Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3285/09 (R. P.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Troškovi i izdaci
  • Zastara
  • Stjecanje bez osnova
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3285/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine u predmetu broj AP 3285/09, rješavajući apelaciju Rade Pavića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rade Pavića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000759 od 25. augusta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000227 od 3. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-06-000262 od 2. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rado Pavić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 22. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000759 od 25. augusta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000227 od 3. marta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-06-000262 od 2. novembra 2006. godine.

2. Stavom I izreke Presude Općinskog suda broj 032-0-P-06-000262 od 2. novembra 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov postavljeni osnovni zahtjev da se utvrdi da je, u periodu od 1. aprila 1992. godine pa do 1. januara 1994. godine, kao staratelj umrlog ostavioca Ive Pavića, po osnovu isključive brige o ishrani, liječenju, odijevanju i staranju za ostaviocem kao poslovno nesposobnom osobom, imao izdatke u ukupnom iznosu od 13.400,00 KM, pa sljedstveno tome imovina (pobliže navedena u dispozitivu presude), koja je po Rješenju Općinskog suda u Tuzli broj O-493/97 S.S. od 1. jula 1997. godine bila predmet raspravljanja zaostavštine iza ostavioca Ive Pavića, ne čini ostavštinu iza ostavitelja Ive Pavića, te da predmetna imovina u cjelosti pripada apelantu, pa su tuženi Ruža Pejić, Ilija Marinović, Rade Marinović, Milica Marinović, mldb A.M. i Vera Pejić dužni trpjeti da se apelant na predmetnim nekretninama upiše kao posjednik i vlasnik. Odbijen je, također, i apelantov zahtjev da mu se naknade troškovi parničnog postupka. Stavom II izreke presude odbijen je kao neosnovan postavljeni eventualni apelantov zahtjev da se utvrdi da je apelant kao staratelj umrlog ostavioca Ive Pavića po osnovu njegove isključive brige o ishrani, liječenju, odijevanju i staranju za ostaviocem kao potpuno poslovno nesposobnom osobom u periodu od 1. aprila 1992. godine do 1. januara 1994. godine kao dana smrti ostavioca, imao stvarne izdatke u ukupnom iznosu od 13.400,00 KM, te da se s ciljem namirenja apelanta u pogledu učinjenih mu troškova ima izvršiti prodaja nekretnina koje čine ostavinsku masu po Rješenju Općinskog suda broj O-493/97 B.S. od 1. jula 1997. godine, te se iz tako dobivenog novčanog iznosa ima izvršiti namirenje apelanta do iznosa od 13.400,00 KM, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka. Stavom III izreke presude obavezan je apelant da tuženima solidarno naknadi troškove postupka u iznosu od 2.111,57 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je Rješenjem Općinskog suda broj O-1107/97od 4. februara 1998. godine apelant upućen da pokrene parnični postupak protiv nasljednica Ive Pavića, i to: Ruže Pejić, Cecilije Marinović, Lidije Pavić i Marine Pavić, te da je kod Općinskog suda 2. septembra 1998. godine podnesena apelantova tužba samo protiv Ruže Pejić i Cecilije Marinović, a ne i protiv ostalih nasljednika koji su navedeni u rješenju od 4. februara 1998. godine. U konkretnom slučaju, Općinski sud je istakao da su nasljednici iz rješenja od 4. februara 1998. godine jedinstveni nužni suparničari, pa se postupak mora pokrenuti u odnosu na sve nužne suparničare a ne u odnosu na samo određene nužne suparničare, kao što je to učinio apelant. Dalje je navedeno da je, prema stanju ostavinskog spisa, raspravljanje prekinuto isključivo zbog apelantovih navoda da je, zajedno s bratom Draganom Pavićem na imovini, koja je predmet raspravljanja iza Ive Pavića, gradio kuću, pa stoga traži da se ta nepokretnost izdvoji iz raspravljanja. Općinski sud je, također, konstatovao da je i prema rješenju ovog suda od 4. februara 1998. godine to razlog prekida raspravljanja zaostavštine iza Ive Pavića. Međutim, kako je to istakao Općinski sud, tužbom podnesenom Općinskom sudu 2. septembra 1998. godine apelant kao tužitelj traži da se utvrdi veličina nasljednog dijela zbog toga što se brinuo o svom bratu nakon očeve smrti od 1971. godine, kao i zbog toga što su se tužene Ruža Pejić i Cecilija Marinović, u raspravljanju zaostavštine iza svog oca, odrekle svog nasljednog dijela u ime Ive Pavića kao brata, a također su izjavile da neće kao zakonski nasljednici tražiti nasljedni dio iza brata Ive Pavića, kao i da će svoj nasljedni dio ustupiti, odnosno da ustupaju i odriču se u ime apelanta kao njihovog brata i tužitelja u konkretnom slučaju. Iz ovoga proizlazi, kako je to naveo sud, da apelant podnošenjem tužbe od 2. septembra 1998. godine izlazi iz okvira i razloga iz kojih je prekinuto raspravljanje zaostavštine iza umrlog brata Ive Pavića. S tim u vezi, sud je naveo da se apelant predmetnom tužbom i uređenim zahtjevom od 14. aprila 2006. godine obraća sudu sa stvarno-pravnim zahtjevom i traži da sud utvrdi da je on, na osnovu njegove isključive brige o bratu Ivi Paviću u periodu 1. aprila 1992. godine do 1. januara 1994. godine i na ime troškova sahrane, imao ukupan trošak od 13.400,00 KM, pa da se na ime toga apelantovo ulaganja za potrebe Ive Pavića ima izdvojiti kompletna imovina koja je predmet raspravljanja u zaostavštini iza Ive Pavića i utvrditi da je apelant vlasnik i posjednik sa 1/1.

4. Slijedom toga, Općinski sud je istakao da je odredbom člana 35. Zakona o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80-267, 15/80-711) propisano da potomci i usvojenici (čl. 19. stav 1) ostaviočevi, koji su živjeli u zajednici s ostaviocem i svojim radom, zaradom ili mu na drugi način pomagali u privređivanju, imaju pravo zahtijevati da im se iz zaostavštine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine. Tako izdvojeni dio ne spada u zaostavštinu i ne uzima se u obzir pri uračunavanju nužnog dijela, niti se uračunava nasljedniku u njegov nasljedni dio. Razmatrajući apelantov stvarno-pravni zahtjev postavljen podneskom od 14. aprila 2006. godine, sud je utvrdio da apelant odustaje od svojih navoda iz ostavinskog postupka u raspravljanju zaostavštine iza umrlog Ive Pavića datog na zapisnik suda 4. februara 1998. godine i mijenja osnov izdvajanja iz zaostavštine. Osnov -koji apelant postavlja, na ime kojeg traži izdvajanje kompletne imovine iz zaostavštine iza Ive Pavića, prema mišljenju suda, u smislu tumačenja naprijed navedene zakonske odredbe (člana 35. Zakona o nasljeđivanju) ne može biti osnov po kojem se udovoljava zahtjevu stvarno-pravne prirode, jer je za odlučivanje po zahtjevu stvarno-pravne prirode potrebno usmjeriti se na dokazivanje učešća nasljednika u doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine, a ne same brige o ostaviocu i novčanim izdacima za ishranu, odijevanje, liječenje i troškove sahrane ostavioca. Stoga je apelantov zahtjev, iz stava 1. izreke ove presude, u cijelosti odbijen kao neosnovan.

5. Pored zahtjeva stvarno-pravne prirode, Općinski sud je istakao da je apelantov punomoćnik podneskom od 29. maja 2006. godine postavio i zahtjev obligacionog karaktera. Naime, podneskom je predloženo da, ukoliko sud primjenom odredaba člana 55. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) ne udovolji prvo-postavljenom zahtjevu, odluči i udovolji zahtjevu iz stava II izreke presude kao sljedećem po hronologiji u zahtjevu. S tim u vezi, sud je naveo da, prema odredbi člana 246. Porodičnog zakona („Službene novine FBiH“ broj 35/05), fizičko ili pravno lice koje je imalo troškove zbog izdržavanja neke osobe može tužbom tražiti naknadu tih troškova od osobe koja ju je prema Zakonu dužna izdržavati, ako su učinjeni troškovi bili opravdani. Prema članu 214. istog Zakona osobe iz stava 1. člana 213. ovog Zakona međusobnom izdržavanju doprinose srazmjerno svojim mogućnostima i potrebama izdržavane osobe, a član 213. stav 1. Zakona propisuje da međusobno izdržavanje bračnih i vanbračnih partnera, roditelja i djece i drugih srodnika njihova je dužnost i pravo kada je to predviđeno ovim Zakonom. Odlučujući o ovom tužbenom zahtjevu, sud je naveo da smatra osnovanim prigovor zastare potraživanja koji je istakao punomoćnik tuženih, jer je rješenjem Općinskog suda od 4. februara 1998. godine prekinuto raspravljanje zaostavštine iza Ive Pavića i apelant je kao nasljednik upućen da pokrene parnični postupak iz konkretnih razloga navedenih u rješenju o prekidu raspravljanja zaostavštine. Dalje je navedeno da će, iako je apelant podnošenjem tužbe i svih tužbenih zahtjeva izašao iz okvira razloga prekida raspravljanja zaostavštine, sud obrazložiti istaknuti prigovor zastare potraživanja utrošenih sredstava na ime izdržavanja i sahrane Ive Pavića. Naime, sud je istakao da je ovaj tužbeni zahtjev postavljen 29. maja 2006. godine i o tom zahtjevu punomoćnica tuženih se izjasnila, prihvativši raspravljanje o njemu. Slijedom navedenog, Općinski sud je naveo da je od prekinutog raspravljanja zaostavštine od 4. februara 1998. godine do postavljanja zahtjeva - 29. maja 2006. godine prošao rok ne samo od tri godine nego i objektivni rok od pet godina (čl. 376. st 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO). Ovi rokovi su, kako je to istakao sud, zastarjeli ako se računa datum prekida raspravljanja zaostavštine. Međutim, ako se računa i rok nastanka štete ili saznanja za štetu, također su zastarjeli rokovi za naknadu utrošenih sredstava. Naime, Općinski sud je istakao da, imajući u vidu da je Ivo Pavić umro 1. januara 1994. godine, ti su troškovi bili do 1. januara 1994. godine i u krajnjem od tog datuma bi se mogli računati rokovi početka zastare. Dalje je sud naveo da su troškovi sahrane koji se traže učinjeni otprilike dvije godine nakon smrti Ive Pavića, te da je od tada rok od tri godine istekao 1999. godine a rok od pet godina 2001. godine, te s obzirom da je ovaj zahtjev za naknadu troškova postavljen 29. maja 2006. godine očigledno je, prema mišljenju suda, da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja. Ostale provedene dokaze sud nije posebno obrazlagao, s obzirom da nisu od posebnog uticaja za drugačiju odluku suda. Odluku o troškovima sud je donio primjenom odredaba člana 396. st. 1. i 2. u vezi s članom 386. stav 1. ZPP.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000227 od 3. marta 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 2. novembra 2006. godine.

7. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da apelantova žalba nije osnovana, te da je pravilno prvostepeni sud u razlozima pobijane presude ocijenio da postavljeni stvarno-pravni zahtjev nema utemeljenja u odredbi člana 35. Zakona o nasljeđivanju. Ovaj materijalni propis reguliše izdvajanje imovine iz zaostavštine u korist potomaka koji su privređivali s ostaviocem i koji na osnovu dokazanog doprinosa imaju pravo zahtijevati da im se iz zaostavštine izdvoji odgovarajući dio u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine. Iznijete pravno relevantne činjenice na kojima apelant zasniva postavljeni osnovni zahtjev, prema mišljenju drugostepenog suda, ne mogu se pravno kvalifikovati i tumačenjem podvesti pod ovu normu materijalnog prava kojoj po smislu i sadržaju ne odgovaraju. U tom smislu, Kantonalni sud je istakao da je trebalo da apelant postavi obligacioni zahtjev za naknadu troškova zbog izdržavanja (član 246. Porodičnog zakona) i naknadu troškova sahrane, te dokaže osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, što je propustio učiniti. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud pravilno raspravio i razriješio istaknuti materijalni prigovor zastarjelosti novčanog potraživanja u postavljenom eventualnom zahtjevu. Obligacioni zahtjev odnosi se na period od 1. aprila 1992. do 1. januara 1994. godine i postavljen je prvi put u apelantovom podnesku od 29. maja 2006. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je konstatovao da se u ovom slučaju radi o sticanju bez osnova kada se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina (član 371. ZOO), koji je istekao do postavljanja zahtjeva. Kako ne postoje razlozi žalbe, kao ni razlozi na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude na osnovu člana

226. ZPP. Na kraju je navedeno da je Kantonalni sud odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav žalbe s kojom nije uspio u drugostepenom postupku.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000759 od 25. augusta 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 3. marta 2008. godine.

9. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je podnesenom tužbom apelant prvobitno kao tužene obuhvatio samo dvije nasljednice, i to apelantove sestre, odnosno sestre umrlog Ive Pavića, a u toku postupka po uređenoj tužbi (podnescima od 30. marta 2006. godine i 29. maja 2006. godine) obuhvatio i imenovao i druge tužene po pravu predstavljanja iza umrle sestre Cecilije i brata Drage, a koji su jedinstveni nužni suparničari po osnovu prava na naslijeđe iza umrlog pravnog prednika Ive Pavića, te precizirao svoj tužbeni zahtjev kojim traži da se njemu prizna pravo vlasništva na cijeloj imovini umrlog, i takav predstavlja stvarno-pravni zahtjev, te ,,eventualni“ tužbeni zahtjev - alternativni za slučaj da se ne usvoji apelantov prvoredno postavljeni, predstavlja u suštini obligaciono-pravni zahtjev na isplatu novčanog iznosa. S tim u vezi je Vrhovni sud istakao da se takav prvoredni zahtjev može postaviti samo u odnosu na sve nasljednike kao nužne suparničare. Vrhovni sud dalje navodi da se apelantovo insistiranje (na ročištu od 14. aprila 2006. godine) da odustaje od tužbe za dvije nasljednice treba tumačiti povlačenjem tužbe, uslijed čega on čini propust koji nižestepeni sudovi prihvataju kad odlučuju o tako uređenoj tužbi u vezi s imenovanim tuženim nasljednicima. Međutim, imajući u vidu činjenična utvrđenja vezana za postavljene tužbene zahtjeve (za koje je ovaj sud vezan - član 240. stav 2. ZPP) i pravilnu primjenu materijalnog prava na tako utvrđenom činjeničnom stanju, naprijed navedeni propust, kako je to naveo Vrhovni sud, nije bio od značaja za pravilnost pobijane odluke kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev jer je ona utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava, jer bi u suprotnom slijedilo da apelant, koji je sam insistirao (zapisnik od 14. aprila 2006. godine) na tako uređenoj tužbi, zloupotrebljava svoja procesna prava. Zbog toga, apelantov prigovor u reviziji kojim se ukazuje na te propuste kao povrede postupka (član 209. ZPP), a time i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, prema mišljenju Vrhovnog suda ne utiču bitno i nisu od značaja na pravilnost odluka nižestepenih sudova. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu revizone presude na osnovu člana 248. ZPP-a.

10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog načina na koji su sudovi u predmetnom parničnom postupku primijenili materijalno pravo. Također, apelant je naveo i da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku. Naime, apelant je istakao da je pogrešno utvrđenje Vrhovnog suda da je apelant povlačenjem tužbe u odnosu na dvije nasljednice učinio propust koji nižestepeni sudovi prihvataju kao odlučujući, kao i da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je apelant prekludiran u svom pravu u odnosu kako na stvarno-pravni prvobitni zahtjevu tako i u odnosu na obligaciono-pravni alternativni zahtjev.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud zapaža da se suština apelantovih navoda tiče načina na koji su sudovi u konkretnom slučaju primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U odnosu na apelantove navode koji se tiču kršenja prava na «suđenje u razumnom roku», Ustavni sud ponovo ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, opravdanost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, između ostalog, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ne smatra da se radilo o relativno složenim činjeničnim pitanjima. Na drugoj strani, Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovoj tužbi od 2. septembra 1998. godine pa do donošenja prvostepene presude od 2. novembra 2006. godine trajao skoro osam godina. Međutim, isto tako Ustavni sud primjećuje da iz stanja spisa proizlazi da je apelant tek 29. maja 2006. godine konačno opredijelio svoj tužbeni zahtjev, te da je iz obrazloženja osporenih odluka evidentno da apelantov prvoredni zahtjev nije obuhvatio sve tužene (iz rješenja Općinskog suda od 4. februara 1998. godine) kao jedinstvene nužne suparničare dok preostali dio tužbenog zahtjeva apelant nije postavio u zakonskom roku koji ima prekluzivni karakter. Isto tako, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da se apelant 28. augusta 2003. godine obratio Općinskom sudu sa zahtjevom da sud u predmetnoj pravnoj stvari ne zakazuje ročište, navodeći da zbog zdravstvenih razloga nije sposoban da učestvuje u postupku pred sudom, kao i da se prijedlogom za nastavak postupka obratio sudu tek 17. augusta 2006. godine. Također, Ustavni sud konstatuje da je Općinski sud u međuvremenu, nakon što mu je dostavljen izvod iz matične knjige umrlih za tuženu Ceciliju Martinović, donio Rješenje broj P.1523/98 od 5. septembra 2005. godine kojim se postupak u ovom predmetu prekida i određuje da će se nastaviti kada nasljednici tužene preuzmu postupak ili kada ih sud na to pozove. Nakon toga, Općinski sud je do donošenja prvostepene presude održao četiri ročišta u 2006. godini, te preduzimao i druge procesne radnje (vještačenje, te komuniciranje s upravnim organima). Kada je riječ o daljnjem toku postupka pred Kantonalnim i Vrhovnim sudom, odnosno nakon donošenja prvostepene presude, Ustavni sud zapaža da su u tom dijelu postupka sudovi bili ažurni u preduzimanju procesnih radnji, te u razumnim rokovima donijeli odluke (presuda Kantonalnog suda od 3. marta 2008. godine i presuda Vrhovnog suda od 25. augusta 2009. godine). Imajući u vidu navedene činjenice u pogledu ponašanja kako apelanta tako i sudova, te uzimajući u obzir dojam koji ostavlja postupak kao cjelina, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

16. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3285/09 (R. P.) | Sudska praksa | Aktio