Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2751/09 (D. K.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Ratni zločin
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokazni postupak
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • Nullum crimen sine lege – nulla poena sine lege
  • Izuzeci od stava 1. čl 7. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2751/09

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2751/09, rješavajući apelaciju Duška Kneževića i Željka Mejakića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Duška Kneževića i Željka Mejakića podnesene protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRŽ-06/200 od 16. februara 2009. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj X-KR-06/200 od 30. maja 2008. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Duško Knežević (u daljnjem tekstu: apelant Knežević), kojeg zastupa Nebojša Pantić, advokat iz Banje Luke, podnio je 31. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. X-KRŽ-06/200 od 16. februara 2009. godine i X-KR-06/200 od 30. maja 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 16. septembra 2009. godine.

2. Protiv istih presuda Suda BiH apelaciju je 29. septembra 2009. godine podnio i Željko Mejakić (u daljnjem tekstu: apelant Mejakić), kojeg zastupa Jovan Simić, advokat iz Beograda. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 3055/09.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju oba apelaciona predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2751/09.

4. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 17. februara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju apelanta Kneževića, a 15. marta 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju apelanta Mejakića.

5. Sud BiH je odgovor na apelaciju apelanta Kneževića dostavio 26. februara 2010. godine, a Tužilaštvo BiH 4. marta 2010. godine. Odgovor na apelaciju apelanta Mejakića Sud BiH je dostavio 5. aprila 2010. godine, a Tužilaštvo BiH 30. marta 2010. godine.

6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu Kneževiću 11. marta 2010. godine, a apelantu Mejakiću 10. aprila 2010. godine. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Presudom Suda BiH broj X-KR-06/200 od 30. maja 2008. godine apelanti su proglašeni krivim što su u periodu od 30. aprila 1992. godine do kraja 1992. godine u vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini kao pripadnici Vojske Republike Srpske na način opisan kao u izreci presude u kontekstu širokog i sistematičnog plana izveli napad na bosanske muslimane, bosanske Hrvate i ostalo nesrpsko stanovništvo sa područja općine Prijedor; vršili permanentno preseljavanje bosanskih muslimana, bosanskih Hrvata i ostalog nesrpskog stanovništva sa područja te općine u okviru kojeg plana je oko 7.000 nesrpskih civila sa područja te općine koji su preživjeli prve napade artiljerije i pješadije bilo sistematski zarobljavano, odvođeno i zatvarano u logore Omarska, Keraterm i Trnopolje, gdje su držani u nehumanim uvjetima, bili podvrgnuti teškom fizičkom, psihičkom i seksualnom zlostavljanju, a mnogi od njih i ubijeni zbog svoje nacionalne, vjerske ili političke pripadnosti, a apelanti su direktno učestvovali u tim zlostavljanjima i progonima na način što su:

- apelant Knežević u logoru Omarska u periodu od 28. maja 1992. godine do 21. augusta 1992. godine bez ikakvog službenog položaja u logor Omarska ulazio po svojoj volji a u logoru Keraterm u periodu od 24. maja do 6. augusta 1992. godine gdje je neometano od bilo koga počinio ubistva i premlaćivanje i druge oblike fizičkog i seksualnog zlostavljanja na način opisan kao u izreci presude, pa je najmanje na desetine zatočenika ubijeno ili umrlo od takvog stanja. Na taj način, kako je zaključio Sud BiH, apelant Knežević je počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) iz tačaka a), f), k) i h), (sve radnje opisane u tačkama 3. i 5. optužnice), a u vezi samo sa tačkom 3. optužnice i tačkom g), u vezi sa članom 29. i članom 180. stav 1. navedenog zakona, pa ga je Sud BiH na osnovu navedenih zakonskih propisa, odredbe člana 285. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), uz primjenu odredaba čl. 39, 42. i 48. KZBiH, osudio na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 31 godinu;

- apelant Mejakić u logoru Omarska u periodu od 28. maja 1992. godine do 21. augusta 1992. godine kao načelnik sigurnosti i de facto komandant logora Omarska bio nadređeni i odgovoran za rad sve tri smjene straže u logoru i imao je stvarnu kontrolu nad radom i ponašanjem svih stražara u logoru Omarska i većine lica koja su u logor dolazila sa strane, te je vršio nadzor nad uvjetima u logoru i nad životima i tijelima 3.000 zatočenih civila na način da je učestvovao u samovoljnom lišavanju slobode zatočenika, doprinio i pospješio funkcioniranje logorskog sistema zlostavljanja i progona u logoru gdje su bili zatočeni bosanski muslimani i Hrvati i ostalo nesrpsko stanovništvo podvrgavajući ih različitim oblicima fizičkog, psihičkog i seksualnog nasilja, imajući ovlaštenja i dužnosti da poboljša uvjete logora koji su bili surovi i degradirajući, te stvarajući atmosferu terora držeći zatvorenike bez osnovnih životnih potrepština na način opisan kao u izreci presude, usljed čega je najmanje stotinu zatočenika ubijeno ili umrlo od posljedica ovakvog stanja. Na taj način, kako je zaključio Sud BiH, apelant Mejakić je počinio krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. KZBiH iz tačaka a), e), f), g), k) i h), a sve u vezi sa članom 29. i članom 180. st. 1. i 2. navedenog zakona, pa ga je Sud BiH, na osnovu navedenih zakonskih propisa, odredbe člana 285. stav 1. ZKPBiH, uz primjenu čl. 39, 42. i 48. KZBiH, osudio na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 godinu.

9. U obrazloženju prvostepene presude Suda BiH navedeno je da je Optužnicom Tužilaštva BiH broj KT-RZ-91/06 od 7. jula 2006. godine, koju je potvrdio Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) pod brojem broj IT-02-65 od 5. jula 2002. godine, i koja je kao takva preuzeta, uz dodatak izmijenjenoj konsolidiranoj optužnici broj IT-02-65 od 13. januara 2005. godine, u skladu sa Zakonom o ustupanju predmeta od MKSJ-a Tužilaštvu BiH i korištenju dokaza pribavljenih od MKSJ-a u postupcima pred sudovima u BiH, a koja je prilagođena prema odredbama ZKPBiH, apelant Knežević optužen za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačke a), f), g), h) i k) KZBiH, u vezi sa čl. 29. i 180. stav 1. navedenog zakona, a apelant Mejakić za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačke a), e), f), g),

h) i k) KZBiH, u vezi sa čl. 29. i 180. st. 1. i 2. KZBiH. U toku dokaznog postupka sud je izveo dokaze Tužilaštva BiH i odbrane apelanata, izvršio uvid u brojne druge materijalne dokaze, kao što su skice i makete mjesta događaja, brojne izvještaje o sudskomedicinskoj ekspertizi, potvrde o smrti određenih lica, iskaze svjedoka i brojne druge materijalne i nematerijalne dokaze. Određenim svjedocima sud je, na njihov zahtjev, a uz obrazložen prijedlog Tužilaštva BiH i nakon upoznavanja sa stavovima odbrane apelanata, dodijelio zaštitne mjere u smislu odredbi Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka, u vezi sa svjedočenjem ovih svjedoka u drugim predmetima, pa su, stoga, ovi svjedoci svoj iskaz dali uz dodjelu pseudonima, a najveći dio iskaza svjedoka je dat unutar sudnice bez promjene glasa i slike, u kojim slučajevima je javnost bila prisutna u sudnici. Sud je za svjedoke kojima je dodijeljen pseudonim, a koji su istovremeno zatražili da svjedoče bez prisustva javnosti, na njihov zahtjev i nakon datog obrazloženja, odnosno izjašnjenja stranaka i branilaca apelanata kao optuženih, postupajući na osnovu člana 235. ZKPBiH, u toku kompletnog saslušanja ovih svjedoka u potpunosti zatvorio suđenje za javnost. Ta najjača mjera zaštite se pokazala potrebnom samo u određenim slučajevima i zbog specifičnosti iskaza svjedoka, zbog toga što su tim svjedocima upućivane određene prijetnje, što je, prema ocjeni suda, dodatno opravdavalo uspostavljanje navedenih mjera zaštite, jer se radilo o ugroženim svjedocima, kao i svjedocima koji su ozbiljno psihički i fizički traumatizirani okolnostima pod kojima su izvršavana krivična djela. Sud je svaki konkretan slučaj u odnosu na zaštitu određenog svjedoka posebno ocijenio rukovodeći se odredbom člana 3. st. 1. i 3. Zakona o zaštiti svjedoka, dodijelivši im navedene mjere zaštite, pri tome ocjenjujući da time nisu povrijeđena prava apelanata kao optuženih na javno i pravično suđenje i jednakost stranaka u postupku. Zbog tehničkih razloga, sud je, također, određene svjedoke (E. C., A. T., te četiri svjedoka koja su svjedočila pod pseudonimom) saslušao putem videolinka, što su omogućile vlasti države u kojima ti svjedoci borave, primjenom Evropske konvencije o uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim stvarima i Drugog dodatnog protokola Evropske konvencije. Odbrani i optužbi je u tim slučajevima omogućeno da nesmetano ispituju svjedoke direktno, odnosno unakrsno, i da na taj način sa direktnim prijenosom slike i zvuka direktno učestvuju u ispitivanju svjedoka.

10. Što se tiče pojedinačnih događaja u kojima je učestvovao apelant Knežević, a koji su detaljno opisani kao u izreci presude, sud je nakon provedenog dokaznog postupka dao detaljna obrazloženja svakog pojedinačnog slučaja, utvrdivši da je apelant učestvovao u ubistvima zatočenika, koja je počinio lično ili su počinjena u njegovom prisustvu, kao i u premlaćivanju zatočenika, koja je on, također, počinio lično ili su počinjena u njegovom prisustvu. Sud je u cijelosti prihvatio iskaze svjedoka optužbe kao istinite i vjerodostojne jer su svjedoci, svaki iz svoje perspektive posmatranja pojedinog događaja, taj događaj opisali na način da su dali svoje viđenje i lična zapažanja u vezi sa određenim događajem. Osim činjenice da se pojedini iskazi nisu podudarali u pogledu određenih podataka, kao što su datum i mjesto događaja, Sud BiH je zaključio da su iskazi svjedoka očigledno saglasni u pogledu odlučnih činjenica, vezano za, npr., premlaćivanje ili smrt određenih lica, budući da su, prema ocjeni suda, ovi iskazi sasvim razumljivi, s obzirom na vremensku distancu, odnosno na protek vremena od kada su se navedeni događaji desili do dana svjedočenja, kao i s obzirom na sposobnost pamćenja sporednih detalja vezanih za određeni događaj. Sud BiH je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant Knežević odgovoran prema članu 180. stav 1. i članu 21. stav 1. KZBiH, prvenstveno na osnovu njegove odgovornosti kao direktnog izvršioca krivičnih djela ubistava i maltretiranja zatvorenika, dakle krivična djela u koja je bio direktno umiješan i u logoru Omarska i Keraterm. Što se tiče njegove komandne odgovornosti, utvrđeno je da nije imao nikakvu zvaničnu dužnost u navedenim logorima, međutim, bez obzira na navedeno, utvrđeno je da je zbog ozloglašenosti svog ponašanja u oba logora odgovoran kao pripadnik „udruženog zločinačkog poduhvata“. Naime, na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno je da su njegove posjete ovim logorima i okrutna djela koja je izvršavao u tim prilikama same po sebi u logorima stvarale atmosferu straha među zatočenicima, u smislu da bi samo informacija da dolazi bila dovoljna da izazove strah i paniku među logorašima. Sud se prilikom odmjeravanja kazne apelantu Kneževiću rukovodio ciljevima opće i specijalne prevencije. Pri tome je imao u vidu stepen njegove krivične odgovornosti kao počinioca navedenih krivičnih djela, jačinu ugrožavanja, odnosno povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, lične prilike i druge okolnosti koje se odnose na njegovu ličnost, pa je na osnovu svih izvedenih dokaza zaključio da su u pogledu odgovornosti apelanta Kneževića ispunjeni svi elementi krivičnog djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. KZBiH, što je prepisano iz odredbi Statuta MKSJ kojim je propisano krivično djelo zločina protiv čovječnosti.

11. Što se tiče odgovornosti apelanta Mejakića, Sud BiH je u dokaznom postupku analizirao njegovu krivičnu odgovornost u pogledu ličnog učešća u izvršenju krivičnih djela uzevši u obzir i član 180. stav 1. i član 21. stav 1. KZBiH, zbog čega ga sud smatra odgovornim po osnovu odgovornosti ličnog izvršioca krivičnih djela u kojima je lično aktivno učestvovao, po osnovu njegove komandne odgovornosti i njegove uloge u logoru Omarska, ocijenivši da je apelant zvanično vršio dužnost načelnika sigurnosti u logoru Omarska, odnosno da je de facto bio u funkciji komandanta ovog logora, te da je bio lice koje se u svako doba dana i noći moglo naći u logoru. Sud BiH je na stranicama 22-39. prvostepene presude detaljno iznio tok dokaznog postupka i sadržaj provedenih dokaza, ocjenjujući sve te dokaze u skladu sa pravilima krivičnog postupka. Ocjenom izvedenih dokaza je utvrđeno da je apelant Mejakić bio lice na visokom položaju u logoru Omarska, da je imao ovlaštenja, nadzirao rad stražara, izdavao i naređenja i druge radnje u vezi sa rukovođenjem logorom, da je bio upoznat sa situacijom u logoru, koja je bila redovno praćena teškim nasiljem i ubistvima, ali da isto tako apelant nije preduzeo potrebne i razumne mjere da spriječi izvršenje krivičnih djela koja su činila njemu podređena lica i ostala lica koja su dolazila u logor. Dakle, utvrđeno je da je, budući da je bio prisutan u logoru, morao čuti i osjetiti situaciju oko sebe, te da postoje dokazi da je apelant Mejakić bio i direktni svjedok maltretiranja i rezultata maltretiranja zatočenika. Sud BiH je nakon provedenog dokaznog postupka zaključio da je apelant Mejakić odgovoran u pogledu ličnog učešća u krivičnim djelima izvršenim u logoru Omarska, u smislu člana 180. stav 1. i člana 21. stav 1. KZBiH, po osnovu komandne odgovornosti i po osnovu pripadnosti „udruženom zločinačkom poduhvatu“, budući da je sud prihvatio koncept da je „udruženi zločinački poduhvat“ kao oblik krivične odgovornosti sadržan u odredbama člana 180. stav 1. i člana 29. KZBiH. Naime, cjelokupna situacija u logoru Omarska može se pravno okvalificirati kao sistem organiziranog saizvršilaštva koje je postojalo tokom cijelog egzistiranja samog logora, a ta odgovornost je poznata u međunarodnoj pravnoj praksi još po procesuiranju zločina počinjenih u nacističkim logorima nakon Drugog svjetskog rata, u kojim presudama su sudovi utvrđivali ličnu odgovornost pojedinca u okviru situacije masovnog izvršenja krivičnih djela u koncentracionim logorima. Dakle, zaključeno je da je apelant Mejakić svjesno učestvovao u samom održavanju logora Omarska, a što implicira njegovu krivičnu odgovornost za sva krivična djela izvršena u okviru ovog kriminalnog plana, posebno zato što su lica nesrpske nacionalnosti često dovođena direktno u logor sa vidljivim tragovima maltretiranja, tako da je bio svjestan diskriminirajućeg karaktera i samog sistema u logoru u kojem su zatvarani isključivo stanovnici nesrpske nacionalnosti zbog svoje nacionalne pripadnosti. Stoga je utvrđeno da je apelant lično doprinio nastavku funkcioniranja logora na navedeni način, bez obzira na to što je bio upoznat sa cjelokupnom situacijom pa je i dalje ostao na toj dužnosti, čime je svjesno doprinio organiziranom sistemu maltretiranja i ostalih kriminalnih radnji u logoru. Kako je već navedeno, Sud BiH je utvrdio da je apelant Mejakić, vršeći dužnost de facto komandanta logora Omarska u kojem je bilo zatočeno oko 3.000 civila nesrpske nacionalnosti, od kojih je najmanje stotinu ubijeno i umrlo usljed prethodno opisanog stanja u logoru, imao odgovornost za zatočenike i svakodnevno postupanje s njima, ali, kako je već utvrđeno, on je pokazao odlučnost u podržavanju sistema i načina funkcioniranja logora kao takvog, iako je bio svjestan situacije u logoru u kojem je bio stalno prisutan. Dakle, on je podržavao zločine koji su se dešavali i iskazao odlučnost i upornost u izvršenju navedenih krivičnih djela jer niti u jednom momentu nije donio odluku o napuštanju logora i uz saznanja o brojnim ubistvima, premlaćivanjima, mučenjima i psihološkim zlostavljanjima logoraša, što mu je sve bilo poznato, sa čime se očigledno bezrezervno saglasio.

12. U pogledu primjene materijalnog prava, Sud BiH je istakao da krivična djela za koja su apelanti proglašeni krivim predstavljaju krivična djela prema međunarodnom običajnom pravu i stoga potpadaju pod opće principe međunarodnog prava propisane članom 4.a Zakona o izmjenama i dopunama KZBiH i opće pravne principe koje priznaju civilizirani narodi propisane stavom 2. člana 7. Evropske konvencije, te, stoga, KZBiH, prema mišljenju Suda BiH, može biti primijenjen u ovom slučaju na osnovu ovih odredaba. Naime, kako je naveo Sud BiH, status koji u međunarodnom običajnom pravu imaju zločini protiv čovječnosti, kao i pripisivanje individualne krivične odgovornosti u periodu relevantnom za optužnicu, kažnjavanje zločina protiv čovječnosti predstavlja imperativ među standardima međunarodnog prava ili ius cogens, iz čega proizlazi da je nepobitno da su i 1992. godine zločini protiv čovječnosti predstavljali dio međunarodnog običajnog prava. Dalje, prema mišljenju Suda BiH, činjenica je da se krivičnopravne radnje nabrojane u članu

172. KZBiH mogu pronaći i u zakonu koji je bio na snazi u relevantnom periodu, odnosno u vrijeme izvršenja djela, i to u čl. 134, 141, 142, 143, 144, 145, 146, 147, 154, 155. i 186. KZSFRJ, odnosno da su radnje optuženja bile kažnjive i po tada važećem krivičnom zakonu, što, također, dodatno doprinosi zaključku Suda BiH u vezi sa principom zakonitosti. Konačno, primjena KZBiH je dodatno opravdana činjenicom da su izrečene kazne u svakom slučaju blaže nego smrtna kazna koja je bila na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, čime se zadovoljava princip vezano za vremensko važenje krivičnog zakona, kao i primjena zakona blažeg za učinioce.

13. Sud BiH je prilikom odmjeravanja kazne apelantu Mejakiću ocjenjivao njegovu istrajnost, odnosno upornost u počinjenju krivičnih djela, njegovo ranije iskustvo profesionalnog policajca, iz čega proizlazi njegova posebna javna obaveza u zaštiti zakona koji nije primijenio, te je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, kao i uzročnu vezu između njih, optuženom apelantu Mejakiću izrekao kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 21 godinu, a apelantu Kneževiću dugotrajnu kaznu zatvora u trajanju od 31 godinu, rukovodeći se odredbama člana 39. KZBiH, uz uvjerenje da su izrečene kazne razmjerne težini počinjenih djela i stepenu krivične odgovornosti samih optuženih. Također, apelantima je, na osnovu člana 56. KZBiH, u vezi sa članom 2. stav 4. Zakona o ustupanju predmeta MKSJ-a, u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru prema odluci MKSJ-a i Suda BiH počevši od 1. jula 2003. godine za apelanta Mejakića, a za apelanta Kneževića od 18. maja 2002. godine.

14. Apelaciono vijeće Suda BiH je 16. februara 2009. godine, nakon sjednice održane u prisustvu tužioca, apelanta i njegovog branioca, djelimično uvažilo žalbe optuženih apelanata Kneževića i Mejakića, pa je Presuda Suda BiH broj X-KR-06/200 od 30. maja 2008. godine preinačena u pogledu pravne ocjene krivičnog djela, tako što su optuženi proglašeni krivim da su počinili krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačke a), e), f), g), k) i h) KZBiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. navedenog zakona, dok su u ostalom dijelu žalbe optuženih odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda je potvrđena. Apelant Mejakić je izjavio žalbu protiv prvostepene presude zbog povrede odredaba krivičnog postupka, povrede prava na odbranu i povrede krivičnog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o krivičnopravnoj sankciji, pa je predložio da se prvostepena presuda ukine ili preinači tako što će ga sud osloboditi od optužbe. Apelant Knežević je izjavio žalbu protiv prvostepene presude zbog istih razloga, predloživši da Apelaciono vijeće Suda BiH prvostepenu presudu ukine i održi novi pretres. Apelaciono vijeće je odbilo kao neosnovane žalbe optuženih u dijelu postojanja povreda odredaba krivičnog postupka, s obzirom na to da je zaključilo da se prvostepena presuda zasniva na dokazima na kojima se može zasnivati u smislu člana 297. stav 1. tačka i) ZKPBiH. Žalbe apelanata da im je povrijeđeno pravo na odbranu zato što Sud BiH nije sačinio zapisnik sa glavnog pretresa odbijene su kao neosnovane, prema odredbi člana 155. ZKPBiH. U vezi sa ovim navodima, Sud BiH je istakao da, u smislu navedene odredbe ZKPBiH, zapisnik sa glavnog pretresa ne mora biti vođen u obliku pisanog zapisnika, nego se može vršiti audio ili audio-vizuelno snimanje toka sjednice i strankama dostaviti zapisnik tog snimka. U konkretnom slučaju, cijeli tok postupka prvostepenog suda je sniman na audio i videozapis, i takav zapis su branioci i apelanti imali pravo i mogućnost da pregledaju i da dobiju CD, budući da su audio i videozapisi lako dostupni i u potpunosti sadrže kompletan tok postupka. Stoga je Apelaciono vijeće zaključilo da nisu prekršena prava apelanata time što im je umjesto pisanog zapisnika dostavljen CD na kojem je snimak kompletnog toka postupka, a koji ujedno sadrži i sve podatke koje, shodno odredbama ZKPBiH, mora da sadrži pisani zapisnik. Apelaciono vijeće je odbilo kao neosnovane žalbene navode optuženih u vezi sa utvrđenim činjeničnim stanjem i ocjenom dokaza, ocjenjujući pravilnim postupanje prvostepenog suda koji je iskaze pojedinih svjedoka prihvatio iako nisu saslušani na glavnom pretresu, zbog razloga dobijenih iz Odjela za podršku svjedocima Ureda registrara, a ti svjedoci iz različitih razloga nisu mogli pristupiti suđenju i svoj iskaz dati pred Sudom BiH. Apelaciono vijeće je zaključilo da je prvostepenom presudom jasno obrazloženo da se pojedini svjedoci nalaze u inostranstvu, da su neki od njih odbili da dođu u BiH i svjedoče pred sudom zbog različitih razloga, jer se radi o „ugroženim svjedocima“, u skladu sa članom 11. Zakona o zaštiti svjedoka, koji su dobili prijetnje za svoj život i živote svojih porodica i zato što se u određenim slučajevima radi o svjedocima sa ozbiljnim psihološkim i emocionalnim problemima nastalim kao posljedica trauma iz logora. Stoga, Apelaciono vijeće smatra da je prvostepeno vijeće pravilno postupilo u slučaju uzimanja iskaza navedenih svjedoka. Apelaciono vijeće je, također, odbilo kao neosnovanu žalbu apelanta Kneževića da mu je prekršeno pravo na odbranu jer mu, kako navodi u žalbi, nije bilo omogućeno pravo na izjavljivanje žalbe na posebno rješenje o prihvatanju utvrđenih činjenica, zaključivši da su njegova prava bila zaštićena, jer je imao mogućnost navedeno rješenje osporavati u žalbi protiv presude, a koje pravo je i iskoristio. U vezi sa navodima apelanata da je osporena presuda nerazumljiva i protivrječna izvedenim dokazima, Apelaciono vijeće je i ove navode odbilo kao neosnovane, zaključivši da je presuda dovoljno jasna i razumljiva i da razlozi iz obrazloženja nisu protivrječni, jer su forma i sadržaj presude u skladu sa odredbama procesnog zakona, te da u tom pogledu nije bilo propusta koji bi doveli do drugačije presude. Također, neosnovani su navodi apelanata da je ocjena dokaza izostala, s obzirom na to da je Apelaciono vijeće uvidom u prvostepenu presudu utvrdilo da je prvostepeni sud nakon obrazlaganja svakog pojedinog događaja to potkrijepio izvedenim dokazima. Što se tiče navoda apelanta Kneževića da ga je samo jedan svjedok prepoznao na suđenju, sud je utvrdio da su ovi navodi tačni, međutim, isto tako ističe da je prvostepeno vijeće razmotrilo izostanak prepoznavanja u sudnici zaključivši da je usljed proteka vremena i činjenice da se njegov fizički izgled promijenio u vrijeme suđenja bilo teško prepoznati optuženog, ali isto tako da su svi svjedoci istovjetno opisali fizički izgled optuženog u vrijeme izvršenja krivičnog djela, te da, iako prepoznavanje ima potkrjepljujući karakter, ono, u skladu sa članom 85. ZKPBiH, nije obavezno jer osporena presuda daje sasvim jasno, logično i uvjerljivo obrazloženje nakon prethodnog analiziranja svih provedenih dokaza koji se odnose na pitanje identiteta optuženog Kneževića. Osim toga, u vezi sa navodima o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, Vijeće je ove navode odbilo kao neosnovane zaključivši da je prvostepeni sud na osnovu svih brojnih provedenih dokaza na pravilan i pouzdan način utvrdilo sve odlučne činjenice, na osnovu kojih je utvrdilo odgovornost optuženih. Apelaciono vijeće je odbilo navode apelanta Mejakića da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio njegovu ulogu u logoru Omarska, zaključivši uvidom u prvostepenu presudu da je taj sud pravilno utvrdio da je optuženi bio na rukovodećem položaju u ovom logoru, te zaključio da je uloga apelanta Mejakića u logoru Omarska predstavljala položaj sa ovlaštenjima u logoru, jer je imao efektivnu kontrolu nad radom i ponašanjem svih stražara i drugih lica koja su radila u logoru, kao i nad većinom posjetilaca logora. Dakle, bio je u ulozi nadređenog počiniocima krivičnih djela u vrijeme počinjenja i da je nadređeni i podređeni odnos postojao, odnosno da je imao stvarnu kontrolu nad svim podređenim, pa samim tim i da spriječi ili kazni njihova djela. Dalje, odbijena je kao neosnovana žalba optuženih u pogledu krivične odgovornosti za „udruženi zločinački poduhvat“, zaključivši da je aktivno učestvovanje u provođenju maltretiranja u logoru, kao i sama činjenica saznanja i doprinošenja funkcioniranju tog sistema sama po sebi dovoljna da bi se optuženi smatrali odgovornim kao učesnici u sistematskom udruženom zločinačkom poduhvatu. Apelaciono vijeće smatra neosnovanim navode kojim se osporava primjena materijalnog zakona, tvrdeći da je prvostepeno vijeće umjesto KZSFRJ, koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, pogrešno primijenio KZBiH, povrijedivši na taj način princip zakonitosti kao i princip vremenskog važenja krivičnog zakona koji su propisani čl. 3. i 4. KZBiH, potvrdivši kao pravilan stav prvostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava, ističući da krivična djela za koja su apelanti proglašeni krivim predstavljaju krivična djela prema međunarodnom običajnom pravu i stoga potpadaju pod opće principe međunarodnog prava propisane članom 4.a Zakona o izmjenama i dopunama KZBiH i opće pravne principe koje priznaju civilizirani narodi propisane stavom 2. člana 7. Evropske konvencije, te je stoga KZBiH, prema mišljenju Suda BiH, mogao biti primijenjen u ovom slučaju. Naime, kako je naveo Sud BiH, status koji u međunarodnom običajnom pravu imaju zločini protiv čovječnosti, kao i pripisivanje individualne krivične odgovornosti u periodu relevantnom za optužnicu, predstavljaju imperativ među standardima međunarodnog prava ili ius cogens, iz čega proizlazi da je nepobitno da su 1992. godine zločini protiv čovječnosti predstavljali dio međunarodnog običajnog prava. Apelaciono vijeće je žalbu apelanata Kneževića i Mejakića djelimično uvažilo i prvostepenu presudu preinačilo u pogledu pravne ocjene počinjenog krivičnog djela, pa je optužene proglasilo krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačke a), e), f), g), k) i h), sve u vezi sa članom 29. i članom 180. stav 1. KZBiH. U ostalom dijelu žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena.

IV.Apelacija Navodi iz apelacije

15. Apelanti navode da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje garantirano članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije. Vezano za povredu prava na pravično suđenje, apelanti su, u suštini, ponovili navode koje su isticali u žalbama protiv prvostepene presude. Smatraju da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje zato što su, prema njihovom mišljenju, olako prihvatili iskaze svjedoka „čiji je dolazak pred ovaj sud bio onemogućen iz znatno otežanih i važnih razloga, jer su bili bolesni ili su se osjećali ugroženim“, zbog čega nisu mogli neposredno ispitati navedene svjedoke. Dalje, oni navode da je njihova odbrana u toku postupka u više navrata tražila da im se dostave zapisnici sa suđenja i transkripti sa suđenja u MKSJ-u, što sud nije učinio i što je sve ozakonjeno drugostepenom presudom, zbog čega ističu da im je povrijeđeno pravo na odbranu (jednakost oružja). Apelanti, također, navode da su im povrijeđene i garancije iz člana 7. Evropske konvencije, jer, kako navode u apelacijama, Sud BiH je na krivičnopravni događaj iz 1992. godine primijenio materijalni zakon, tj. KZBiH, koji je stupio na pravnu snagu 2003. godine. Prema mišljenju apelanata, očigledno se radi o retroaktivnoj primjeni krivičnog zakona, što je u suprotnosti sa principom zakonitosti i principom vremenskog važenja krivičnog zakona, propisanog odredbom iz čl. 3. i 4. KZBiH. Smatraju da se niko ne smije osuditi za djelo koje nije predstavljalo krivično djelo prema unutrašnjem i međunarodnom pravu u vrijeme kada je izvršeno, niti se smije izricati teža kazna od one koja se mogla primijeniti u vrijeme kada je djelo izvršeno. Kako ističu, u vrijeme izvršenja krivičnih djela na pravnoj snazi je bio KZSFRJ, koji je van svake sumnje blaži od KZBiH, prema kojem je najstroža kazna dugotrajnog zatvora do 40 godina. Stoga, apelanti smatraju zapanjujućim stav drugostepene presude da je KZSFRJ stroži od

KZBiH.

