Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3725/09 (H. M.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kamata
  • Banka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3725/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3725/09, rješavajući apelaciju Halila Mehtića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Halila Mehtića podnesena protiv Zaključka Općinskog suda u Sarajevu broj 65-0-I-

083449 04 I od 10. novembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Halil Mehtić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić, advokati iz Zenice, podnio je 30. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Zaključka Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65-0-I-083449 04 I od 10. novembra 2009. godine.

2. Apelant je kao tražilac izvršenja 12. juna 1998. godine podnio Općinskom sudu prijedlog za izvršenje Presude Osnovnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-201/90 od 28. novembra 1991. godine, a koja je postala pravosnažna 30. marta 1993. godine. U prijedlogu za izvršenje apelant je tražio da sud donese rješenje kojim će dopustiti prinudno izvršenje pljenidbom novčanih sredstava koja sa nalaze na transakcijskom računu izvršenika u banci (precizirana banka i broj računa) i prijenosom glavnice sa zakonskim zateznim kamatama na apelantov žiro-račun, a troškove parničnog postupka sa zakonskim kamatama i troškove izvršenja na račun apelantovog punomoćnika.

3. Postupajući po zaključku Općinskog suda od 12. januara 2006. godine, apelant je kao tražilac izvršenja podneskom od 22. januara 2006. godine konačno opredijelio predmet i sredstvo izvršenja. Apelant je kao izvršenika označio Federaciju BiH (u daljnjem tekstu: izvršenik) zbog toga što je Federacija BiH preuzela obaveze Republike Bosne i Hercegovine, koja je bila stranka u postupku u predmetnoj pravnoj stvari. Općinski sud je nakon toga 6. februara 2006. godine donio rješenje o izvršenju radi naplate novčanog potraživanja po osnovu pravosnažne Presude Osnovnog sud broj P-

201/90 od 28. novembra 1991. godine.

4. Iz dokumentacije u prilogu spisa proizlazi da je rješenje o izvršenju od 6. februara 2006. godine postalo pravosnažno 17. decembra 2007. godine, te da je Općinski sud tokom 2008. godine u više navrata pismeno komunicirao sa UniCredit bankom kao poslovnom bankom izvršenika radi provođenja rješenja o izvršenju. Općinski sud je konačno zaključkom od 10. avgusta 2009. godine dostavio UniCredit banci upute i nalog da bez daljnjeg odgađanja provede pravosnažno rješenje o izvršenju od 6. februara 2006. godine.

5. Podneskom od 8. oktobra 2009. godine UniCredit banka je obavijestila Općinski sud da je rješenje o izvršenju provedeno u cijelosti s pripadajućim kamatama i troškovima postupka.

6. Općinski sud je 10. novembra 2009. godine donio Zaključak broj 065-0-I-083449 04 I kojim je dostavio apelantu podnesak UniCredit banke od 8. oktobra 2009. godine u kojem je konstatovano da je potraživanje određeno rješenjem o izvršenju od 6. februara 2006. godine izvršeno u cijelosti. S tim u vezi, Općinski sud je u obrazloženju zaključka naveo da je odredbom člana 39. ZIP-a propisano da obračun kamata vrši banka o trošku izvršenika. S obzirom na navedeno, Općinski sud je zaključio da se predmetni izvršni postupak, u smislu odredbe člana 64. ZIP-a, smatra dovršenim.

7. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da u predmetnom postupku nije u cijelosti provedeno rješenje o izvršenju, jer banka nije obračunala kamatu zbog pogrešne primjene Zakona o visini stope zatezne kamate. Apelant je naveo da je Općinskom sudu ukazivao na navedeno, ali je sud donio zaključak kojim smatra da je izvršni postupak dovršen, „ocjenjujući da je, prema članu

39. ZIP-a, banka odgovorna za tačan i zakonit obračun kamata“. Apelant smatra da ovakav stav Općinskog suda nije prihvatljiv, „jer prema članu 4. stav 1. ZIP-a, izvršenje određuje i provodi sud određen zakonom“ a prema apelantovim navodima, banka nije obračunala kamatu u smislu Zakona o visini stope zatezne kamate.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što smatra da banka nije pravilno obračunala zatezne kamate. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ističe da tumačiti pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi sigurno u situacije inkompatibilne sa principima vladavine prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao „integralni dio suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. To će biti slučaj ako ne postoji izvršenje u razumnom zakonskom roku, ili ako neopravdanost neizvršenja povlači ponovnu povredu tog građanskog prava (vidi presudu Europskog suda za ljudska prava Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 7. maja 1974. godine, serija A-18, st. 34-36, kao i Odluku Ustavnog suda broj AP 288/03, od 17. decembra 2004. godine, tač. 27-31). Ako se pravosnažno utvrdi građansko pravo, a nadležni organ neće da ga izvrši, pravo na pravično suđenje u postupku utvrđivanja građanskog prava postalo bi bespredmetno i bez adekvatnog djejstva. Na taj način negira se pravo na pristup sudu. Pravo pristupa sudu ne znači samo formalan pristup sudu već podrazumijeva efikasan pristup sudu. Da bi nadležni organ bio efikasan, on mora obavljati svoju dužnost na zakonit i djelotvoran način. Obaveza osiguravanja efikasnog prava na pristup nadležnim organima spada u kategoriju dužnosti, tj. pozitivne obaveze države (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava Airey protiv Irske od 9. oktobra 1979. godine, serija A-32, stav 25). Dakle, pravo na pristup sudu traje sve dok se ne realizira utvrđeno građansko pravo. U protivnom, efektivan postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza bio bi iluzoran ako u naknadnom, izvršnom postupku to građansko pravo ne može zaživjeti.

10. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Općinski sud postupao po apelantovom prijedlogu na način da je po apelantovom prijedlogu donio rješenje o dozvoli izvršenja koje je nakon pravosnažnosti dostavio banci radi provođenja, te je zaključkom od 10. avgusta 2009. godine dao jasne upute banci radi provođenja rješenja o izvršenju i upozorio je banku da će, ukoliko ne postupi po navedenom rješenju, odgovarati za štetu tražiocu izvršenja, odnosno apelantu, u smislu odredaba člana 175. ZIP-a. Dalje, Općinski sud je, nakon što je banka podneskom od 8. oktobra 2009. godine obavijestila sud da je rješenje o izvršenju provedeno u cijelosti s pripadajućim kamatama i troškovima postupka, donio 10. oktobra 2009. godine zaključak kojim je konstatirao da se, u smislu člana 64. ZIP-a, postupak izvršenja smatra dovršenim, a koji je apelant osporio apelacijom.

11. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi gotovo identična činjenična i pravna pitanja razmatrao u više svojih odluka (vidi, inter alia, odluke br. AP 2694/07 od 14. aprila 2010. godine, AP 2128/08 od 25. oktobra 2011. godine, AP 2204/09 od 6. decembra 2011. godine, AP 707/09 od 23. februara 2012. godine i AP 711/09 od 18. aprila 2012. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Tako je Ustavni sud u Odluci broj AP 711/09, između ostalog, naveo da: „U odnosu na navode apelanata da su samo djelimično naplatili svoja potraživanja, odnosno da banka nije pravilno obračunala zateznu kamatu, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 175. ZIP-a, prema kojim apelant može potraživati naknadu štete od banke ako smatra da zatezne kamate nisu pravilno obračunate. […] Međutim, kako je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom 'nepostupanje suda u izvršnom postupku', koji je 'dopustio da banka proizvoljno obračuna kamatu', imajući u vidu da je banka odgovorna za obračun kamate […] , kao i zakonsku mogućnost apelanata da, ukoliko misle da im je banka nanijela štetu, pokrenu postupak tužbom protiv banke, Ustavni sud smatra apelacije očito neosnovanim“.

12. Ustavni sud smatra da se stavovi iz navedenih odluka Ustavnog suda u cijelosti odnose i na apelantov slučaj. Stoga, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali identična pitanja, te imajući u vidu odredbu člana 39. ZIP-a prema kojoj u izvršnom postupku naplatu kamata na sredstvima na računima kod banaka vrše banke, kao i navedenu odredbu člana 175. ZIP-a, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi nikakvu proizvoljnost u primjeni prava kada je Općinski sud u okolnosti konkretnog predmeta osporenim zaključkom konstatirao da je predmetni izvršni postupak okončan u smislu člana 64. ZIP-a, jer je UniCredit banka obavijestila sud da je rješenje o izvršenju provedeno u cijelosti. Zbog svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3725/09 (H. M.) | Sudska praksa | Aktio