Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3506/09 (JU «Opšta gimnazija» Zavidovići)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3506/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine u predmetu broj AP 3506/09, rješavajući apelaciju JU «Opća gimnazija» Zavidovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU “Opća gimnazija” Zavidovići, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-001 543 od 10. septembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 042-0-P-07-000 153 od 13. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. JU «Opća gimnazija» Zavidovići (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zavidovića, koju zastupa direktor Mensur Sinanović, zakonski zastupnik, podnijela je 9. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-GŽ-08-001 543 od 10. septembra 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-0-P-07-

000 153 od 13. juna 2008. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj 042-0-P-07-000153 od 13. juna 2008. godine obavezao apelanticu u svojstvu tužene da tužiteljicama Ankici Marković i Nermini Dohranović isplati na ime razlike plaće, toplog obroka i regresa za godišnji odmor za period od 19. marta 2004. godine do 31. decembra 2007. godine iznose, i to: Ankici Marković 2.332,30 KM, a Nermini Dohranović 3.530,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom na navedene iznose počevši od 19. marta 2007. godine do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je među strankama bilo sporno da li su prilikom obračuna isplate plaće ispoštovane odredbe čl. 27. i 28. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH, da li je tužiteljicama isplaćena manja naknada na ime regresa i toplog obroka, te da li je osnovan prigovor neblagovremenosti tužbe i prigovor zastare potraživanja. S tim u vezi, Općinski sud je istakao stav pravne teorije prema kojem se voljom stranaka ne mogu ignorirati odredbe kolektivnog ugovora, odnosno da nije nužno da se za kolektivni ugovor veže individualni ugovor o radu. Općinski sud nije prihvatio prigovor zastare potraživanja imajući u vidu da potraživanja iz radnog odnosa prema odredbi člana 106. Zakona o radu zastarijevaju za tri godine. Imajući u vidu činjenicu da je tužba podnesena 19. marta 2004. godine, a najstarije potraživanje tužiteljica datira sa 19. martom 2004. godine, Općinski sud je ocijenio da je tužba blagovremena, na osnovu odredbe člana 103. Zakona o radu, i da samim tim ni potraživanja tužiteljica nisu zastarjela. Obrazlažući dalje, Općinski sud je naveo da su plaće zaposlennika u srednjem obrazovanju regulisane Kolektivnim ugovorom za djelatnost srednjeg obrazovanja FBiH («Službene novine FBiH» broj 51/00). Odredbom člana 27. navedenog Ugovora regulisano je da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za rad na poslovima pripadajućeg platnog razreda za puno radno vrijeme i normalne uvjete i rezultate rada. Osnovnu plaću zaposlenika čini vrijednost koeficijenta složenosti poslova platnog razreda u koji je razvrstano radno mjesto zaposlenika, umnožen s utvrđenom osnovicom na plaću. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je prema članu 28. stav 1. Kolektivnog ugovora osnovica za obračun plaća najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, računajući od dana primjene Kolektivnog ugovora. Na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke od 24. aprila 2008. godine sud je utvrdio da su tužiteljice u dijelu spornog perioda primale plaću i naknadu plaće u visini koja je manja od najniže plaće, pa im je dosuđena razlika u tačno utvrđenim novčanim iznosima shodno nalazu i mišljenju vještaka koji je prihvaćen kao stručan i objektivan. U pogledu naknade za regres i naknade za ishranu u toku rada, sud je prihvatio nalaz vještaka u pogledu razlike neisplaćenih naknada u utuženom periodu, kao i visine ovih naknada predviđenih Kolektivnim ugovorom za djelatnost srednjeg obrazovanja. Konstatirano je da se odredbe Granskog kolektivnog ugovora, koje se odnose na regres i naknade za ishranu (topli obrok) neposredno primjenjuju, jer ove odredbe propisuju najniži iznos navedenih naknada koje poslodavac svojim općim aktima ne može odrediti u manjem iznosu, te tužiteljicama pripada pravo na isplatu razlike navedenih naknada u skladu s Granskim kolektivnim ugovorom.

4. Općinski sud je naglasio da, bez obzira što je 8. septembra 2005. godine stupio na snagu Opći kolektivni ugovor za teritoriju FBiH koji pruža nešto manji obim prava tužiteljicama po naprijed navedenim osnovima, sud je, imajući u vidu odredbu člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora, tužiteljima dosudio naknade u visini predviđenoj citiranim Granskim kolektivnim ugovorom, jer je to za njih povoljnije, s obzirom da je navedenom odredbom propisano da, ukoliko je neko pravo različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom u odnosu na Granske kolektivne ugovore, uzet će se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju kada se radi o članu 8. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora. Također, navedeno je da je Granski kolektivni ugovor još uvijek na snazi, budući da nijednim propisom nije stavljen van snage, pa ni stupanjem na snagu Općeg kolektivnog ugovora, obrazlažući da bi se u svakom slučaju morao primijeniti i na konkretan slučaj kao lex specialis, sve i da ovo pitanje nije riješeno odredbom člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora.

5. Općinski sud je ocijenio da je neosnovan prigovor apelantice i zakonskog zastupnika umješača na strani apelantice Zeničko-dobojskog kantona da tužiteljice nemaju pravo na veće naknade od onih koje su im isplaćivane, jer su one isplaćivane u skladu sa njihovim podzakonskim aktima. Imajući u vidu da je odredbom člana 2. Granskog kolektivnog ugovora predviđeno «da se Pravilnikom o radu srednje škole ne mogu utvrditi manja prava zaposlenika od prava koja su utvrđena ovim kolektivnim ugovorom», zaključeno je da nijednim podzakonskim aktom, pa ni Sporazumom od 20. maja 2005. godine, navedene naknade nisu mogle biti propisane u iznosima manjim od onih koje predviđa Granski kolektivni ugovor.

6. Odlučujući o žalbi protiv presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-

0-GŽ-08-001 543 od 10. septembra 2009. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo – odredbe čl. 68. i 69. Zakona o radu, te odredbe čl. 28. stav 1, 40. i 43. Granskog kolektivnog ugovora. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno zaključio da tužiteljicama pripada pravo na isplatu najniže plaće koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u Federaciji BiH. Također im pripada naknada za topli obrok koja ne može biti manja od 25% prosječne plaće u Federaciji BiH, te im pripada razlika između isplaćene naknade na ime regresa, kako je propisano u odredbama čl. 40. i 43. Granskog kolektivnog ugovora. Razlike u isplati prvostepeni sud je, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke na osnovu kojeg je utvrđena visina tužbenog zahtjeva tužiteljica. Osim toga, neosnovani su navodi žalbe da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo i pogrešno utvrdio činjenično stanje, jer nije uvažio sporazume između Vlade Kantona i Sindikata Kantona, budući da zaključeni sporazumi ne mogu biti u suprotnosti sa Zakonom o radu niti Granskim kolektivnim ugovorom kao neposrednom izvoru prava (član 69. Zakona o radu).

7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica je navela da su redovni sudovi povrijedili odredbe Zakona o parničnom postupku, «jer odluka nije donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza, odnosno ocjena istih je bila nepravilna i pogrešna, što je rezultiralo pogrešnom i nepravilnom primjenom materijalnog prava». U tom smislu apelantica je istakla da sudovi nisu uvažili bitne dokaze, i to «Sporazume između Vlade kantona i Sindikata kantona (Sporazum od 17. augusta 2006. godine i Sporazum od 22. marta 2007. godine koji su objavljeni u Službenim novinama ZDK broj 4/08)». Apelantica smatra da su navedeni sporazumi bitni, jer drugačije reguliraju visinu određenih prava iz radnog odnosa u odnosu na regulativu iz kolektivnog ugovora, odnosno da su podobni da isključe primjenu kolektivnog ugovora iz 2000. godine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. S obzirom da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud podsjeća na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ccbh.ba).

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi s navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, način na koji su Kantonalni sud i Općinski sud primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu čl. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelantica se žali da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4) Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelantica osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudila bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminirana, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovanim.

14. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3506/09 (JU «Opšta gimnazija» Zavidovići) | Sudska praksa | Aktio