Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3371/09 (Đ. B.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Disciplinski postupak
  • Radni spor
  • Otkaz
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3371/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3371/09, rješavajući apelaciju Đorđa Brkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đorđa Brkića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 187 od 29. jula 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-06-000 218 od 26. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj Rs.17/05 od 13.

februara 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đorđe Brkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić-Grada, kojeg zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 187 od 29. jula 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-000 218 od 26. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs. 17/05 od 13. februara 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Rs. 17/05 od 13. februara 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000 218 od 26. novembra 2007. godine, u cijelosti je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi Rješenje o otkazu Ugovora o radu broj 20/03/OP od 3. januara 2003. godine tuženog MDP „Nirs“ p.o. Srpski Brod, ZDP „Krajinapetrol“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), kojim je apelantu otkazan Ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 600/01 od 30. aprila 2001. godine, te da se obaveže tuženi da ga vrati na njegovo radno mjesto i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je, nakon izvedenih dokaza, uvida u Rješenje o otkazu Ugovora o radu broj 20/03/OP od 3. januara 2003. godine, uvida u zapisnik Disciplinske komisije i izvještaj Inventurne komisije tuženog, apelantovu žalbu broj 176 od 28. januara 2003. godine i dopis od 30. januara 2003. godine, kojim apelant povlači žalbu izjavljenu protiv Rješenja o otkazu ugovora o radu, uvida u Presudu Osnovnog suda broj K.48/03 od 16. maja 2003. godine, nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke od 22. januara 2003. godine, te brojnih drugih materijalnih i nematerijalnih dokaza utvrdio da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari apelantov zahtjev za poništenje rješenja tuženog o otkazu ugovora o apelantovom radu zbog teže povrede radne obaveze iz člana 91. stav 2. tač. 2, 3. i 8. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03), nezakonitog raspolaganja sredstvima tuženog kao poslodavca, nanošenja štete tuženom i zbog neopravdanog izostanka sa posla u trajanju dužem od tri dana. Osnovni sud je kao nesporno utvrdio da je apelant bio radnik tuženog i da je obavljao poslove poslovođe na benzinskoj stanici u Mrkonjić-Gradu. Tuženi je rješenje o otkazu apelantovog ugovora o radu donio 3. januara 2003. godine, nakon izvršenog redovnog godišnjeg popisa robe, kada je utvrđen manjak od 32.162,56 KM, protiv kojeg rješenja je apelant izjavio žalbu koju je dopisom od 30. januara 2003. godine povukao. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelant Presudom ovog suda broj K.48/03 od 16. maja 2003. godine proglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela posluge iz člana 340. Krivičnog zakona Republike Srpske, zato što je u vremenskom periodu od 1. januara 2002. godine do 28. decembra 2002. godine, radeći na poslovima poslovođe kod tuženog, od dnevnih obračuna naftnih derivata i druge robe koji su mu predavani svakodnevno u vidu dnevnih pazara, prilikom predaje pazara nije ih uplaćivao u iznosima u kojima su predati, već je dio pazara zadržao za sebe i tim novcem se služio, tako da je komisija tuženog prilikom godišnjeg popisa utvrdila manjak od 32.162,56 KM. Dakle, utvrđeno je da se apelant neovlašteno poslužio novcem tuženog koji mu je povjeren na radu, zbog čega mu je u krivičnom postupku izrečena uslovna osuda i utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, te istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Među parničnim stranama, takođe, nije sporno da je apelant 28. decembra 2002. godine otišao od kuće i da se kući vratio tek 21. januara 2003. godine i da je njegov nestanak bio prijavljen Stanici javne bezbjednosti Mrkonjić-Grad, a te činjenice je i sam apelant potvrdio prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, te da je i u toku disciplinskog postupka koji je provela Disciplinska komisija tuženog utvrđeno da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 91. stav 2. tač. 2, 3. i 8. Zakona o radu kojom je propisano da se težom povredom radne obaveze zbog koje poslodavac može zaključiti da je dalji rad radnika kod njega nemoguć smatra krađa, namjerno uništenje, oštećenje ili nezakonito raspolaganje sredstvima poslodavca, te zloupotreba položaja sa materijalnim ili drugim štetnim posljedicama po poslodavca, kao i neopravdani izostanak sa posla u trajanju od tri dana u kalendarskoj godini. Na temelju toga je ovaj sud zaključio da je tuženi pravilno postupio kada je donio rješenje kojim je apelantu otkazao ugovor o radu. Uvidom u zapisnik Disciplinske komisije broj 18/02/OP od 3. januara 2003. godine Osnovni sud je utvrdio da apelant nije bio prisutan tokom vođenja ovog postupka iako je članom 115. Zakona o radu propisano da je poslodavac koji radniku daje otkaz ugovora o radu dužan da mu omogući da bude saslušan i da iznese svoju odbranu ukoliko je to moguće s obzirom na okolnosti, te da razmotri mišljenje sindikata. Međutim, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, da se apelant prije odlučivanja o njegovoj disciplinskoj odgovoranosti udaljio od kuće u nepoznatom pravcu i da je u periodu od 28. decembra 2002. godine do 21. januara 2003. godine izbivao iz kuće, ovaj sud je zaključio da tuženi apelantovom krivicom nije bio u mogućnosti da ga sasluša, ali da je Disciplinska komisija tužene u toku postupka saslušala predsjednika sindikata tužene, na temelju čega je ovaj sud zakključio da tuženi u toku postupka nije prekršio navedenu odredbu Zakona o radu, niti da je rješenje o otkazu ugovora o radu tuženog nezakonito. Osim toga, Osnovni sud je zaključio da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti ne samo krađom i zloupotrebom položaja nego i zbog neopravdanog izostanka sa posla duže od tri dana, jer mu je bolovanje otvoreno tek 21. januara 2003. godine, tj. kada se i pojavio kući, iz čega proizlazi da nije opradano odsustvovao sa rada u trajanju od 28. decembra 2002. godine do 21. januara 2003. godine. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da postupanje tuženog u postupku donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu apelantu nije u suprotnosti sa odredbama Zakona o radu zbog čega je odlučio kao u izreci presude.

4. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je taj sud u postupku odlučivanja po apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude prvenstveno ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o povredi radne obaveze koja sadrži obilježja krivičnog djela, pa je parnični sud, shodno članu 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinioca (u konkretnom slučaju apelanta) vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom je apelant kao optuženiproglašen krivim. Iz rezultata dokaznog postupka provedenog u krivičnom postupku utvrđeno je da je apelant napravio manjak, da ga je svjesno prouzrokovao neredovnom i nepotpunom predajom pazara na blagajni tuženog, što je i sam priznao. Iako disciplinska odgovornost postoji neovisno od krivične odgovornosti, te se u tom kontekstu mora raspravljati o njoj, Okružni sud je podsjetio da sud u parničnom postupku, ipak, mora voditi računa o činjenici da je konkretnom povredom radne obaveze radnik (u konkretnom slučaju apelant) počinio krivično djelo posluge, za koju povredu radne dužnosti je Presudom krivičnog suda broj K.48/03 od 16. maja 2003. godine proglašen krivim. Okružni sud je odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da je povredu radne dužnosti učinio usljed uticaja bolesti izazvane prekomjernim uživanjem alkohola, ukazujući na odredbu člana 80. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03) kojom je propisano da poslodavac ne može otkazati ugovor o radu radniku koji je povrijeđen na poslu ili je obolio od profesionalne bolesti za vrijeme dok je zdravstveno nesposoban za rad. U vezi sa ovim apelantovim navodima, sud je izveo dokaze saslušanjem svjedoka na temelju kojih je zaključio da apelant nije izveo niti jedan dokaz kojim bi se moglo dovesti u vezu da je zbog njegovog zdravstvenog stanja prouzrokovanog prekomjernim konzumiranjem alkohola nastala kao posljedica povreda na radu ili profesionalno oboljenje, kao i da nije izveo niti jedan dokaz da je njegov izostanak sa posla bio opravdan bilo zbog postojanja bolesti ili nekog drugog opravdanog razloga. Takođe, ovaj sud smatra neosnovanim apelantove navode kojim osporava zakonitosti rješenja o otkazu ugovora o radu, tvrdeći da je dostava rješenja bila nezakonita, jer je na temelju izvedenih dokaza utvrđeno da je dostava rješenja bila zakonita i u skladu sa članom 69. do 75. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 13/02), tj. jer je rješenje uručeno članu apelantovog užeg porodičnog domaćinstva - apelantovom sinu. Okružni sud je, dalje, odbio kao neosnovane apelantove žalbene navode da je tuženi prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu povrijedio njegovo pravo iz člana 115. stav 1. Zakona o radu, jer nije saslušan, niti mu je omogućeno da iznese svoju odbranu, utvrdivši da se apelant prije odlučivanja o njegovoj disciplinskoj odgovornosti udaljio iz kuće u nepoznatom pravcu, te da je u periodu od 28. decembra 2002. godine do 21. januara 2003. godine bio odsutan iz kuće, zbog kojih razloga Disciplinska komisija tuženog, zbog krivice samog apelanta, objektivno nije bila u mogućnosti da ga sasluša. Prema tome, u situaciji kada apelanta zbog objektivnih okolnosti nije bilo moguće saslušati, pri tome imajući u vidu da ni u krivičnom postupku apelant istovjetnim navodima nije doveo u sumnju izvršenje povrede radne dužnosti i odgovornost za nju, to oni ni u konkretnom slučaju ne predstavljaju povredu koja ima uticaja na pravilnost i zakonitost rješenja o otkazu ugovora o radu. Slijedeći navedeno, Okružni sud je na temelju odredbe člana 226. ZPP odlučio kao u izreci presude.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 187 od 29. jula 2009. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbio kao neosnovanu, zaključivši da je stav drugostepenog suda u cijelosti pravilan i zakonit, pri tome ukazujući na odredbu člana 90. Zakona o radu kojom je propisano da je radnik dužan da se na radu pridržava obaveza propisanih zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, da svoje radne obaveze izvršava na način kojim neće onemogućavati ili ometati druge radnike u izvršavanju njihovih radnih obaveza (stav 1), te da je za povredu radne obaveze radnik odgovoran poslodavcu (stav 2). U postupku pred Vrhovnim sudom apelant revizijom osporava drugostepenu presudu, navodeći da tuženi prije donošenja rješenja o otkazu ugovora o radu nije postupio u skladu sa članom 115. Zakona o radu, jer mu nije omogućeno da iznese svoju odbranu. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je ove apelantove navode odbio kao neosnovane, jer iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je apelant napustio svoju kuću 28. decembra 2002. godine, odnosno u momentu kada je komisija tuženog utvrdila manjak, te da se vratio tek 21. januara 2003. godine, zbog čega njegovo saslušanje nije bilo moguće održati, kao i da je apelantu data mogućnost da izjavi prigovor protiv navedenog rješenja, što je ovaj i učinio, te prigovor 30. januara 2003. godine povukao. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da postupanje tuženog u postupku donošenja pobijane odluke o otkazu ugovora o radu apelantu nije suprotno odredbi člana 115. stav 1. Zakona o radu. Vrhovni sud je, takođe, ocijenio neutemeljenim apelantovo pozivanje da je dostavljanje osporenog akta bilo suprotno članu 114. stav 2. Zakona o radu, jer, po ocjeni ovog suda, iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da je njegovo dostavljanje izvršeno u skladu sa odredbama Zakona o opštem upravnom postupku. Suprotno apelantovim tvrdnjama da je povreda radne dužnosti posljedica njegovog zdravstvenog stanja, Vrhovni sud smatra da u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu odredaba člana 80. Zakona o radu na koji se apelant poziva u reviziji, jer iz utvrđenog činjeničnog stanja ne proizlazi da je apelant obolio od profesionalnog oboljenja ili da je u momentu kada je izvršio povredu radne dužnosti bio privremeno nesposoban za rad zbog povrede na poslu. Vrhovni sud je, na kraju, zaključio da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo sadržano u odredbama Zakona o radu, pa je apelantovu reviziju primjenom člana 248. ZPP odbio kao neosnovanu.

6. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant osporava presude redovnih sudova, jer smatra da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U navodima apelacije apelant detaljno opisuje tok postupka, te ističe da postupajući sudovi nisu pravilno primijenili materijalno pravo, odredbe Zakona o radu, zbog toga „što mu tuženi nije omogućio da iznese svoju odbranu i jer je povredu radne obaveze počinio zbog nemogućnosti kontrolisanja svog postupanja, što je posljedica njegove bolesti, psihičkog rastrojstva, nastalog kao posljedica prekomjernog konzumiranja alkohola“. Zbog navedenog, apelant smatra da su sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno pravo, odredbe Zakona o radu, „pri tome se ne obazirući na njegova prava predviđena istim zakonom“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant osporava presude redovnih sudova, ukazujući da su donesene na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja na koje je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odredbe Zakona o radu, što je dovelo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje.

10. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode identične onima koje je isticao u žalbenom i revizijskom postupku o čemu su se postupajući sudovi dovoljno jasno i argumentirano izjasnili. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi primjenom odredaba Zakona o radu odbili kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, obrazloživši da je u konkretnom slučaju postupak tuženog povodom teže povrede radne obaveze apelanta jasno propisan odredbama člana 91. stav 2. tač. 2, 3. i 8. Zakona o radu, te da je postupak zakonito proveden. Ustavni sud nalazi da je osporenim odlukama redovnih sudova jasno i argumentirano obrazloženo da je apelant počinio težu povredu radne dužnosti krađom i zloupotrebom položaja, te neopravdanim izostankom sa posla u trajanju dužem od tri dana, te da je u takvoj situaciji tuženi proveo disciplinski postupak prema utvrđenoj proceduri, formirao disciplinsku komisiju, koja je prije donošenja sporne odluke o otkazu ugovora o radu pribavila mišljenje sindikata tuženog, dok saslušanje apelanta nije bilo moguće zbog njegove krivice, ali isto tako data mu je mogućnost da izjavi prigovor protiv rješenja o otkazu ugovora, što je ovaj i učinio, nakon čega ga je povukao. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnih navoda, ni u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3371/09 (Đ. B.) | Sudska praksa | Aktio