Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2531/12 (M.T.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2531/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. listopada 2012. godine, u predmetu broj AP-2531/12, rješavajući zahtjev M.T. za donošenje privremene mjere, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 5. i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neutemeljen zahtjev M.T. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. M.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Mirko Dabić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 4. srpnja 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 007218 12 Kžž od 13. lipnja 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izvršenje kazne zatvora izrečene Presudom Vrhovnog suda broj 110 K 007218 12 Kžk od 24. travnja 2012. godine.

2. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 007218 11 K od 23. studenog 2011. godine odbijena je optužba da je apelant, u vrijeme i na način naveden u izreci presude, počinio kazneno djelo, teška tjelesna ozljeda iz članka 42. stavak 1. preuzetog Kaznenog zakona SR BiH (u daljnjem tekstu: KZ). U obrazloženju presude, Okružni sud je ,između ostalog, istakao da provedeni dokazi ne potvrđuju sa sigurnošću da je apelant počinio kazneno djelo ubojstva iz članka 36. stavak 1. KZ koje mu je optužnicom stavljeno na teret, nego da su se u apelantovim radnjama (6. kolovoza1993. godine kao pripadnik policije pretukao oštećenog H.P. koji je naredni dan preminuo) stekla obilježja kaznenog djela teška tjelesna ozljeda iz članka 42. stavak 1. KZ. Međutim, kako je za ovo kazneno djelo propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, a kako je odredbama članka 95. točka 4. i članka 96. stavak 6. Kaznenog zakona Republike Srpske – opći dio, propisano da se kazneno gonjenje ne može poduzeti ako protekne pet godina od izvršenja kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora preko tri godine, te kako je optužnica podnesena 31. svibnja 2011. godine, to je nastupila apsolutna zastara kaznenog gonjenja, zbog čega je donesena odluka kao u izreci.

3. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 007218 12 Kž od 20. ožujka 2012. godine, uvažena je žalba okružnog tužitelja, ukinuta presuda Okružnog suda i određeno održavanje glavnog pretresa.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 007218 12 Kžk od 24. travnja 2012. godine, apelant je oglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način navedeno izreci presude, počinio kazneno djelo ubojstva iz članka 36. stavak 1. KZ. Vrhovni sud osudio je apelanta na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Istom presudom Vrhovni sud obvezao je apelanta na plaćanje troškova postupka, a oštećene K.P., H.P., H.V. i H.T. sa imovinsko pravnim zahtjevom uputio na parnicu. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da zaključak prvostupanjskog suda da se apelantov umišljaj ograničavao samo na nanošenje teške tjelesne ozljede, a ne na smrt oštećen nije pravilan, jer kada optuženi udara palicom i nogama i rukama po glavi oštećenog i nanosi mu povrede u vidu prijeloma lijeve jagodične kosti, lijeve strane donje vilice, prijeloma petog rebra, te napuknuće trećeg rebra, te kada se te povrede mogu dovesti u vezu sa nastalom smrću može se samo izvesti zaključak da je apelant bio svjestan da može nastupiti smrt. Vrhovni sud je istakao da je ocjenjujući izvedene dokaze pred prvostupanjskim sudom, a koji su prihvaćeni na pretresu, izveo zaključak da je apelant počinio kazneno djelo ubojstva iz članka 36. stavak 1. KZ, a kako ne postoje okolnosti koje bi isključile njegovu odgovornost, to je apelanta oglasio krivim.

5. Odlučujući o žalbama apelantovih branitelja, Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 007218 12 Kžž od 13. lipnja 2012. godine odbačene su žalbe. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je istakao da je odredbama članka 324. Zakona o kaznenom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) propisano kada je protiv presude drugostupanjskog suda dopuštena žalba, a to je ako je drugostupanjski sud izrekao kaznu dugotrajnog zatvora ili potvrdio presudu prvostupanjskog suda kojom je izrečena takva kazna, ako je drugostupanjski sud preinačio prvostupanjsku presudu kojom je optuženi oslobođen od optužbe i izrekao presudu kojom se optuženi oglašava krivim, odnosno ako je povodom žalbe na prvostupanjsku presudu kojom je optuženi oglašen krivim izrekao presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe i ako je drugostupanjski sud povodom žalbe na oslobađajuću presudu na pretresu donio presudu kojom se optuženi oglašava krivim, odnosno ako je povodom žalbe na osuđujuću presudu na pretresu donio presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe. Budući da je Vrhovni povodom žalbe na prvostupanjsku odbijajuću presudu, na pretresu donio osuđujuću presudu, žalba nije dopuštena, bez obzira na to što je u pravnoj pouci navedeno da se protiv te presude može izjaviti žalba, jer se pogrešnom poukom o pravnom lijeku ne može ustanoviti pravo na žalbu, koje zakonom nije dopušteno.

6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) u svezi sa pravom na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da su mu osporenim rješenjem apelantu povrijeđena ova prava zato što je Vrhovni sud pogrešno tumačio odredbe članka

324. ZKP-a. Naime, prvu osuđujuću presudu za kazneno djelo ubojstva izrekao je drugostupanjski sud, a ne prvostupanjski (odbijajuća presuda nije osuđujuća), tako da je po načelu dvostupnjevitosti pravno logično da je protiv te presude dopuštena žalba sudu trećeg stupnja, kako to smatra i drugostupanjski sud u pouci o pravnom lijeku.

7. Apelant traži da kako je za predmetno kazneno djelo osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora koja je izvršna, zbog očitog kršenja njegovih prava, da mu se razmotri žalba, te odredi privremena mjera kojom se prekida izvršenje kazne zatvora izrečene presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 007 218 12 Kžk od 24. travnja 2012. godine.

8. Pri ispitivanju utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članku 77. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tijekom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. U konkretnom slučaju, apelant smatra da kako je za predmetno kazneno djelo osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora koja je izvršna, zbog očitog kršenja njegovih prava, da mu se razmotri žalba, te odredi privremena mjera kojom se prekida izvršenje kazne zatvora izrečene presudom Vrhovnog suda.

11. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere. Naime, apelant smatra da njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje, te kršenju prava na djelotvorni pravni lijek predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, osim navoda u svezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neutemeljen.

12. Na temelju izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2531/12 (M.T.) | Sudska praksa | Aktio