Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3524/09 (E. N.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3524/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3524/09, rješavajući apelaciju Envera Numanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Envera Numanovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 003948 09 Gž od 2. septembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj87 0 P 003948 09 P od 17. jula 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enver Numanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslića, podnio je 7. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 003948 09 Gž od 2. septembra 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj87 0 P 003948 09 P od 17. jula 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 87 0 P 003948 09 P od 17. jula 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 87 0 P 003948 09 Gž od 2. septembra 2009. godine, odbijen je kao neosnovan prijedlog apelanta (tužioca-predlagača obezbjeđenja) za određivanje sudske mjere obezbjeđenja kojom bi se zabranilo tuženoj Almasi Mahmutović, kao protivnici obezbjeđenja, (u daljnjem tekstu: protivnica obezbjeđenja) da se radi prilaza svojoj kući sagrađenoj na k.č 198/11 k.o. Stenjak (povlasno dobro) koristi putem preko parcele apelanta označene kao k.č.198/12 k.o. Stenjak (poslužno dobro), te da se ovlasti apelant da odmah na svojoj parceli k.č. broj 198/12 k.o. Stenjak postavi ogradu radi svakog daljnjeg neovlašćenog prolaska tim putem, a da će ta mjera trajati najduže do okončanja preduzetog parničnog postupka.
3. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je Osnovni sud nakon održanog ročišta povodom prijedloga za određivanje sudske mjere obezbjeđenja i provođenja predloženih dokaza, zaključio da tužbeni zahtjev kojim se traži ukidanje služnosti puta ustanovljene Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Područna jedinica Teslić broj 46-675-1-
36- od 18. maja 2006. godine ne može biti obezbjeđen mjerom obezbjeđenja. Osnovni sud je smatrao da ne postoji pravo predlagača obezbjeđenja/apelanta koje bi se moglo osigurati mjerom obezbjeđenja koju je predložio, odnosno da apelant nije učinio vjerovatnim postojanje tog prava, niti je dokazao da postoji opasnost da bi bez sudske mjere obezbjeđenja protivnica obezbjeđenja mogla spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje prava apelanta, pa da nisu ispunjeni uslovi iz člana 269. stav 1. ZPP za određivanje mjere obezbjeđenja, te je stoga odlučio kao u dispozitivu rješenja.
4. Okružni sud je u obrazloženju drugostepenog rješenja istakao da su odredbom člana 269. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisani uslovi za određivanje sudske mjere obezbjeđenja, pa su stavom 1. tog člana predviđena dva kumulativna uslova i to da predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i da postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja, posebno time što če svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti, ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača obezbjeđenja. Okružni sud je dalje istakao da u konkretnom slučaju apelant nije učinio vjerovatnim postojanje svog prava, jer tek u postupku na glavnoj raspravi treba dokazati da su ispunjeni uslovi za ukidanje prava služnosti puta u korist parcele protivnice obezbjeđenja, ustanovljenog odlukom državnog organa. Takođe ni drugi kumulativni uslov za određivanje mjere obezbjeđenja nije ispunjen, jer apelant ničim nije dokazao da postoji opasnost da bi bez sudske mjere obezbjeđenja protivnica obezbjeđenja mogla spriječiti ili znatno otežati njegova prava, pa bi dozvoljavanje apelantu da postavi ogradu i onemogući protivnici obezbjeđenja dalji prolazak spornim putem bilo prejudiciranje odluke o glavnoj stvari, koja tek treba da se donese na nakon provođenja dokaza na glavnoj raspravi. Stoga je, po ocjeni Okružnog suda, pravilan stav Osnovnog suda da nema mjesta donošenju mjere obezbjeđenja iz člana 273. stav 1. tačka 1. ZPP-a, jer i po ocjeni Okružnog suda nisu ispunjeni uslovi iz člana 269. stav 1. navedenog zakona za donošenje takve mjere, pa su apelantovi žalbeni prigovori bez osnova i uporišta u provedenim dokazima i važećem materijalnom pravu. Okružni sud je takođe naveo da apelant osporava kompletan postupak donošenja rješenja o ustanovljavanju služnosti puta u korist parcele protivnice obezbjeđenja, dok dokazi koji su izvedeni na ročištu povodom ove mjere ne čine vjerovatnim potraživanje apelanta kao predlagača obezbjeđenja, pa stoga ni izlazak na lice mjesta nije bio neophodan za donošenje odluke o predloženoj mjeri, te je pravilno Osnovni sud postupio kad je odbio takav apelantov prijedlog. Time, po ocjeni Okružnog suda, apelantu nisu uskraćena njegova prava, jer će prilikom odlučivanja o glavnoj stvari biti potrebno izaći na lice mjesta ukoliko taj dokaz bude predložen. Takođe je istaknuto da su neosnovani i apelantovi žalbeni prigovori koji se odnose na navodno oduzimanje zemljišta koje je njegovo i davanje tog zemljišta protivnici obezbjeđenja za građevinski plac, jer se o tome nije moglo rapravljati u konkretnom postupku, već to samo može biti predmet posebnog postupka.
5. Apelant se u apelaciji poziva na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni odredaba ZPP-a u postupku utvrđivanja osnovanosti njegovog prijedloga za određivanje sudske mjere obezbjeđenja.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu u suštini odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu procesnog prava na osnovu kojeg je odbijen njegov prijedlog za određivanje sudske mjere obezbjeđenja. U vezi sa takvim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odbijajući apelantov zahtjev za određivanje sudske mjere obezbjeđenja, dali jasne i argumentovane razloge za svoje odlučenje. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić