Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3689/09 (P. B.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni odnos
  • Radni spor
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3689/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3689/09, rješavajući apelaciju Predraga Blesića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 tačka 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija Predraga Blesića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 003 476 09 Gž od 31. avgusta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Predrag Blesić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kog zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 24. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 003 476 09 Gž od 31. avgusta 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 003476 08 P od 15. maja 2009. godine poništena su: rješenje tužene AD Petrol AD Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena) o otkazu ugovora o radu od 4. jula 2008. godine (u daljnjem tekstu: rješenje o otkazu) i rješenje tužene o odbijanju apelantovog prigovora na rješenje o otkazu od 16. jula 2008. godine (u daljnjem tekstu: rješenje po prigovoru), kao nezakoniti akti, te naloženo tuženoj da apelanta vrati na njegovo ranije ili drugo radno mjesto koje odgovara njegovim stručnim sposobnostima. Istom presudom obavezana je tužena da apelantu na ime izgubljene zarade po osnovu neisplaćenih plata, te toplog obroka i regresa za godišnji odmor isplati naknade u iznosima preciziranim u izreci presude.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da iz rješenja o otkazu slijedi da je tužena otkazala apelantu ugovor o radu zato što je apelant na benzinskoj pumpi izložio i prodavao svoje gume bez odobrenja neposrednog rukovodioca. Iz zapisnika tužene slijedi da je apelant izjavio da je 31. maja 2008. godine radio na benzinskoj pumpi kada su mu prišla dvija lica koja su istakla da je stanje na pumpi loše i da bi trebao pokositi travu, da je direktor marketinga primijetio dvije automobilske gume koje je on taj dan ponio od kuće jednom prijatelju i da se radilo o polovnim gumama na kojim nije bilo cijene i koje se koriste uglavnom zimi, da nije imao namjeru kršiti niti zakon niti pravilnik tužene, te da ovim postupkom nije oštetio tuženu, niti joj je želio nanijeti štetu. Dalje, iz apelantovog prigovora slijedi da je rješenje o otkazu nezakonito (u prilog ovome opisano je činjenično stanje), te da otkaz nije osnovan, iz odluke o prigovoru slijedi da je prigovor odbijen kao neosnovan i potvrđeno rješenje o otkazu, iz iskaza svjedoka Ž. Š., poslovođe na benzinskoj pumpi, slijedi da on nije bio tu, odnosno da ništa nije vidio, iz iskaza svjedoka S. K., kontrolora, proizilazi da on ne zna ništa, iz iskaza M. T., takođe kontrolora, proizilazi da apelanta poznaje više od 20 godina i da nikada nije primijetio bilo kakve nepravilnosti, iz iskaza svjedoka N. L., direktora marketinga, slijedi da je taj dan obišao benzinsku pumpu u Srpcu, te da je primijetio na «otoci», gdje su trebali biti složeni proizvodi tužene, dvije automobilske gume, a budući da su bile izložene, zaključio je da ih je apelant namjeravao prodati. Iz apelantovog iskaza slijedi da je kod tužene počeo raditi 1984. godine i da nikada nije bio kažnjavan niti opominjan, da je donio dvije automobilske gume koje je namjeravao dati prijatelju, da na gumama nije bilo cijene, da je u disciplinskom postupku sudjelovao sindikat koji se protivio otkazu, te da je izjavio prigovor na rješenje o otkazu.

4. Osnovni sud je istakao da je nesporno da je apelant dobio otkaz, da je prigovarao na rješenje o otkazu, da je rješenjem po prigovoru apelantov prigovor odbijen, odnosno da je pokretanje i vođenje disciplinskog postupka kao i njegovo okončanje sprovedeno na zakonit način i u zakonom propisanom roku. Tužena rješenje o otkazu zasniva na odredbama člana 98 tačka 11 Zakona o radu – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 55/77), te na odredbama člana 36 tačka 3 alineja 6 Pravilnika o radu tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik), a činjenično stanje na izjavi direktora marketinga. Međutim, svi saslušani svjedoci ne mogu se sjetiti, odnosno nije im poznato to sa gumama, ali ističu da je apelant bio savjestan i pouzdan radnik protiv kog nikada nije vođen disciplinski postupak. Osnovni sud je istakao da to što je apelant ponio dvije automobilske gume i to što su bile izložene, ali bez cijene, ne može ukazivati na to da je apelantova namjera bila da proda gume. S tim u vezi, tužena nije mogla kvalifikovati ove radnje kao povredu radne obaveze, a šteta niti je mogla nastupiti, niti je nastupila, tako da se nisu ispunili uslovi predviđeni u članu 98 tačka 11 Zakona o radu, kao niti u predviđenim odredbama Pravilnika, zbog čega je odluku donio kao u izreci. Osnovni sud je istakao da je visinu naknada odredio u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke.

5. Odlučujući o žalbi tužene, Okružni sud je donio Presudu broj 72 0 P 003 476 09 Gž od 31. avgusta 2009. godine kojom je žalbu usvojio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud utvrdio da je apelant zasnovao radni odnos na neodređeno vrijeme, da mu je rješenjem o otkazu prestao radni odnos, da je na to rješenje apelant izjavio prigovor koji je rješenjem po prigovoru odbijen, te da iz sprovedenih dokaza nije moguće utvrditi da je apelant počinio težu povredu radnih obaveza i da nije nanio štetu tuženoj. U skladu sa navedenim, prvostepeni sud je poništio rješenje o otkazu i rješenje po prigovoru i dosudio apelantu naknade. Okružni sud je istakao da odluka prvostepenog suda nije pravilna iz sljedećih razloga. Odredbama člana 98 stav 1 tačka 11 Zakona o radu propisano je da se težom povredom radne obaveze smatra takvo ponašanje radnika na radu i u vezi sa radom kojim se nanosi ozbiljna šteta interesima poslodavca kao i ponašanje radnika iz kog se može zaključiti da daljni rad kod poslodavca ne bi bio moguć. Težom povredom zbog koje poslodavac može jednostrano raskinuti ugovor smatra se i svako drugo ponašanje kojim se nanosi šteta interesima poslodavca ili iz koga se osnovano može zaključiti da daljnji rad radnika kod poslodavca ne bi bio moguć. Odredbama člana 36 tačka 3 i alineja 6 Pravilnika propisano je da je teža povreda radne obaveze zbog kojih tužena može jednostrano raskinuti ugovor o radu «zloupotreba položaja sa materijalnim i štetnim posljedicama po društvo», «prodavanje robe na maloprodajnim objektima koja nije poručena putem ovlašćenim službenih preduzeća i prodaja za svoj račun». Nesporno je da je apelant dugogodišnji radnik tužene, te da je zapisnikom tužene konstatovano da je izvršena kontrola benzinske pumpe na kojoj je radio apelant i da su na «otoku1 za izlaganje robe primijećene dvije automobilske gume, međutim, sporno je da li se apelantove radnje mogu kvalifikovati kao teža povreda radne obaveze.

6. Okružni sud je naveo da se, imajući u vidu djelatnost kojom se tužena bavi, tj. uglavnom prodaja nafte, naftnih derivata i ostale robe, te dugogodišnji apelantov rad kod tužene, apelantovo ponašanje ne može pravdati činjenicom da nije dokazana namjera da apelant izvrši prodaju automobilskih guma. Namjera postoji i kada neko svjestan radnje i hoće njeno izvršenje ili kad je bio svjestan da njegova radnja može izazvati povredu radne obaveze pa je pristao na njeno nastupanje. Izlaganje guma na mjestu na pumpi koji je predviđen za prodaju ukazuje i na apelantovu namjeru da automobilske gume proda. Apelant tokom postupka nije sporio da su automobilske gume njegove, ali se branio time da ih je u prostor za reklamiranje stavio sasvim slučajno. Međutim, prostor za reklamiranje je tačno određen prostor u kojem se izlaže roba koju distribuiše tužena tako da se apelantovo ponašanje ne može pravdati činjenicom da nije imao namjeru prodati automobilske gume. Sem toga, ne može se prihvatiti stav da za tuženu nije nastupila šteta, jer šteta ne mora biti izražena u materijalnim dobrima, budući je apelant svojim postupanjem štetio ugledu tužene, čime je počinio povredu koja mu se stavlja na teret. Takođe, tužena je u Pravilniku propisala da je moguć jednostran raskid ugovora o radu ako radnik počini težu povredu radne obaveze, između ostalih, «prodaja robe koja nije poručena putem ovlašćenih službi preduzeća». Apelantu je kao dugogodišnjem radniku tužene to trebalo biti poznato. Okružni sud je istakao da je apelant tokom cijelog postupka svoju odbranu zasnivao na činjenici da je automobilske gume ostavio na benzinskoj pumpi kako bi ih predao prijatelju, međutim, to je trebao dokazati, odnosno trebao je dokazati da nije imao namjeru prodavati automobilske gume. Apelant sem paušalnih navoda na navedeno nije izveo niti jedan dokaz, eventualno predložio saslušanje prijatelja kom je navodno trebao predati gume. Okružni sud je istakao da navodi o apelantovoj ranijoj angažovanosti na poslu ne mogu biti činjenice koje bi apelanta u konkretnom slučaju oslobodile odgovornosti. Može se samo raditi o okolnostima koja bi ublažile izrečenu sankciju u disciplinskom postupku. Budući da nije pravilan stav prvostepenog suda da u apelantovim radnjama nije bilo namjere za prodaju automobilskih guma, te da time nije počinjena teža povreda radne obaveze koja se apelantu stavlja na teret, osnovana je žalba tužene, te preinačena prvostepena presuda.

7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da presuda Okružnog suda nije pravilna, budući da Okružni sud nije izveo pravilan zaključak o njegovoj namjeri da proda automobilske gume, jer da ih je imao namjeru prodavati stavio bi na njih cijenu ili neki natpis da se prodaju. Sem toga, očigledno je da šteta nije nastala tuženoj, šteta mora imati svoje materijalne reperkusije, a ne može biti apstraktna, međutim, Okružni sud je samo konstatovao da je apelant svojim ponašanjem «štetio ugledu tužene», a u čemu se sastoji šteta, sud nije naveo. Apelant ističe da je tokom prvostepenog postupka ukazivao da procedura otkaza nije sprovedena u skladu sa Pravilnikom koji propisuje da odluku po prigovoru donosi Nadzorni odbor, međutim, odluku po prigovoru donio je direktor tužene. Ove navode on je iznio tokom prvostepenog postupka, ali ih Okružni sud uopšte nije ocijenio.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li su prekršena prava na dom i imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U odnosu na apelantove navode kojim ukazuje na nezakonitost postupka koji je sprovela tužena, jer je rješenje po prigovoru donio direktor, a ne Nadzorni odbor kako propisuju akti tužene, Ustavni sud uočava da iz prvostepene presude niti iz jednog dijela ne proizilazi da je apelant ukazivao na ovu činjenicu, uostalom u jednom dijelu prvostepeni sud je konstatovao da je procedura sprovedena zakonito, a apelant uz apelaciju nije priložio dokaze koji bi potvrdili ove njegove navode. Sem toga, Ustavni sud ukazuje da iz apelacije ne proizilaze bilo kakvi argumenti koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je apelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ničega što ukazuje na «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3689/09 (P. B.) | Sudska praksa | Aktio