Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3789/09 (Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3789/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3789/09, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine - Vlade Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-001261 od 30. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P.1961/05 od 8. maja 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosne i Hercegovine - Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 7. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-

Gž-08-001261 od 30. oktobra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.1961/05 od 8. maja 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P.1961/05 od 8. maja 2008. godine apelantica je obavezana tužitelju Edinu Turkiću isplatiti, na ime neisplaćene naknade za topli obrok u periodu od 1. februara 2003. godine do 30. aprila 2005. godine, iznos od 1.880,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 24. oktobra 2005. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, i to sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantica je presudom, također, obavezana naknaditi tužitelju Edinu Turkiću troškove parničnog postupka u iznosu od 720,00 KM, a sud je primio na znanje povlačenje tužbe u odnosu na tužitelja Edina Dedića.

3. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da iz akta Federalnog zavoda za statistiku od 10. januara 2007. godine proizlaze podaci o iznosima koji predstavljaju 2% od prosječne neto-plaće u Federaciji BiH. Imajući u vidu da se apelantica, kao tužena, članom 3. ugovora o prijemu vojnika u profesionalnu vojnu službu obavezala da tužitelju Edinu Turkiću obezbijedi sva prava iz radnog odnosa kao što su plaća i druga novčana primanja koja mu pripadaju na temelju važećih propisa u Vojsci FBiH, sud je uzeo u obzir da je odredbom člana 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti Federacije BiH („Službene novine FBiH“ broj 23/00), zatim, odredbom člana 9. stav 1. u vezi sa članom 20. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave („Službene novine FBiH“ br. 44/98 i 49/00), te članom 5. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće („Službene novine FBiH“ br. 34/04, 56/04 i 68/04) regulisano da naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada iznosi najmanje 2% od prosječne plaće u FBiH prema objavljenim statističkim podacima. Imajući u vidu navedeno, te apelantičine podatke o broju radnih dana za tužitelja Edina Turkića i uzimajući pritom iznos novčane naknade za jedan radni dan od 10,00 KM (krećući se u granicama tužbenog zahtjeva s obzirom na to da, prema podacima Federalnog zavoda za statistiku, 2% od prosječne neto-plaće u utuženom periodu iznosi više od 10,00 KM), to je sud utvrdio osnovanim potraživanja tužitelja Edina Turkića na ime naknade za topli obrok u iznosu od 1.880,00 KM. Na dosuđeni iznos sud je tužitelju Edinu Turkiću dosudio i zakonsku zateznu kamatu počev od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, a shodno odredbi člana 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Osim toga, s obzirom na izjavu punomoćnika tužitelja da se tužbeni zahtjev u odnosu na tužitelja Edina Dedića povlači u cijelosti, te da se apelantica nije protivila povlačenju tužbe, to je sud, u skladu sa odredbama člana 59. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP), donio odluku kojom se prima na znanje povlačenje tužbe u odnosu na tužitelja Edina Dedića, kako je to navedeno u stavu III izreke presude. Dalje je navedeno da iz apelantičine potvrde od 10. oktobra 2005. godine proizlaze njene obaveze prema tužiteljima na osnovu neisplaćenih plata u 2001. godini, te naknade regresa za 2002. godinu, te da iz dopisa apelantice od 18. februara 2008. godine proizlazi da su tužiteljima izmirene naknade plaća za februar i mart 2001. godine, te naknada regresa za 2002. godinu a ta potraživanja su bila predmet prvobitno postavljenog tužbenog zahtjeva. Na kraju je sud istakao da nije posebno ocijenio apelantičin prigovor u pogledu potraživanja naknade regresa s obzirom na to da je u tom dijelu tužbeni zahtjev za oba tužitelja povučen s tim da je sud uzeo u obzir da je povlačenje zahtjeva za naknadu regresa za 2002. godinu uslijedilo nakon što je tužiteljima u tom dijelu zahtjeva apelantica udovoljila. Odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio na osnovu odredbe člana 386. stav 1. i člana 387. stav 2. ZPP, te člana 12. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, a zakonska zatezna kamata dosuđena je shodno odredbi člana 277. ZOO.

4. Apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu protiv prvostepene presude Općinskog suda od 8. maja 2008. godine zbog svih žalbenih razloga, posebno navodeći da se radi o nedopuštenoj i neblagovremenoj tužbi u smislu odredbe člana 103. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR).

5. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-001261 od 30. oktobra 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 8. maja 2008. godine.

6. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud u razlozima pobijane presude pravilno zaključio da tužitelju Edinu Turkiću pripada pravo na isplatu neisplaćene naknade za topli obrok za navedeni period u iznosu od 1.880,00 KM, što je regulisano materijalnim propisima navedenim u obrazloženju ožalbene presude na koje se upućuje i apelantica. Navedenim propisima, kako navodi drugostepeni sud, priznato je pravo tužitelju Edinu Turkiću na isplatu naknade za ishranu za vrijeme rada u dane prisustva na poslu u visini od 2% od prosječne plaće u Federaciji BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, a kako je to pravilno utvrdio i prvostepeni sud. Dalje je navedeno da rješenje konkretnog spora, suprotno navodima žalbe, spada u sudsku nadležnost (član 1. ZPP) zbog čega ne stoji žalbeni navod da je o pravu tužitelja za razliku naknade za topli obrok trebalo da odlučuje organ uprave tužene, te da je zbog toga prvostepeni sud trebalo da odbaci tužbu tužitelja prema članu 67. stav 1. tačka 1. ZPP. Ovakav stav Kantonalni sud je zasnovao jer se u predmetnom slučaju radi o novčanom potraživanju iz radnog odnosa, a to pravo je utvrđeno Zakonom o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH i Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih vlasti Federacije BiH, službenika FMO i drugih tijela federalne uprave i člana 2. ove izmijenjene Uredbe. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju u pitanju radni spor za čije rješavanje je nadležan redovan sud u parničnom postupku, te da se ne radi o sporu o pravu o kojem se rješava u upravnom postupku, kako to pogrešno rezonuje apelantica u žalbi, te da odlukama apelantice nije derogirana primjena materijalnih propisa višeg ranga na koje se pozvao prvostepeni sud, kako to pogrešno smatra apelantica. Također, Kantonalni sud je konstatovao da nema mjesta ni za žalbeno pozivanje apelantice na Zakon o državnoj službi, jer ovaj zakon se, prema odredbi njegovog člana 5. stav 6, ne primjenjuje na pripadnike policije i Oružanih snaga, a tužitelj Edin Turkić je pripadnik Oružanih snaga. Konačno, ne mogu se, prema mišljenju drugostepenog suda, prihvatiti ni žalbeni prigovori apelantice da prvostepeni sud nije na pouzdan način utvrdio da ona tužitelju nije isplatila spornu naknadu toplog obroka ili mu obezbijedila ishranu u spornom periodu, jer na apelantici jeste bio teret dokazivanja ovih činjenica u prvostepenom postupku, u smislu čl. 7. i 102. ZPP, pa u situaciji kad iz sadržine spisa proizlazi da apelantica nije pristupila pripremnom ročištu, niti glavnoj raspravi, te na ove okolnosti (da je tužitelju Edinu Turkiću bila obezbijeđena ishrana u navedenom periodu) nije predložila izvođenje dokaza, pa apelantičino pozivanje na Pravilnik o ishrani u Vojsci FBiH u odgovoru na tužbu je paušalno, a samim tim je i neosnovano njezino osporavanje prava tužitelju na topli obrok u utuženom periodu. Zbog svega izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude primjenom odredbe člana 226. ZPP.

7. Apelantica smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njenog prava na pravičan postupak i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica, također, smatra da jesud u konkretnim postupcima proizvoljno primijenio materijalno pravo. U suštini, to se, prema apelantičinom mišljenju, ogleda u tome što sudovi nisu primijenili odredbu člana 103. ZOR-a, kojim je propisan prekluzivni subjektivni rok od jedne godine za podnošenje tužbe za zaštitu prava iz radnog odnosa, računajući od dana saznanja za povredu. Istovremeno, apelantica je istakla da je citiranim zakonom propisan i krajnji rok od tri godine, računajući od dana nastanka novčanih potraživanja, u kojem zaposlenik može podnijeti tužbu zbog povrede prava na utvrđenje, kalkulaciju i isplatu novčanog potraživanja, a nakon tog roka nastaje apsolutna zastara za novčana potraživanja, kako je to i propisano članom 106. ZOR-a. Naime, [...] zbog neprimjenjivanja relevantnih odredaba procesnog i materijalnog prava od sudova [apelantica] smatra da je uskraćena za fer i pravično suđenje, ali i trpi štetu na imovini, jer je neprimjenjivanje prava imalo za posljedicu podnošenje više od 15.000 neblagovremenih tužbi protiv [apelantice], a kao posljedicu toga [apelantica] trpi štetu na imovini, odnosno mogla bi imati štetu na imovini, ako bi sudska praksa nižih sudova ostala nepromijenjena u iznosu od više od 40 miliona KM samo na ime dosuđenih zateznih kamata i troškova postupka, neovisno od realnog duga. Također, apelantica ističe da se, za razliku od Federacije Bosne i Hercegovine, u Republici Srpskoj za novčana potraživanja iz radnog odnosa primjenjuje jednogodišnji rok zastare, te da je Ustavni sud u svojoj praksi podržao ovaj stav redovnih sudova u Republici Srpskoj. Na kraju, apelantica je navela da se zahtjev tužitelja temeljio na paušalnoj tvrdnji da mu ona nije obezbjeđivala topli obrok, niti isplaćivala naknadu za topli obrok, te da su nadležni sudovi osporene odluke zasnovali na pretpostavkama, a ne činjenicama koje su tužitelji bili dužni dokazati u smislu odredbe člana 123. ZPP.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. S obzirom na to da je apelantica nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda tiče primjene materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

a) Pitanje primjene relevantnih odredaba ZOR-a - zastarjelost potraživanja

12. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju osnovni apelacioni navod pitanje eventualne proizvoljnosti primjene odredaba ZOR-a u pogledu primjene roka zastare potraživanja iz radnog odnosa u smislu odredaba čl. 103. i 106. ZOR-a, te da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelantica prigovor blagovremenosti, odnosno zastare potraživanja, istakla u svojoj žalbi protiv prvostepene presude Općinskog suda od 8. maja 2005. godine o kojem drugostepeni sud nije odlučio.

13. Naime, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude, ali da ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine), a svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i na pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom.

14. Imajući u vidu navedene principe iz prakse Ustavnog suda u pogledu generalne obaveze sudova da obrazlože svoje presude, kao i činjenicu da ta obaveza nije apsulutna, Ustavni sud ističe da se garancije koje pruža član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u smislu obezbjeđenja pravičnosti postupka, moraju posmatrati u cjelini kroz analizu svakog slučaja pojedinačno, ocjenjujući pritom u kojoj mjeri je propust nadležnog organa da postupi u skladu sa zakonom utjecao na sam ishod postupka i utvrđena prava, odnosno u konkretnom slučaju apelantičine obaveze. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da, iako je drugostepeni sud propustio da u svojoj presudi od 30. oktobra 2008. godine ispita i obrazloži apelantičin žalbeni navod u pogledu prigovora zastarjelosti predmetnog potraživanja iz radnog odnosa (topli obrok), Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi rješavao brojne apelacije apelantičinih zaposlenika koji su, također, osporavali presude redovnih sudova i navodili povredu prava na pravično suđenje i imovinu zbog navodno prozvoljne primjene materijalnog prava pri ocjeni osnovanosti apelantovog prigovora zastare za potraživanja iz radnog odnosa (isplata plaća, regresa i toplog obroka). U Odluci broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 884/07 od 22. oktobra 2009. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 3730/08 od 22. februara 2011. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba),

Ustavni sud je zaključio da se stav redovnih sudova u navedenim predmetima temelji na relevantnim odredbama ZOR-a i ZOO i da obrazloženja osporenih presuda ne ostavljaju dojam proizvoljnosti, te da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine ne sadrže elemente koji bi ukazivali da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine i koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje zbog čega su predmetne apelacije odbačene kao očigledno (prima facie) neosnovane.

15. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da propust Kantonalnog suda da raspravi prigovor blagovremenosti tužbe, odnosno prigovor zastare predmetnog potraživanja iz radnog odnosa (topli obrok), koji je apelantica istakla u svojoj žalbi protiv prvostepene presude, ne utječe suštinski na pravilno odlučenje redovnih sudova u pogledu pravilne primjene materijalnog prava. Također, Ustavni sud ističe da apelantica, zbog navedenog propusta Kantonalnog suda, nije dovedena u gori položaj u pogledu ostarivanja svojih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine, imajući u vidu usvojene stavove Ustavnog suda iz citirane Odluke o dopustivosti broj AP 884/07 koji su primjenjivi i u konkretnom slučaju kada je u pitanju primjena relevantnih odredaba ZOR-a.

16. Osim navedenog, Ustavni sud ističe da apelantičino pozivanje na sudsku praksu u Republici Srpskoj, kad je riječ o roku zastare novčanih potraživanja iz radnog odnosa, nije značajno za konkretan slučaj s obzirom na različita zakonska rješenja kojima je predmetno pravno pitanje regulisano. Također, ni praksa Ustavnog suda koji je odlučivao o apelacijama protiv odluka sudova u Republici Srpskoj nije primjenjiva na konkretan slučaj, jer je u tim slučajevima Ustavni sud ocjenjivao da li su sudovi, primjenjujući propise tog entiteta, obrazložili svoje odluke u skladu sa standardima ustavnih prava na pravično suđenje i imovinu.

b) Ostali navodi

17. U pogledu apelantičinih navoda da se zahtjev tužitelja temeljio na paušalnoj tvrdnji da im ona nije obezbjeđivala topli obrok, niti isplaćivala naknadu za topli obrok, te da su nadležni sudovi osporene odluke zasnovali na pretpostavkama, a ne činjenicama koje su tužitelji bili dužni dokazati u smislu odredbe člana 123. ZPP, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, u obrazloženjima svojih odluka, suprotno apelantičinim navodima dali jasne i precizne razloge svojih stavova i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu materijalnog i procesnog prava, što je rezultiralo obavezivanjem apelantice na isplatu predmetnog potraživanja (topli obrok) tužitelju Edinu Turkiću u iznosu navedenom u dispozitivu prvostepene presude. Naime, redovni sudovi su obrazložili da je tužbeni zahtjev apelanata osnovan zato što je tokom postupka kao nesporno utvrđeno da tužitelj Edin Turkić nije imao osiguran topli obrok u matičnoj jedinici poslodavca, pa mu, zbog toga, pripada pravo na novčanu naknadu. U tom smislu Ustavni sud ukazuje i na zaključak Kantonalnog suda iz obrazloženja presude od 31. oktobra 2008. godine u kojem je, u pogledu ovog žalbenog navoda, navedeno da je teret dokazivanja ovih činjenica u prvostepenom postupku bio na apelantici, u smislu odredaba čl. 7. i

102. ZPP, te da iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da uredno pozvana apelantica nije pristupila pripremnom ročištu, niti glavnoj raspravi, kao i da nije predložila izvođenje dokaza. Dakle, Ustavni sud zapaža da je apelantici bila pružena mogućnost aktivnog i ravnopravnog učešća u predmetnom parničnom postupku kroz nesmetano predlaganje i izvođenje dokaza na pripremnom ročištu i glavnoj raspravi kako bi dokazala svoje tvrdnje, a što je apelantica svojevoljno propustila da iskoristi. Prema tome, Ustavni sud ističe da u pogledu ovog apelacionog navoda ne postoje dokazi da je u konkretnom slučaju na bilo koji način došlo do ugrožavanja poštivanja načela ravnopravnosti stranaka kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje. Slijedeći navedeno, Ustavni sud smatra da su odluke redovnih sudova dovoljno jasno obrazložene, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakav argument koji bi opravdao njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog parničnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić