Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4159/09 (E.H.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4159/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 4159/09, rješavajući apelaciju E. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. H. podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-Kž-08/631 od 25. septembra 2009. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-K-08/631 od 30. marta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. E. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 29. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-Kž-08/631 od 25. septembra 2009. godine i Presude Suda BiH broj X-K-08/631 od 30. marta 2009. godine.

2. Presudom Suda BiH broj X-K-08/631 od 30. marta 2009. godine apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH,) pa ga je sud na osnovu navedenog zakonskog propisa i uz primjenu odredbi čl. 42, 48. i 39. KZBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jedan mjesec. Apelantu je na osnovu člana 56. KZBiH u izrečenu kaznu uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru počevši od 2. decembra 2008. godine pa do 30. decembra 2008. godine, dok je u skladu sa članom 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) apelant obavezan naknaditi troškove krivičnog postupka o čemu će Sud BiH donijeti posebno rješenje.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da apelantova odbrana nije iznosila uvodne riječi, istakavši kako će se o svom prijedlogu dokaza izjasniti nakon izvođenja dokaza tužilaštva. U svojim završnim riječima odbrana je iznijela dva mišljenja o tome kako bi trebala glasiti presuda.

4. Istaknuto je da je Sud BiH, odlučujući o optužnici Tužilaštva BiH, pošao od više nespornih činjenica. Navedeno je da je nesporno da su kritičnog dana 2. decembra 2008. godine oko 22.30 sati na graničnom prijelazu Hum, općina Foča, prilikom kontrole putničkog motornog vozila marke „Hyundai“, koji je u apelantovom vlasništvu, carinski službenik i policajac granične policije u autu pronašli izvjesnu količinu materije koja je asocirala na opojnu drogu. Nasuprot tužilaštvu koje je tvrdilo da je apelant s namjerom pokušao prenijeti opojnu drogu iz R Crne Gore u BiH, apelant i njegov branilac su tokom postupka isticali da apelant nije znao za drogu, odnosno da su mu je podmetnula nepoznata lica.

5. Nakon ocjene provedenih dokaza optužbe, koje je sud u cijelosti prihvatio jer su međusobno neprotivrječni i u skladu sa aktima službenika organa, međusobno se upotpunjuju i čine logičnu cjelinu, utvrđeno je da je apelant svojim krivičnopravnim radnjama u potpunosti ostvario obilježja bića krivičnog djela neovlaštenog prometa opojnim drogama iz člana 195. stav 1. KZBiH. Navedeno je da je do tog zaključka sud došao iz dostavljenih materijalnih dokaza, iskaza svjedoka optužbe, koji su bili neposredni učesnici i to u svojstvu ovlaštenih službenih lica i koji su kao takvi i sačinili materijalnu dokumentaciju. Osim navedenog, riječ je o svjedocima koji, po ocjeni suda, nemaju nikakvog razloga da ne govore istinu odnosno da neosnovano terete apelanta, zbog čega su njihovi iskazi i prihvaćeni kao istiniti i objektivni.

6. Istaknuto je da iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od 3. decembra 2008. godine Jedinice granične policije „Hum“ proizlazi da su od apelanta oduzeta tri pakovanja u providnim najlonskim PVC vrećicama smeđe praškaste supstance koja svojim izgledom asocira na opojnu drogu heroin, ukupne težine od 1.573 grama. Navedena konstatacija proizlazi i iz drugih prezentiranih dokaza tužilaštva, a prvenstveno zapisnika o uviđaju Jedinice granične policije „Hum“ od 3. decembra 2008. godine, zbog čega je sud prihvatio navedene akte i njihov sadržaj kao objektivne i tačne.

7. Dalje je navedeno da su svjedoci D. K. u svojstvu carinika i S. H. u svojstvu policajca Granične policije, a koji su svjedočili na okolnost rutinskog pretresa vozila na Malograničnom prijelazu „Hum“, općina Foča, 2. decembra 2008. godine oko 22.30 sati potvrdili da su tom prilikom u apelantovom vozilu i to u zadnjem tapacirungu prtljažnika pronašli PVC kesu. Prema identičnim odnosno međusobno saglasnim i za sud uvjerljivim iskazima navedenih svjedoka, utvrđeno je da se radilo o kesi sa tri pakovanja zamotana u celofan čiji je sadržaj svjedoke u prvi mah asocirao na opojnu drogu. Navedeni svjedoci su naveli da su primijetili odvojenost tapacirunga od lima vozila, te su od apelanta zatražili da ga ukloni, pa su tada uočili pamučnu krpu u kojoj se nalazila PVC kesa sa tri pakovanja u kojim se nalazila praškasta materija, a koja ih je odmah asocirala na opojnu drogu. Obojica svjedoka su identično izjavila da je apelant prilikom pretresa izgledao mirno, ali da je prilikom otkrivanja navedenog sadržaja iskazao pomiješana osjećanja straha i iznenađenja. Činjenica da se radilo o opojnoj drogi proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka.

8. Stoga je sud naveo da kada se uzmu u obzir sve činjenice i okolnosti, te način na koji je apelant imao namjeru da preko granice prenese opojnu drogu i to ispod tapacirunga u prtljažniku nesumnjivo proizlazi da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja bića predmetnog krivičnog djela.

9. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli apelantov branilac i apelantov otac. Apelant je Sudu BiH dostavio izjašnjenje na prvostepenu presudu. Sud BiH je Presudom broj X-Kž-08/631 od 25. septembra 2009. godine odbio žalbe kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.

10. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da iz izvedenih dokaza, ispravno ocijenjenih u okviru prvostepenog suda i svjedoka D. K. i S. H. koji, prema mišljenju Apelacionog vijeća, nisu imali nikakvog interesa da svjedoče na apelantovu štetu, kao i iz materijalne dokumentacije, te fodokumentacije MUPRS, nesumnjivo proizlaze činjenice koje je prvostepeni sud utvrdio, a koje su od odlučnog značaja za utvrđenje apelantove krivične odgovornosti, te apelantovog subjektivnog odnosa prema počinjenom predmetnom krivičnom djelu.

11. Istaknuto je da je prvostepeni sud iz provedenih dokaza izveo pravilan zaključak da je apelant imao namjeru da preko granice prenese opojnu drogu i to ispod desnog tapacirunga u prtljažniku. Na takav zaključak pored iskaza svjedoka nesumnjivo upućuje i količina pronađene opojne droge-heroina, smjese koja na ilegalnom tržištu služi za povećanje mase droge, kofein i paracetamol, kao i predmeti koji su prilikom pretresa privremeno oduzeti od apelanta (tri mobitela sa različitim brojevima i SIM karticama, leptir nož dužine 10 cm i metalni bokser) koji, prema mišljenju Apelacionog vijeća, nisu uobičajeni za nekoga ko se taksi-prijevozom bavi pošteno i isključivo radi osiguranja egzistencije sebi i svojoj porodici. Prema mišljenju Apelacionog vijeća, posjedovanje više mobitela i kartica je tipično za one koji se bave krijumčarenjem droge, ljudi i drugim nezakonitim radnjama, a ne nekoga ko je materijalno ugrožen i ko jedva izdržava vlastitu porodicu, kako žalbe tvrde za apelanta.

12. Prema mišljenju Apelacionog vijeća, žalbe su nekonzistentne i u određenoj mjeri kontradiktorne u pogledu činjenica otkud kesa sa drogom u apelantovom vozilu, kome ona pripada i odnosa apelanta prema tome. S tim u vezi je navedeno da dok žalba apelantovog branioca pretpostavlja da je drogu „nespretno ubacila ženska osoba“, žalba apelantovog oca tvrdi da su mu nepoznata lica drogu podmetnula na graničnom prijelazu. Ni jedna žalba, prema mišljenju Apelacionog vijeća, ne obrazlaže otkuda interes bilo kome (ženskoj osobi koju je navodno vozio u Crnu Goru ili nekoj drugoj nepoznatoj osobi) da drogu stavlja u apelantov auto, a da on to uopće ne zna i nema nikakve veze sa tom drogom.

13. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je sud svoju odluku zasnovao na dokazima koji su prikupljeni „povredom ljudskih prava“ jer je odluku zasnovao na izjavama službenih lica D. K. u svojstvu carinika i S. H. u svojstvu policajca Granične policije. Ističe da nije bio prisutan prilikom pregledavanja gepeka koji je izvršio S. H. Ističe da je dopis Granične policije od 13. marta 2009. godine nepotpun jer ne daje objašnjenje da li se videozapis u skladu sa važećim zakonskim propisima čuva ili uništava, što je, prema njegovom mišljenju, jedini dokaz o načinu na koji su službena lica vršila pretres gepeka. Također, smatra da se odluka zasniva i na nezakonitom dokazu, odnosno ovjerenoj kopiji o privremeno oduzetim predmetima. Ističe da svi dokazi koje je apelant „postavio“ nisu uzeti u obzir. Također je naveo da boluje od dijabetesa zbog čega nije mogao pratiti postupak kao zdravo lice.

14. U svom odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da su neosnovani apelantovi navodi u odnosu na navode o nezakonitim radnjama ovlaštenih lica (službenika Granične policije) koja su saslušana u toku prvostepenog postupka, te nepostojanju videosnimke konkretnog događaja. U vezi s tim je istaknuto da iz sadržaja svih ostalih provedenih dokaza, kako materijalnih, tako i subjektivnih, proizlazi da je van razumne sumnje utvrđeno da su službena lica D. K. i S. H. nakon zaustavljanja apelanta i pregleda prtljažnika uočili odvojenost tapacirunga od lima vozila, te od apelanta zatražili da ga ukloni, što je on i učinio, pa su tada uočili pamučnu krpu u kojoj se nalazila PVC kesa sa tri pakovanja u kojima se nalazila predmetna droga. Prema tome, istaknuto je da apelantovi navodi da nije bio prisutan ostaju bez činjenične osnove. Pri tome je posebno istaknuto da apelant niti u toku prvostepenog postupka a niti u žalbenom postupku nije osporavao postojanje opojne droge u njegovom vozilu nego samo njegovu umiješanost u to. U tom smislu, ukazano je da je apelantova odbrana isticala nekonzistentne i kontradiktorne tvrdnje da je drogu „nespretno ubacila ženska osoba“ dok je žalba apelantovog oca tvrdila da su nepoznata lica drogu podmetnula na graničnom prijelazu. I pored takvih tvrdnji ni jedna od žalbi u smislu člana 306. ZKPBiH nije obrazložila otkuda interes bilo kome (ženskoj osobi koju je apelant vozio u Crnu Goru ili nekom drugom nepoznatom licu) da drogu stavi u apelantov auto, a da on ne zna i nema nikakve veze sa tom drogom.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasnoć pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se u suštini odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije , presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su prvostepeni sud i Apelaciono vijeće Suda BiH dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud nalazi da je odluka redovnih sudova o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti zasnovana na svim dokazima koji su izvedeni u predmetnom postupku. Apelant je učestvovao u predmetnom postupku i tokom cijelog postupka imao mogućnost da predlaže dokaze, kao i da svoje argumente suprotstavi argumentima tužilaštva. Također, tokom cijelog postupka apelant je imao branioca. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie)neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4159/09 (E.H.) | Sudska praksa | Aktio