Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3670/09 (E. T.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalid
- Upravni spor
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3670/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP-3670/09, rješavajući apelaciju Esada Topuza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esada Topuza podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001776 07 U od 8. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Esad Topuz (daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 26. novembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu. Kantonalni sud) broj 09 0 U 001776 07 U od 8. oktobra 2009. godine.
2. Rješenjem Službe za oblast boračko-invalidske zaštite Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Službe za boračko-invalidsku zaštitu) broj 07-41-2980/05 od 3. juna 2005. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida I grupe sa 100% vojnog invaliditeta, po osnovu ranjavanja zadobijenog kao pripadnik Armije BIH. Istim rješenjem je utvrđeno da priznata prava apelantu pripadaju počev od 1. januara 2005. godine, dok postoje Zakonom o pravima branilaca i članova njihovih porodica («Službene novine Federacije BiH», broj 33/04 u daljnjem tekstu: Zakon) propisani uvjeti za korištenje priznatih prava. U obrazloženju je navedeno da je apelantu bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida II grupe sa 100% invaliditeta po odredbama Zakona o osnovnim pravima vojnih invalida i porodica palih boraca te da je nakon stupanja na snagu Zakona u skladu sa članom 63. stav 1. Zakona pokrenut i proveden po službenoj dužnosti postupak u predmetu lične invalidnine.
3. Rješenjem Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo (Ministarstva za boračka pitanja) broj R-06-41-15534/05 od 11. septembra 2005. godine prvostepeno rješenje je poništeno i riješeno da se apelantu priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida II grupe sa 100% vojnog invaliditeta po osnovu oboljenja koje se pogoršalo za vrijeme službe u Oružanim snagama RBiH i kao takav ima pravo na: a) ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 535,82 KM i b) pravo na ortopedski dodatak I stepena u mjesečnom iznosu od 212,86 KM c) pravo na dodatak za njegu i pomoć od drugog lica II stepena u mjesečnom iznosu od 513,00 KM počev od 1. januara 2005. godine i ostala prava propisana zakonom dok postoje uslovi za korištenje tih prava propisanih ovim Zakonom.
4. Presudom Kantonalnog suda broj U-2094/05 od 27. juna 2006. godine tužba apelanta je uvažena, osporeno rješenje poništeno i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.
5. Rješenjem Ministarstva za boračka pitanja broj R-06-41-15534/05 od 7. augusta 2006. godine apelantu je utvrđeno svojstvo ratnog vojnog invalida II grupe sa 100% vojnog invaliditeta i kao takav ima pravo na ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 535,82 KM, dodatak za njegu i pomoć drugog lica II stepena u mjesečnom iznosu od 513,00 KM, ortopedski dodatak III stepena u mjesečnom iznosu od 124,78 KM počev od 1. januara 2005. godine kao i ostala prava propisana Zakonom.
6. Presudom Kantonalnog suda broj U-009-0-U-06-000962 od 6. septembra 2007. godine tužba apelanta je uvažena, osporeno rješenje poništeno i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U obrazloženju je navedeno da tuženi nije postupio po uputama Kantonalnog suda datim u presudi broj: U-2094/05 od 27. juna 2006. godine suda, niti je utvrdio pravno relevantnu činjenicu, od koje zavisi primjena materijalnog prava člana 11. stav 1. navedenog Zakona budući da na siguran način utvrdio da li je bolest kod apelanta nastupila prije stupanja u oružane snage i pogoršala se u toku trajanja rata zbog težine ratnih napora ili je bolest kod apelanta nastala kao posljedica stresnih situacija koje je apelant doživio u ratu. Navedeno je da je nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije, na osnovu kojeg je doneseno osporeno rješenje, je nepotpun, zbog čega je predmet vraćen na ponovno odlučivanje.
7. Nakon toga, Ministarstvo za boračka pitanja je donijelo rješenje broj R-06-41-15534/05 od 6. novembra 2007. godine kojim se apelantu priznaje se svojstvo ratnog vojnog invalida II grupe sa 100% vojnog invaliditeta i kao takav ima pravo na: a) ličnu invalidninu u mjesečnom iznosu od 535,82 KM b) dodatak za njegu i pomoć od drugog lica II stepen u mjesečnom iznosu od 513,00 KM i
c) ortopedski dodatak III stepen u mjesečnom iznosu od 124,78 KM počev od 01. januara 2005. godine kao i ostala prava propisana Zakonom. U navedenom rješenju je utvrđeno da će se isplata priznatog prava usklađivati prema odgovarajućim naredbama Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, u skladu sa članom 57. Zakona.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 001776 07 U od 8. oktobra 2009. godine tužbeni zahtjev apelanta je odbijen. Sud je osporeno rješenje tuženog u cijelosti prihvatio kao pravilno i na zakonu zasnovano. Na osnovu podataka iz upravnog spisa, Kantonalni sud je utvrdio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja. Nalaz i mišljenje ljekarske komisije na kojima je zasnovano osporeno rješenje dati su u skladu sa Zakonom kao i Pravilnikom o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta i Pravilnikom o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu. Navedeni nalaz i mišljenje su potpuni, jasni i dovoljno obrazloženi, te prema mišljenju Kantonalnog suda sadrže sve činjenice i okolnosti koje su sa medicinskog stanovišta od značaja za donošenje pravilnog rješenja. U nalazu se daje opis stanja oštećenja organizma apelanta, stepen oštećenja, a činjenica da u nalazu nije izričito navedeno da li se radi o lakšem, srednjem, izraženom, težem ili najtežem obliku oštećenja nije od značaja, budući da je apelantu u svakom slučaju priznat najveći mogući procent tjelesnog oštećenja tj. 100% I grupe i to pravilnim pozivom na odredbu tačke 208.c) Liste procenta vojnog invaliditeta. Ovom odredbom se za najteže oblike cerebralnog ataktičkog sindroma poslije traume predviđa upravo taj procent vojnog invaliditeta. Navedeno je da je Ljekarska komisija je, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilno utvrdila da tjelesno oštećenje nije nastupilo kao posljedica povrede ili ranjavanja, već da se radi o oboljenju uslovljenom endogenom i drugom urođenom ili stečenom sklonosti, a čije su prve pojave nastale pod okolnostima vršenja vojne dužnosti u Oružanim snagama, te se ima smatrati da su te okolnosti ubrzale nepovoljan razvoj oboljenja, u smislu odredbi člana 10. Pravilnika o utvrđivanju vojnog invaliditeta. Kako je Kantonalni sud zaključio, ljekarska komisija ovaj svoj stav obrazlaže činjenicom da je u medicini nepoznato da tumor mozga neurofibrom može biti uzrokovan stresom odnosno traumama preživljenim uslijed vršenja vojne dužnosti. Nadalje je navedeno da Ljekarska komisija pravilno primjenjuje odredbu člana 11. Zakona kojom se propisuje da procent oštećenja organizma kod lica kod kojih je pod okolnostima iz člana 3. tog Zakona nastupilo oštećenje po osnovu oboljenja organizma koje se pogoršalo pod tim okolnostima ne može biti utvrđen u procentu većem od 100% II grupe.
9. Apelant ističe da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
3. Evropske konvencije, pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je iznio hronološki postupak upravnih organa i suda na način prezentiran u činjeničnom dijelu ove odluke. Apelant navodi da su ga ovi organi teško oštetili i smanjili mu invalidninu od 100% I grupe na 100% II grupe i ortopedski dodatak sa IB na III stepen, iako je on dokumetovao da nije bolovao prije rata pa čak ni 1992. i prvu polovinu 1993. godine, a i da tuženi nisu imali ni jedan dokument niti validan dokaz da je apelant bolovao prije rata. Apelant se u suštini žali da je Kantonalni sud pogrešno primijenio materijalni zakon jer mu je pored svega odbio zahtjev da se provede vještačenje po sudskom vještaku medicinske struke iako je on to zahtijevao. Apelant smatra i da je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku te traži da se ukine osporena presuda i predmet vrati na ponovno suđenje kao i da se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine naloži da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke apelantu isplati naknadu na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Vezano za apelacione navode o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku Ustavni sud ističe da prema konzistetnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelant (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut po službenoj dužnosti i da je prvostepeno rješenje doneseno 3. juna 2005. godine 2005. godine a da je okončan osporenom presudom od 8. oktobra 2009. godine. Dakle postupak je u konkretnom slučaju trajao četiri godine i četiri mjeseca. Međutim Ustavni sud zapaža da su u navedenom periodu nadležni organi i sud donijeli sedam odluka od čega tri presude te smatra, neovisno od činjenice da je predmet više puta vraćan na ponovno postupak, da u okolnostima konkretnog slučaja koji je prilikom svakog vraćanja na ponovni postupak zahtijevao pribavljanje novog nalaza Ljekarske komisije što obektivno doprinosi dužini postupka, nema opravdan zahtjev u odnosu na navode o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku budući da su sud i organi uprave svoje odluke donosili u relativno primjerenim, ne pretjerano dugim rokovima.
13. S druge strane vezano za apelacione navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložili zašto je neosnovana apelantova tvrdnja da mu je trebalo priznati status ratnog vojnog invalida I grupe sa 100 % vojnog invaliditeta.obrazloživši da ljekarska komisija je pravilno utvrdila da tjelesno oštećenje nije nastupilo kao posljedica povrede ili ranjavanja, već da se radi o oboljenju uslovljenom endogenom i drugom urođenom ili stečenom sklonosti, a čije su prve pojave nastale pod okolnostima vršenja vojne dužnosti u Oružanim snagama. Pri tome je Kantonalni sud obrazložio da apelantu s obzirom na nalaz ljekarske komisije, imajući u vidu odredbu člana 11. Zakona ne može biti utvrđen u procentu većem od 100% II grupe, kako je i utvrđeno u apelantovom slučaju. Budući da je aplantu dakle priznat invaliditet upravo u skladu sa navedenom odredbom Ustavni sud u datom obrazloženju ne vidi nikakvu proizvoljnost. Ustavni sud također ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, ni u apelaciji nije ponudio bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Apelant, također, smatra da mu je osporenim odlukama, povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaže da se pravo na život i pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, obzirom da štite savim druga ustavna prava, ne može nikako dovesti u vezi sa apelantovim navodom da su ta prava povrijeđena u postupku koji je vodio vezano za utvrđivanje stepena invalidnosti stečene u Oružanim snagama. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju ili nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić