Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-971/10 (Z.Š)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-971/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine, u predmetu broj AP 971/10, rješavajući zahtjev Z.Š. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Z.Š. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Z.Š. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Danijela Saller-Osenk, advokat iz Sarajevo, podnijela je 17. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 003095 08 U od 15. januara 2010. godine, Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII/05-
23-5-316/02-1 od 5. januara 2008. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23-285/99 od 27. septembra 2007. godine. Apelantica je 23. jula 2012. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio postupak izvršenja Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 040454 10 P2 od 20. oktobra 2010. godine, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-285/99 od 27. septembra 2007. godine oglašeno je ništavim pravosnažno Rješenje Općinskog sekretarijata za prostorno uređenje i stambene poslove Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sekretarijat) broj 07/C-372-4583/96 od 18. novembra 1996. godine (stav I izreke rješenja). Odbačen je apelantičin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana koji se nalazi u Sarajevu, ulica Kralja Tvrtka broj 23 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), te se smatra kao da zahtjev nije podnesen. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je Rješenjem Općinskog sekretarijata broj 07/C-372-4583/96 od 18. novembra 1996. godine utvrđeno da će se umjesto ugovora o korištenju predmetnog stana, koji je trebao biti zaključen između Mirka Hlupića kao vlasnika predmetnog stana i apelantice kao budućeg nosioca stanarskog prava, primjenjivati predmetno rješenje prema kojem će se u odnosu na apelanticu primjenjivati sva prava i obaveze koja proizlaze iz ugovora o korištenju predmetnog stana sve dok takav ugovor ne bude zaključen između Mirka Hlupića kao vlasnika predmetnog stana i apelantice kao nosioca stanarskog prava. U vezi s tim, Uprava je navela da je Slobodan Prorok podnio prijedlog za obnovu postupka, povodom kojeg je Uprava donijela Zaključak broj 23-04/I-23-285/99 od 8. septembra 2004. godine, koji je potvrđen Rješenjem Ministarstva broj UPII/05-2-23-5-316/02 od 27. oktobra 2004. godine, kojim je dozvolila obnovu postupka u kojem je doneseno sporno rješenje od 18. novembra 1996. godine. Uprava je navela da je u obnovljenom postupku utvrdila da je apelantica 12. novembra 1996. godine podnijela Općinskom sekretarijatu zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana, te da je kao vlasnika predmetnog stana označila Mirka Hlupića. U vezi s tim, Uprava je ukazala da je u predmetnom zahtjevu, kao i u spornom rješenju od 18. novembra 1996. godine navedeno da je Mirko Hlupić, kao prodavac, zaključio sa Blagojem Prorokom, kao kupcem, ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da je Blagoje Prorok ugovorom o poklonu prenio pravo vlasništva na predmetnom stanu na svog sina Slobodana Proroka. S obzirom da prilikom donošenja spornog rješenja nije data mogućnost Slobodanu Proroku kao vlasniku predmetnog stana da učestvuje u postupku, iako je bilo poznato da je Mirko Hlupić prodao predmetni stan Blagoju Proroku koji je dalje poslonio taj stan svom sinu, Uprava je navela su se stekli uslovi da se osporeno rješenje oglasi ništavim. U pogledu apelantičinog zahtjeva, Uprava je ukazala da apelantica nije predočila tom organu dokaz da je od Slobodana Proroka, kao vlasnika predmetnog stana, tražila saglasnost za zaključenje ugovora o korištenju predmetnog stana. S obzirom na to, Uprava je navela da u konkretnom slučaju nije ispunjen zakonski uslov za pokretanje postupka pred nadležnim organom za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana u smislu odredaba člana 28. Zakona o stambenim odnosima.
3. Odlučujući o apelantičinoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UPII/05-23-5-316/02-1 od 5. januara 2008. godine kojim je žalba odbijena.
4. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je podnijela tužbu Kantonalnom sudu, koji je Presudom broj 09 0 U 003095 08 U od 15. januara 2010. godine odbio apelantičinu tužbu.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U pogledu zahtjeva za donošenje privremene mjere, apelantica navodi da je Općinski sud u Sarajevu donio Rješenje o izvršenju broj 65 0 I 270526 12 I od 2. jula 2012. godine kojim je dozvolio izvršenje pravosnažne Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 040454 10 P2 od 20. oktobra 2010. godine (kojom je naloženo apelantici da iseli iz predmetnog stana). U vezi s tim, apelantica navodi da od ishoda postupka pred Ustavnim sudom u predmetu broj AP 971/10 zavisi postupak izvršenja predmetne presude. Naime, apelantica navodi da bi, ukoliko Ustavni sud usvoji njenu apelaciju i ukine osporenu presudu Kantonalnog suda, to predstavljalo dokaz za ponavljanje postupka pred Općinskim sudom u Sarajevu, budući da je taj sud svoju presudu temeljio upravo na osporenoj odluci Kantonalnog suda. S obzirom na to, apelantica smatra da bi izvršenjem navedene presude Općinskog suda, prije odlučivanja Ustavnog suda, za nju nastala nenadoknadiva šteta.
6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Ustavni sud, prvenstveno, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantica, 17. marta 2010. godine, podnijela apelaciju protiv odluka donesenih u upravnom postupku i upravnom sporu povodom njenog zahtjeva za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je apelantica 23. jula 2012. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio postupak izvršenja pravosnažne Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 040454 10 P2 od 20. oktobra 2010. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda donesena u parničnom postupku, te da je tom presudom naloženo apelantici da iseli iz predmetnog stana i da taj stana preda u posjed Slobodanu Proroku. Imajući u vidu da se radi o dva potpuno odvojena postupka, odnosno da su predmet ovog apelacionog postupka odluke koje su donesene u upravnom postupku i upravnom sporu, a kojima se, dakle, ni na koji način nije odlučivalo o pitanjima koja su predmet apelantičinog zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud ukazuje da ne može odlučivati o ovako postavljenom zahtjevu za donošenje privremene mjere na način na koji to apelantica traži. Ovo stoga što apelantica svoj zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na budućem neizvijesnom događaju (da će Ustavni sud usvojiti njenu apelaciju, te da će nakon toga redovni sud dozvoliti obnovu parničnog postupka i da će ona u tom postupku dokazati neosnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja) zbog čega navedeni argumenti ne mogu predstavljati dovoljan razlog Ustavnom sudu da donese traženu privremenu mjeru i na taj način obustavi izvršenje pravomoćne presude nadležnog suda donesene u drugom (parničnom) postupku. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
9. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
10. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić