Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3724/09 („IEG“ d.o.o. iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3724/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3724/09, rješavajući apelaciju „IEG“ d.o.o. iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „IEG“ d.o.o. iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine podnesena protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Pž-08-000 018 od 23. septembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Doboju broj 085-0-Ps-06-000 167 od 12. novembra 2007.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „IEG“ d.o.o. iz Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Živan Blagojević, advokat iz Doboja, podnio je 27. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Pž-08-000 018 od 23. septembra 2009. godine i presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 085-0-Ps-06-000 167 od 12. novembra 2007.godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 085-0-Ps-06-000 167 od 12. novembra 2007.godine apelant kao tuženi je obavezan da "Meboš" a.d. iz Šamca u stečaju (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati na ime duga iznos od 8.028,62 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14. juna 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te mu naknadi troškove postupka u iznosu od 5.182,00 KM sve u roku od 30 dana.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je sud, cijeneći provedene dokaze kako svaki pojedinačno tako i sve u cjelini u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da apelant nije dokazao osnovanost osporavanja tužbenog zahtjeva u vidu svog zahtjeva iskazanog u knjižnom terećenju za iznos od 8.028,62 KM, koje bi bilo osnov da se tužbeni zahtjev tužioca odbije kao neosnovan. Naime, kako je to Osnovni sud naveo, provedenim dokazima učinjeno je nespornim postojanje obligaciono-pravnog odnosa između parničnih stranaka, a po osnovu zaključenih ugovora o kupovini, montaži i demontaži kade za cinčanje, te ugovora o isporuci materijala, bojlera i hidrofora zaključenog 27. jula 2005. godine i za izvršene usluge prevoza materijala i robe po ispostavljenim računima (br. 0437, 0438, 0439, 0440, 0441 i 0442), koje je apelant u toku postupka osporio, navodeći da je tužiocu predao veću količinu materijala nego što je ugrađena u isporučene proizvode, zbog čega je i smatrao tužbeni zahtjev neosnovanim u cjelosti, pošto se prebijanjem duga po potpisanoj kompenzaciji od 22. novembra 2005. godine i vrijednosti neutrošenog materijala koji je ostao kod tužioca, prema navodima apelanta, dug izmirio na taj način. Dalje je navedeno u obrazloženju da, iz materijalnih dokaza koji su provedeni na glavnoj raspravi (u vidu računa, otpremnica, knjižnog terećenja i analitičkih kartica te nalaza vještaka financijske struke Marka Zelinčevića od 7. avgusta 2007. godine), proizlazi da je potraživanje tužioca dokazano kako u pogledu osnova, tako i visine. Naime, Osnovni sud je istakao da je iz potpisane izjave o kompenzaciji vidljivo da su tužilac i apelant izvršili sravnjenje obaveza po računima, a osim toga vidljivo je da je po navedenoj kompenzaciji došlo do uplate dijela duga i to u iznosu od 16.549,89 KM koje je izvršeno 23. decembra 2005. godine. Osnovni sud je konstatovao da apelant nije ni osporavao izjavu o kompenzaciji koja, prema mišljenju suda, predstavlja priznanje duga u odnosu na račune koji su obuhvaćeni periodom za koji je sravnjenje sačinjeno i po kojem je tužilac kao povjerilac iskazao svoju obavezu u iznosu od 180.704,21 KM, a apelant kao svoju obavezu iznos od 205.282,72 KM iz čega proizilazi razlika od 24.578,51 KM, pa nakon izvršene uplate od 16.549,89 KM se i dolazi do obaveze u iznosu od 8.028,62 KM koja po specifikaciji nalaza vještaka od 7. avgusta 2007. godine predstavlja zbir obaveza po računima koji nisu zatvoreni. Ovakav nalaz vještaka od 7. avgusta 2007. godine sud je u ovom dijelu prihvatio kao pravilan i stručan, jer je isti sačinjen na osnovu materijalne dokumentacije iz kojeg osnovanost i visina tužbenog zahtjeva nesporno proizlazi, pošto je evidentno da su predmetni računi u formalno-pravnom smislu i izdati u skladu sa knjigovodstvenim standardima. Prema mišljenju suda, tvrdnja apelanta da se količina robe koja je predata za pravljenje ugovorenog proizvoda, a koja je fakturisana u većoj količini i koja predstavlja upravo iznos od 8.028,62 KM, nije dokazana materijalnim dokazima, jer apelant provedenim dokazima nije na nesumnjiv način dokazao za koje proizvode i u kojoj količini je tužilac nepravilno izvršio fakturisanje.

4. Dalje je u obrazloženju presude navedeno da su u spisu predmeta uloženi bilansi materijala kao i brojno stanje i utrošak repromaterijala za uslužnu proizvodnju za apelanta kao kupca, ali da navedeni dokumenti nemaju nikakvu oznaku ko ih je sačinio, niti da isti predstavljaju sastavni dio predmetnog ugovora, pa u kontestu sa ostalim propustima, a koji se prvenstveno odnose na činjenicu da apelant tokom postuka nije dokazao adekvatnom financijskom dokumentacijom koju količinu repromaterijala je predao, a koliko proizvoda zaprimio iz cjelokupnog poslovnog odnosa, te po kojim fakturama je došlo do nepravilnog obračuna utrošenog materijala, sud nije mogao to prihvatiti kao utvrđeno, već je u smislu odredbe člana 126. ZPP o tim činjenicama odlučio primjenom pravila o teretu dokazivanja. Osnovni sud je konstatovao da je nejasno kako se vještak u svom dopunskom nalazu od 18. septembra 2007. godine mogao izjasniti o utrošenim količinama materijala kada se tokom postupka od strane apelanta nije pružio dokaz o količini isporučene robe; niti za koje robe je utvrđeno da je obračun nepravilno izvršen prilikom ugradnje materijala u gotov proizvod, zbog čega se i nije moglo prihvatiti stanovište vještaka da se sporne količine utvrđuju prema bilansu materijala. Iz tih razloga, sud je istakao da su tvrdnje vještaka financijske struke Marka Zelinčevića date u dopunskom nalazu neutemeljene i ne daju sliku poslovnog odnosa u skladu sa stvarnim stanjem koje se moglo utvrditi samo, kako je to i vještak izjavio, uvidom u kompletnu dokumentaciju u vidu izdatnica materijala, te ulaza istog u gotovi proizvod. Sam bilans stanja, prema navodima Osnovnog suda, daje samo sumaran pregled izdatih količina, što nije dovoljno da bi se za pojedinačne isporuke moglo utvrditi kako su fakturisane bez izdatnica i trebovanja materijala. Kako u spisu ne postoji ni jedan dokaz iz kojeg bi se vidjelo fakturisanje gotovog proizvoda, za koji apelant smatra da je nepravilno izvršeno fakturisanje za utrošene količine repromaterijala, sud je zaključio da, pored nedosljednosti u nalazu vještaka koji je dao u dopunskom nalazu, nije dokazana apelantova tvrdnja kojom se dug smatra izmirenim prebijanjem međusobnih obaveza na način kako je to tokom postupka u prigovoru i isticao.

5. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o djelu, Osnovni sud je naveo da je određivanje i isplata naknade propisana odredbom člana 623. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koja propisuje da se ista određuje ugovorom, a ako nije određena obaveznom tarifom ili kojim drugim obaveznim aktom. Kako su parnične stranke ugovorile članom 7. način utvrđivanja cijene, to je naručilac i bio dužan isplatiti naknadu nakon što je pregledao izvršeni rad i odobrio ga, a kako u spisu nema dokaza za koje konkretno fakture, odnosno isporučenu robu se prigovara na utvrđenu cijenu, to i nije moglo biti od strane suda utvrđeno da li je tužilac nepravilno fakturisao tu robu. Kako provedenim dokazima ta tvrdnja nije potvrđena, to je, prema mišljenju Osnovnog suda, apelant u obavezi da postupi u smislu navedene zakonske odredbe i odredbi zaključenog ugovora o isporuci od 27. jula 2005. godine te izmiri obavezu, a svoje tvrdnje dokazuje u eventualno drugom postupku sa adekvatnom financijskom dokumentacijom. S obzirom da je apelant pao u docnju u smislu odredbe člana 324. ZOO u pogledu izmirenja svoje novčane obaveze prema tužiocu, jer nije dug isplatio u ugovorenom roku prema datumu valute iz računa, sud je zaključio da tužilac, u smislu odredbe člana 277. Zakona ZOO, ima pravo da potražuje zakonsku zateznu kamatu kako je to tužbenim zahtjevom i traženo. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbi čl. 386. i 396. ZPP. Zbog svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.

6. Presudom Okružnog suda broj 013-0-Pž-08-000 018 od 23. septembra 2009. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda broj 085-0-Ps-06-000 167 od 12. novembra 2007.godine.

7. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da su neosnovani žalbeni prigovori apelanta koji ukazuju da je pobijana presuda donesena na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, te da je prvostepeni sud neosnovano odbio prihvatiti dopunski nalaz vještaka, jer i po mišljenju drugostepenog suda iz iskaza vještaka financijske struke Marka Zelinčević, datog na glavnoj raspravi od 12. oktobra 2007. godine, prilikom pojašnjenja dopunskog nalaza, proizlazi da vještak nije imao na uvid adekvatnu dokumentaciju, te da je svoj nalaz dao na osnovu nepotpisanog bilansa materijala, kao i da nije postojao dokument o izlazu materijala iz magacina u kome su morale biti navedene količine materijala neophodne za odvijanje procesa proizvodnje, a koje činjenice je osnovano i prvostepeni sud imao u vidu kada je odbio prihvatiti dopunski nalaz finansijskog vještaka kao validan dokaz koji bi ukazivao na neosnovanost tužbenog zahtjeva. Okružnog suda je mišljenje da je prvostepeni sud raspravio navode parničnih stranaka i proveo dokaze u vezi sa svim pravno relevantnim činjenicama koje su mogle biti od uticaja na ishod spora u ovoj pravnoj stvari, te je usvajanjem tužbenog zahtjeva tužioca donio pravilnu odluku Također, drugostepeni sud je istakao da žalbeni navodi apelanta nemaju uporišta u stanju spisa predmeta, ni istaknutim razlozima iz obrazloženja pobijane presude, jer su u istoj dati dovoljni činjenični i pravni razlozi koje prihvata i ovaj drugostepeni sud, pa je s toga u skladu sa odredbom člana 226. ZPP žalba tuženog odlučeno kao u dispozitivu drugostepene presude.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na osnovu kojeg je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, apelant je naveo da su sudovi u predmetnom parničnom postupku zasnovali svoje odluke na „apstraktnoj ispravi“, ne uvažavajući pritom nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Marka Zelinčevića koje je isti dao u dokaznom postupku. Stoga je apelant predložio Ustavnom sudu da ukine osporene presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje nadležnom sudu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Vezano za navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje zbog načina na koji su sudovi u osporenim presudama utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3724/09 („IEG“ d.o.o. iz Brčko Distrikta… | Sudska praksa | Aktio