Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3808/09 (D. J.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Zamjena nekretnina
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3808/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3808/09, rješavajući apelaciju Dušana Jankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dušana Jankovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Uvp-08-000 259 od 9. oktobra 2009. godine, Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 765 od 8. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000 641 od 18. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 071-0-P-06-000 963 od 18. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dušan Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 3. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-08-000 259 od 9. oktobra 2009. godine, Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 765 od 8. oktobra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 641 od 18. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 071-0-P-06-000 963 od 18. januara 2008. godine. Apelant je 11. februara 2010. godine dopunio apelaciju.

Postupak za ostvarivanje prava na alternativni smještaj

2. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odsjek Banjaluka), broj 18.03/3-1-A-08-277/07 od 4. juna 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj18.05/2-P 508/07 od 22. avgusta 2007. godine, utvrđeno je da apelantu prestaje pravo na alternativni smještaj.

3. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu koju je Okružni sud Presudom broj 011-0-U-07-000 799 od 24. marta 2008. godine uvažio i drugostepeno rješenje poništio.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-U-08-000 648 od 17. septembra 2008. godine obustavljen je postupak povodom apelantovog zahtjeva za izvršenje Presude Okružnog suda broj 011-

0-U-07-000 799 od 24. marta 2008. godine.

5. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje koji je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Uvp-08-000 259 od 9. oktobra 2009. godine odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude se navodi da je presudom čije se izvršenje traži poništen akt Ministarstva od 22. avgusta 2007. godine i poništeno rješenje Odsjeka od 4. juna 2007. godine kojim je apelantu prestalo pravo na alternativni smještaj. Postupajući prema toj presudi, Ministarstvo je donijelo rješenje 23. aprila 2008. godine kojim je apelantova žalba uvažena i poništeno prvostepeno rješenje od 4. juna 2007. godine. Vrhovni sud je naveo da je, imajući u vidu odredbu člana 50. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), kojom je propisano da nadležni organ poslije poništenja upravnog akta ima obavezu da donese novi upravni akt u roku od 30 dana, Okružni sud pravilno obustavio postupak jer je Ministarstvo ispunilo svoju obavezu iz navedene zakonske odredbe. Istaknuto je da apelantu ostaje mogućnost da protiv novodonesenog prvostepenog rješenja, ukoliko je njime nezadovoljan, podnese žalbu u zakonom predviđenom roku. Ukazano je na to da će se u tom postupku ocijeniti njegovi navodi i prigovori koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

6. Stoga je zaključeno da nisu ispunjeni uslovi iz člana 52. stav 1. ZUS-a za postupanje suda povodom apelantovog zahtjeva za izvršenje presude jer je ona izvršena tako što je Ministarstvo donijelo rješenje. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu štete, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno je Okružni sud obrazložio da se u upravnom sporu može tražiti naknada štete u smislu člana

11. ZUS-a samo ako je ta šteta nanesena izvršenjem upravnog akta koji se osporava, odnosno ako se tužbom tražilo i poništenje upravnog akta, što u predmetnoj stvari nije slučaj jer je predmet zahtjeva izvršenje presude kojom je uvažen tužbeni zahtjev.

Postupak utvrđenja valjanosti ugovora o razmjeni nekretnina

7. Presudom Osnovnog suda broj 071-0-P-06-000 963 od 18. januara 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-000 641 od 18. aprila 2008. godine, utvrđeno je da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 1. oktobra 1993. godine između Esada Musića (u daljnjem tekstu: prvotužitelj) i Mirsada Musića (u daljnjem tekstu: drugotužitelj), s jedne strane, i apelanta kao prvotuženog i Nade Janković (u daljnjem tekstu: drugotužena), s druge strane, ovjeren u Osnovnom sudu broj I-OB-4080/93 od 2. oktobra 1993. godine i nametnuta je obaveza Zemljišnoknjižnom odjeljenju Osnovnog suda i Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove Republike Srpske da na osnovu te presude (na nekretninama u Banjaluci) uspostavi stanje upisa kakvo je bilo prije upisa izvršenih na osnovu predmetnog ugovora o razmjeni nekretnina. Istom presudom apelantu je odbijen protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužitelji obavežu da mu isplate iznos od 300.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 5. decembra 2002. godine do isplate na ime protivvrijednosti nekretnina u Visokom i u Kaknju. Odbačena je apelantova protivtužba u dijelu u kojem je tražio poništenje Zaključka Ministarstva o dozvoli izvršenja broj I-08-282/00 i 01-

601/99 od 22. avgusta 2002. godine i Zaključka Ministarstva o dozvoli izvršenja broj I-08-282/00 i 01-601/99 od 31. oktobra 2002. godine i u dijelu kojim se traži utvrđenje pravne valjanosti predmetnog ugovora o razmjeni nekretnina. Apelant je obavezan da tužiteljima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.650,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate. Odbijen je tužbeni zahtjev drugotužene za naknadu troškova parničnog postupka.

8. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-08-000 765 od 8. oktobra 2009. godine odbio kao neosnovanu.

9. U obrazloženju revizione presude se navodi da je prvostepeni sud nakon provedenog postupka utvrdio da su parnične stranke 1. oktobra 1993. godine zaključile ugovor o razmjeni nekretnina kojim je prvotužitelj razmijenio svoje nekretnine u Banjaluci prenosom prava vlasništva na kući izgrađenoj na k.č. broj 613/18 i prava korištenja kućišta i dvorišta na istoj parceli površine 601 m² upisana u zk. ul. broj 5832 k.o. Banjaluka, a oba tužitelja su razmijenili nekretnine u Ramićima (prvotužitelj 1/4 dijela a drugotužitelj 1/2 dijela tih nekretnina) upisanih u zk. ul. broj 216 k.o. Ramići za nekretnine apelanta i drugotužene upisane u p.l. broj 158 k.o. Zimča, Visoko, i to porodičnog stambenog objekta i četiri pomoćna objekta naznačenih u tački I pod rednim brojem 3 predmetnog ugovora. Utvrđeno je da su apelant i drugotužena nakon izvršene razmjene nekretnina prema navedenom ugovoru stupili u posjed razmijenjenih nekretnina koje se nalaze u Banjaluci i u Ramićima na kojima su se u javnim knjigama upisali sa pravom suvlasništva i pravom suposjeda sa po ½ dijela dok tužitelji nisu ušli u posjed nekretnina u k.o. Zimča, Visoko, koje su dobili ugovorom o razmjeni, niti su se u javnim knjigama upisali kao vlasnici ni posjednici.

10. Dalje je navedeno da je drugotužena prije zaključivanja predmetnog ugovora bila upisana u javnim knjigama kao posjednik navedenih nekretnina, da su nekretnine koje su ugovorom o razmjeni date tužiteljima vraćene drugotuženoj u posjed u upravnom postupku pred upravnim organima Opštine Visoko, o čemu je sačinjen zapisnik o primopredaji od 11. decembra 2002. godine, nakon čega je u k.k. izvatku broj 206 k.o. Zimča, Visoko, upisana sa pravom vlasništva i posjeda sa 1/1 na tim nekretninama, a tužitelji su uvedeni u posjed nekretnina (koje su ugovorom o razmjeni dati tuženim) putem Ministarstva 5. decembra 2002. godine. Utvrđeno je da apelant kao ugovorna strana u zaključivanju predmetnog ugovora u javnim knjigama nije bio upisan kao vlasnik i posjednik nekretnina u Visokom koje su predmet tog ugovora na koje se odnosi njegov protivtužbeni zahtjev. Također, nekretnine koje se nalaze u Kaknju upisane su u zk. ul. broj 64. k.o. Papražnica na apelantovo ime sa 1/2 od suvlasničkog dijela 1/6 nekretnina (po osnovu kojih nekretnina protivtužbenim zahtjevom traži isplatu njihove protivvrijednosti) nisu obuhvaćene predmetnim ugovorom o razmjeni nekretnina.

11. Istaknuto je da je prvostepeni sud zaključio da su obje ugovorne strane predmetni ugovor zaključile zbog prinude kojoj su bili izloženi, te da je zbog odsustva stvarne i slobodno izražene volje sporni ugovor ništav, da apelant ni prije zaključivanja ugovora sa tužiteljima nije bio upisan kao vlasnik ni posjednik nekretnina iz predmetnog ugovora u k.o. Zimča, Visoko, a da bilo koje apelantove druge nekretnine nisu bile predmet ugovora o razmjeni i da on nije dokazao da su njegove nekretnine u Kaknju tužitelji oštetili i protivpravno otuđili, da tužitelji ne sprečavaju posjed apelanta na razmijenjenim nekretninama u k.o. Zimča, Visoko, nego da mu to pravo osporava drugotužena koja tvrdi da je isključivi vlasnik ovih nekretnina (da ih je stekla na osnovu ugovora o izdržavanju svoje majke) i da apelantu ostaje da karakter te imovine (je li bračna imovina apelanta i drugotužene ili posebna imovina drugotužene) rješava sa drugotuženom a ne sa tužiteljima; da je o restituciji odlučeno samo u pogledu tužiteljevih nekretnina u Banjaluci i u Ramićima jer je drugotužena uspostavila ranije stanje na nekretninama u k.o. Zimča, Visoko, te da je nedozvoljena apelantova tužba (zbog nenadležnosti suda) za poništenje zaključaka Ministarstva o dozvoli izvršenja i za utvrđenje pravne valjanosti predmetnog ugovora o razmjeni nekretnina (zbog litispendencije) a da protivtužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 300.000,00 KM apelant nije dokazao jer vezano za to nije provodio dokaze.

12. Vrhovni sud je istakao da prihvata pravilnim zaključak nižestepenih sudova da su tužitelji donijeli odluku da zaključe predmetni ugovor sa apelantom i drugotuženom protivno njihovoj volji i da usljed odsustva volje kod obje parnične strane nije bilo dobrovoljnosti, što ugovor čini ništavim. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ugovorne strane ne bi zaključile sporni ugovor da nije bilo ratnih okolnosti i da nisu bili životno ugroženi u sredinama u kojima su do tada živjeli i to tužitelji u Banjaluci, a apelant i drugotužena u Visokom, te da su te okolnosti i pritisci uticali na formiranje njihove volje da zaključe predmetni ugovor. Dakle, ugovorne strane su ugovor o razmjeni nekretnina zaključile zbog prinude kojoj su bili izloženi kao pripadnici manjinskih naroda na područjima gdje su živjeli u vrijeme njegovog zaključivanja.

13. Dalje je navedeno da su postojanje vanrednih opštih okolnosti i pojedinačnih okolnosti koje karakterišu zasnivanje konkretnog obligacionog odnosa potvrdili ugovarači koji su saslušani kao parnične stranke kojima je najbolje poznata situacija i okolnosti koje su prethodile zaključivanju spornog ugovora. Istaknuto je da je apelant u svom iskazu potvrdio postojanje opštih i posebnih okolnosti zbog kojih je odlučio da napusti Visoko i da ode na područje gdje je većinsko stanovništvo nacionalnosti kojoj i on pripada. Drugotužena je potvrdila da su pred zaključenje ugovora bili maltretirani od pripadnika tadašnje Vojske BiH, da su vršili pretrese u kući skoro svakodnevno i da je iz Visokog otišla pod pritiskom. S druge strane, tužitelji su predmetni ugovor zaključili u istim okolnostima pritisaka i nesigurnosti. Prvotužitelj se u vrijeme zaključivanja ugovora nalazio na Hvaru i zbog poznatih ratnih okolnosti se nije mogao vratiti u Banjaluku kao mjesto svog prebivališta, u Visoko je dolazio u toku 1996. godine i nekretnine koje je dobio u razmjenu za svoje nekretnine je „vidio izdaleka“ i tu imovinu su koristila druga lica. Drugotužitelj koji je boravio u Visokom također nije koristio te nekretnine niti su tužitelji preduzimali aktivnosti za preuzimanje u posjed tih nekretnina putem nadležnih organa niti su predmetni ugovor proveli na svoje ime u javnim knjigama.

14. Zbog navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, ni kod tužitelja ni kod apelanta i drugotužene nije bilo slobodno izražene volje prilikom zaključenja spornog ugovora o razmjeni nekretnina.

15. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, s obzirom na uspostavljenu restituciju u odnosu na drugotuženu, pravilno zaključili da nema osnova apelantov zahtjev u odnosu na tužitelje za predaju u posjed nekretnina u k.o. Zimča, Visoko, i da, s obzirom na navedeno, apelant to pravo može ostvariti samo u odnosu na drugotuženu jer tužitelji nisu bili u njihovom posjedu nakon zaključenja spornog ugovora niti su sada i nisu taj ugovor provodili u javnim knjigama upisom bilo kakvih prava na navedenim nekretninama na svoje ime. Zbog toga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, zakonita osporena presuda u dijelu odluke kojim je apelantu odbijen protivtužbeni zahtjev za isplatu protivvrijednosti razmijenjenih nekretnina koje se nalaze u Visokom.

16. Također, prema nalaženju Vrhovnog suda, pravilan je stav nižestepenih sudova o nedozvoljenosti apelantove tužbe za poništenje zaključka Ministarstva o dozvoli izvršenja jer odluka o njihovoj zakonitosti ne spada u nadležnost suda (radi se o upravnim aktima), te da je zbog litispendencije nedozvoljena njegova tužba u dijelu kojim traži utvrđenje pravne valjanosti predmetnog ugovora o razmjeni nekretnina.

17. Istaknuto je da je pravilan i zaključak nižestepenih sudova da nema osnova ni apelantov protivtužbeni zahtjev za plaćanje protivvrijednosti apelantovih nekretnina koje se nalaze u Kaknju, jer te nekretnine nisu obuhvaćene spornim ugovorom o razmjeni nekretnina. Također, prema mišljenju Vrhovnog suda, nisu osnovani ni apelantovi navodi o tome da je prvostepeni sud donio presudu a da nije prihvatio apelantov prijedlog za provođenje dokaza predloženog podneskom od 12. decembra 2007. godine i na glavnoj raspravi, a drugostepeni sud tu povredu nije otklonio, budući da je sud ovlašten da ocijeni koje će dokaze od predloženih izvesti, s tim da sud dozvoljava izvođenje dokaza koji su od odlučnog značaja za odluku u sporu. Konstatovano je da je prvostepeni sud za svoju odluku dao dovoljne i valjane razloge koje je prihvatio i drugostepeni sud, a koje je kao pravilne usvojio i revizioni sud.

18. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su osporene presude nezakonite i da su donesene na osnovu „zloupotrebe položaja političara“.

19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

21. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

Postupak za ostvarivanje prava na alternativni smještaj

22. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

23. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su i navodi o kršenju ovih prava u suštini isti kao i navodi o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnoj tački ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

24. Apelant je naveo da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na život. Imajući u vidu da predmetni postupak nije moguće dovesti u vezu sa povredom ovog ustavnog prava, Ustavni sud nalazi da je apelacija i u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije (prima facie) neosnovana.

Postupak radi utvrđenja valjanosti ugovora o razmjeni nekretnina

25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su u ovom postupku redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

26. Dalje, apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su i navodi o kršenju ovih prava u suštini isti kao i navodi o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnoj tački ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih prava, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

27. Apelant je naveo da mu je u ovom postupku povrijeđeno i pravo na život. Imajući u vidu da predmetni postupak nije moguće dovesti u vezu sa povredom ovog ustavnog prava, Ustavni sud nalazi da je apelacija i u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3808/09 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio