Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4118/09 (S. H., M. H., H. D., F. S. i L. B.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4118/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 4118/09, rješavajući apelaciju Safije Hajdarević i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Safije Hajdarević, Mahmuta Hoze, Huse Dragunića, Fatime Sirčo i Ljiljane Begić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001439 od 12. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-002 232 od 11. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj P-878/05 od 1. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Safija Hajdarević, Mahmut Hozo, Huso Dragunić, Fatima Sirčo i Ljiljana Begić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Faruk Ćosović, advokat iz Visokog, podnijeli su 25. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-

001439 od 12. novembra 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-002 232 od 11. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-878/05 od 1. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-878/05 od 1. oktobra 2007. godine obavezana je Osnovna škola „Alija Nametak“ Buci, općina Visoko (u daljnjem tekstu: prvotužena), da apelantima isplati ukupan iznos od 62.674,02 KM i to: apelantici Safiji Hajdarević na ime razlike plaća za period od 1. novembra 2002. godine do 31. maja 2005. godine iznos od 11.687,06 KM, toplog obroka iznos od 760,58 KM, troškova prijevoza iznos od 962,60 KM i regresa za 2003. i 2004. godinu iznos od 621,07 KM; apelantu Mahmutu Hozi na ime razlike plaća za period od 1. novembra 2002. godine do 31. maja 2005. godine iznos od 11.569,11 KM, toplog obroka iznos od 760,58 KM, troškova prijevoza iznos od 1.320,30 KM i regresa za 2003. i 2004. godinu iznos od 621,07 KM; apelantu Husi Draguniću na ime razlike plaća za period od 1. novembra 2002. godine do 31. maja 2005. godine iznos od 11.506,36 KM, toplog obroka iznos od 745,46 KM, troškova prijevoza iznos od 504,70 KM i regresa za 2003. i 2004. godinu iznos od 621,07 KM; apelantici Fatimi Sirčo na ime razlike plaća za period od 1. novembra 2002. godine do 31. maja 2005. godine iznos od 4.678,94 KM, toplog obroka iznos od 472,82 KM, troškova prijevoza iznos od 717,40 KM i regresa za 2003. i 2004. godinu iznos od 621,07 KM; apelantici Ljiljani Begić na ime razlike plaća za period od 1. novembra 2002. godine do 31. maja 2005. godine iznos od 11.687,51 KM, toplog obroka iznos od 794,42 KM, troškova prijevoza iznos od 1.400,70 KM i regresa za 2003. i 2004. godinu iznos od 621,07 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 18. novembra 2005. godine pa do isplate i troškova parničnog postupka u iznosu od 2.160,12 KM. Odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka u odnosu na prvotuženu u iznosu od 1.818,00 KM. Odbijen je zahtjev apelanata kojim su tražili isplatu iznosa od 62.674,02 KM u odnosu na Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: drugotuženi). Apelanti su obavezani da drugotuženom nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.650,00 KM.

3. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli apelanti i prvotužena. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-002 232 od 11. augusta 2008. godine žalbe su odbijene i prvostepena presuda je potvrđena. Apelantima su odbijeni zahtjevi za naknadu troškova podnošenja odgovora na žalbu prvotužene.

4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da su neosnovani žalbeni navodi apelanata u dijelu u kojem su im odbijeni tužbeni zahtjevi u odnosu na drugotuženog. Istaknuto je da drugotuženi kao teritorijalna jedinica nije ni u kakvom obligacionopravnom odnosu sa apelantima. Ugovor o radu na koji se apelanti pozivaju tiče se međusobnih odnosa poslodavca i zaposlenika, odnosno tiče se i obavezuje osnovne i njima slične ustanove (kao poslodavce), te zaposlenike tih škola. Dakle, prema mišljenju Kantonalnog suda, navedeni ugovor na koji se pozivaju apelanti ne obavezuje drugotuženog ni na koji način kako to pogrešno smatraju apelanti. Navodi žalbe apelanata da se radi o trezorskom poslovanju, da je drugotuženi osnivač prvotužene, ne utječe na drugačiju odluku suda jer Kolektivnim ugovorom za oblast osnovnog obrazovanja na koji se pozivaju apelanti i na kome zasnivaju svoj tužbeni zahtjev uređuje međusobne odnose osnovnih i njima sličnih škola (kao poslodavca i zaposlenika tih škola). U obligacionopravnom odnosu su prvotužena i apelanti, a ne drugotuženi i apelanti.

5. Protiv drugostepene presude revizije su izjavili apelanti i prvotužena. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-08-001439 od 12. novembra 2009. godine revizije odbio kao neosnovane.

6. U obrazloženju revizione presude se navodi da su apelanti bili u radnom odnosu sa prvotuženom koja je kao javna ustanova imala svojstvo pravnog lica, a time i stranačku sposobnost za učestvovanje u postupku. Dakle, prema mišljenu Vrhovnog suda, pravilno je primijenjena odredba člana 291. stav 1. ZPP kada je utvrđeno da postoji materijalnopravni odnos između apelanata i prvotužene, a ne apelanata i drugotuženog jer apelanti nisu u izravnom materijalnopravnom odnosu sa drugotuženim.

7. Konstatirano je da je istina da drugotuženi osigurava sredstva za rad prvotužene, ali da je to materijalnopravni odnos između javne ustanove i kantona kao dva pravna lica, te da ne stoje revizijski prigovori apelanata da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ne stoje ni navodi revizije da pozicija drugih subjekata u odnosu na drugotuženog kao pravno lice nije ista. Prema mišljenju Vrhovnog suda, sudovi nemaju svojstvo pravnog lica pa ne mogu biti stranke u postupku.

8. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističu da su sudovi u istim ili sličnim predmetima uvažili tužbene zahtjeve tužiteljima, dok su u konkretnom slučaju zahtjevi apelanata odbijeni. S tim u vezi, navode da su u sporovima u koji su se odnosili na potraživanje sudija i uposlenika sudova, državnih službenika i sl. kod kojih se vrši finansiranje iz budžeta kantona, entiteta ili države, tužbeni zahtjevi redovno usvajani, a tužitelji naplaćivali svoja potraživanja. Prema mišljenju apelanata, postavlja se logično pitanje ukoliko se ne može obavezati drugotuženi na isplatu plaće, a škola nema vlastiti žiroračun preko kojeg obavlja poslovanje kao druga pravna lica od koga će se apelanti naplatiti. Ističu da je školstvo u nadležnosti kantona, iz čega proizlazi da je kanton osnivač škole.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Razmatrajući navode apelanata, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4118/09 (S. H., M. H., H. D., F. S. i L. B.) | Sudska praksa | Aktio