Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3741/09 (N. D. i N. V.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3741/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3741/09, rješavajući apelaciju Nermina Dizdara i Nikice Vučine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nermina Dizdara i Nikice Vučine podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 915624 09 Gži od 14. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nermin Dizdar i Nikica Vučina (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Mostara, koje zastupa Semir Kajtaz, advokat iz Mostara, podnijeli su 30. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 915624 09 Gži od 14. septembra 2009. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 K 915624 04 K od 13. oktobra 2006. godine određeno je da se apelantima kao braniocima optuženog Miroslava Bošnjaka na ime troškova odbrane isplati ukupan iznos od 3.502,00 KM, te da će se navedeni novčani iznos "uplatiti na žiro račun [drugoapelanta] kojim raspolaže računovodstvo tog suda". U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je presudom Kantonalnog suda od 16. maja 2006. godine optuženi Miroslav Bošnjak oslobođen od optužbe da je učinio krivično djelo za koje je bio optužen, te da su apelanti kao njegovi branioci dostavili troškovnik broj 1775 od 25. avgusta 2006. godine, koji je, prema ocjeni tog suda, u cijelosti osnovan i opravdan.
3. Apelanti su podnijeli Općinskom sudu prijedlog za izvršenje, na osnovu pravosnažnog Rješenja Općinskog suda broj 07 58 K 915624 04 K od 13. oktobra 2006. godine, protiv Hercegovačko-neretvanskog kantona, Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Mostar (u daljnjem tekstu: izvršenik), predlažući izvršenje pljenidbom novčanih sredstava sa transakcijskog računa izvršenika i prenosom zaplijenjenog iznosa na transakcijski račun punomoćnika apelanata i to na ime troškova odbrane iznos od 3.502,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 13. oktobra 2006. godine pa do isplate, na ime troškova izvršnog postupka iznos od 285,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja rješenja o izvršenju pa do isplate i na ime sudske takse iznos koji odredi sud.
4. Općinski sud je, postupajući prema prijedlogu apelanata za izvršenje, donio Rješenje broj I-915624/08 od 18. avgusta 2008. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje, te odredio troškove izvršenja u iznosu od 345,00 KM.
5. Odlučujući o izvršenikovom prigovoru protiv rješenja o izvršenju (pod brojem K 915624 08 I od 18. avgusta 2008. godine), Općinski sud je donio Rješenje broj 58 0 K 915624 08 I od 18. novembra 2008. godine kojim je prigovor odbio kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je odredbama člana 68. stav 2. Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine propisano da sredstva za rad kantonalnih i općinskih sudova osiguravaju kantoni. S obzirom na to da je predmetnom izvršnom ispravom određeno da će navedeni novčani iznos apelantima isplatiti računovodstvo tog suda, Općinski sud je naveo da je dozvolio predloženo izvršenje protiv izvršenika shodno odredbama člana 30. stav 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Općinski sud je, dalje, naveo da je odredbama člana 27. stav 1. ZIP-a propisano da je izvršna isprava podobna za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da predmetna izvršna isprava ima sve elemente propisane zakonom, izuzev roka u kojem je izvršenik dužan ispuniti obavezu. Pri tome, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 27. stav 2. ZIP-a propisano da ako u izvršnoj ispravi nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje obaveze, taj rok se određuje rješenjem o izvršenju. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao da su apelanti u prijedlogu za izvršenje, povodom kojeg je taj sud dozvolio izvršenje, naznačili rok od 15 dana za dobrovoljno ispunjenje obaveze, kao i da će rješenje o izvršenju proizvesti pravno dejstvo tek nakon proteka tog roka, ukoliko izvršenik ne izmiri svoju obavezu u tom roku. U pogledu izvršenikovog prigovora koji se tiče zakonske zatezne kamate na troškove krivičnog postupka (pogrešno napisano parničnog postupka), kao i početka toka te kamate, Općinski sud je naveo da "rješenjem o izvršenju uopšte nije određena kamata na troškove krivičnog postupka jer apelanti nisu ni postavili zahtjev u tom pogledu, iako su na to imali pravo u skladu sa članom 28. stav 2. ZIP-a", te da je stoga neosnovan izvršenikov prigovor. Takođe, Općinski sud je naveo da je neosnovan izvršenikov prigovor da su troškovi izvršnog postupka previsoko određeni, budući da su određeni u skladu sa Advokatskom tarifom u iznosu od 240,00 KM za sastav prijedloga za izvršenje, te sudske takse u iznosu od 105,00 KM, što ukupno iznosi 345,00 KM. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da izvršenik svojim prigovorom nije učinio vjerovatnim postojanje nijednog razloga iz člana 47. ZIP-a, kao ni bilo kojeg drugog razloga koji sprječava izvršenje, Općinski sud je naveo da je odlučio kao u izreci rješenja shodno odredbama člana 49. st. 1. i 2. ZIP-a.
6. Odlučujući o izvršenikovoj žalbi protiv navedenog rješenja, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 58 0 I 915624 09 Gži od 14. septembra 2009. godine kojim je žalbu djelimično usvojio, pa je navedeno rješenje preinačio tako što je djelimično uvažen izvršenikov prigovor i postupak izvršenja obustavljen u dijelu naplate zakonskih zateznih kamata na iznos glavnog duga i troškova izvršnog postupka, te su u tom dijelu ukinute provedene radnje. U preostalom dijelu žalba je odbijena i navedeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je Rješenjem Općinskog suda broj 07 58 K 915624 04 K od 13. oktobra 2006. godine određeno da se apelantima na ime troškova odbrane isplati ukupan iznos od 3.502,00 KM. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud, postupajući prema prijedlogu apelanata za izvršenje navedenog rješenja, donio dva rješenja o izvršenju od 18. avgusta 2008. godine i to jedno rješenje pod brojem I-915624/08 stavljanjem pečata na prijedlog za izvršenje i drugo rješenje pod brojem 58 0 K 915624 08 I koje je obrazloženo. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prvim rješenjem dozvoljeno izvršenje na osnovu predmetne izvršne isprave na ime glavnog duga u iznosu od 3.502,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 13. oktobra 2006. godine pa do isplate, te na ime troškova izvršnog postupka u iznosu od 345,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja rješenja o izvršenju pa do isplate. Kantonalni sud je naveo da je drugim rješenjem, koje je obrazloženo, određeno izvršenje na osnovu predmetne izvršne isprave u iznosu od 3.502,00 KM, te su određeni troškovi postupka u iznosu od 345,00 KM. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da je u izreci tog drugog rješenja navedeno da će "obračun kamata izvršiti banka, kod koje se nalaze novčana sredstva izvršenika koja su predmet izvršenja, o trošku izvršenika, te da je izvršenikova banka obavezna da o provedenom izvršenju obavijesti taj sud". Kantonalni sud je ukazao da iz navedenog proizlazi da se dva rješenja o izvršenju od 18. avgusta 2008. godine razlikuju u pogledu dosuđenih zakonskih zateznih kamata, budući da su prvim rješenjem o izvršenju te kamate dosuđene, dok je drugo rješenju u tom smislu nejasno jer je vidljivo da se dosuđuju neke kamate, ali ne na koji iznos i za koji period. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je Općinski sud, odlučujući o izvršenikovom prigovoru protiv rješenja o izvršenju (drugog obrazloženog rješenja), donio osporeno rješenje, iz čijeg obrazloženja proizlazi da taj sud smatra da apelantima pripadaju i kamate na troškove krivičnog postupka, ali da apelanti u tom smislu nisu postavili zahtjev iako su na to imali pravo u skladu sa članom 28. stav 2. ZIP-a.
7. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukazao da ako se prihvati da je drugo obrazloženo rješenje o izvršenju dopuna prvog rješenja o izvršenju na kojem je stavljen pečat, ostaje nejasno da li je u konkretnom slučaju određena naplata zakonskih zateznih kamata na iznos glavnog duga i troškova izvršnog postupka. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da izvršenik smatra da jeste određena naplata zakonskih zateznih kamata na iznos glavnog duga i na troškove izvršnog postupka, te je zbog toga u tom dijelu i uložio žalbu. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je u tom dijelu otklonio navedenu nejasnoću tako što je preinačio osporeno rješenje na način da je obustavio postupak izvršenja za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos glavnog duga i troškova izvršnog postupka, a što je propustio da učini prvostepeni sud prilikom odlučivanja o izvršenikovom prigovoru shodno odredbama člana 49. stav 3. ZIP-a. Naime, Kantonalni sud je ukazao da u predmetnoj izvršnoj ispravi zakonske zatezne kamate nisu dosuđene, te da se nije mogla odrediti njihova naplata u izvršnom postupku, budući da se izvršenje može odrediti samo u okviru sadržaja izvršne isprave. Takođe, Kantonalni sud je ukazao da se nije mogla odrediti ni naplata zakonskih zateznih kamata na troškove izvršnog postupka, budući da za to nema uporišta niti u članu 28. stav 2. ZIP-a (koji priznaje pravo na zatezne kamate na troškove postupka iz izvršne isprave), niti u člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Na osnovu izloženog, Kantonalni sud je naveo da je odlučio kao u izreci rješenja.
8. Apelanti smatraju da su im osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je tačno da u Rješenju Općinskog suda broj 07 58 K 915624 04 K od 13. oktobra 2006. godine, kao izvršnoj ispravi, nisu dosuđene zakonske zatezne kamate. Međutim, apelanti navode da je odredbama člana 28. stav 2. ZIP-a propisano da "ako plaćanje zatezne kamate na troškove postupka nije određeno već u izvršnoj ispravi, sud će, na prijedlog tražioca izvršenja, u rješenju o izvršenju odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi od dana donošenja odluke odnosno zaključenja poravnanja do naplate". U vezi s tim, apelanti navode da se predmetna izvršna isprava odnosi na troškove postupka iz člana 199. stav 1. Zakona o krivičnom postupku FBiH, te da su apelanti u prijedlogu za izvršenje tražili plaćanje zakonskih zateznih kamata u smislu odredaba člana 28. stav 2. ZIP-a. S obzirom na to, apelanti smatraju da je Kantonalni sud pri donošenju svoje odluke zanemario odredbe člana 28. stav 2. ZIP-a, te u tom smislu neopravdano odbio isplatu zakonskih zateznih kamata na troškove postupka.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu u suštini odnose na tvrdnju da Kantonalni sud pri odlučivanju o zakonskim zateznim kamatama nije uzeo u obzir odredbe člana 28. stav 2. ZIP-a. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 58/05).
12. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Rješenjem Općinskog suda broj 07 58 K 915624 04 K od 13. oktobra 2006. godine određeno da se apelantima na ime troškova odbrane isplati ukupan iznos od 3.502,00 KM. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je navedenim rješenjem (povodom kojeg se vodio predmetni izvršni postupak), nezavisno od činjenice što je doneseno u krivičnom postupku, u stvari odlučivano o građanskim pravima apelanata koji kao advokati, shodno odredbama člana 31. Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine, imaju pravo da zahtijevaju i da prime nagradu za izvršeni rad i nadoknadu troškova nastalih u vezi s radom u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao da novčani iznos koji je predmetnom izvršnom ispravom dosuđen apelantima na ime troškova odbrane predstavlja glavni dug po osnovu te izvršne isprave (tj. da za apelante predstavlja glavno potraživanje). U vezi s tim, Kantonalni sud je jasno ukazao da se izvršenje može odrediti samo u okviru sadržaja izvršne isprave, a da u predmetnoj izvršnoj ispravi nisu dosuđene zakonske zatezne kamate (na glavni dug), te da se stoga ne može odrediti ni njihova naplata u izvršnom postupku. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučivanje, pri čemu je pojasnio i zašto je neosnovano pozivanje apelanata na primjenu člana 28. stav 2. ZIP-a, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Osim navedenog, Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić