Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3373/09 (R. S., N. P., D. J. i M. M.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni odnos
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3373/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3373/09, rješavajući apelaciju Radenke Stjepanović i dr. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radenke Stjepanović, Nade Petrović, Dobrile Josipović i Mare Milovanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08- 000 060 od 28. jula 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-07-000 390 od 26. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj Rs-284/01 od 16. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radenka Stjepanović, Nada Petrović, Dobrila Josipović i Mara Milovanović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Doboja, koje zastupa Predrag Radulović, advokat iz Banjaluke, podnio je 27. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0- Rev-08-000 060 od 28. jula 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 390 od 26. septembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-277/02 od 2. marta 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-277/02 od 2. marta 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 390 od 26. septembra 2008. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica da se ponište, kao nezakonita, rješenja tužene Republike Srpske-Ministarstvo unutrašnjih poslova, Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena), na osnovu kojih je apelanticama prestao radni odnos, te da se obaveže tužena da ih vrati na posao na njihova ranija radna mjesta, odnosno na mjesta koja odgovaraju njihovim radnim i stručnim sposobnostima i mogućnostima tužene, te da apelanticama naknadi štetu po osnovu neisplaćenih plata i to od dana prestanka radnog odnosa do 31. novembra 2005. godine, u iznosima pobliže označenim u izreci presude, sa pripadajućom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. Iz obrazloženja presude proizlazi da je u toku postupka utvrđeno da su apelantice kod tužene zasnovale radni odnos u Školskom centru Doboj; da je taj školski centar ukinut te je egzistirao kao odjeljenje Obrazovnog centra Banjaluka; da je donošenjem Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji broj K/B-6125 od 23. oktobra 1998. godine u MUP RS smanjen broj izvršilaca, a odjeljenje u Doboju, sa radnim mjestima na kojima su radile apelantice, potpuno ukinuto. Dalje je utvrđeno da su apelantice upućene na privremeno čekanje od 15. decembra 1999. godine do 15. juna 2000. godine, sa obavezom da se na svaki poziv tužene jave, uz konstataciju da će im, po isteku perioda za koji su upućene na čekanje, radni odnos prestati ako se ne steknu uslovi za raspored na odgovarajuće radno mjesto. Apelantice su protiv rješenja o čekanju izjavile prigovore koji su odbijeni, a protiv navedenih rješenja nisu pokretale i vodile radni spor. Nakon toga, po isteku otkaznog roka, tužena je donijela rješenja o prestanku radnog odnosa apelanticama uz obrazloženje da se nisu stekli uslovi za njihov raspored na druga odgovarajuća radna mjesta. Protiv rješenja oprestanku radnog odnosua, apelantice su podnosile prigovor koji je odbijen, te su tužbom od 23. oktobra 2000. godine pokrenule parnicu tražeći poništenje rješenja na osnovu kojih im je prestao radni odnos, a slijedom toga i isplatu naknade plate koju bi ostvarile da su radile.

4. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovini sud je smatrao, a Okružni sud je potvrdio, da tužbeni zahtjev apelantica, shodno odredbama člana 37. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, („Službeni glasnik RS“ br. 11/94 do 96/03) nije osnovan, s obzirom da apelantice protiv rješenja o upućivanju na čekanje nisu iskoristile mogućnost sudske zaštite u rokovima predviđenim navedenim članom, pa su navedena rješenja postala konačna i zakonita, a rješenja o prestanku radnog odnosa se pravno nadovezuju na rješenja o upućivnju na privremeno čekanje, odnosno pravno se nadovezuju na činjenično stanje koje više ne može biti predmet pobijanja u sudskom postupku.

5. Apelantice su protiv Presude Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 390 od 26. septembra 2008. godine izjavile reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 060 od 28. jula 2009. godine reviziju apelantica odbio kao neosnovanu.

6. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su apelantice upućene na čekanje temeljem odredbe člana 64. Zakona o radnim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 25/93 do 10/98, u daljnjem tekstu: ZRO), te da protiv tih rješenja nisu vodile upravni spor pa su ona postala konačna i pravosnažna protekom roka u kojem se taj spor mogao pokrenuti. Vrhovni sud je istakao da činjenica da su u periodu čekanja apelantice bile radno angažovane (na čemu insistiraju u reviziji) ne utiče na njihov status radnika na čekanju, odnosno neraspoređenog radnika, kako ih imenuije Zakon o radnim odnosima u državnim organima. Uspostava statusa čekanja podrazumijeva obavezu radnika da se na poziv poslodavca javi, a po potrebi i faktički radi, kako je jasno naznačeno u rješenjima kojim su apelantice upućene na čekanje. Osim toga, s obzirom na okolnosti i ukidanje radnih mjesta na kojima su radile, apelantice su po sili zakona dobile status neraspoređenog radnika, bez obzira što su u periodu čekanja bile i radno angažovane, pa se ne može reći da su rješenja kojima su upućene na čekanje fiktivna, kako su to apelantice u reviziji istakle. Vrhovni sud je nadalje istakao da nije sporno da je u MUP RS, kao državnom organu došlo do smanjenja broja zaposlenih, usljed promjene u organizaciji i metodu rada, odnosno zbog smanjenja obima i ukidanja poslova. U toj situaciji apelantice su mogle biti raspoređene na radna mjesta u istom ili drugom državnom organu koje odgovara njihovoj stručnoj spremi, pod uslovom da je tužena takvim radnim mjestima raspolagala. Ukoliko se zaposleni, kod ovakvih okolnosti, ne može rasporediti na odgovarajuće radno mjesto, funkcioner, u smislu odredbe člana 32. stav 4. Zakona o radnim odnosima u državnim organima donosi rješenje kojim se utvrđuje da je zaposleniku prestao radni odnos. Apelantice tokom postupka, kao ni u reviziji, nisu tvrdile da je tužena raspolagala radnim mjestima na koja ih je mogla rasporediti po ukidanju radnih mjesta na kojima su radile do upućivanja na čekanje, niti da su se stekli uslovi da budu rapoređene na odgovarajuća radna mjesta nakon isteka perioda čekanja. Stoga su, po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno odbili zahtjev apelantica za poništenje rješenja na osnovu kojih im je prestao radni odnos, nalazeći da su ta rješenja pravilno utemeljena na odredbi člana 64. stav 2. ZRO, a slijedom toga i zahtjev za naknadu štete u vidu izmaklih plata. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da pravni osnov za donošenje rješenja o prestanku radnog odnosa apelanticama je sadržan i spomenutoj odredbi člana 32. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, kao i u odredbi člana 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakoan o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik RS“ br. 21/98) i propisano da ministar može zaposlenog, ako to nalažu interesi službe, rasporediti na drugo radno mjesto unutar MUP-a, ili tog radnika ostaviti neraspoređenog (stav 1.) s tim da status neraspoređenog radnika može trajati do šest mjeseci (stav 2.), a ako u tom roku ne bude raspoređen, prestaje mu radni odnos u MUP-u (stav 4.).

7. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu presude.

8. Apelantice se u apelaciji pozivaju na kršenje prava na pravično suđenje iz član. II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedeniog prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kao i načinu na koji su sudovi ocijenili dokaze u konkretnom predmetu. Ističu da su usudovi donijeli svojeo odluke vodeći računa da se u konkretnom sličaju ne radi o tehnološkom višku, odnosno upućivanju apelantica na čekanje, imajući u vidu da su one sve vrijeme, dok su formalno bile na čekanju, bile radno angažovane, uz naknadu ličnih dohodaka u punom iznosu, kao i naknadu za topli obrok i sve druge pripadajuće doprinose, što rješenja o čekanju i čini fiktivnim, dakle nisu mogla proizvoditi pravno dejstvo, pa se nisu rješenja o prestanku radnog odnosa mogla pravno nadovezati na njih.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“ Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud primjećuje da se navodi apelantica o kršenju prava na pravično suđenje u suštini odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi sa takvim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije(vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantice u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantice imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3373/09 (R. S., N. P., D. J. i M. M.) | Sudska praksa | Aktio