Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2911/10 (Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2911/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 2911/10, rješavajući zahtjev Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnio je 12. jula 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-09-002294 od 29. aprila 2010. godine. Apelant je u apelaciji, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio raspolaganje Kompas Međugorje d.o.o. Čitluk (u daljnjem tekstu: tužitelj) nad novčanim sredstvima koja su mu navodno neosnovano isplaćena, do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je dalje zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio sve druge sudske postupke po tužbi ovog tužitelja a vezane za ovaj isti slučaj, do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 7. septembra 2012. godine dopunio apelaciju.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Ps-571/03 od 23. aprila 2004. godine, obavezana je Federacija Bosne i Hercegovine, Ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: FBiH, Ministarstvo odbrane) da tužitelju isplati: 1) na ime naknade štete u vidu izmakle koristi iznos od po 72.450,00 KM mjesečno za period od 11. februara 1999. godine do 29. februara 2004. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog obroka do isplate; 2) na ime naknade štete u vidu izmakle koristi iznos od po 72.450,00 KM mjesečno za period od 1. marta 2004. godine do 23. aprila 2004. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog obroka do isplate; 3) na ime troškova parničnog postupka iznos od 654.133,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana presuđenja do isplate. Istom presudom višak tužiteljevog tužbenog zahtjeva je odbijen.
3. Općinski sud je utvrdio da se FBiH, Ministarstvo odbrane uplitala u tužiteljeva imovinska prava počevši od 10. decembra 1995. godine pa dalje, upravljajući ili dajući u zakup njegovu imovinu. Općinski sud je smatrao da je time uskraćen tužiteljev pristup spornoj imovini, te njegovo normalno poslovanje i ostvarivanje prihoda od registrirane djelatnosti. Takvo raspolaganje u toku oružanog sukoba je, prema mišljenju suda, bilo opravdano, ali poslije donošenja Odluke Parlamenta FBiH od 23. decembra 1996. godine o prestanku primjene Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti na teritoriji FBiH prestalo je opravdano zadržavanje ove imovine. Općinski sud je dosudio visinu štete u mjesečnim iznosima od po 72.450,00 KM počevši od 11. februara 1999. godine (a ne od 1. januara 1997. godine, kako je tužitelj tražio) do presuđenja. Dakle, tužbeni zahtjev je usvojen djelomično, jer iz dokumentacije spisa proizlazi da je 11. februara 1999. godine tužitelj izvršio registraciju djelatnosti u skladu sa propisima, a do tada da je njegov pravni prednik bio upisan u sudski registar, te da je tek poslije ovog datuma tužitelj mogao da ostvaruje registriranu djelatnost. Ovakvim odlučivanjem Općinski sud je prihvatio primjedbu FBiH, Ministarstvo odbrane da eventualni štetni događaji za tužitelja nastaju tek od tog datuma.
4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Pž-192/04 od 29. juna 2005. godine, tužiteljeva žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kojem je odbijen višak tužiteljevog tužbenog zahtjeva. Žalba FBiH, Ministarstvo odbrane je uvažena i prvostepena presuda je u dijelu u kojem je tužitelju dosuđena naknada štete i troškovi postupka preinačena tako što je tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen. Osim toga, tužitelj je obavezan FBiH, Ministarstvo odbrane nadoknaditi troškove drugostepenog postupka u iznosu od 41.162,82 KM.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud kao pravni osnov tužbenog zahtjeva uzeo Odluku Doma, kojom je FBiH odgovorna za štetu koja je nanesena tužitelju zbog nekorištenja Kampa "Međugorje" u spornom periodu. Kantonalni sud je naveo, a što nije bilo sporno u postupku, da Općina Čitluk, kao organ FBiH, drži u posjedu sporne tužiteljeve nekretnine. Imajući u vidu činjenicu da je Općinski sud u Mostaru donio pravosnažnu presudu broj Ps-101/01-I od 18. novembra 2004. godine, kojom je tužitelju dosuđena naknada štete u vidu izmakle koristi za isti period protiv Općine Čitluk, kao tužene, ovaj sud je tužiteljevu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda u odbijajućem dijelu, te usvojio žalbu FBiH, Ministarstvo odbrane i odbio tužiteljev tužbeni zahtjev. Stoga bi se, prema mišljenju Kantonalnog suda, kada bi prvostepena presuda ostala na snazi, tužitelj neosnovano obogatio s obzirom na to da mu je po istom pravnom osnovu protiv druge tužene usvojen isti tužbeni zahtjev.
6. Vrhovni sud je presudom broj Rev-1204/05 od 7. februara 2006. godine odbio tužiteljevu reviziju podnesenu protiv drugostepene presude kao neosnovanu.
7. Postupajući po tužiteljevoj apelaciji, Ustavni sud je donio odluku o dopustivosti i meritumu, broj AP 1637/06 od 18. decembra 2008. godine, kojom je utvrdio povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo presudu Vrhovnog suda, broj Rev-1204/05 od 7. februara 2006. godine i presudu Kantonalnog suda, broj Pž-192/04 od 29. juna 2005. godine, te vratio predmet Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. U navedenoj odluci, Ustavni sud je zaključio da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada nisu razmatrali zahtjev za naknadu štete pravnog lica koje je već bilo registrirano kao pravni subjekt, nezavisno od datuma upisa njegovog većinskog vlasnika, te zato što nisu imali u vidu propise kojima je regulirana naknada za korištenje mobilizirane imovine za potrebe Oružanih snaga i odbrane BiH.
8. Kantonalni sud je, postupajući u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1637/06, u ponovnom postupku donio presudu, broj 009-0-Pž-09-000063 od 16. aprila 2009. godine, kojom je odbio tužiteljevu žalbu i presudu Općinskog suda, Ps-571/03 od 23. aprila 2004. godine, u ožalbenom dijelu potvrdio. Presudom je dalje djelomično uvažena žalba FBiH, Ministarstvo odbrane i presuda Općinskog suda preinačena u dijelu kojim je odlučeno o kamatama tako da kamate teku počev od 12. februara 2001. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odbio tužiteljevu žalbu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva (za period od 1. januara 1997. do 11. februara 1999. godine), imajući u vidu podnesak tužitelja od 9. marta 2009. godine, odluku Kantonalnog suda u Mostaru, broj Pž-2/09 od 9. februara 2009. godine, i odluku Ustavnog suda u kojoj se navodi da Ustavni sud afirmira stav da se apelant (tužitelj) nema pravo regresirati prema dva osnova i da ovu činjenicu sudovi moraju utvrditi tokom parničnog žalbenog postupka. Kantonalni sud je dalje naveo da je u konkretnom slučaju tužitelj sudu dostavio dokaz da je presuda Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-2/09 od 9. februara 2009. godine (raniji broj Pž-5/05) donesena nakon Odluke Ustavnog suda broj AP 1057/07 od 14. oktobra 2008. godine, kojom odlukom je tužitelju dosuđena naknada za period od 23. decembra 1996. godine do 11. februara 1999. godine, pa je ovaj sud žalbu tužitelja odbio i prvostepenu presudu u ožalbenom dijelu potvrdio. Kantonalni sud je odbio tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka, s obzirom da je tužiteljevu žalbu odbio pa istom ne pripadaju troškovi koje potražuje. Kantonalni sud je djelomično uvažio žalbu FBIH, Ministarstvo odbrane i prvostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na dosuđene kamate. Kantonalni sud je naveo da kako se u konkretnom slučaju radi o povremenim potraživanjima, kamate teku od dana podnošenja tužbe do dana plaćanja, u skladu sa članom 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima.
10. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-09-002294 od 29. aprila 2010. godine, odbijena je revizija FBiH, Ministarstvo odbrane, a tužiteljeva revizija djelomično uvažena i presuda Kantonalnog suda, broj 009-0-Pž-09-000063 od 16. aprila 2009. godine, preinačena tako što je odbijena žalba FBiH, Ministarstvo odbrane i prvostepena presuda potvrđena. U ostalom dijelu tužiteljeva revizija je odbijena, dok je dopuna revizije FBiH, Ministarstva odbrane odbačena.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani revizioni prigovori stranaka koje se odnose na povrede odredaba parničnog postupka, bliže objašnjavajući svaki pojedini prigovor. Vrhovni sud je dalje naveo da je prigovor FBiH, Ministarstva odbrane vezan za pasivnu legitimaciji od strane nižestepenih sudova pravilno raspravljen. Vrhovni sud je istaknuo da se odgovornost FBiH, Ministarstvo odbrane da tužitelju naknadi traženu materijalnu štetu zasniva na odredbi člana 60. stav
6. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane, u vezi sa odredbama čl. 154. stav 3., 155., 172., 189. i 190. važećeg Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud je zaključio da je neosnovano pozivanje FBiH, Ministarstva odbrane na Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza Federacije BiH, jer je predmet zahtjeva tužitelja naknada materijalne štete kao izmakle korist za period od 11. februara 1999. do 23. aprila 2004. godine, koja obaveza FBiH, Ministarstvo odbrane ne spada u obaveze iz čl. 5 i 16. prethodno navedenog Zakona. Vrhovni sud je zaključio da je osnovan tužiteljev revizioni prigovor da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu u djelu odluke koja se odnosi na dosuđene zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose od 72.450,00 KM mjesečno. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju predmet zahtjeva tužitelja je potraživanje naknade štete u vidu izmakle koristi, pa bi tužitelju u smislu odredbi čl. 189., 277. stav l. i 324. stav l. Zakona o obligacionim odnosima, pripadale zakonske zatezne kamate počev od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pa do isplate. U pogledu dopune revizije FBiH, Ministarstva odbrane, Vrhovni sud je zaključio da je neblagovremena, jer je od dana dostave revizije do izjavljivanja revizije protekao rok od 30 dana.
12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelant je naveo da je tužitelju već isplaćen iznos od 10.152.801,71 KM za period utuženja od 1999. do 2004. godine po presudama koje su predmet ove apelacije, te da tužitelj vodi i druge sudske postupke za period od 1992. do 1996. godine i za period od 2004. do 2006. godine, kojim bi federalni budžet mogao biti oštećen u ukupnom iznosu od preko 30 miliona KM. Apelant predlaže donošenje privremene mjere zabrane raspolaganja tužitelja nad isplaćenim sredstvima, smatrajući da bi u suprotnom nastupile nesagledive posljedice za apelanta i došlo do potpune blokade budžeta. Takođe, raspolaganjem tim sredstvima od strane tužitelja, za slučaj pozitivne odluke Ustavnog suda po apelanta, bilo bi teško povratiti predmetna sredstva.
13. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
14. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.
15. Ustavni sud zapaža da je apelant podnio dva zahtjeva za donošenje privremene mjere. Prvi zahtjev se odnosi na zabranu raspolaganje tužitelja nad novčanim sredstvima koja su mu navodno neosnovano isplaćena po osporenim odlukama, jer bi u suprotnom nastupile nesagledive posljedice za apelanta i došlo do potpune blokade budžeta, te bi ta sredstva bilo teško povratiti. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja, apelantovi navodi o mogućem nastupanju neotklonjive štete u vidu potpune blokada budžeta, su paušalni i apelant ne nudi nikakve konkretne dokaze koji idu u prilog tome da će se donošenjem privremene mjere spriječiti nastupanje eventualnih neotklonjivih štetnih posljedica. Stoga Ustavni sud smatra da je ovaj apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
16. Drugi apelantov zahtjev za privremenu mjeru se odnosio na obustavu svih drugih sudskih postupaka po tužbi ovog tužitelja a vezane za ovaj isti slučaj, uz obrazloženje da bi tako federalni budžet mogao biti oštećen u ukupnom iznosu od preko 30 miliona KM. Međutim, Ustavni sud ukazuje da sama ta činjenica nije dovoljna da bi Ustavni sud intervenisao u potpuno drugim postupcima na način na koji to apelant traži. Naime, Ustavni sud smatra da ne može odlučivati o ovako postavljenom apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, budući da je predmet apelacije postupak okončan presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-09-002294 od 29. aprila 2010. godine, a ne drugi sudski postupci koje je pokrenuo tužitelj. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je ovaj apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, takođe, neosnovan.
17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić