Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3734/09 (D. V.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Protek roka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3734/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. listopada 2012. godine, u predmetu broj AP 3734/09, rješavajući apelaciju Danice Vlašić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 2. i 4. točka 4. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danice Vlašić podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-09-001770 od 24. rujna 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 096-0-I-06-005492 od 2. lipnja 2009. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Danice Vlašić podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj Gž. 30/03 od 28. veljače 2003. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Danica Vlašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Brčkog podnijela je 27. studenog 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-09-001770 od 24. rujna 2009. godine, Rješenja Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-I-06-005492 od 2. lipnja 2009. godine i Rješenja Apelacionog suda broj Gž. 30/03 od 28. veljače 2003. godine. Apelantica je 14. siječnja i 19. travnja 2012. godine dopunila apelaciju.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 096-0-I-06-005492 od 2. lipnja 2009. godine izvršni postupak je obustavljen u cijelosti, te određeno da svaka strana snosi svoje troškove. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je apelantica 28. studenog 2006. godine podnijela prijedlog za izvršenje protiv izvršenika Ž. L. (apelantičin bivši suprug: u daljnjem tekstu: izvršenik) sa zahtjevom da izvršenik isprazni i oslobodi od stvari i osoba i preda joj stan u Brčkom (u daljnjem tekstu: stan), a podneskom od 14. prosinca 2006. godine apelantica je dopunila prijedlog za izvršenje, odnosno preinačila prijedlog za izvršenje i tražila da joj izvršenik na temelju rješenja Apelacionog suda osigura nužni smještaj u stanu u kvadraturi koju odredi sud. Osnovni sud je naveo da je apelantica tijekom postupka isticala da ona kao bivša supruga izvršenika ima pravo da joj izvršenik osigura ne nužni smještaj nego cijeli ili polovinu stana ili da joj kupi i preda u vlasništvo garsonijeru u Brčkom. Zbog toga je i odbila ponudu Centra za socijalni rad koji joj je nudio smještaj u stanovima predviđenim za alternativni smještaj. Izvršenik je tvrdio da je zbog vođenja ovog postupka onemogućen i spriječen da otkupi stan nad kojim je nositelj stanarskog prava, sukladno rješenju Apelacionog suda od 28. ožujka 2003. godine, i na temelju kojeg je bio obvezan da prije apelantičinog iseljenja apelantici osigura nužni smještaj. Dalje slijedi da je apelantica povremeno napuštala i vraćala se u stan i da nije od njega tražila da joj osigura nužni smještaj, niti ju je on prisiljavao da napusti stan. Također je naveo da je za apelanticu 15. travnja 2009. godine iznajmio drugi stan koji se sastoji od jedne sobe, hodnika i kupatila sa svim potrebnim stvarima na rok od 24 mjeseca po cijeni od 100,00 KM, međutim, apelantica je odbila njegovu ponudu, kao i alternativnu ponudu da joj on isplaćuje 100,00 KM kako bi imala mogućnost iznajmiti neki drugi stan.
3. Osnovni sud je, dalje, naveo da iz Rješenja Apelacionog suda broj Gž. 30/03 od 28. veljače 2003. godine slijedi da je tim rješenjem uvažena apelantičina žalba, te preinačeno rješenje Osnovnog suda tako da se utvrđuje da je izvršenik nositelj stanarskog prava na stanu, da apelantici prestaje stanarsko pravo, te da je dužna iseliti se iz stana kada joj izvršenik osigura nužni smještaj. Iz članka 7. Zakona o stambenim odnosima slijedi da se nužnim smještajem smatra jedna ili više prostorija koje osiguravaju korisnika od elementarnih nepogoda i njegovo pokućstvo od oštećenja i pravo korištenja tih prostorija najmanje dvije godine. Nužnim smještajem smatra se i osiguranje jedne ili više prostorija korisniku kao podstanaru, s tim što troškove plaća u cjelini ili djelomično osoba koja je dužna osigurati nužni smještaj ako korisnik nema materijalnih mogućnosti da snosi troškove takvog stanovanja. Osnovni sud je istakao da je na temelju provedenih dokaza: izjava apelantice i izvršenika, izjave svjedoka M. L., sina apelantice i izvršenika, te predstavnika Centra za socijalni rad, zaključio da je izvršenik u cijelosti izvršio obvezu iz rješenja Apelacionog suda, budući da je zaključivanjem ugovora o zakupu drugog stana na vremenski rok od 24 mjeseca za apelantičine potrebe, apelantici ne samo osigurao nužni smještaj nego i odgovarajući stan. Apelantica je neutemeljeno odbila izvršenikovu ponudu kao i alternativnu ponudu o mjesečnoj isplati iznosa od 100,00 KM. S tim u svezi, Osnovni sud je istakao da se izvršni postupak smatra završenim u smislu članka 58. Zakona o izvršnom postupku Distrikta Brčko (u daljnjem tekstu: ZIP).
4. Odlučujući o apelantičinom prigovoru, Apelacioni sud je donio Rješenje broj 097-0- Gž-09-001770 od 24. rujna 2009. godine kojim je prigovor odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je istakao da apelantica neutemeljeno prigovara na prvostupanjsko rješenje jer je izvršenik izvršio svoju obvezu koja je određena rješenjem Apelacionog suda zaključivanjem ugovora o zakupu. Apelantičino inzistiranje da joj se u ovom izvršnom postupku nužni smještaj osigura u stanu na kojem je izvršenik određen kao nositelj stanarskog prava, te da joj izvršenik kupi garsonijeru, nije utemeljeno. Prvostupanjski sud je donio rješenje o obustavi postupka, a izrekom rješenja, u smislu članka 58. ZIP-a, trebalo je samo konstatirati da se izvršni postupak smatra završenim. Međutim, kako apelantica nije isticala ovaj prigovor, to prvostupanjsko rješenje nije preinačio.
5. Iz teško čitljive apelacije Ustavni sud smatra da apelantica ukazuje da su joj pobijanim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica ističe da joj je odlukama redovitih sudova (apelantica je osim pobijanih rješenja o obustavi izvršnog postupka navela da osporava i Rješenje Apelacionog suda broj Gž. 30/03 od 28. veljače 2003. godine) oduzeto stanarsko pravo i da joj je istovremeno oduzeto i vlasništvo nad kućom u Brčkom. Apelantica je u dopunama apelacija, te u velikom broju podnesaka ponavljala da joj je nezakonito oduzet stan, te dostavljala dokumentaciju (rješenje o priznatom pravu na dodatak i pomoć, izvode iz zemljišnih knjiga, ugovor o korištenju stana, te raznu drugu dokumentaciju).
6. Iz odgovora na apelaciju Osnovnog suda slijedi da su netočni apelantičini navodi da je ona nositeljica stanarskog prava, jer je rješenjem Apelacionog suda od 28. veljače 2003. godine određeno da je izvršenik nositelj stanarskog prava i da je ona dužna iseliti se iz stana nakon što joj izvršenik osigura nužni smještaj. S tim u svezi, apelantica nije navela niti jedan razlog da su u ovom izvršnom postupku povrijeđena njezina prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1. i 2. i stavak 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
8. Članak 16. st. 1. i 2. i stavak 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio 2) Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) protekao je rok za podnošenje apelacije;
a) Dopustivost prima facie
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Vezano za apelantičine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njezinu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
b) Protek roka
12. Apelantica pobija i Rješenje Apelacionog suda broj Gž. 30/03 od 28. veljače 2003. godine. Budući da iz pobijanih rješenja slijedi da je apelantica 28. studenog 2006. godine pokrenula izvršni postupak, odnosno da je podneskom od 14. prosinca 2006. godine dopunila prijedlog za izvršenje, odnosno preinačila prijedlog za izvršenje i tražila da joj izvršenik na temelju navedenog rješenja Apelacionog suda osigura nužni smještaj u stanu izvršenika, proizlazi da je apelantica to rješenje primila prije pokretanja izvršnog postupka, tj. prije 28. studenog, odnosno 14. prosinca 2006. godine, dakle nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Sukladno navedenome, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na Rješenje Apelacionog suda broj Gž. 30/03 od 28. veljače 2003. godine podnesena nepravodobno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelantica primila to rješenje.
13. Imajući u vidu odredbe članka 16. st. 2. i 4. točka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao očito (prima facie) neutemeljena, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno, ukoliko se apelacija podnese nakon proteka roka, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić