Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3404/09 („BIRAČ – HOLDING“ d.d. Zvornik)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3404/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. listopada 2012. godine, u predmetu broj AP 3404/09, rješavajući apelaciju „BIRAČ – HOLDING“ d.d. Zvornik, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „BIRAČ – HOLDING“ d.d. Zvornik, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 355 od 12. svibnja 2009. godine, Presude Okružnog suda Bijeljini broj Pž-204/02 od 31. ožujka 2006.
godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj Ps-21/99 od 29.
ožujka 2002. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „BIRAČ – HOLDING“ d.d. Zvornik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Zoran Ristić, odvjetnik iz Novog Sada, dostavio je 26. listopada 2009. godine dopis Ustavnom sudu Republike Srpske naslovljen kao „ustavna žalba“. Ustavni sud Republike Srpske dostavio je predmetni dopis 30. listopada 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koji je zaveden kao apelacija. Apelant predmetnom apelacijom osporava Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0- Rev-07-000 355 od 12. svibnja 2009. godine, Presudu Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Pž-204/02 od 31. ožujka 2006. godine i Presudu Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps-21/99 od 29. ožujka 2002. godine. Apelant je 14. svibnja 2010. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda broj Ps-21/99 od 29. ožujka 2002. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženo poduzeće „Volenda-Werk“ iz Minhena (u daljnjem tekstu: tuženi) obveže da mu na ime isplaćene cijene za opremu-uređaj za automatsko punjenje otvorenih vreća (u daljnjem tekstu: oprema-uređaj) isplati iznos od 384.150,00 DM, da mu na ime troškova carinjenja opreme isplati iznos od 76.830,00 DM, sa zakonskim zateznim kamatama od 8% godišnje, da mu na ime naknade štete i izgubljene dobiti isplati iznos od 2.400.000,00 DM sa zakonskim zateznim kamatama, te naknadu troškova postupka.
3. Utvrđujući činjenično stanje, Osnovni sud je istakao sljedeće. Iz ugovora od 13. siječnja 1992. godine slijedi da se tuženi, kao dobavljač, obvezao da poduzeću „Intermerkur“ iz Ciriha, kao kupcu, dostavi opremu-uređaj. Zatim, da je u odredbama članka 6. ugovora ugovorena garancija od dvanaest mjeseci nakon stavljanja u rad, a najkasnije petnaest mjeseci nakon isporuke, da se kupac „Intermerkur“ iz Ciriha obvezao da isporučitelja u pismenoj formi obavijesti o bilo kojim potraživanjima iz garancije uz davanje mogućnosti za pregled nedostataka, te da je u odredbama članka 8. ugovora ugovorena cijena opreme od 340.00,00 DM i troškova pakiranja od 19.000,00 DM. Osnovni sud je naveo da iz ugovora od 2. travnja 1992. godine između poduzeća „Intermerkur“ iz Ciriha, kao prodavatelja i poduzeća „Rudhem-Feroelektro“ iz Tuzle kao kupca, slijedi da kupac u svoje ime, a za apelantov račun, kupuje opremu-uređaj, da je ugovorena cijena 384.150,00 DM, da je ugovor potpisao i ovjerio samo kupac, te da ugovor nema specifikaciju robe. Osnovni sud je konstatirao da iz navedenoga slijedi da apelant nije u ugovornom odnosu s tuženim.
4. Zatim, Osnovni sud je naveo da je oprema-uređaj isporučen apelantu u tijeku ožujka i travnja 1992. godine, ali da tuženi zbog ratnih dešavanja nije mogao osigurati osoblje da opremu-uređaj pusti u pogon, zbog čega je apelant uputio svoje djelatnike tuženoj radi tehničke pomoći, da je apelantov inženjer 22. rujna 1993. godine boravio kod tuženog, da su apelant i tuženi 7. studenog 1996. godine u Minhenu pismeno konstatirali da je opremu-uređaj montirao apelant i da se do tada nije koristio u proizvodnji, te da su sljedeći dan apelant i tuženi sačinili protokol u kojem je konstatirano da je apelant naveo da je razvio drugi princip pakiranja i da oprema-uređaj može biti prodat drugoj osobi. Iz navedenog slijedi da je apelant, zato što nije mogao pristupiti tuženom zbog rata, samoinicijativno, na svoj rizik, bez ispitivanja uređaja i stručne pomoći instalirao uređaj, koji nije dao željene rezultate. Pored toga, a imajući u vidu da je apelant primio sporni uređaj početkom travnja 1992. godine, a da tuženog u pismenoj formi nije obavijestio u roku od petnaest mjeseci od dana isporuke, a da je svog stručnjaka radi obuke uputio tuženom nakon toga roka, to i da je tuženi dao neposredno apelantu istu garanciju kao i poduzeću „Intermerkur“ iz Ciriha, tuženi ne bi bio odgovoran zbog propuštanja rokova u smislu odredbi članka 501. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
5. Osnovni sud je dalje naveo da, kako apelant nije u ugovornom odnosu s tuženim, to se odgovornost tuženog može cijeniti samo kao odgovornost proizvođača po osnovu garancije, a ne kao odgovornost prodavatelja prema kupcu za materijalne nedostatke u smislu članka 478. ZOO. S tim u svezi nije utemeljen apelantov navod da su protokolom od 8. studenog 1996. godine on i tuženi raskinuli ugovor od 2. travnja 1992. godine, jer ugovor između njih ne postoji. S tim u svezi apelant nije mogao tražiti od tuženog povrat isplaćene cijene na ime opreme-uređaja, koja je mogla biti isplaćena samo poduzeću „Intermerkur“ iz Ciriha kao prodavatelju, koji nije stranka u ovom postupku. Osnovni sud je zaključio da tuženi nije pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari. Osim toga, iz navedenih razloga nema odgovornosti tuženog niti po osnovu garancije, tako da je neutemeljen dio apelantovog tužbenog zahtjeva i u odnosu na naknadu troškova na ime carinjenja i transporta uređaja i izgubljene dobiti. Pored toga, apelant nije dokazao niti da je izvršio isplatu kupoprodajne cijene uređaja svom prodavatelju poduzeću „Intermerkur“ iz Ciriha, koja je kao osnovno sredstvo mogla biti oslobođena plaćanja carinskih naknada. Osim toga nastupila je i zastara potraživanja u smislu članka 376. stavak 1. ZOO, jer je apelant za štetu saznao u rujnu 1993. godine prilikom puštanja u rad uređaja, a tužba je podnesena u veljači 1997. godine, tako da je protekao subjektivni rok od tri godine.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj Pž-204/2002. godine od 31. ožujka 2006. godine kojom je žalbu odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Naime, potraživanja koja čine predmet tužbenog zahtjeva proizlaze iz ugovora od 2. travnja 1992. godine, a ugovorom o prodaji u smislu članka 454. stavak 1. ZOO, obvezuje se prodavatelj da stvar koju prodaje preda kupcu tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva, a kupac se obvezuje prodavatelju platiti cijenu. Prema pravilima građanskog procesnog prava, osoba koja nije u ugovornom odnosu s nekom drugom osobom ne može biti pasivno legitimirana u procesu proisteklom iz takvog ugovora, jer ona nema stvarnu legitimaciju. U konkretnom slučaju nesporno je da tuženi s apelantom nije zaključio ugovor o prodaji opreme-uređaja, tako da tuženi u smislu članka 454. stavak 1. ZOO nije nositelj obveza iz ugovora koji nije on zaključio. S tim u svezi, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tuženi nije pasivno legitimiran u ovoj parnici.
7. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud donio je Presudu broj 118-0-Rev-07- 000 355 od 12. svibnja 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je odredbama članka 538. stavak 1. ZOO propisano da u slučaju prodaje po uzorku ili modelu, ako stvar koju je prodavatelj predao kupcu ne odgovara uzorku ili modelu, prodavatelj odgovara po propisima o odgovornosti za materijalne nedostatke stvari, a u drugim slučajevima po propisima o odgovornosti za neispunjenje obveze. Odredbama članka 478. ZOO je propisano da prodavatelj odgovara za materijalne nedostatke stvari koje je ona imala u času prelaska rizika na kupca, bez obzira na to da li mu je to bilo poznato, a prodavatelj odgovara i za one nedostatke koji se pojave poslije prelaska rizika na kupca ako su posljedice uzroka koji je postojao prije toga. Osim toga, odredbama članka 479. ZOO propisano je da nedostatak postoji ako stvar nema potrebna svojstva za njenu uporabu, ako stvar nema potrebna svojstva za naročitu uporabu za koju je kupac nabavlja, a koja je bila poznata prodavatelju ili mu je morala biti poznata, ako stvar nema svojstva i odlike koje su izričito ili prešutno ugovorene, odnosno propisane, i kada je prodavatelj predao stvar koja ne odgovara uzorku ili modelu, osim ako su uzorak ili model pokazani samo radi objašnjenja. Vrhovni sud je konstatirao da, sukladno navedenim odredbama, za materijalne nedostatke odgovara prodavatelj, a ne proizvođač. Iz utvrđenog činjeničnog stanja slijedi da između tuženog i apelanta nije zaključen ugovor na temelju kojeg je apelant kupio od tuženog opremu-uređaj, tako da je pravilan stav nižestupanjskih sudova da tuženi nije odgovoran za materijalne nedostatke, jer između apelanta i tuženog nema materijalno-pravnog odnosa. S tim su vezi revizijski navodi kojima se ukazuje da se radi o sporu s elementom inozemnosti, da nisu primijenjene odredbe Švicarskog građanskog zakonika, Njemačkog građanskog zakonika, Konvencije Ujedinjenih nacija o prodaji robe, nego da su primijenjene samo odredbe ZOO, nisu utemeljeni, jer između apelanta i tuženog nema ugovornog odnosa za primjenu navedenih zakona i Konvencije, a za materijalne nedostatke po odredbama ZOO ne odgovara proizvođač.
8. Apelant ističe da je nesporno da su oprema-uređaj isporučeni apelantu izravno od proizvođača, ali da su kupljeni preko posrednika „Intermerkur“ iz Ciriha, a sud zauzima stav da budući da ne postoji materijalno-pravni odnos između stranaka odbija reviziju. Apelant navodi da je bivša SFRJ potpisnica Konvencije o zakonu koji se primjenjuje u slučajevima odgovornosti proizvođača za svoje proizvode iz 1973. godine koja je multilateralna konvencija koja ima jaču snagu od zakona i tu konvencija je ratificirala skupština SFRJ kao pravni prednik BiH. Ova konvencija predviđa odgovornost proizvođača roba za nedostatak svojih proizvoda čak i u slučaju da oni nisu u izravnoj ugovornoj vezi. Na taj način su povrijeđena ustavna načela o primjeni navedene konvencije na pravne odnose u domaćem pravu, te je time izravno povrijeđen Ustav Bosne i Hercegovine.
9. Na traženje Ustavnog suda da dopuni apelaciju u dijelu dostavljanja osporenih presuda, te u dijelu da navedena prava za koja smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena, apelant je u ostavljenom roku dostavio osporene presude, te istakao da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija).
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U svezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da iz apelacije ne proizlaze bilo kakvi argumenti koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je apelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ništa što ukazuje na “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu s člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić