Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3918/09 (M. D.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nenadležnost za odlučivanje
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3918/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, dopredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, suci Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. listopada 2012. godine, u predmetu broj AP 3918/09, rješavajući apelaciju Marka Dragičevića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 2. i 4. točka 1. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Dragičevića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 000374 09 Gž od 11. studenog 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 P 000374 08 P od 26. lipnja 2009. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Dragičevića podnesena zbog navodne povrede članka 16. stavak 1. Ustava Republike Srpske, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Dragičević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjih Žabara, kojeg zastupa Rade K. Ćulibrk, podnio je 11. prosinca 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 000374 09 Gž od 11. studenog 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 86 0 P 000374 08 P od 26. lipnja 2009. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 86 0 P 000374 08 P od 26. lipnja 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ga je tuženi „Agreks“ d.o.o. Donji Žabar (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao u posljednjem faktičkom posjedu parcele (u izreci presude precizirane oznake i površina parcele; u daljnjem tekstu: sporna parcela) na taj način što je 14. svibnja 2008. godine poljoprivrednim mašinama neovlašteno preorao spornu parcelu na kojoj je apelant već bio posijao kukuruz. Istim rješenjem odbijen je i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da se naloži tuženom da prestane sa smetanjem i vrati apelantu spornu parcelu u posjed u roku od 48 sati. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je, između ostalog, izvršio uvid u ugovor o koncesiji od 27. veljače 2007. godine, posjedovne listove, zapisnik poljoprivrednog inspektora, te da su pročitani iskazi većeg broja svjedoka i iskaz apelanta i zastupnika tuženog. Osnovni sud je, dalje, naveo da je odredbama članka 75. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima propisano da svaki posjednik stvari i prava ima pravo na zaštitu od uznemiravanja i oduzimanja posjeda, da je odredbama članka 77. istog zakona propisano da se sudska zaštita od uznemiravanja odnosno oduzimanja posjeda može tražiti u roku od 30 dana od dana saznanja kada je smetanje učinjeno, te da je odredbama članka 78. stavak 1. istog zakona propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju pri čemu nije od utjecaja pravo na posjed i pravna osnova posjeda i savjesnost posjednika. Dakle, suština sporova u parnicama radi smetanja posjeda je utvrđenje je li se tužitelj nalazio u faktičkom posjedu određene stvari, odnosno prava, tj. je li bio posljednji mirni posjednik, te je li ga tuženi u tome smetao. U konkretnom slučaju, iz provedenih dokaza slijedi da je tuženi nakon zaključivanja ugovora o koncesiji (27. veljače 2007. godine) tražio od apelanta da izađe iz posjeda sporne parcele, te da je tuženi u listopadu 2007. godine zasijao pšenicu. Dakle, apelantov tužbeni zahtjev nije utemeljen jer je tražio da se utvrdi da ga je tuženi 14. svibnja 2008. godine smetao u posjedu sporne parcele, a apelant nije bio posljednji mirni posjednik. Apelant je u posjed sporne parcele ušao silom 1991. godine, a tuženi je nakon dobivanja sporne parcele, putem koncesije, ušao u posjed tako da je on bio u posjedu sporne parcele prije 14. svibnja 2008. godine. Osim toga, Osnovni sud je naveo da apelant ničim nije dokazao da je tuženi 14. svibnja 2008. godine poljoprivrednim mašinama preorao kukuruz. Istina, iz provedenih dokaza slijedi da je kukuruz preoran, međutim, nije dokazano da je to učinio tuženi, što i nije predmet ovog tužbenog zahtjeva, već sve to ukazuje da apelant nije bio mirni posjednik sporne parcele.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Rješenje broj 86 0 P 000374 09 Gž od 11. studenog 2009. godine kojim je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud donio pravilnu odluku jer apelant žalbom ne ukazuje na nešto bitno, što bi bilo suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, nego uglavnom ponavlja navode koje je istakao tijekom prvostupanjskog postupka. Naime, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da preoravanje kukuruza nije predmet spora, već to ukazuje da apelant nije bio mirni posjednik sporne parcele koja je predmet spora. Tuženi je nakon zaključivanja ugovora o koncesiji o tome pismeno obavijestio apelanta i zahtijevao od apelanta da izađe iz posjeda sporne parcele, nakon čega je tuženi ušao u posjed sporne parcele i posijao pšenicu koja je bila preorana noću između 8. i 9. listopada 2007. godine. Okružni sud je konstatirao da je prvostupanjski sud nakon ocjene svakog dokaza za sebe, sa iscrpno izloženim sadržajem dokaza i dovodeći izvedene dokaze u međusobnu vezu, izveo pravilan zaključak o odlučnoj činjenici da je apelant izgubio posjed sporne parcele u listopadu 2007. godine kada je tuženi zasijao pšenicu, tako da je tuženi mirni i faktički posjednik prije 14. svibnja 2008. godine, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev ocijenio neutemeljenim.
4. Apelant smatra da su mu pobijanim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na jednaku zaštitu prava u postupku pred sudom i drugim državnim organom i organizacijom zajamčeno člankom 16. stavak 1. Ustava Republike Srpske. Apelant navodi da je sud zaprimio tužbu 11. lipnja 2008. godine, a da je pripremno ročište zakazano nakon osam mjeseci, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Apelant ističe da nisu pravilne odluke redovitih sudova da on nije dokazao da je tuženi izvršio smetanje posjeda. Naime, tuženi u odgovoru na tužbu nije pobijao apelantov posjed na spornoj parceli, odnosno priznaje da je preorao kukuruz koji je posijao apelant, ali ističe da je na to imao pravo u smislu odluke Vlade Republike Srpske, odnosno ugovora o koncesiji. S tim u svezi, prvostupanjski i drugostupanjski sud su se bavili utvrđivanjem činjenica o pravu na posjed i o pravnoj osnovi, a ne o činjenici posljednjeg posjeda, što je suprotno odredbama članka 425. Zakona o parničnom postupku. Sukladno navedenom, pobijana rješenja su proizvoljna.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. st. 1. i 2. i stavak 4. točka 1. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
6. Članak 16. st. 1. i 2. i stavak 4. točka 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(1) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;
Dopustivost prima facie
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
9. U odnosu na apelantove tvrdnje da su sudovi postupali protivno odredbama članka
425. ZPP, Ustavni sud nalazi da apelant navodi da se sud o tužbi za smetanje posjeda ograničava na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg posjeda, međutim, u konkretnom slučaju iz obrazloženja odluka redovitih sudova slijedi da je apelant izgubio posjed sporne parcele u listopadu 2007. godine kada je tuženi zasijao pšenicu, tako da je tuženi posljednji mirni i faktički posjednik prije 14. svibnja 2008. godine, što potvrđuje da je raspravljana i dokazivana činjenica posljednjeg posjeda, zbog čega Ustavni sud smatra da apelant sve potpuno neutemeljeno navodi. U odnosu na apelantove navode da je sud zakazao pripremno ročište nakon osam mjeseci zbog čega mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud nalazi da apelant navodi da je tužba podnesena 11. lipnja 2008. godine, a da je postupak okončan u cjelini rješenjem Okružnog suda od 11. studenog 2009. godine. Dakle, redoviti sudovi su donijeli dvije odluke, tj. okončali postupak u roku od jedne godine i pet mjeseci, a taj period se, prema mišljenju Ustavnog suda, u smislu standarda iz članka 6. Europske konvencije, sam po sebi ne može smatrati neopravdano dugim, zbog čega Ustavni sud nalazi da apelant i ove navode neutemeljeno ističe.
10. Imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ničega što ukazuje na „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
Nenadležnost za odlučivanje
11. Apelant je u apelaciji naveo da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo iz članka 16. stavak 1. Ustava Republike Srpske. S obzirom na to da je apelant u ovom dijelu apelacije naveo povredu odredaba članka 16. stavak 1. Ustava Republike Srpske, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje, jer apelacija u ovom dijelu, u smislu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja „koja su sadržana u ovom Ustavu“.
12. Imajući u vidu odredbu članka 16. st. 2. i 4. točka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, odnosno ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić