Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3766/09 (S.M.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Uređenje međa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3766/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. listopada 2012. godine, u predmetu broj AP 3766/09, rješavajući apelaciju S. M., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. M. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-07-000 666 od 26.

listopada 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj P.702/05 od 20. lipnja 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Dragoslav Perić, odvjetnik iz Bijeljine, podnio je 2. prosinca 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-07-000 666 od 26. listopada 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.702/05 od 20. lipnja 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P.702/05 od 20. lipnja 2007. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi međa između apelantovih nekretnina i nekretnina tužene Z. P. (u izreci presude precizirane oznake nekretnina) koja ide pravcem prikazanim na licu mjesta, kao i u skici vještaka geometra i koja je na licu mjesta vidno obilježena, što je tužena dužna priznati i trpjeti. Istom presudom odbijen je i apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka i obvezan apelant da tuženoj Z. M. (u daljnjem tekstu: tužena) izmiri troškove postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je izvršio uviđaj na licu mjesta, da je izvršeno vještačenje vještaka geodetske struke, da je saslušao apelanta i tuženu, te da je izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke, rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske od 11. prosinca 1998. godine, sudsko poravnanje broj P.857/87 od 19. lipnja 1987. godine, presudu Višeg suda u Tuzli od 23. svibnja 1990. godine, rješenje tog suda od 1. listopada 1986. godine i rješenje Višeg suda u Tuzli od 10. veljače 1987. godine. Osnovni sud je istakao da je sporna međa između apelantovih nekretnina i nekretnina tužene, odnosno da je apelant tražio da se uredi međa tako da se na licu mjesta označi stvarna širina puta (u presudu navedena oznaka parcele, puta), a nasuprot tome tužena i umješač tvrde da je širina tog puta 3 m, te da nema osnove da se sada utvrđuje veća širina puta. Osim toga, između parničnih stranaka sporno je i tko je vlasnik puta. Iz nalaza vještaka geodetske struke slijedi da je tužena upisana kao posjednik puta, a da je ranije bio upisan apelantov otac, te da su apelant i tužena upisani kao suvlasnici puta. Nesporno je da i apelant i tužena koriste put, međutim, apelant je tražio da se utvrdi da je širina puta veća od one koju oni koriste. Iz nalaza vještaka slijedi da je put znatno širi prema katastarskim planovima u odnosu na zatečeno stanje na licu mjesta. Međutim, iz sudskog poravnanja od 19. lipnja 1987. godine proizlazi da su apelant i V. M. kao tužitelji i tužena i D. P. i tada tuženi odredili širinu puta od 3 m. Osnovni sud je istakao da iz rješenja od 1. listopada 1986. godine slijedi da je širina puta prije poravnanja bila 2,5 m. Prilikom uviđaja na licu mjesta sud je utvrdio da je put širine 3 m, da je dobro pošljunčen i uređen i građen ogradom starije gradnje, što ukazuje da je širina puta uspostavljena mnogo ranije. Osim toga, zemljište je i s jedne i s druge strane nagnuto, sa kosinama koje su izražene prema dvorištu tužene, te da bi prolaz izvan puta bio nepogodan, što ukazuje da nema osnova za uspostavljanje puta prema širini parcele. Također, proširenje puta zahvatilo bi dvorište tužene. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je zaključio da nije utemeljen apelantov tužbeni zahtjev.

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 012-0-Gž-07-000 666 od 26. listopada 2009. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je točno da je u predmetu Osnovnog suda broj P- 857/87 zaključeno poravnanje kojim je utvrđena širina puta od 3 m, te da je u tom postupku odbijena žalba na presudu kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev radi poništenja sudskog poravnanja. Točno je i da nije pronađen u arhivi spis predmeta broj P-857/87 tako da se nije mogao izvršiti uvid u skicu koja je sačinjena u tom predmetu da bi se utvrdilo kako je uređena međa između spornih parcela. Međutim, apelant ne traži utvrđivanje međe prema toj skici nego prema važećem katastarskom planu, a širina puta prema sudskom poravnanju je 3 m, a prema katastarskom planu iznosi više od 3 m, tako da se ne može govoriti o tome da se međa sa skice iz predmeta P- 857/87 podudara sa međom na važećem katastarskom planu. Okružni sud je konstatirao da je prvostupanjski sud utvrdio da je širina puta 3 m i da je put ograđen ogradom starije gradnje i da je pošljunčen, što ukazuje da je širina puta uspostavljena prema sudskom poravnanju i da se nije mijenjala, a apelant nije dokazao da je međa onakva kakva je označena na katastarskim planovima.

4. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da ne postoji sudsko poravnanje, odnosno Okružni sud ističe da nije pronađen spis u arhivi tako da nije mogao izvršiti uvid u skicu koja je sačinjena u tom predmetu. Budući da sudsko poravnanje nije u spisu, sudovi ocjenjuju da postoji, a ta procjena o pravnoj snazi poravnanja navedena je u presudi Okružnog suda. Apelant je naveo da sudovi nisu obratili pažnju na sadržaj poravnanja.

5. Iz odgovora Osnovnog suda slijedi da su netočni apelantovi navodi da ne postoji sudsko poravnanje. Naime, tijekom postupka izvršen je uvid u sudsko poravnanje broj P-857/87 od 19. lipnja 1987. godine, iako je točno da u arhivi suda nije pronađen kompletan spis. Osim toga, sud je izvršio uvidu u presudu Višeg suda u Tuzli kojom je odbijena apelantova žalba na presudu Osnovnog suda, a kojom je odbijen apelantov zahtjev za poništenje sudskog poravnanja.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da iz apelacije ne proizlaze bilo kakvi argumenti koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je apelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ničega što ukazuje na «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3766/09 (S.M.) | Sudska praksa | Aktio