Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1185/11 (D. M.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1185/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 1185/11, rješavajući zahtjev Dragana Makivića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Dragana Makivića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Makivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice i Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnio je 11. marta 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-Kž-06/193 od 26. januara 2011. godine i presude Suda BiH broj X-K-06/193 od 23. juna 2010. godine.

2. Apelant je 8. marta 2012. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Sudu BiH da obustavi svaku radnju usmjerenu na izvršenje presude tog suda broj X-Kž-06/193 od 26. januara 2011. godine do okončanja postupka o apelaciji. Apelant je 15. maja 2012. godine dopunio zahtjev za izdavanje privremene mjere dokumentacijom o njegovom zdravstvenom stanju.

3. Malo vijeće Ustavnog suda je Odlukom broj AP-1185/11 od 19. jula 2012. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbilo kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

4. Apelant je nakon toga 23. augusta i 12. septembra 2012. godine ponovo zatražio da Ustavni sud donese traženu privremenu mjeru zbog iznimno teškog zdravstvenog stanja apelanta.

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu koje su elaborirane u odluci o privremenoj mjeri broj AP-1185/11 od 19. jula 2012. godine u suštini se svode se na sljedeće.

6. . Presudom Suda BiH broj X-K-06/193 od 23. juna 2010. godine apelant je oglašen krivim za krivično djelo porezne utaje iz člana 287. stav 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS) i krivično djelo porezne utaje iz člana 210. stav 3. u vezi sa članom 54. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZ BiH) za šta ga je Sud BiH osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Navedenom presudom na osnovu člana 41. st. 2. i 4. KZ BiH apelantu je izrečena i novčana kazna u iznosu od 10.000,00 KM, dok je na osnovu člana 110. stav 1. «Zakona o krivičnom postupku BiH» (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) apelantu oduzeta imovinska korist pribavljena krivičnim djelom u iznosu od 629,742,80 KM, koju je apelant dužan isplatiti u korist Budžeta BiH. Odlučujući o žalbama Tužilaštva BiH, apelanta i drugih suoptuženih Apelaciono odjeljenje Suda BiH je donijelo presudu broj X-Kž-06/193 od 26. januara 2011. godine kojom je žalbu Tužilaštva BiH odbilo kao neosnovanu, a u odnosu na apelanta žalbu je djelimično uvažilo i prvostepenu presudu preinačilo u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela tako što se apelant oglašava krivim da je radnjama opisanim u izreci prvostepene presude počinio produženo krivično djelo porezne utaje iz člana 210. stav 3. KZ BiH u vezi sa članom 54. KZ BiH. U dijelu odluke o glavnim kaznama apelantu je smanjena kazna zatvora sa tri godine i šest mjeseci na tri godine. U preostalom dijelu u odnosu na apelanta prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Ustavni sud napominje da je sadržaj obrazloženja navedenih presuda naveden u Odluci o privremenoj mjeri od 19. jula 2012. godine, te smatra da nema potrebe da sadržaj obrazloženja osporenih presuda ponovo prezentira u ovoj odluci .

7. Apelant je,obrazlažući ponovni zahtjev za donošenje privremene mjere, podneskom od 23. augusta 2012. godine kao dokaz iznimno teškog zdravstvenog stanja dostavio nalaz i mišljenje prim. dr. Senada Pešte, stalnog sudskog vještaka medicinske struke od 6. augusta 2012. godine, neurološki nalaz O.J. Klinike urgentne medicine Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu od 6. augusta 2012. godine, nalaz Klinike urgentne medicine od 31. jula 2012. godine i Uputnicu u bolnicu od 31. jula 2012. godine. U navedenom nalazu dr. Pešte je konstatirano da apelant ima akutnu upalu pluća, slabost srčanog mišića u vidu svakodnevnih poremećaja ritma srca, čija je posljedica slabost rada srca, mozga, pluća, epileptični napadi i dr. Dalje je konstatirano da je apelantu neophodno mirovanje i liječenje narednih šest mjeseci, da je apelant rizičnog zdravstvenog stanja, te se ne smije držati u zatvorenom prostoru tipa pritvorske jedinice zbog više akutnih stanja bolesti, jer u svakom momentu i najmanji stres može izazvati pogoršanje zdravstvenog stanja ili smrt apelanta.

8. Iz stanja spisa nadalje proizilazi da je Rješenjem Suda BiH broj X-K-06/193 od 7. septembra 2012. godine odbijena je kao neosnovana molba apelanta za odgađanje izvršenja kazne zatvora na osnovu navedene pravomoćne presude Suda BiH. U obrazloženju navedenog rješenja Sud BiH je istakao da je apelant u konkretnom slučaju kroz priloženu materijalnu dokumentaciju učinio nespornim da mu je odgađanje potrebno radi nastupanja teže akutne bolesti. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka medicinske struke prim dr. Senada Pešte od 6. augusta 2012. godine (kojeg je apelant dostavio i Ustavnom sudu) Sud BiH je utvrdio da apelant boluje od teške akutne upale srčanog mišića, teške akutne ishemije srca i kritično visokog krvnog pritiska i da mu je neophodno bolničko liječenje. Međutim, kako je dalje navedeno, ranijim rješenjima Suda BiH apelantu je odgođeno izvršenje kazne zatvora za ukupan period od 12 mjeseci, te da taj vremenski rok ističe 12. septembra 2012. godine, a što je prema članu 132. stav 9. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera, maksimalni vremenski period na koji se može odgoditi izvršenje kazne zatvora. Na osnovu navedenog i primjenom navedenog zakona Sud BiH nije našao opravdanim da se udovolji apelantovoj molbi, te je na osnovu člana 132. stav 5. u vezi sa članom 132. stav 9. navedenog zakona, odbio molbu apelanta za odgađanje izvršenja kazne zatvora.

9. Apelant je 11. septembra 2012. godine predsjednici Suda BiH izjavio žalbu protiv navedenog rješenja Suda BiH. Odlučujući o žalbi predsjednica Suda BiH je rješenjem broj SU-10- 335/12 od 14. septembra 2012. godine odbila kao neosnovanu žalbu apelanta protiv rješenja Suda BiH broj X-K-06/193 od 7. septembra 2012. godine. U obrazloženju je navedeno da uz svo uvažavanje lošeg zdravstvenog stanja apelanta, SuD BiH nije bio u mogućnosti donijeti odluku kojom bi udovoljio apelantovoj molbi za nastavak prekida izdržavanja kazne, jer za takvu odluku ne postoji zakonsko uporište. Pri tome, kako je dalje navedeno, posebno je naglašeno da stupanjem na izdržavanje kazne zatvora osuđeni ne gubi zakonsko pravo na svu neophodnu liječničku pomoć, kako u zavodu u kojem bude izdržavao izrečenu kaznu, tako i u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi, ukoliko se za to ukaže potreba, što mu garantuju relevantne odredbe Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera.

10. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na odbranu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

11. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant je osim navoda o izuzetno teškom zdravstvenom stanju, ponovio navode iz prethodnih zahtjeva koji se odnose na podneseni zahtjev za ponavljanje postupka zbog lažnog svjedočenja jednog od bitnih svjedoka, te da je Sud BiH predmetnom pravosnažnom presudom pogrešno obavezao apelanta da izvrši povrat protupravno stečene imovinske koristi u korist Budžeta BiH, iako se radi o izvornom prihodu Budžeta RS. Ustavni sud zapaža da je o istaknutim navodima već odlučio u svojoj Odluci o privremenoj mjeri od 19. jula 2012. godine.

12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

13. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

14. U konkretnom slučaju, apelant je u prilog zahtjeva za donošenje privremene mjere naveo da je njegovo zdravlje izuzetno teško, te da bi upućivanjem na izdržavanje kazne zatvora došlo do prekida njegovog liječenja i daljneg zdravstvenog pogoršanja. Također, navodi koje apelant ističe u prilog donošenja privremene mjere tiču se i merituma spora, odnosno povrede njegovih prava na pravično suđenje i prava na imovinu.

15. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanje u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava niti navodi o teškom zdravstvenom stanju. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

16. U vezi s postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere, Ustavni sud zapaža da je apelant u konkretnom slučaju iskoristio zakonske mogućnosti odlaganja izdržavanja kazne zatvora, zbog zdravstvenog stanja, jer mu je rješenjima Suda BiH odgađanje kazne zatvora odobreno za maksimalni zakonski period od 12 mjeseci, shodno članu 132. stav 9. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija pritvora i drugih mjera. Također, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, kojem je predočena posljednja apelantova medicinska dokumentacija, rješenjem broj SU-10-335/12 od 14. septembra 2012. godine odbio apelantovu žalbu, navodeći da ne postoje zakonske mogućnosti za daljnje odgađanje izvršenja kazne zatvora, međutim da time apelant ne gubi zakonsko pravo na svu neophodnu liječničku pomoć, uključujući hospitalizaciju u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi. Ustavni sud dalje ističe da je odredbama Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija pritvora i drugih mjera regulirano da je osuđenim licima osigurana ljekarska pomoć i bolničko liječenje (čl. 71. do 78.). Pored toga, Ustavni sud zapaža da isti zakon predviđa i način postupanja u slučaju težeg oboljenja osuđenog, tako što osuđeni ima pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu, kao i da se osuđeni upućuje u specijalnu bolnicu ili zdravstvenu ustanovu ako za liječenje određenih bolesti ustanova ne može pružiti odgovarajuću zdravstvenu zaštitu. Dalje, propisano je i da se osuđenom vrijeme provedeno na liječenju uračunava u izdržanu kaznu zatvora (član 141. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija pritvora i drugih mjera).

17. Imajući u vidu naprijed navedeni stav da kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo paušalno isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava, zatim imajući u vidu garancije koje pruža Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija pritvora i drugih mjera bolesnim osuđenicima, dakle i apelantu, kada bude upućeni na izdržavanje izrečene kazne zatvora, u smislu liječenja i hospitalizacije sukladno navedenom zakonu, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio odgovarajuće razloge i dokaze koji bi ukazali da je donošenje privremene mjere neophodno u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

18. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1185/11 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio