Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3370/09 (N. M.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3370/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine u predmetu broj AP 3370/09, rješavajući apelaciju Neđe Mitrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Neđe Mitrića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000702 od 9. jula 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-07-000078 od 15. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu – odjeljenje u Jajcu broj 046-1-P-06-000093 od 20. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Neđo Mitrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnio je 27. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000702 od 9. jula 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž- 07-000078 od 15. novembra 2007. godine i Presude Općinskog suda u Bugojnu – odjeljenje u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 046-1-P-06-000093 od 20. novembra 2006. godine. Apelant je, na zahtjev Ustavnog suda od 23. marta 2010. godine, dopunio apelaciju 13. aprila 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 046-1-P-06-000093 od 20. novembra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-07-000078 od 15. novembra 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je, kao nosilac stanarskog prava – kupac, a Rudnici boksita d.d. „Jajce“ iz Jajca (u daljnjem tekstu: tuženi), kao nosilac prava raspolaganja, prodavac, stana koji se nalazi u Jajcu, pobliže opisanog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), za otkupnu cijenu stana navedenu u izreci presude, te da će presuda apelantu služiti kao osnov za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu, što je tuženi dužan trpjeti. U obrazloženju svoje odluke, Općinski sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrđeno da je tuženi 1982. godine dodijelio apelantu predmetni stan na korištenje, te da je apelant zaključio ugovor o korištenju tog stana s nadležnim organom i na taj način stekao stanarsko pravo. Dalje, Općinski sud je naveo da je nesporno i da je predmetni stan apelantu vraćen u posjed i na raspolaganje. Pored toga, kako je naveo Općinski sud, nesporno je i da je apelant s tuženim, kao vlasnikom, zaključio Ugovor o otkupu stana koji se nalazi u Bijeloj kod Herceg Novog u Crnoj Gori, „po povoljnim uvjetima za otkup stanova“.

3. Sporno u predmetnom postupku je bilo, kako je dalje naveo Općinski sud, to što tuženi odbija zaključiti ugovor o otkupu predmetnog stana. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je uzeo u obzir odredbu člana 10. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 61/01 i 15/02, 54/04, 36/06, 51/07 i 72/08, u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), kojim je propisano da nosilac stanarskog prava, njegov supružnik ili član užeg porodičnog domaćinstva mogu pod uvjetima iz ovog zakona otkupiti samo jedan stan (stav 1), te (stav 2) da je ugovor zaključen suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana ništav. Općinski sud je istakao da je, polazeći od navedene zakonske odredbe, zaključio da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan. Navedeno je da u prilog ovom zaključku ide i činjenica da je apelant s tuženim zaključio ugovor o otkupu drugog stana, 12. maja 1997. godine u Banjaluci, i da je taj ugovor potpisan i ovjeren i u Osnovnom sudu u Herceg Novom, 4. decembra 2000. godine. Dalje je navedeno da iz tog ugovora proizlazi da je stan otkupljen po povoljnim uvjetima, kao stambena jedinica koja je vlasništvo tuženog, a koja se nalazi na području države Crne Gore. Također, vezano za taj stan, Općinski sud je istakao da se radi o imovini koja pripada pravnom subjektu – tuženom, koja se nalazi na području druge države i da tu imovinu može prodavati samo pravni subjekt čije je vlasništvo, što je u konkretnom slučaju i urađeno. Općinski sud je zatim naglasio da nije mogao prihvatiti apelantove navode koji se pozivao se na odredbe čl. 7. i 8. Zakona o prodaji stanova, zbog toga što je u članu 10. tog zakona nedvosmisleno navedeno da nosilac stanarskog prava i njegov supružnik mogu otkupiti samo jedan stan, što je u konkretnom slučaju i urađeno. Slijedom toga, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

4. U obrazloženju svoje odluke, Kantonalni sud je ponovio da je Općinski sud utvrdio da je apelant nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, a da je vlasnik tog stana, odnosno nosilac prava raspolaganja, tuženi. Također, ponovio je da je apelant, kao nosilac stanarskog prava, s tuženim zaključio u Banjaluci ugovor o otkupu stana koji se nalazi u Bijeloj - Crna Gora i time stekao valjan osnov za sticanje prava vlasništva na tom stanu, budući da je ugovor o otkupu tog stana ovjeren i u Osnovnom sudu u Herceg Novom. Iz navedenog proizlazi, kako je to naglasio Kantonalni sud, da je apelant bio nosilac stanarskog prava na dva stana u sada dvije različite države, što je suprotno odredbi člana 12. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98 i 19/99), te da se apelant zaključenjem ugovora o otkupu stana u Crnoj Gori opredijelio koji stan želi otkupiti, odnosno zadržati. Stoga, kako je zaključio i Kantonalni sud, prema odredbi člana 10. Zakona o prodaji stanova apelant ne može otkupiti i predmetni stan, budući da je, kao nosilac stanarskog prava, već iskoristio svoje pravo na otkup stana.

