Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3599/09 (V. K.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3599/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko. M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3599/09, rješavajući apelaciju Veljka Krejića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Veljka Krejića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, broj 64 0 P 000876 09 Gž od 11. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Veljko Krejić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupa Goran Bradarić, advokat iz Livna, podnio je 18. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 64 0 P 000876 09 Gž od 11. septembra 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 64 0 P 000876 08 P od 26. juna 2009. godine, koja je potvrđena u žalbenom postupku presudom Kantonalnog suda, broj 64 0 P 000876 09 Gž od 11. septembra 2009. godine, obavezan je apelant isplatiti Kantonu 10 Livno (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 642,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 2. oktobra 2007. godine pa do konačne isplate, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom izvršenja, te je u ostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, tužbeni zahtjev odbijen, i određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj protiv apelanta podnio tužbu kojom je tražio povrat isplaćenog novčanog iznosa na ime toplog obroka koji je apelantu isplaćen u periodu od augusta 2004. godine do decembra 2005. godine, smatrajući da je navedeni novčani izos isplaćen apelantu bez pravnog osnova. Općinski sud je nakon provedenih dokaza nesporno utvrdio da je apelantu kao sucu Općinskog suda u Livnu, na ime naknade za topli obrok tokom 2004. godinu isplaćen iznos od 642,00 KM a tokom 2005. godine iznos od 1.374,00 KM. Općinski sud je naveo da je odredbom člana 41. stav 1. tačka 2. Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 20/01 i 57/01) propisano da sudac ima pravo, između ostalog, i na naknadu za prehranu za vrijeme rada – topli obrok, te da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 63/03) došlo do izmjene spomenute odredbe člana 41. tako da stupanjem na snagu tog Zakona, sudac gubi pravo na naknadu za prehranu za vrijeme rada (topli obrok). Općinski sud je dalje naveo da je presudom Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud FBiH), broj U-3/04 od 1. juna 2004. godine („Službene novine FBIH“ broj 35/04 od 3. jula 2004. godine), utvrđeno da Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine u dijelu koji se odnosi na suce sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine, te odlučeno da se taj zakon može primjenjivati najduže šest mjeseci od dana objavljivanja navedene presude Ustavnog suda FBiH u Službenim novinama FBiH, što znači da se primjenjivao do 3. januara 2005. godine, s obzirom da je pomenuta presuda Ustavnog suda FBiH objavljena u Službenim novinama FBiH 3. jula 2004. godine. Imajući u vidu navedenu odluku Ustavnog suda FBiH, Općinski sud je zaključio da se Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine primjenjivao od 16. decembra 2003. godine do 3. januara 2005. godine, pa apelantu za vrijeme važenja tog zakona nije ni pripadalo pravo na naknadu za prehranu za vrijeme rada (topli obrok), te je stoga obavezao apelanta na povrat neosnovano plaćenog iznosa od 642,00 KM koji mu je isplaćen na ime naknade za topli obrok u 2004. godini. Općinski sud je dalje naveo da kako se Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine primjenjivao samo do 3. januara 2005. godine to apelantu, za period januar-decembar 2005. godine, pripada pravo na naknadu za prehranu za vrijeme rada (topli obrok), kako je to i određeno odredbama člana 41. Zakona o sudačkoj i tužiteljskoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine, pa je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza, Općinski sud tačno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke, donio na zakonu utemeljenu odluku i dao valjane razloge za istu, koje je u cijelosti prihvatio i ovaj sud.
5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno pogrešnom tumačenju Presude Ustavnog suda FBiH broj U-3/04 od 1. juna 2004. godine. Apelant se, također, žali na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, čime je, između ostalog, stavljen u neravnopravan i diskriminirajući položaj u odnosu na ostale suce kojima su se na području Federacije Bosne i Hercegovine isplaćivale naknade za topli obrok u periodu za koji je u predmetnom slučaju tužba podnesena. Kao primjer navedenom apelant navodi presudu Općinskog suda u Bugojnu, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku, u kojoj su redovni sudovi povodom identičnog tužbenog zahtjeva odbili tužbeni zahtjev tužitelja, tj. drugačije odlučili nego u konkretnom slučaju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodom apelanta da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava, odnosno, pogrešno tumačili Presudu Ustavnog suda FBiH broj U-3/04 od 1. juna 2004. godine, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj Odluci broj AP-1866/09 od 25. oktobra 2011. godine razmatrao istovjetno pravno pitanje – isplata sudcima naknada na ime toplog obroka u kontekstu relevantnih odredbi Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 20/01 i 57/01) i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» broj 63/03) te navedene Presudu Ustavnog suda FBiH, pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje iz Odluke Ustavnog suda broj AP-1866/09 od 25. oktobra 2011. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u obrazloženju citirane odluke zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
9. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. i člana 14. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi zahtijevalo meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić