Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3731/09 (M. S.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3731/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3731/09, rješavajući apelaciju M. S., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedozvoljena apelacija M. S. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 011206 09 Kž od 29. septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 011206 07 K od 29. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kog zastupa Mile Antonić, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 011206 09 Kž od 29. septembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 011206 07 K od 29. aprila 2009. godine. Apelant je, takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izvršenje izrečene kazne zatvora do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3731/09 od 12. januara 2010. godine odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 K 011206 07 K od 29. aprila 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 K 011206 09 Kž od 29. septembra 2009. godine, apelant je proglašeni krivim zbog krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 135 stav 1 u vezi sa članom 23 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 mjeseci. Apelant je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka plati 200,00 KM u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. Na osnovu člana 108 stav 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), oštećeni su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu.

4. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da, prema iskazu oštećenog M. A., datog u svojstvu svjedoka, proizilazi, a što sud prihvata utvrđenim, da je on kritičnog dana zajedno sa Ć. J. u jutarnjim časovima usput svratio u kafe-bar, apelantova svojina, u kom su zatekli apelanta i optužene M. V. i M. S. koje poznaje iz viđenja. Istaknuo je da je sa njima sjedilo i lice koje do tada nikad prije nije vidio, niti zna o kome se radi. Kada su popili svoje piće, krenuo je do šanka da plati, te je prilikom ustajanja, ne zna da li rukom ili kaputom, zakačio čašu koja se nalazila na stolu za kojim su sjedili i čaša se razbila. Krenuo je prema šanku u namjeri da plati piće i razbijenu čašu, te je tada ustao apelant psujući i prilazeći mu i kada je prišao iznenada ga je zatvorenom šakom udario u predjelu lica. Krenuo je korak unazad kako bi izbjegao još udaraca, a tada je primijetio kako mu ostali iz apelantovog društva prilaze iza leđa. Tukli su ga četvorica i to rukama i nogama. Istakao je da dobro poznaje apelanta jer mu je komšija, dok optužene M. V. i M. S. poznaje iz viđenja, a četvrtog uopšte ne poznaje. Sljedeće čega se sjećao je jaka bol u prijedjelu potkoljenice. Probao je ustati ali je vidio da mu je lijeva noga bila slomljena i počeo je pomagati i jaukati. Svjedok Ć. J. je svojim iskazao potvrdio svjedočenje M. A.

5. Dalje je navedeno da je svjedok G. T., što je posebno značajno za sud, imajući u vidu da on nije umiješan u sukob i da je u ugostiteljski objekat došao nakon nanošenja tjelesnih povreda, potvrdio navode oštećenih M. A. i Ć. J. da su apelant i optuženi M. V. i M. S. zatečeni u ugostiteljskom objektu u kom su oštećenima nanesene tjelesne povrede.

6. Kod takvog stanja stvari Osnovni sud je našao da nema dileme da su upravo optuženi ti koji su oštećenima nanijeli tjelesne povrede. Prema mišljenju Osnovnog suda, nema mjesta odbrani koja je tvrdila da su povrede oštećenima mogle nastati i nastale djelovanjem nepoznatog lica. Istaknuto je da su svu trojicu optuženih vidjeli oštećeni M. A. i Ć. J., vidjeli su kako su zadavali udarce oštećenom M. A., a svu trojicu optuženih vidio je i svjedok G. T. na mjestu gdje je oštećeni zadobio tjelesne povrede. Prema nalaženju Osnovnog suda, nikakve misterije nije bilo u kritičnom događaju, što odbrana želi da prikaže radi izbjegavanja krivične odgovornosti. I kritičnog momenta kao i danas optuženi „bježe“ od onoga što su učinili nastojeći da sakriju tragove tuče i tjelesnih povreda čisteći krv na podu i podmetanjem nepoznatog lica kao onoga ko je nanio tjelesne povrede.

7. Istaknuto je da nema većeg značaja što su uklonjeni tragovi krvi s poda kada se zna da su oni postojali i obrisani odmah nakon završene tuče a to je vidio svjedok G. T. (vidio je svježe obrisani pod). Prema mišljenju Osnovnog suda, nije bitno ko se krije iza četvrtog lica koje je, zajedno sa optuženima, učestvovalo u nanošenju udaraca oštećenima. Istaknuto je da iz iskaza oštećenih to lice nije imalo neku važniju ulogu od ostalih, njegova uloga je uloga saizvršioca, koji je nastojao da pokaže svoju surovost kao i ostala trojica optuženih. Prema mišljenju Osnovnog suda, postupci optuženih se ne mogu pravdati ni prethodnim događajem i razbijanjem čaše oštećenog jer je do razbijanja čaše došlo slučajno. Utvrđeno je da su apelant i optuženi M. V. i M. S. preuzeli radnju izvršenja i zadavali udarce, prvo oštećenom M. A, a onda i oštećenom Ć. J., koji su imali za posljedicu više tjelesnih povreda.

8. Dalje se Osnovni sud pozvao na odredbu člana 23 KZRS kojom je propisano da ako više lica učestvuje u radnji izvršenja ili na drugi način zajednički učine krivično djelo, svako od tih lica kazniće se kaznom propisanom za to djelo. Istaknuto je da je kod saizvršilaštva potrebno da radnja svakog saizvršioca mora biti u takvoj objektivno-subjektivnoj vezi sa ponašanjem drugog saizvršioca koji je neposredno prouzrokovao zabranjenu posljedicu tako da to izgleda kao zajednička djelatnost. Njegovo ponašanje mora doprinositi izvršenju djela u objektivnom smislu a njegova psihološka podloga mora biti obogaćena sviješću o njihovom zajedničkom djelovanju. U vezi sa navedenim, istaknuto je da sva trojica optuženih (apelant, S. M. i M. V.), s tim što prvo apelant zatvorenom šakom u predjelu lica udara oštećenog M. A., udaraju oštećenog i rukama i nogama u predjelu cijelog tijela. Sva trojica optuženih zajedno sa još jednim nepoznatim licem nastupaju a nakon inicijative koju je pružio apelant i započeo napad. Utvrđeno je da su optuženi zadali više udaraca oštećenima u situaciji kada oni nisu u mogućnosti da registruju i prepoznaju svaki udarac pojedinog optuženog. Prema mišljenju Osnovnog suda, to je i nemoguće pogotovo kada se radi o grupi lica a oštećeni refleksno kriju lice i oči i tako nisu u mogućnosti da tačno i precizno naznače ko je od optuženih ili ko od napadača je koju povredu nanio u predjelu potkoljenice. Kod takvog stanja stvari, za sud nije od suštinskog značaja koliko je ko od njih zadao udaraca oštećenom M. A. budući da su svi optuženi postupali zajedno po nekakvom prećutnom dogovoru postignutom nakon prvog udarca koji je zadao apelant. Istaknuto je da je prvi udarac oštećenom u predjelu glave i lica zadao apelant, a onda i svi ostali optuženi počinju udarati i zadavati mnoštvo udaraca oštećenom nanoseći mu više tjelesnih povreda, te nanoseći mu i tešku tjelesnu povredu. Prema mišljenju Osnovnog suda, apelant je samo predvodnik i pokretač ovog besmislenog i ničim izazvanog napada, a svi ostali optuženi jednako udaraju i zadaju udarce oštećenima. Dalje je navedeno da su optuženi prestali udarati oštećenog onog momenta kada je kod njega savladan svaki otpor koji je bio usmjeren na zaštitu, jer odbrane nije ni bilo s obzirom na to da četvorica napadača napadaju njega samog. Dakle, prestaju udarati oštećenog kada on nakon preloma obe kosti lijeve potkoljenice počinje osjećati nesnošljive bolove i jaukati.

9. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da su neosnovani navodi žalbe branioca optuženih koje se odnose na bitne povrede odredbi krivičnog postupka jer prvostepena presuda daje valjane razloge o odlučnim činjenicama i zasnovana je na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju. Prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud je, prihvatajući tačnim iskaze oštećenih M. A. i Ć. J., date na glavnom pretresu, pravilno riješio pitanje o tome ko je nanio tjelesne povrede oštećenim. S tim u vezi je ukazano i na to da se ni žalbom ne osporava da su kritične prilike oštećeni zadobili tjelesne povrede. Oba oštećena su na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom nedvosmisleno ukazala na svu trojicu optuženih, koji su prisustvovali glavnom pretresu, da su im oni nanijeli navedene tjelesne povrede. Iskazi oštećenih su, kako to prema mišljenju Okružnog suda pravilno zaključuje prvostepeni sud, potvrđeni iskazom vještaka za sudsku medicinu, kao i iskazom svjedoka G. T. Istaknuto je da su oštećeni objasnili zbog čega su u svojim iskazima datim ovlašćenim službenim licima Policijske stanice Laktaši koristili termin nepoznata lica i objasnili da nisu u to vrijeme lično poznavali optužene M. S. i M. V., a da su prilikom susreta na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom prepoznali i ovu dvojicu optuženih i sa sigurnošću utvrdili da su sva trojica optuženih učestvovali u nanošenju tjelesnih povreda. Okružni sud je naveo da je sve izvedene dokaze prvostepeni sud ocijenio na način kako propisuje odredba člana 287 stav 2 ZKP, te da su stoga neosnovani prigovori apelanta i branilaca optuženih da je prvostepeni sud propustio da postupi na takav način i da je prvostepena presuda rezultat pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

10. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da je 18. novembra 2009. godine došao u posjed notarski obrađene izjave koja je „dokaz više“ da je na njegovu štetu sud povrijedio pravo na pravično suđenje jer su osporenim presudama osuđena lica koja nisu imala nikakve veze sa štetnim događajem, sem što su bili prisutni ali bez učešća. Prema apelantovom mišljenju, sud je bio u obavezi da kao nespornu i van razumne sumnje utvrdi činjenicu da li su optuženi stvarno i počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Činjenica da je policajac G. T. prilikom izlaska na lice mjesta zatekao obrisan pod i utvrdio prisustvo trojice osuđenih automatski ne znači da su oni izvršioci krivičnog djela. Prema apelantovom mišljenju, do osuđujuće presude nije se moglo doći na osnovu tri puta mijenjanih iskaza oštećenih koji su kao takvi praktično direktno zainteresovani za ishod krivičnog postupka radi kasnije tužbe za naknadu štete. Kao dalje ističe, nesporno je da su se iskazi oštećenih drastično promijenili tek 2007. godine i da im je zajedničko što su u ranijim iskazima optužene (posebno apelanta) jasno i nedvosmisleno „držali po strani“ ističući kako se ni jedan od optuženih nije ni miješao, a kamoli učestvovao u tuči, da bi tek izjavama iz 2007. godine (koje očigledno nisu njihove) kao izvršioce okarakterisali apelanta i ostalu dvojicu optuženih. Ukazao je da su izjave obojice oštećenih u velikom dijelu iste od riječi do riječi iz čega se, prema njegovom mišljenju, može zaključiti da te izjave nisu njihove već im je te izjave napisao njihov advokat. Navodi da su on i ostali optuženi zbog propusta suda i neprimjene principa in dubio pro reo došli u situaciju da budu pravosnažno osuđeni za krivično djelo koje stvarno nisu počinili.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je nepotrebno da se ispituje meritum apelacije.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se u suštini odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li su prekršena prava na dom i imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II stav 78).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Osnovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud nalazi da je Okružni sud rješavajući o apelantovoj žalbi dao jasno obrazloženje zašto, kao i prvostepeni sud, prihvata iskaze oštećenih datih na glavnom pretresu, a takvo obrazloženje se ne doima proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje na to da ne može uzeti u obzir „notarsku obrađenu izjavu“ do koje je apelant došao u posjed 18. novembra 2009. godine budući da ta izjava nije bila predmet ispitivanja redovnog suda u predmetnom krivičnom postupku. Dakle, apelant je navedenu izjavu pribavio nakon okončanog krivičnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je izraženo stanovište da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, neobjavljena Odluka broj AP 2424/06 od 18. oktobra 2007. godine i Odluka broj AP 818/08 od 13. oktobra 2010. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

16. U vezi sa apelantovim navodima da u predmetnom postupku nije dokazano da je izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, odnosno da su povrijeđeni principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je ubjeđen u nevinost optuženog nego i onda kada nije ubjeđen ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeqye i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.

17. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka proizilazi da je prvostepena presuda donesena na osnovu ocjene svih izvedenih dokaza i da je na nedvosmislen način opisan način ocjene dokaza i njihovo dovođenje u međusobnu vezu. Sem toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao logične razloge zašto je zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da je u pogledu neprihvatanja navoda apelantove odbrane dao zadovoljavajuće obrazloženje koje ni po čemu ne izgleda proizvoljno. Ustavni sud smatra da razlozi koje je prvostepeni sud naveo, a koji su ga opredijelili na donošenje osporene odluke, a koje je prihvatio i Okružni sud, ne dovode u sumnju odluku suda o apelantovoj krivičnoj odgovornosti niti se iz bilo čega može utvrditi da je sud postupao sa predubjeđenjem o apelantovoj krivici ili da je neka činjenica ostala nerazjašnjena u smislu principa in dubio pro reo. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Dalje, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, sem što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Ustavni sud zapaža da se apelant u apelaciji žali i na kršenje prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da sem paušalnog navoda o kršenju prava iz ovog člana apelant nije ničim obrazložio u čemu bi se navodno kršenje sastojalo u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud i apelantove navode o kršenju prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedozvoljena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3731/09 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio