Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3643/09 (M. T.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Radni odnos
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3643/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP-3643/09, rješavajući apelaciju Mladena Tramošljike, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladena Tramošljike podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000113 od 24. juna 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Ž-06-000511 od 31. oktobra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj RS-899/04 od 25. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Tramošljika (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa advokat Predrag Radulović, advokat iz Banja Luke, podnio je 20. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000113 od 24. juna 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-06-000511 od 31. oktobra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-899/04 od 25. aprila 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj RS-899/04 od 25. aprila 2006. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apsolutno ništav Sporazum o prestanku radnog odnosa broj K/B 126-1-123 od 28. februara 2004. godine, zaključen između apelanta i tužene Republike Srpske, Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, CJB Banja Luka, Policijska stanica Potkozarje (u daljnjem tekstu: tužena), da se tužena obaveže da apelanta vrati na posao prema potrebama službe i njegovim stručnim i radnim sposobnostima, a da se apelant obaveže da tuženoj vrati novčani iznos od 6.000,00 KM koji mu je isplaćen po zaključenom sporazumu.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelant i tužena zaključili Sporazum o prestanku radnog odnosa broj K/B 126-1-123 od 28. februara 2004. godine, prema kojem apelantu prestaje radni odnos kod tužene sa 29. februarom 2004. godine, uz pravo na isplatu otpremnine u iznosu od 6.000,00 KM, isplatu svih dugovanja po osnovu neisplaćenih plata i drugih ličnih primanja, te uplatu doprinosa najkasnije do 15. marta 2004. godine, a da se apelant potpisivanjem navedenog sporazuma odrekao prava na prigovor i prava na podnošenje tužbe nadležnom sudu za potraživanja po osnovu rada i u vezi sa prestankom radnog odnosa zbog postojećeg viška radnika. Osnovni sud je utvrdio da je apelant potpisao izjavu iz koje proizlazi da dobrovoljno pristaje da mu prestane radni odnos kod tužene uz isplatu otpremnine kao i da je tužena na temelju navedenog sporazuma donijela Rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu od 5. marta 2004. godine, iz kojeg proizlazi da je apelantu radni odnos kod tužene prestao zaključno sa 29. februarom 2004. godine.

4. Na temelju navedenog, Osnovni sud je utvrdio da je apelantu radni odnos kod tužene prestao na zakonit način – sporazumom poslodavca i radnika shodno odredbama člana 112. stav 1. tačka 2. i člana 127. Zakona o radu ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 38/00, 40/00, 47/02 i 38/03), te odredbama člana 32. Zakona o radnim odnosima u državnim organima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 11/94). Osnovni sud je ukazao da apelant u toku postupka nije dokazao da je predmetni sporazum o prestanku radnog odnosa ništav u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), niti da je rušljiv u smislu odredbe člana 111. ZOO-a. Naime, Osnovni sud je naveo da predmetni sporazum nije protivan Ustavom utvrđenim načelima državnog uređenja, prinudnim propisima, niti moralu društva, te da apelant nije dokazao da je predmetni sporazum zaključio pod utjecajem mana volje, odnosno da je bio u zabludi. Osnovni sud je zaključio da je apelantu tužena ponudila mogućnost da zaključi sporazum o prestanku radnog odnosa uz isplatu otpremnine od 6.000,00 KM, koja mu je nesporno isplaćena, pa je samim prihvaćanjem isplaćene otpremnine apelant izrazio svoju suglasnost da mu radni odnos prestane. Također, Osnovni sud je naveo da apelant nije dokazao činjenicu da je predmetni sporazum potpisao pod bilo kakvom psihičkom i fizičkom prijetnjom, pa je zaključio da je apelant prihvatio da potpiše sporazum smatrajući to najpovoljnijim rješenjem za sebe. Pored navedenog, Osnovni sud je ukazao da su na osnovu Odluke Vlade Republike Srpske, broj 02/1-020-120/04 od 2. februara 2004. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 16/04) utvrđeni kriteriji za utvrđivanje viška radnika-policajaca u MUP RS, te da je na osnovu navedenih kriterija apelant uvršten na konačnu listu viška radnika sa 100 negativnih bodova s obzirom da je protiv njega vođen disciplinski postupak zbog jedne teže i jedne lakše povrede radne obaveze i da je zbog toga disciplinski kažnjen. Osnovni sud je zaključio da je apelant znao da će mu radni odnos svakako prestati zbog negativnih bodova, pa je stoga prihvatio da potpiše predmetni sporazum o prestanku radnog odnosa kao najpovoljnije rješenje u toj situaciji.

5. Nadalje je navedeno da se apelant se u tužbi pozvao i na odredbe člana 80. do 83. Zakona o radu kojima se reguliše posebna zaštita bolesnih i invalidnih radnika i po kojima radniku koji je povrijeđen na poslu ili je obolio od profesionalne bolesti poslodavac ne može otkazati ugovor o radu za vrijeme dok je nesposoban za rad, bez obzira da li je radnik sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na određeno ili neodređeno vrijeme; da takav radnik kod koga nakon liječenja i oporavka od povrede na radu ili profesionalne bolesti ostanu posljedice po zdravlje ima prednost u odnosu na ostale radnike kod ostvarivanja prava na stručno osposobljavanje i usavršavanje, kao i to da preostala radna sposobnost takvog radnika ne može predstavljati razlog za otkaz ugovora o radu, i ukazao da je 1994. godine, kao radnik tužene ranjen na Kupresu i da je invalid 30%. Osnovni sud je ukazao da apelant tokom postupka nije ni jednim izvedenim dokazom dokazao da su predmetnim sporazumom povrijeđene navedene odredbe Zakona o radu, a da je, nasuprot tome, tužena tokom postupka izvela dokaze kojima je dokazala da je apelantu radni odnos prestao na zakonit način.

6. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-06-000511 od 31. oktobra 2006. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv presude Osnovnog suda broj RS-899/04 od 25. aprila 2006. godine i prvostepena presuda je u cijelosti potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, te na njega pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude dao jasne činjenične i pravne razloge koje je kao valjane u cijelosti prihvatio i Okružni sud. Okružni sud je ukazao da je u predmetnom postupku nesporno da je Vlada Republike Srpske donijela Odluku o smanjenju broja zaposlenih, kojom je utvrđen višak od 621 policajca koji trebaju biti otpušteni iz službe, te je određeno da će se svima koji zaključe sporazum o prestanku radnog odnosa isplatiti otpremninu u iznosu od po 6.000,00 KM. Također, Okružni sud je ukazao da je nesporno da je apelant potpisao izjavu da je suglasan da mu radni odnos prestane kod tužene uz pravo na isplatu navedenog iznosa otpremnine. Okružni sud je istakao da predmetni sporazum nije ništav u smislu odredbe člana 103. ZOO-a, niti je rušljiv u smislu odredbe člana 111. ZOO-a, kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. Osim toga, Okružni sud je ukazao da bi apelantu u slučaju da nije prihvatio da zaključi predmetni sporazum, radni odnos prestao, kao i ostalim radnicima koji su proglašeni viškom shodno odredbi člana 32. Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Okružni sud je ukazao da apelantovi navodi o tome kako je 30% invalid, pa se shodno odredbama 80. do 83. Zakona o radu nije trebao ni naći na spisku viška radnika ne dovode u pitanju primjenu kriterija za utvrđivanje viška radnika, jer su prilikom procjene korišteni drugi kriteriji – viškom su proglašeni oni radnici koji su u radu po bilo kojem osnovu kompromitirani i koji su svojim postupcima štetili ugledu službe. Konačno, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je bio u zabludi prilikom potpisivanja predmetnog sporazuma, budući da takvi navodi nemaju uporišta u izvedenim dokazima. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da apelant nije bio u zabludi kada je pristao na potpisivanje sporazuma o prestanku radnog odnosa kod tužene, kao i izjave kojom se odrekao prava na prigovor, odnosno da je njegova stvarna volja bila da mu prestane radni odnos na navedeni način, budući da se nalazio na listi radnika koji su imali negativne bodove i koji su proglašeni viškom.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000113 od 24. juna 2009. godine odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv presude Okružnog suda. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su zaključci Okružnog i Osnovnog suda pravilni i zasnovani na zakonu, odnosno da osporena presuda nema nedostataka na koje se revizijom ukazuje, zbog čega apelantovim revizionim navodima nije moglo biti udovoljeno.

8. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. Apelant „smatra da mu je odlukama redovnih sudova uskraćeno pravo na pravično suđenje jer su sudovi u svojim odlukama legalizovali nezakonito postupanje radne organizacije u kojoj je apelant radio i koja mu zahvaljujući prijetnjama i ucjeni prekinula radni odnos […].“

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelant osporava odluke redovnih sudova donesene u postupku radi zaštite prava iz radnog odnosa, pozivajući se na povredu prava garantovanih članom 6. stav 1. Europske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. travnja 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42. do 62), preispitao svoju raniju praksu, te zaključio da je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Europske konvencije neophodno kumulativno ispunjenje dva uslova. Prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i zasnovano na objektivnim razlozima interesa države» te da «ništa ne opravdava isključivanje običnih radnih sporova iz garancija na osnovu člana 6.– onih koji se odnose na platu, nadoknadu drugih prava tog tipa – na osnovu posebne prirode odnosa između određenih državnih službenika i države. U stvari, postoji prezumcija da se član 6. primjenjuje. (idem.). Ovakvu praksu je u cijelosti prihvatio i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2231/06 od 23. studenog 2007. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, a budući da nijednim propisom Bosne i Hercegovine nije regulisano da apelant kao državni službenik nema pravo na pristup sudu, te imajući u vidu osporene presude redovnih sudova, nesporno je da je apelant shodno domaćem pravu imao pristup sudu, pa je prema tome član 6. stav 1. Europske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U predmetnoj apelaciji apelant je, također, naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Europske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom.da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3643/09 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio