Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3906/09 (S. Č.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3906/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. listopada 2012. godine, u predmetu broj AP 3906/09, rješavajući apelaciju Stanka Čilića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stanka Čilića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 901331 08 Rev od 16. srpnja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Pž-07-000124 od 5. studenoga 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 Ps 901331 03 Ps od 20. travnja 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Stanko Čilić, vlasnik SUR Pansion „Orbis“ iz Međugorja (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nikola Sivrić, odvjetnik iz Čitluka, podnio je 11. prosinca 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 901331 08 Rev od 16. srpnja 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pž-07-

000124 od 5. studenoga 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 Ps 901331 03 Ps od 20. travnja 2007. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj 07 58 Ps 901331 03 Ps od 20. travnja 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Pž-07-000124 od 5. studenoga 2007. godine, obvezao apelanta da na ime duga po ugovoru o kreditu isplati tužitelju Hypo Alpe Adria Bank d.d. Mostar kao pravnom sljedniku Auro banke d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) iznos od 163.733,40 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 28. svibnja 2003. godine kao dana podnošenja tužbe i troškove parničnog postupka u iznosu od 1.700,00 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj 28. svibnja 2003. godine podnio tužbu protiv apelanta radi isplate duga. Na temelju brojnih izvedenih dokaza, posebno ocjenjujući nalaz i mišljenje vještaka financijske struke kao objektivan i sačinjen sukladno pravilima struke, Općinski sud je utvrdio da je tužitelj sa apelantom zaključio ugovore o kratkoročnom kreditu i to 9. rujna 1998. godine Ugovor broj 3120002576 kojim je apelantu odobrio kredit u iznosu od 50.000,00 KM sa rokom vraćanja od šest mjeseci, a 24. studenoga 1998. godine Ugovor o kratkoročnom kreditu broj 3120002805 u iznosu od 200,00,00 KM sa rokom vraćanja od 11 mjeseci. Da je tužitelj iznose odobrenih kredita uplatio na apelantov račun utvrđeno je vještačenjem, uvidom u evidenciju uplata odobrenih sredstava evidentiranih i knjiženih u tužiteljevim karticama. Općinski sud je, dalje, utvrdio da je apelant 28. lipnja 2000. godine podnio zahtjev tužitelju za prolongiranje iznosa odobrenih kredita na rok od 11 mjeseci, priloživši uz zahtjev osobno potpisanu mjenicu (tzv. solo mjenicu). Tužiteljev Kreditni odbor je na sjednici od 28. lipnja 2000. godine Odlukom broj 1/07 udovoljio apelantovom zahtjevu odobrivši mu iznos od 140.000,00 KM, kao i prolongiranje otplate duga, i internim nalogom od 3. srpnja 2000. godine tužitelj je na apelantov račun uplatio odobreni iznos sredstava, čime je istodobno zatvorio apelantov dug po prethodno odobrenim kreditima. Također, Općinski sud je kao nesporno utvrdio da je apelant po izvršenom prolongiranju kredita izvršio dvije uplate, 12. prosinca 2000. godine i 18. prosinca 2000. godine u ukupnom iznosu od 43.557,74 KM, tako da je u tom momentu apelantovo dugovanje prema tužitelju iznosilo 163.733,40 KM. Tužitelj je apelantu slao pismene opomene radi izmirenja duga (26. i 29. ožujka 2003. godine), pa kako apelant ni dalje nije izmirivao svoje obveze prema tužitelju, Općinski sud je zaključio da je tužitelj u cijelosti ispunio svoje ugovorene zakonske obveze prema apelantu temeljem plasiranih kratkoročnih kredita i njihovim prolongiranjem, a da apelant nije izmirio svoje obveze, pa je na temelju odredaba čl. 557, 562, a u vezi sa člankom 73. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odlučio kao u izreci presude. Odluku o kamatama ovaj sud je donio primjenom odredbe članka 277. stavak 1. ZOO-a, a u vezi sa čl. 279. stavak 2. i 371. ZOO-a, dok je odluku o troškovima postupka donio na temelju čl. 386. stavak 1, 387. i 396. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je, ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu odredbe članka 221. ZPP, odlučio kao u izreci presude. Kantonalni sud je odbio kao neutemeljene apelantove žalbene navode da nikad nije bio u pravnom odnosu sa tužiteljem od 1998. godine, samim tim nisu mogle nastati nikakve obveze prema tužitelju po osnovi kredita u iznosu od 140.000,00 KM, jer tužitelj taj kredit nije mogao odobriti budući da nije postojao njegov zahtjev za kredit. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao na to da je temeljni dokument u vezi sa ovim apelantovim navodima i u ovoj pravnoj stvari apelantov zahtjev od 27. lipnja 2000. godine koji je podnio tužitelju sa molbom za prolongiranje odobrenih kredita u iznosu od 136.946,00 KM na rok od 11 mjeseci, pa je na temelju iskaza apelantovog zakonskog zastupnika kao nespornim utvrdio da se na ovom dokumentu nalazi apelantov vlastoručni potpis kao i pečat pravne osobe čiji je apelant vlasnik, tako da nema dileme da je apelant podnio navedeni zahtjev tužitelju, kao i da nema dileme u pogledu njegove autentičnosti, jer iz navedenog dokumenta, prema ocjeni suda, jasno proizlaze dvije bitne stvari; da apelant priznaje dug u iznosu od 136.946,00 KM i da moli prolongiranje njegove naplate. Dakle, u konkretnoj pravnoj stvari se radi o apelantovoj ponudi za izmjenu postojećeg kredita, pa je stoga Općinski sud ukazao na to da je člankom 28. ZOO-a propisano da se volja za zaključenje ugovora može izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinom postojanju (stavak 1), te da izjava mora biti učinjena slobodno i ozbiljno (stavak 2). Člankom 31. navedenog zakona također je propisano da je ugovor zaključen onog časa kada ponudilac primi izjavu ponuđenog da prihvata ponudu (stavak 1), te da se smatra da je ugovor zaključen u mjestu u kojem je ponudilac imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u trenutku kada je učinio ponudu (stavak 2). Člankom 32. propisano je da je ponuda prijedlog za zaključenje ugovora učinjen određenoj osobi, koja sadrži sve bitne sastojke ugovora, tako da se njegovim prihvaćanjem mogao zaključiti ugovor, a člankom 38. istog zakona da ponuda ugovora za čije zaključenje zakon zahtijeva posebnu formu obvezuje ponudioca samo ako je učinjena u toj formi (stavak 1), te da isto važi i za prihvaćanje ponude (stavak 2). Prema tome, Kantonalni sud je, imajući u vidu navedene odredbe zakona, zaključio da u konkretnom slučaju postoji ponuda-zahtjev apelanta za prolongiranje kratkoročnog kredita, koja ispunjava zakonsku formu jer je učinjena u pismenom obliku. Dalje, uvidom u dokaze izvedene u prvostupanjskom postupku ovaj sud je utvrdio da je tužiteljev Kreditni obor donio Odluku broj 1/07 od 28. lipnja 2000. godine kojom je udovoljio apelantovom prijedlogu za prolongiranje kredita, pa je, također, ukazao na odredbu članka 67. ZOO-a kojom je propisano da zaključenje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim ako je zakonom drugačije određeno (stavak 1) i da su punovažne usmene pogodbe kojim se smanjuju ili olakšavaju obveze jedne ili druge strane, ako je posebna forma propisana samo u interesu ugovornih strana (stavak 4), dok je člankom 73. propisano da se ugovor za čije se zaključenje zahtjeva pismena forma smatra punovažnim iako nije zaključen u toj formi, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog kojeg je forma propisana očito ne proizlazi što drugo. Vezano za navedenu odredbu ZOO-a, Kantonalni sud je ukazao i na sudsku praksu iz koje proizlazi da ako je ugovor za koji je zakonom ili voljom ugovarača bila predviđena pismena forma u cijelosti ili pretežnom dijelu izvršen, takav ugovor se smatra konvalidiranim i on proizvodi pravno djelovanje i kad forma nije bila zadovoljavajuća, tako da je, odlučujući povodom apelantove žalbe primjenom navedenih odredaba ZOO-a, zajedno sa citiranom sudskom praksom primijenjenom na konkretan sporni odnos, utvrdio da iz odlučivanja prvostupanjskog suda jasno proizlazi da je taj sud pravilno postupio kada je obvezao apelanta da izmiri svoju obvezi prema tužitelju po osnovi duga. Na temelju cjelokupnog stanja spisa ovaj sud je također zaključio da se apelant nije ponašao kao dobar domaćin i dobar privrednik (članak 18. ZOO-a) a da je postupio suprotno odredbama čl. 12. i 17. ZOO-a kojim je propisano da su u zasnivanju obligacijskog odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, te da su sudionici u obligacijskom odnosu dužni izvršiti svoju obvezu i da su odgovorni za njezino ispunjenje. Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnoj pravnoj stvari radilo o tipičnom stjecanju bez pravne osnove, jer je tužitelj iznos po odobrenom kreditu unio u apelantovu imovinu radi pokrića njegovog ranijeg duga, stoga je, postupajući prema odredbi članka 226. ZPP, odlučio kao u izreci presude.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 901331 08 Rev od 16. srpnja 2009. godine apelantovu reviziju odbio kao neutemeljenu, zaključivši da je drugostupanjski sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe ZOO-a, i da je čak citirao stajališta sudske prakse. Također, smatra da se drugostupanjski sud pravilno pozvao na odredbu čl. 67. i 73. ZOO-a i sudsku praksu u vezi sa apelantovim žalbenim navodima koje je istakao i u izjavljenoj reviziji, tj. da kada nedostaje zakonska forma ili ako je voljom ugovarača predviđena pismena forma koja je izostala, da se isti ugovor konvaldira i proizvodi pravno djelovanje ukoliko je u cijelosti ili u pretežnom dijelu izvršen, što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari, jer, prema ocjeni ovog suda, apelantov zahtjev za prolongiranje kredita ispunjava zakonsku formu budući da je sačinjen u pismenom obliku, prihvatio ga je tužitelj i u cijelosti je izvršen i prije važenja apelantovog zahtjeva, dakle izražena je volja stranaka za zaključenje ugovora, stoga i nije bilo potrebno da ugovor bude izričito i zaključen u pismenom obliku, kako je to pravilno zaključio i drugostupanjski sud. Prema tome, Vrhovni sud smatra da iz navedenog jasno proizlazi da je apelant 27. lipnja 2000. godine podnio zahtjev tužitelju za prolongiranje kredita, kojim je tražio iznos od 136.946.00 KM na rok od 11 mjeseci radi zatvaranja obveza po prethodnim kreditima, na što je tužitelj pozitivno ogovorio i odobrio mu iznos od 140.000,00 KM (razlika između traženih i odobrenih sredstava se odnosi na obradu kreditnog zahtjeva), dakle suglasnošću volja stranaka je zaključen novi ugovor sa poznatim iznosom, namjerom, rokom vraćanja i kamatom koja je ostala neizmijenjena u odnosu na kredit koji se prolongira, stoga je primjenom članka 248. ZPP odlučio kao u izreci presude.

6. Apelant smatra da su mu pobijanim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili odredbe ZOO-a. U apelaciji apelant ponavlja navode koje je iznosio u žalbenom postupku i u postupku povodom revizije izjavljene protiv drugostupanjske presude. Ističe da nije nikad bio u pravnom odnosu sa tužiteljem od 1998. godine, pa da samim tim nisu mogle ni nastati nikakve njegove obveze prema tužitelju po kreditu u iznosu od 140.000,00 KM, jer smatra da mu tužitelj navedeni kredit nije mogao odobriti budući da nije postojao zahtjev za kredit. Osim toga, ističe da mu tužitelj nije nikad uplatio iznos od 140.000,00 KM, pa nije ni mogao raspolagati istim novcem. Imajući u vidu navedeno, apelant tvrdi da povodom predmetnog kredita nisu ni nastale nikakve obveze prema tužitelju.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni će sud odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku ustvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, u vezi sa pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i proizvoljnom primjenom materijalnog prava, ZOO-a, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima pobijanih presuda dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, primjenjujući relevantne odredbe ZOO-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kao i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3906/09 (S. Č.) | Sudska praksa | Aktio