2009. godine, dakle da je postupak ukupno trajao tri godine i devet dana. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je prvostepena presuda donesena u roku od jedne godine i dva mjeseca, drugostepena presuda u roku kraćem od četiri mjeseca i reviziona presuda u roku od jedne godine i šest mjeseci što se, prema mišljenju Ustavnog suda a shodno stavovima navedenim u prethodnoj tački ove odluke, ne može smatrati nerazumnim trajanjem u smislu odredbi člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica nema opravdan zahtjev u odnosu na navode da joj je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
14. U vezi sa navodima o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelanticin tužbeni zahtjev pozivajući se u obrazloženjima na relevantne odredbe ZOO, ZPP-a te Zakona o sudovima F BiH i Zakona o sudovima HNK, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim već smatra da su u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud također smatra razložnim i argumentiranim i obrazloženje Vrhovnog suda vezano za odbijanje apelanticinih revizionih navoda da je drugostepeni sud trebao održati novu raspravu i pozvati je na tu raspravu. Pri tom Ustavni sud ima u vidu činjenice konkretnog predmeta i odredbe člana 217. stav 2. ZPP-a na koje se pozvao Vrhovni sud, a kojima je propisano da drugostepeni sud održava raspravu kada ocijeni da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i kada ocijeni da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u prvostepenom postupku potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom. Kako iz osporenih presuda proizlazi da je drugostepeni sud kao pravilno i potpuno prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda zbog čega nije bilo potrebno održavanje nove rasprave pred tim sudom, to Ustavni sud i ove navode apelantice smatra neosnovanim.
16. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka niti iz stanja spisa predmeta proizlazi bilo kakva proizvoljnost kako u postupanju redovnih sudova tako i u primjeni procesnog i materijalnog prava. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelantice o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić