Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3930/09 (A.M.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se smatra imovinom
  • Porez
  • Upravni spor
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3930/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko. M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine u predmetu broj AP 3930/09, rješavajući apelaciju A. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.M., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 06 0 U 001142 09 U od 24. septembra 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija broj 07-15-792/08 od 7. novembra 2008. godine, Rješenja Kantonalnog poreznog ureda Novi Travnik – Komisije za rješavanje žalbi broj 10-6-

05-3585-6/07 od 4. oktobra 2007. godine i Rješenja Kantonalnog poreznog ureda Novi Travnik – Porezne ispostave Novi Travnik broj 10-6-6-02-15-5-448/2006 od 4. decembra 2006. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A.M., podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 06 0 U 001142 09 U od 24. septembra 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija broj 07-15-792/08 od 7. novembra 2008. godine, Rješenja Kantonalnog poreznog ureda Novi Travnik – Komisije za rješavanje žalbi broj 10-6-

05-3585-6/07 od 4. oktobra 2007. godine i Rješenja Kantonalnog poreznog ureda Novi Travnik – Porezne ispostave Novi Travnik broj 10-6-6-02-15-5-448/2006 od 4. decembra 2006. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. A.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika podnio je 12. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 001142 09 U od 24. septembra 2009. godine, Rješenja Federalnog ministarstva finansija (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 07-15-792/08 od 7. novembra 2008. godine, Rješenja Kantonalnog poreznog ureda Novi Travnik – Komisije za rješavanje žalbi broj 10-6-05-3585-6/07 od 4. oktobra 2007. godine i Rješenja Kantonalnog poreznog ureda Novi Travnik – Porezne ispostave Novi Travnik broj 10-6-6-

02-15-5-448/2006 od 4. decembra 2006. godine.

2. Rješenjem Ministarstva šumarstva, poljoprivrede i vodoprivrede Travnik broj 03-26-422/06 od 8. augusta 2006. godine uvažen je apelantov zahtjev kojim je tražio zamjenu parcela, u naravi šuma i šumsko zemljište u privatnom vlasništvu označene kao k.č. 357 i 358 K.O. Šekovići za državnu parcelu identifikovanu kao K.P. 1295 K.O. Šekovići. Prethodno je pribavljena saglasnost Federalnog ministarstva šumarstva, poljoprivrede i vodoprivrede od 6. marta 2006. godine. U izreci i obrazloženju rješenja je navedeno da će apelant snositi troškove rada stručne komisije, izrade ugovora o prenosu prava vlasništva, premjera, poreza i postavljanja novih graničnih znakova. Rješenje je postalo pravosnažno i izvršno 10. augusta 2006. godine.

3. Apelant je 20. oktobra 2006. godine s Ministarstvom šumarstva, poljoprivrede i vodoprivrede Srednjobosanskog kantona zaključio Ugovor o zamjeni šume i šumskog zemljišta, prema rješenju od 8. augusta 2006. godine.

4. Rješenjem Kantonalnog poreznog ureda Novi Travnik – Porezna ispostava Novi Travnik, broj 10-6-6-02-15-5-448/2006 od 4. decembra 2006. godine, apelantu je u svojstvu poreznog obveznika povodom zaključenog Ugovora o zamjeni razrezan porez na promet nekretnina u iznosu od 4.001,10 KM.

5. Protiv prvostepenog rješenja Kantonalnog poreznog ureda Novi Travnik, apelant je izjavio žalbu Komisiji za rješavanje žalbi Kantonalnog poreznog ureda Novi Travnik, ističući da je prilikom donošenja pobijanog rješenja pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

6. Kantonalni porezni ured Novi Travnik – Komisija za rješavanje žalbi je Rješenjem broj 10-6-

05-15-3585-6/07 od 4. oktobra 2007. godine apelantovu žalbu odbila kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je 4. decembra 2006. godine Poreznoj ispostavi Novi Travnik prijavljen ugovor o zamjeni, da je Komisija za procjenu prometne vrijednosti utvrdila vrijednost nekretnina koje se zamjenjuju te je doneseno rješenje o razrezu poreza na promet nekretnina. U konkretnoj situaciji, kako je navedeno u obrazloženju, porezna obaveza je nastala na osnovu porezne prijave koju je podnio apelant. Navod žalbe u pogledu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja odnosi se na apelantove navode kojima tvrdi da je u januaru 1992. godine zaključio ugovor o zamjeni zemljišta i da prema tada važećem Zakonu o porezu na promet nije imao obavezu plaćanja poreza, smatrajući da, budući da taj ugovor nije realizovan, nema obavezu plaćanja novčanog iznosa na ime poreza na promet ni za ugovor iz 2006. godine. S tim u vezi, Komisija za rješavanje žalbi je uvidom u ugovor iz 1992. godine i ugovor iz 2006. godine utvrdila da nisu isti, odnosno da se radi o različitom zemljištu kao predmetu zamjene, zbog čega je ocijenjeno da je ovaj žalbeni prigovor neosnovan. Također su, po ocjeni Komisije za žalbe, neosnovane žalbene tvrdnje koje se tiču pogrešne primjene materijalnog prava, budući da ugovor iz 1992. godine apelant nije raskinuo već je zbog nerealizacije tog ugovora zatražio zamjenu šume i šumskog zemljišta za parcelu koja je identifikovana kao državna parcela, kojem zahtjevu je i udovoljeno.

7. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 07-15-792/08 od 7. novembra 2008. godine kojim je žalba odbijena i rješenje Komisije za rješavanje žalbi od 2. juna 2006. godine potvrđeno. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u odredbi člana 5. Zakona o porezu na promet nekretnina («Službene novine SBK» br. 4/99, 1/00, 16/04 i 10/06) propisano da prilikom zamjene nekretnina porezni obveznik je onaj sudionik u zamjeni koji u zamjenu daje nekretninu veće vrijednosti, a u članu 3. istog Zakona je propisano da promet nekretnina u smislu ovog zakona je prodaja, zamjena i drugi načini sticanja nekretnina uz naknadu između pravnih i fizičkih lica. Prilikom zamjene nekretnina, porezna osnovica je razlika između prometnih vrijednosti nekretnina koje se zamjenjuju, a prometnu vrijednost procjenjuje Komisija koju imenuje općinsko vijeće. Ministarstvo je uvidom u spise predmeta utvrdilo da je u prvostepenom postupku pravilno postupljeno kada je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja o razrezu poreza odbijena, jer su na osnovu naprijed navedenih propisa raspravljene bitne činjenice, prema kojima je i izvršen razrez poreza, pri čemu je ocijenjeno da se radi o zaključenom dvostranom pravnom poslu gdje obje strane saglasnom izjavom volja dogovaraju određene radnje i shodno tome snose odgovarajuće posljedice.

8. Apelant je pred Kantonalnim sudom pokrenuo upravni spor radi poništenja upravnog akta od 7. novembra 2009. godine. Kantonalni sud je donio Presudu broj 06 0 U 001142 09 U od 24. septembra 2009. godine kojom je apelantova tužba odbijena. Nakon što je ispitao zakonitost osporenog upravnog akta Kantonalni sud je zaključio da je postupak koji je prethodio donošenju rješenja pravilno proveden, da je osporeno rješenje pravilno i utemeljeno na činjeničnom stanju koje je pravilno i potpuno utvrđeno, te da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Pravilno je, po ocjeni Kantonalnog suda, postupio tuženi organ kada je na promet nekretnina porez obračunao u vrijeme nastanka obaveze, dakle 2006. godine, a ne na Ugovor iz 1992. godine, jer su u konkretnoj situaciji primijenjeni propisi koji su važili u vrijeme nastanka obaveze. Osporenim rješenjem nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu niti je razlozima iz tužbe dovedena u pitanje zakonitost osporenog rješenja, zbog čega je apelantova tužba odbijena.

9. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je u konkretnoj pravnoj stvari pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i stoga pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te je za njega neosnovano stvorena obaveza plaćanja poreza na promet nepokretnosti. S tim u vezi apelant je istakao da je 1992. godine zaključio ugovor o zamjeni šumskog zemljišta koji nikad nije potpuno realizovan, a zatim je pokrenuo novu proceduru za dodjelu druge parcele i u tom postupku mu je nametnuta obaveza plaćanja poreza. Predložio je da se njegova apelacija usvoji.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi: 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Dopustivost prima facie

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora između ostalog utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se osporene odluke temelje na relevantnim odredbama Zakona o porezu na promet nekretnina, s obzirom da je utvrđeno da je u vrijeme stvaranja obaveze obračunatog iznosa poreza na promet nepokretnosti od apelanta postojao pravni osnov za takav obračun, odnosno da je apelant imao status poreskog obveznika.

13. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li iznos poreza na promet nepokretnosti koji je apelant obavezan platiti predstavlja apelantovu imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Imajući u vidu da je za apelanta stvorena obaveza plaćanja određenog novčanog iznosa koji se odnosi na razrez poreza na promet nekretnina, i da je apelant protiv rješenja kojim je ta obaveza ustanovljena izjavio žalbu a zatim pokrenuo upravni spor, te da je presudom Kantonalnog suda odbijen njegov zahtjev kojim je tražio da se poništi odluka kojom je stvorena obaveza plaćanja poreza, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom imovinskom pravu, a što potpada pod opseg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o povredi prava na imovinu svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, smatrajući da zbog nerealizacije ugovora o zamjeni nekretnina iz 1992. godine nije trebao platiti porez ni nakon zaključenja novog ugovora o zamjeni u 2006. godini.

16. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su organi uprave i Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Apelacija je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine

17. U vezi s apelantovim navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom Evropskog suda i praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava, određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu s iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati porez, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravično suđenje u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbe član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3930/09 (A.M.) | Sudska praksa | Aktio