Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3614/09 (T. M., M. M., S. S.-K., I. G., M. S., M. M., V. S. i N. T.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3614/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine u predmetu broj AP 3614/09, rješavajući apelaciju Tome Miloševića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tome Miloševića, Mire Milošević, Stanke Savić-Kovačević, Ilije Gajića, Miroslava Stričića, Mileta Miloševića, Vasilija Simića i Nenada Tešića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-
001178 od 17. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomo Milošević, Mira Milošević, Stanka Savić-Kovačević, Ilija Gajić, Miroslav Stričić, Mile Milošević, Vasilije Simić i Nenad Tešić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bijeljine, podnijeli su 20. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-001178 od 17. septembra 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) usvojen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata i drugih tužitelja poimenično navedenih u presudi i obavezana Republika Srpska-Ministarstvo finansija-Republička uprava carina (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantima i ostalim tužiteljima na ime duga za neisplaćene naknade za prevoz i topli obrok za period od 1. januara 2000. godine do 31. decembra 2003. godine isplati iznose precizirane u presudi sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. januara 2005. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate i da im isplati troškove postupka u iznosu od 6.680,00 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu Bosnu i Hercegovinu-Uprava za indirektno oporezivanje kao neosnovan te obavezani apelanti i ostali tužitelji da drugotuženoj solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 2.000,00 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude.
3. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da su apelanti i ostali tužitelji 21. januara 2005. godine podnijeli predmetnu tužbu navodeći da su bili u stalnom radnom odnosu kod tuženog i da su u periodu od 1. januara 2000. godine do 31. decembra 2005. godine ostvarili navedena potraživanja po osnovu radnog odnosa koja im nisu isplaćena a koja je tuženi priznao jer je sačinio spisak s iznosima koje duguje. Osnovni sud je obrazložio da je u postupku, na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi, utvrdio da su apelanti i ostali tužitelji bili radnici tuženog i da su ostvarili navedene naknade iz radnog odnosa koje im nisu isplaćene ali da su, između ostalih, sporna pitanja da li je osnovan prigovor zastare potraživanja koji je istakao tuženi i da li se spisak koji je tuženi sačinio može smatrati priznanjem duga. U vezi s navedenim, Osnovni sud je istakao da smatra da predmetni spisak predstavlja izjavu o priznanju duga i da je ta izjava pravni posao zasnovan na pravnom odnosu-radnom odnosu, te kako je čl. 366, 376. i 387. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da priznanje duga za vrijeme dok teče zastarjelost prekida zastarjelost a priznanje duga u pismenoj formi ima značaj odricanja od zastarjelosti, tako u konkretnom slučaju nije nastupila zastara ni prema odredbama Zakona o radu (jedna godina) ni po ZOO (tri godine), a posebno zbog toga što se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o radu pošto se radi o novčanim potraživanjima već se mora primijeniti odredba člana 376. ZOO po kojoj zastara nastupa nakon tri godine.
4. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Okružnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), koji je Presudom broj 012-0-Gž-08-000 354 od 4. septembra 2008. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je prvostepeni sud, po mišljenju Okružnog suda, pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev apelanata i ostalih tužitelja, te da su žalbeni navodi tuženog vezani za zastaru potraživanja, što je tuženi isticao i u prvostepenom postupku, neosnovani jer je u konkretnom slučaju prvostepeni sud dao valjane i jasne razloge u svojoj presudi a koje prihvata i Okružni sud.
5. Protiv navedene presude tuženi je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-08-001178 od 17. septembra 2009. godine reviziju uvažio i preinačio drugostepenu presudu tako što je uvažio žalbu tužene i preinačio presudu Osnovnog suda tako što je tužbu apelanta i ostalih tužitelja odbacio kao neblagovremenu. Vrhovni sud je u obrazloženju ponovio sadržaje nižestepenih presuda, te naveo da je odredbom člana 237. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da stranke mogu izjaviti rezviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude (stav 1); da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000 KM (stav 2) i da Vrhovni sud izuzetno može dozvoliti reviziju u svim predmetima ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima (stav 3). Navedeno je da su apelanti i ostali tužiteljiobični formalni suparničari na aktivnoj strani o kojima govori odredba člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP-a jer su istim tužbenim zahtjevom svaki za sebe zahtijevali isplatu određenih iznosa na ime novčanih potraživanja iz radnog odnosa. Kako se za dozvoljenost revizije uzima u obzir vrijednost pojedinačnih iznosa svakog od tužbenih zahtjeva a ne njihov zbir, po mišljenju Vrhovnog suda to znači da vrijednost pobijanog dijela presude posebno za svakog od apelanata i ostalih tužitelja ne prelazi 10.000,00 KM zbog čega, slijedom odredbi člana 237. stav 3. ZPP-a, revizija po novčanom cenzusu nije dozvoljena. Međutim, Vrhovni sud je istakao da je, cijeneći predmetnu reviziju u smislu odredbi člana 237. stav 3. ZPP-a, našao da je u konkretnom slučaju odlučivanje o reziviji od značaja za primjenu materijalnog prava u drugim predmetima pri čemu ima u vidu i navode tuženog vezane za presudu drugostepenog suda preciziranu u osporenoj presudi, u kojoj je u predmetu zasnovanom na istom činjeničnom i pravnom osnovu donesena drugačija odluka.
6. Vrhovni sud je, dalje, obrazložio da je predmet spora zahtjev apelanata i ostalih tužitelja da se tuženi obaveže da im isplati neisplaćene naknade za topli obrok i prevoz za period od 1. januara 2000. godine do 31. decembra 2003. godine u iznosima koji su pojedinačno naznačeni za svakog apelanta i ostale tužitelje; da su apelanti i ostali tužitelji podnijeli tužbu 21. januara 2005. godine; da prema odredbama člana 105. stav 2. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) radnik može podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa u roku od godinu dana od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede kao i da su po prirodi spora apelanti i ostali tužitelji morali saznati da postoje potraživanja istekom svakog mjeseca za koji traže naknadu toplog obroka i prevoza koje imaju karakter obročnih potraživanja, jer se ova naknada isplaćuje zajedno s isplatom plaća na mjesečnom nivou. Vrhovni sud je obrazložio da je, dosljedno navedenom, tužba apelanata i ostalih tužitelja neblagovremena, a da su osnovani revizijski navodi tuženog da se na novčana potraživanja iz radnog odnosa ne mogu primijeniti rokovi zastare koje propisuje ZOO („Službeni glasnik SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96 i 39/03). Ovo stoga jer je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, odredbom člana 370. ZOO propisano da se pravila o zastarjelosti ne primjenjuju u slučajevima kada su u zakonu određeni rokovi u kojima treba da se podigne tužba ili izvrši određena radnja pod prijetnjom gubitka prava.
7. Prema obrazloženju Vrhovnog suda iz režima ustanove zastarjelosti se izuzimaju prekluzivni rokovi materijalnog prava, kakav je i rok iz člana 105. stav 2. Zakona o radu jer je prekluzija poseban institut materijalnog prava po kojem se unutar određenog roka mora podići tužba pod prijetnjom gubitka samog prava, pa se po tome prekluzija razlikuje od zastarjelosti. Navedeno je da postoji još jedna razlika između zastare i prekluzije, a to je da na zastaru sud pazi samo po prigovoru stranke a na prekluziju pazi po službenoj dužnosti i slijedom toga Vrhovni sud je naveo da u konkrentom slučaju nema mjesta primjeni člana 387. ZOO koji propisuje da se zastara prekida kada dužnik prizna dug jer se u ovom slučaju radi o prekluzivnom roku za podnošenje tužbe. Kako je zadnje utuženo potraživanje za svakog od tužitelja pojedinačno dospjelo zaključno s 31. decembrom 2003. godine, a tužba je podnesena 21. januara 2005. godine to je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, tužba očigledno podnesena nakon proteka prekluzivnog roka od godinu dana od dana saznanja za povredu prava pa ju je kao neblagovremenu pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbaciti.
8. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da je Vrhovni sud odlučivao o reviziji o kojoj nije po zakonu mogao rješavati jer je nedozvoljena, pošto je vrijednost spora svakog od suparničara ispod propisanog cenzusa od 10.000,00 KM i jer se u reviziji Vrhovni sud upustio u raspravljanje činjeničnog stanja i izvukao pogrešan zaključak da su potraživanja zastrjela. Apelanti navode da je tuženi svo vrijeme dugovanja djelimično izmirivao obaveze prema njima i ostalim tužiteljima i da je time prekidao tok zastare, a apelanti nisu smjeli ranije podnijeti tužbu bojeći se da će ostati bez radnih mjesta. Apelanti navode i da je tuženi u toku revizionog postupka apelantima dobrovoljno isplatio dugovanje iako oni u to vrijeme još nisu bili podnijeli prijedlog za izvršenje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud podsjeća da je članom 237. stav 2. ZPP-a Vrhovnom sudu ostavljena mogućnost da prihvati reviziju u svakom predmetu bez obzira na visinu vrijednosti spora ukoliko je odlučivanje u predmetu bitno za ostale slučajeve koji se zasnivaju na istom činjeničnom i pravnom osnovu. Ustavni sud primjećuje da je, shodno navedenim odredbama ZPP-a, Vrhovni sud u konkretnom slučaju i prihvatio reviziju budući da je našao da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i da je tužbeni zahtjev apelanata i ostalih tužitelja trebalo odbaciti kao neblagovremen, te da u sudovima postoji različita praksa o tom pitanju pri tome navodeći broj presude (preciziran u ovoj odluci) drugostepenog suda u kojem je odlučeno drugačije nego u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Ustavni sud ima u vidu da se Vrhovni sud u osporenoj presudi pozvao na relevantne odredbe Zakona o radu, ZOO i ZPP-a dajući pri tome detaljno i argumenirano obrazloženje o razlici između instituta zastarjelosti i instituta prekluzije i zašto je, u vezi s tim, tužba apelanata i ostalih tužitelja neblagovremena, a takvo obrazloženje je, prema mišljenju Ustavnog suda, u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić