Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3967/09 (R. B.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3967/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 3967/09, rješavajući apelaciju Radojke Bogdanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radojke Bogdanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-08-000 328 od 24. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-06-000 017 od 2. jula 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj P-197/04 od 26. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radojka Bogdanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Šipova, koju zastupa Petar Cvetojević, advokat iz Banje Luke, podnijela je 14. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 328 od 24. septembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-000 017 od 2. jula 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-197/04 od 26. septembra 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-197/04 od 26. septembra 2005. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Šipovu, ulica Vojvode Radomira Putnika broj 6 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te da presuda zamijeni ugovor o korištenju stana i da posluži apelantici kao osnov za otkup predmetnog stana. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nesporno da apelantica živi u predmetnom stanu na kojem je nosilac stanarskog prava bio njen otac Vladimir Prole koji je umro 26. septembra 1992. godine. Osnovni sud je, dalje, naveo da iz Presude Okružnog suda broj Gž-977/01 od 18. decembra 2001. godine proizlazi da je tom presudom obavezan Milan Vasilić da apelantici i njenim kćerkama (Borki Bogdanović-Malinović i Jovani Bogdanović) preda u posjed, slobodan od lica i stvari, stan koji se nalazi u Šipovu, ulica Gavrila Principa broj 3. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da iz navedene presude proizlazi da je apelantica, shodno odredbama člana 19. Zakona o stambenim odnosima, nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Šipovu, ulica Gavrila Principa broj 3, dok su njene kćerke zakoniti korisnici tog stana kao članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava. Također, Osnovni sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka Stanka Prole i Dragice Dakić proizlazi da apelantica nije živjela u zajedničkom domaćinstvu sa svojim roditeljima u predmetnom stanu, već da je živjela u stanu koji se nalazi u ulici Gavrila Principa broj 3 sa svojom porodicom (suprugom i dvoje djece). Osnovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svojih roditelja za vrijeme njihovog života i u vrijeme njihove smrti. Naime, Osnovni sud je ukazao da je apelantica u to vrijeme živjela u vlastitom domaćinstvu sa suprugom i djecom u stanu koji se nalazi u Šipovu, ulica Gavrila Principa broj 3, na kojem je nosilac stanarskog prava bio njen suprug, a nakon njegove smrti apelantica kao njegov bračni drug, shodno odredbama člana 19. Zakona o stambenim odnosima. Pri tome, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 11. Zakona o stambenim odnosima kojima je propisano da "stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan, a da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan". Također, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 12. stav 1. Zakona o stambenim odnosima kojima je propisano da "građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu". Primjenjujući navedene zakonske odredbe na konkretan slučaj, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev, budući da apelantica koristi predmetni stan bez valjanog pravnog osnova, te da je uz to nosilac stanarskog prava na drugom stanu.

3. Odlučujući o apelanticinoj žalbi protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-06-000 017 od 2. jula 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je Rješenjem SO Šipovo, Komisije za boračke i invalidske poslove broj 01/27-568-76/86 od 21 jula 1986. godine, apelanticinom ocu dodijeljen na korištenje predmetni stan. Također, Okružni sud je naveo da je apelanticin otac sa SIZ-om za stanovanje zaključio Ugovor o korištenju predmetnog stana od 28. februara 1989. godine. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da su u predmetnom stanu stanovali samo apelanticini roditelji, te da je apelanticina majka umrla 8. juna 1992. godine, a apelanticin otac 26. septembra 1992. godine. Dalje, Okružni sud je naveo da je apelantica u toku postupka dokazala činjenicu da je obilazila svoje roditelje i brinula se o njima zbog njihovog zdravstvenog stanja od momenta kada su uselili u predmetni stan pa do njihove smrti. Međutim, Okružni sud je ukazao da za sve to vrijeme dok je brinula o svojim roditeljima apelantica nije stanovala sa njima u porodičnoj zajednici. Naime, Okružni sud je ukazao da je u to vrijeme apelantica stanovala sa svojim suprugom i njihovo dvoje djece u stanu koji se nalazi u ulici Gavrila Principa broj 3, na kojem je nosilac stanarskog prava bio apelanticin suprug, a samim tim i apelantica (kao njegov bračni drug) u smislu člana 19. Zakona o stambenim odnosima. Pri tome, Okružni sud je ukazao da je u toku postupka utvrđeno da je stan koji se nalazi u ulici Gavrila Principa broj 3 otkupljen, ali da taj stan nije otkupila apelantica već njene kćerke. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da je apelantica bila nosilac stanarskog prava na tom stanu sve do trenutka kada su njene kćerke kao članovi porodičnog domaćinstva apelanticinog supruga i apelantice otkupile taj stan. Shodno tome, Okružni sud je naveo da apelantica nije mogla istovremeno biti nosilac stanarskog prava na drugom stanju tj. biti nosilac stanarskog prava i na predmetnom stanu. S obzirom na to, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelanticini navodi da je protekom roka od osam godina od dana nezakonitog useljenja stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu u smislu odredaba člana 30. Zakona o stambenim odnosima.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelanticinoj reviziji protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 118-0-Rev-08-000 328 od 24. septembra 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelanticin otac bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je u predmetnom stanu stanovao sa svojom suprugom, koja je umrla 8. juna 1992. godine, te da je stanarsko pravo na predmetnom stanu prestalo njegovom smrću 26. septembra 1992. godine. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelantica u tom periodu stanovala sa svojom porodicom (suprugom i dvoje djece) u stanu koji se nalazi u ulici Gavrila Principa broj 3, na kojem je bila sunosilac stanarskog prava sa svojim suprugom Markom Bogdanovićem koji je umro 1995. godine, a nakon toga nosilac stanarskog prava na tom stanu. Također, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da su nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova (iz 2000. godine) apelanticine kćerke kao članovi njenog porodičnog domaćinstva otkupile stan koji se nalazi u ulici Gavrila Principa broj 3, u skladu sa odredbama čl. 9. i 10. navedenog zakona. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da je apelantica bila nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u ulici Gavrila Principa broj 3, te da stoga nije mogla steći stanarsko pravo na predmetnom stanu, budući da je zabranjeno odredbama člana 12. Zakona o stambenim odnosima. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 12. Zakona o stambenim odnosima propisano da "građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu" (stav 1), "da član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, kao i lice koje je prestalo da bude član tog domaćinstva, a ostalo je u istom stanu, ne može biti istovremeno i samostalni nosilac stanarskog prava na drugom stanu" (stav 2), te da je "zabranjeno istovremeno biti nosilac stanarskog prava više od jednog stana" (stav 3). Budući da je utvrđeno da je apelantica bila sunosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u ulici Gavrila Principa broj 3 do smrti svog supruga tokom 1995. godine, u smislu člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima, a nakon toga nosilac stanarskog prava na tom stanu, u smislu člana 19. stav 3. istog zakona, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, primjenom odredaba člana 12. Zakona o stambenim odnosima, pravilno zaključili da je neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelanticin revizioni prigovor da su nižestepeni sudovi trebali utvrditi da je stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu primjenom odredaba člana 30. Zakona o stambenim odnosima, budući da je, kako je već navedeno, odredbom člana 12. stav 3. Zakona o stambenim odnosima izričito zabranjeno da lice koje ima stanarsko pravo na jednom stanu stekne stanarsko pravo na drugom stanu. Također, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelanticin revizioni prigovor "da je napuštanjem zajedničkog stanovanja sa kćerkama u stanu koji se nalazi u ulici Gavrila Principa broj 3, još od 1992. godine, izgubila pravo na taj stan i otkup tog stana". Naime, Vrhovni sud je ukazao da je nesporno da su apelanticine kćerke kao članovi njenog porodičnog domaćinstva otkupile stan koji se nalazi u ulici Gavrila Principa broj 3, a da su to, prema odredbama člana 10. stav 3. Zakona o privatizaciji državnih stanova, mogle učiniti samo uz saglasnost apelantice kao nosioca stanarskog prava na tom stanu, koja je prema stavu 1. navedenog člana imala pravo na otkup tog stana.

5. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je sticajem okolnosti, sve do smrti svoga oca, koristila dva stana u Šipovu, tj. predmetni stan i stan koji se nalazi u ulici Gavrila Principa broj 3. U vezi s tim, apelantica navodi da nije, u smislu člana 17. Zakona o stambenim odnosima, obavijestila stambeni organ do 1992. godine da koristi dva stana niti se izjasnila koji će stan dalje da koristi, a da stambeni organ, s druge strane, nije, u smislu člana 18. Zakona o stambenim odnosima, preduzimao mjere za njeno iseljenje iz navedenih stanova ni po službenoj dužnosti ni na inicijativu trećeg lica. Apelantica navodi da je 1992. godine uselila u predmetni stan i od tada do danas faktički koristi samo jedan stan, te smatra da se upravo na taj način izjasnila koji će od dva stana dalje da koristi. Apelantica smatra da je trajnim i nesmetanim korištenjem predmetnog stana duže od osam godina (od 1992. godine do danas) stekla po sili zakona stanarsko pravo na predmetnom stanu na osnovu prekluzije iz člana 30. Zakona o stambenim odnosima. Što se tiče stana koji se nalazi u ulici Gavrila Principa broj 3, apelantica navodi da se nakon smrti svog supruga nije mogla smatrati jedinim nosiocem stanarskog prava na tom stanu, budući da od 1992. godine nije živjela u zajedničkom domaćinstvu sa svojim suprugom u tom stanu. Naime, apelantica navodi da su nakon smrti njenog supruga njene kćerke kao članovi njegovog porodičnog domaćinstva nastavile da koriste taj stan, a kasnije su taj stan i otkupile.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na dom i imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu dovela do proizvoljnog miješanja u apelanticino pravo na dom i imovinu. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje prava na dom i imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije "žrtva" kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3967/09 (R. B.) | Sudska praksa | Aktio