Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3372/09 (H. B.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3372/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine u predmetu broj AP 3372/09, rješavajući apelaciju Hakije Beganovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hakije Beganovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000079 od 8. septembra 2009.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hakija Beganović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vareša, kojeg zastupa Suad Agić, advokat iz Kaknja, podnio je 28. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000079 od 8. septembra 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41-0-P- 07-000541 od 7. januara 2008. godine obavezan je tuženi „Šumex“ d.o.o. Vareš (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 41.400,88 KM, od čega za pretrpljene duševne bolove radi umanjenja životne aktivnosti iznos od 21.000,00 KM, za pretrpljene fizičke bolove iznos od 700,00 KM, za pretrpljeni strah iznos od 2.000,00 KM, za naruženost iznos od 750,00 KM i za naknadu materijalne štete iznos od 16.950,88 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 26.260,00 KM i materijalne štete u iznosu od 18.547,97 KM je odbijen kao neosnovan.

3. Općinski sud je provedenim dokazima utvrdio da se 18. septembra 2006. godine, u rejonu na kojem je tuženi vršio eksploataciju šume, dogodila nesreća u kojoj je apelant zadobio teške tjelesne povrede pobliže opisane u obrazloženju presude. Navedeno je da je do nesreće došlo zbog iznenadnog „pruvanja“ oblovih, bukovih trupaca bez ikakve najave i upozorenja zaposlenika tuženog, kad se jedan od trupaca prilikom udara o tlo polomio i jedan od polomljenih dijelova udario apelanta. Dalje, Općinski sud je zaključio da je apelant doprinio nastanku štete tako što je samoinicijativno, s još desetak mještana iz sela, došao na rejon na kojem je tuženi vršio djelatnost sječe odnosno „lifranja“ stabala. Navedeno je da je apelant znao da tuženi na tom području, na kojem se nalazio i vodovod za apelantovo selo, vrši eksploataciju šume, ali je ipak došao na navedeni rejon, što je i u svom iskazu potvrdio, budući da je istakao da je nekoliko dana prije nego što je povrijeđen bio na licu mjesta i lično se uvjerio da je vodovod za selo oštećen od posječenih stabala.

4. Osim toga, sud je utvrdio da je na putu koji vodi do mjesta na kojem je apelant povrijeđen bila postavljena tabla s natpisom „Pažnja radovi u šumi“, što su, pored uposlenika tuženog, potvrdili i kantonalni šumski inspektor, kao i pripadnik PU Vareš koji je bio prisutan na licu mjesta u momentu povređivanja apelanta, a znak s natpisom je i fotografisao. Stoga, kako je dalje naveo, Općinski sud nije prihvatio iskaze apelanta i svjedoka R.Z. u dijelu u kojem su naveli da nikakvo upozorenje na zabranu pristupa na radilištu, nije postojalo. Također, Općinski sud je naveo da je tuženi 1. juna 2006. godine izradio Elaborat o uređenju privremenog gradilišta (u daljnjem tekstu: Elaborat) kojim je regulisano obezbjeđenje privremenog šumskog radilišta i poslova od prisustva nezaposlenih lica. Dalje, utvrđeno je da je svjedok M.B., zaposlenik tuženog, zadužen da obezbijedi mjesto „lifranja“ stabala i koordinaciju rada uposlenika tuženog, upozorio mještane prije nego su pošli prema vodovodu na opasnost (to je potvrđeno i iskazom svjedoka Š. B.), ali su oni i pored toga, a nakon desetak minuta razgovora, nastavili kretanje prema radilištu.

5. Općinski sud je, također, citirao relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojima je propisana odgovornost za štetu, odnosno odredbe čl. 154. stav 1, 173, 174. i 177. st. 1, 2. i 3. ZOO-a, te je primjenom navedenih zakonskih odredbi na konkretan slučaj zaključio da je za apelantovu povredu odgovoran tuženi, po principu objektivne odgovornosti, jer se bavio opasnom djelatnošću. U vezi s tim, navedeno je da iz Elaborata slijedi da „lifranje“ stabala predstavlja fazu rada koja se obavlja na strmim terenima koji su nepovoljni za rad šumske mehanizacije i ovu fazu rada obavljaju stručno osposobljeni zaposlenici.

6. Međutim, kako je dalje naveo Općinski sud, u konkretnim slučaju postoji i apelantov doprinos nastanku štete i to od 50%. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je izvedenim dokazima utvrdio da su apelanta, kao i druge osobe koje su bile s njim, radnici tuženog i radnici preduzeća „Šumarija“ Vareš verbalno upozorili da se na mjestu gdje se nalazi vodovod vrši sječa i „lifranje“ stabala, te da je zbog toga pristup na taj rejon opasan. Stoga je Općinski sud zaključio da je doprinos apelanta nastanku štete 50%. Odlučujući o visini apelantovog tužbenog zahtjeva, Općinski sud je naveo da je imao u vidu mišljenje vještaka medicinske struke zbog čega mu je, cijeneći intenzitet i trajanje bolova i straha, dosudio primjerenu naknadu na osnovu člana 200. ZOO-a. Također, Općinski sud je naveo da je apelantu dosudio i naknadu materijalne štete, nastale zbog troškova liječenja. Budući da je apelant na ime troškova liječenja uplatio ukupan iznos od 33.901,75 KM, Općinski sud je, zbog apelantovog doprinosa nastaloj povredi od 50%, navedeni iznos na ime naknade materijalne štete umanjio za taj doprinos, te mu je na ime troškova liječenja dosuđen iznos od 16.950,88 KM, na osnovu člana 195. stav 1. ZOO-a. Preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan, jer je previsoko postavljen.

7. Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 004-0- Gž:08-000699 od 14. novembra 2008. godine žalbu tuženog odbio, a žalbu apelanta uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako da je obavezao tuženog da apelantu isplati naknadu nematerijalne i materijalne štete, u ukupnom iznosu od 82.801,76 KM, umjesto dosuđenog iznosa od 41.400,88 KM, i to u iznosima i po osnovima pojedinačno navedenim u izreci presude, te je dosudio apelantu troškove parničnog postupka u iznosu od 2.915,18 KM, umjesto dosuđenog iznosa od 464,12 KM. Kantonalni sud je naveo da je nakon ispitivanja osporene presude te navoda iz žalbi apelanta i tuženog, drugačije ocijenio izvedene dokaze pred prvostepenim sudom, kada je u pitanju zaključak prvostepenog suda o doprinosu apelanta nastanku štetnog događaja u procentu od 50%. Naime, Kantonalni sud je istakao da su na mjestu gdje je apelant povrijeđen bile prisutne i druge osobe, a jedan dio njih su saslušani kao svjedoci. Prisutni su bili i zaposlenici tuženog, među kojima je bio i svjedok koji je bio zadužen da upozori o zabrani ulaska u rejon, zbog sječe i lifranja stabala, te da upozori na opasnosti koje mogu nastati lifranjem posječenih stabala niz strmi teren.

8. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je Elaboratom regulisano obezbjeđenje privremenog šumskog radilišta i poslova koje izvodi tuženi, od prisustva nezaposlenih lica. U Elaboratu je naglašeno da zaposlenici ne smiju započeti s radom dok se ne otklone svi izvori koji predstavljaju neposrednu opasnost. Imajući u vidu odredbe koje su naznačene u Elaboratu, kao i utvrđeno činjenično stanje koje proizilazi iz iskaza saslušanih svjedoka, Kantonalni sud je istakao da su se apelant i još najmanje 20 osoba nalazili na mjestu gdje su zaposlenici tuženog vršili „lifranje“ posječenih stabala. Stoga, prema zaključku Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju ne postoji podijeljena odgovornost, jer apelant nije pridonio nastanku štetnog događaja, s obzirom na obavezu tuženog da se radnici koji vrše „lifranje“ stabala obavještavaju da to prestanu raditi, kada se na putu „lifranja“ pojave treće osobe. Stoga je Kantonalni sud istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je izveo pogrešan zaključak o podijeljenoj odgovornosti, na koji način je pogrešno primijenio materijalno pravo iz člana 192. ZOO-a, te je iz navedenih razloga prvostepenu presudu preinačio.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-09-000079 od 8. septembra godine, odlučujući o reviziji tuženog, donio Presudu kojom je reviziju djelomično uvažio i drugostepenu presudu preinačio tako što se žalbe apelanta i tuženog odbijaju i prvostepena presuda potvrđuje. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je naveo da je, nakon ispitivanja pobijane presude u granicama razloga iz revizije i po službenoj dužnosti u smislu odredbe člana 241. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je revizija djelomično osnovana. Naime, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan istaknuti revizijski prigovor o povredi odredaba parničnog postupka, jer je Kantonalni sud ispitao pobijanu presudu u skladu s relevantnim odredbama ZPP-a.

10. Međutim, kako je dalje zaključio Vrhovni sud, revizijski prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava je osnovan. S tim u vezi, Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje Općinskog suda, koje je i Kantonalni sud prihvatio kao pravilno utvrđeno, ali koji je zaključio da u nastaloj šteti ne postoji doprinos apelanta kao štetnika, zbog čega je prvostepenu presudu preinačio. Ovakav pravni stav Kantonalnog suda je, prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovan. Navedeno je da se Općinski sud pravilno pozivao na relevantne odredbe ZOO-a (član154. stav 1, član173, član 174. stav 1. i član 177. st. 1, 2. i 3) kada je zaključio da je djelatnost kojom se bavi tuženi opasna djelatnost, da za nju odgovara lice koje se njome bavi, kao i pod kojim okolnostima se može osloboditi od odgovornosti. Pri činjenici da je apelant s ostalim mještanima, kako je to naveo Vrhovni sud, nenajavljeno došao na mjesto izvođenja radova, da je znao da se oni odvijaju, jer je i par dana ranije obilazio isto mjesto, da je ignorirao verbalno upozorenje o opasnosti da se tu nalazi i da ne ide dalje prema vodovodu, da je zanemario natpis „Pažnja radovi u šumi“ ukazuju na doprinos apelanta nastanku štete, koju je Općinski sud, po slobodnoj ocjeni, ocijenio na 50%, sa čime se i Vrhovni sud slaže. S obzirom na navedeno Vrhovni sud je, primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP, reviziju tuženog djelimično uvažio i drugostepenu presudu preinačio uz istovremeno odbijanje žalbe apelanta i tuženog na prvostepenu presudu, koju je potvrdio.

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je Vrhovni sud naveo da preinačuje drugostepenu presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što „nije tačno“. U vezi s tim, apelant ističe da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da se Vrhovni sud bavi činjeničnim stanjem utvrđenim pred nižestepenim sudovima, te prihvata činjenično stanje utvrđeno pred prvostepenim sudom, a zanemaruje da je drugostepeni sud drugačijom ocjenom dokaza utvrdio novo činjenično stanje. Smatra da Vrhovni sud nije mogao mijenjati, niti prihvatiti činjenično stanje utvrđeno pred prvostepenim sudom, a zanemariti utvrđenja drugostepenog suda, s obzirom da pogrešno i nepotpuno utvrđeno stanje pred nižestepenim sudovima nije revizioni razlog, niti Vrhovni sud ima zakonsko ovlaštenje i obavezu da po službenoj dužnosti pazi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Ovakvom proizvoljnom primjenom procesnog prava i zanemarivanjem svojih obaveza i ovlaštenja po ZPP-u, Vrhovni sud je, prema apelantovom mišljenju, povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje. Dalje, apelant vrši analizu pojedinih dokaza izvedenih pred Općinskim sudom i daje svoje tumačenje šta iz njih proizlazi, te ponavlja da Vrhovni sud nije cijenio sve dokaze, niti činjenice koje je njihovom ocjenom utvrdio drugostepeni sud. Pored toga, ističe da postavljanje table „Radovi u šumi“ ne oslobađa tuženog, jer radovi u šumi su i čišćenje šume i popravak puta i prokres i zasađivanje i slično, te da taj znak ukazuje na potrebu povećanog opreza, ali ne i na zabranu kretanja. Smatra da je tuženi obavezu iz Elaborata trebao primijeniti tako da je poduzeo mjere „kojima bi fizički onemogućio pristup“ osoba mjestima gdje su se vršili predmetni radovi. Budući da se, kako apelant dalje navodi, tuženi bavi opasnom djelatnošću, te da odgovara po principu objektivne odgovornosti u smislu člana 154. stav 2. i člana 173. ZOO-a, to se ovaj propust tuženog čini neposrednim i dominantnim uzrokom nastanka štete zbog kojeg u cijelosti i treba da odgovara za štetu. Stoga, apelant smatra da je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

(2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud ponovio činjenično stanje koje je utvrdio Općinski sud te da je, također, ponovio kako je na to činjenično stanje primijenio materijalno pravo Općinski, a kako Kantonalni sud. Dalje, Ustavni sud zapaža da, nasuprot apelantovim navodima, ni Kantonalni a ni Vrhovni sud nisu izvodili dokaze niti utvrđivali činjenice nego su samo, u skladu s relevantnim odredbama ZPP-a, istakli šta su ocjenom izvedenih dokaza zaključili, odnosno kako su na, u prvostepenom postupku utvrđene činjenice, primijenili relevantne odredbe ZOO-a. Stoga Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava u situaciji kada je Vrhovni sud, na osnovu ovlaštenja iz člana 250. stav 1. ZPP, presudom djelimično uvažio reviziju tuženog i preinačio pobijanu presudu zaključivši da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3372/09 (H. B.) | Sudska praksa | Aktio