5. Također, Kantonalni sud je istakao da apelant žalbene navode da je ugovor o otkupu stana u Crnoj Gori fiktivan, te da taj ugovor ne proizvodi pravno dejstvo u toku postupka pred prvostepenim sudom, nije ničim dokazao te da su ti navodi paušalni i neargumentovani. Stoga je, i prema stavu Kantonalnog suda, apelant zaključenjem ugovora u Bosni i Hercegovini o otkupu stana koji se nalazi u Crnoj Gori iskoristio svoje pravo da, kao nosilac stanarskog prava, stekne pravo vlasništva, odnosno valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na jednom od stanova na kojima je bio nosilac stanarskog prava, a Zakon o prodaji stanova ne predviđa mogućnost da jedno lice izvrši otkup dva stana.

6. Vrhovni sud je, Presudom broj 070-0-Rev-08-000702 od 9. jula 2009. godine, odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke. Vrhovni sud je naveo da su Općinski i Kantonalni sud u obrazloženju svojih odluka naveli razloge kojima su se rukovodili prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud, jer su jasni, potpuni, obrazloženi i utemeljeni na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a odluke zasnovane na pravilnoj primjeni relevantnog materijalnog prava. Stoga je, i prema zaključku Vrhovnog suda, revizijski prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava neosnovan. Dalje je navedeno da je Zakonom o prodaji stanova, u članu 6, propisano kako se vrši prodaja stanova u vlasništvu pravnih lica čije je sjedište u Federacije BiH, a koji se nalaze na području neke druge države nastale raspadom SFRJ, dok je članom 10. istog Zakona propisano da se pod uvjetima iz ovog Zakona može otkupiti samo jedan stan. Kod nesporno utvrđene činjenice da je apelant otkupio stan u vlasništvu tuženog pod povoljnijim uvjetima, u smislu člana 6. Zakona o prodaji stanova, kako je dalje istakao Vrhovni sud, Općinski i Kantonalni sud su pravilno odlučili kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev za otkup stana u BiH, primjenom člana 10. Zakona o prodaji stanova.

7. Pored toga, Vrhovni sud je naglasio kako apelantova tvrdnja da se pravo vlasništva dokazuje samo izvodom iz zemljišnih knjiga, te da taj dokaz sudovi nisu pribavili niti utvrdili da li se on i uknjižio kao vlasnik stana u Bijeloj, pa da samim tim nisu utvrdili potpuno činjenično stanje, bez obzira što je tačna, s obzirom na predmet konkretnog spora, je nebitna za rješenje predmetnog spornog odnosa. Naime, kako je dalje naveo Vrhovni sud, odredbom člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) je propisano da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dok je članom 2. ZPP-a propisano da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. Apelantov tužbeni zahtjev u ovom sporu je bio da se utvrdi da je stekao pravo na otkup stana u BiH u smislu Zakona o otkupu stanova, a ne da se nije mogao uknjižiti na osnovu Ugovora o otkupu stana u Bijeloj, niti da je taj Ugovor ništav. Također, Vrhovni sud je istakao da je u članu 5. Ugovora o otkupu stana [u Crnoj Gori] data klauzula intabulandi, a da apelant nije ni isticao da se nije mogao uknjižiti na osnovu tog Ugovora u zemljišnim knjigama, te da u tom pravcu tužbeni zahtjev nije postavljan. Upravo stoga, prema zaključku Vrhovnog suda, za pravilno i zakonito rješenje ovog spora nije ni bilo potrebno pribavljati dokaze niti utvrđivati činjenice (koje se u ovom postupku i ne mogu utvrđivati) da li se apelant uknjižio na stanu u Bijeloj u Crnoj Gori ili ne, kako to apelant u reviziji pogrešno tvrdi.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant ove svoje navode zasniva na istim razlozima koje je iznio u reviziji protiv drugostepene odluke. Ističe da su sudovi odbili njegov tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je on već otkupio jedan stan na osnovu stanarskog prava pa da bi, samim tim, usvajanjem tužbenog zahtjeva bila povrijeđena odredba člana 10. Zakona o prodaji stanova. Navodi da nije jasno na osnovu kojih dokaza su sudovi utvrdili tu činjenicu, jer je općepoznato da ugovor o otkupu stana ima za cilj i svrhu sticanje prava vlasništva na stanu koje se stiče tek upisom u zemljišne knjige ili druge javne knjige i evidencije prema članu 27. navedenog zakona. Tvrdi da tu - ključnu činjenicu tuženi u toku postupka nije uopće dokazivao te samim tim, da on nije ni stekao vlasništvo na navodno otkupljenom stanu. U tom kontekstu, apelant tvrdi da redovni sudovi nisu primijenili pozitivne propise o sticanju prava vlasništva na nekretninama, budući da su zaključili da je on vlasnik stana u Crnoj Gori, po osnovu zaključenog ugovora o otkupu. Navodi da se vlasništvo na stanu dokazuje jedino izvodom iz zemljišne knjige ili druge javne knjige ili evidencije u kojima se vodi vlasništvo nekretnina, što u konkretnom slučaju, sud nije imao kao dokaz. Stoga, apelant smatra da su mu „povrijeđena elementarna ustavna prava“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na dom, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je prekršeno apelantovo pravo na dom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja njegovog prava na dom, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na dom nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3370/09 (N. M.) | Sudska praksa | Aktio