16. Osim navedenog, apelant Mejakić u svojoj apelaciji ističe da stav Suda BiH kojim je utvrđena njegova odgovornost za učešće u „zajedničkom zločinačkom poduhvatu“ smatra grubim kršenjem prava na pravično suđenje, jer, kako navodi, tokom trajanja postupka nisu utvrđeni svi relevantni dokazi koji bi utvrdili njegova stvarna ovlaštenja i odredili da li je on stvarno mogao znatno da doprinese funkcioniranju logora Omarska. Smatra da mu je na teret stavljena funkcija koju nije stvarno obavljao, jer je obavljao dužnost rukovodioca osiguranja, što, kako ističe, podrazumijeva da nije imao nikakva ovlaštenja u odnosu na ostale stražare i da nije mogao neposredno da utječe na njihovo ponašanje. Također, tvrdi da Tužilaštvo nije izvelo nijedan dokaz na osnovu kojeg bi zaključilo koja su ovlaštenja rukovodioca osiguranja, odnosno koja je njegova stvarna uloga i funkcija bila u logoru, te da li je i na koji način doprinio funkcioniranju logora Omarska. Smatra da presude suda ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama. Dakle, ističe da mu je stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela učešća u zajedničkom zločinačkom poduhvatu, a da pri tome sudovi nisu dali razloge u pogledu izvršenja ovog krivičnog djela.

Odgovori na apelacije

a) U odnosu na navode apelanta Kneževića

17. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da smatra da su navodi neosnovani i neargumentirani, da su svi navodi iz apelacije sadržani u prigovorima koji su bili predmet preispitivanja u toku postupka koji je vođen pred ovim sudom, na koje je sud već dao detaljne odgovore u prvostepenoj i drugostepenoj presudi. U vezi sa navodima da mu nisu dostavljeni zapisnici sa glavnog pretresa i transkripti sa suđenja MKSJ-a, čime mu je povrijeđeno pravo na odbranu, Sud BiH ističe da drugostepena presuda sadrži jasne zaključke da odredbe ZKPBiH ne nalažu vođenje zapisnika sa pretresa, nego da postoji mogućnost snimanja audio ili audio-vizuelnim sredstvima, koji se dostavljaju strankama. Drugostepenom presudom je jasno ukazano na to da je cijeli tok postupka sniman na audio i videozapisima, koji je odbrana imala pravo i mogućnost pregledati na dostavljenim CD-ovima. Osim toga, sud je odbio kao neosnovane apelantove navode da pojedini svjedoci nisu saslušani neposredno pred sudom jer je sud iskaze tih svjedoka prihvatio kao dokaze u skladu sa relevantnim zakonima zbog razloga zbog kojih je prema zakonu korištenje takvih dokaza opravdano, ne samo zbog toga što ti svjedoci, kako se u apelaciji navodi, odbijaju da svjedoče pred Sudom BiH. Osim toga, navedeni iskazi su ocijenjeni u uzajamnoj vezi sa iskazima svjedoka koji su podvrgnuti direktnom i unakrsnom ispitivanju pred sudom, tako da nijedna činjenica nije utvrđena isključivo na osnovu iskaza svjedoka koji nije neposredno svjedočio pred ovim sudom. Stoga je sud na osnovu savjesne i brižljive ocjene svih izvedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, prema principu slobodne ocjene dokaza, izveo zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti. U odnosu na apelantove navode kojim ukazuje na povredu iz člana 7. Evropske konvencije, koja se, prema navodima apelantove odbrane ogleda u povredi čl. 3. i 4. KZBiH, Sud BiH ističe da apelant pravilno navodi da se lice ne može smatrati krivično odgovornim za djelo koje nije propisano kao krivično djelo i da je sud u obavezi primijeniti zakon koji je blaži za učinioca, a taj prigovor je istican i u toku prvostepenog i drugostepenog postupka, za koje navode je sud u svojim presudama dao jasne razloge zašto je u konkretnom slučaju primijenjen KZBiH iz 2003. godine, iako je krivično djelo počinjeno u vrijeme važenja KZSFRJ ukazujući na sadržaj člana 142. stav 1. KZSFRJ, koji upućuje na kršenje odredaba međunarodnog humanitarnog prava i u sklopu toga počinjenje pojedinih krivičnih djela, što je primijenjeno u konkretnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH apelaciju smatra neosnovanom i predlaže da se kao takva odbije.

18. Tužilaštvo BiH je u odgovoru istaklo da apelacija treba da bude odbačena kao nedopustiva i očigledno neosnovana. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na odbranu zato što ne postoje zapisnici sa glavnog pretresa, prema odredbi člana 253. ZKPBiH, s obzirom na to da je odredbom člana 155. navedenog zakona predviđeno snimanje audio ili audio-vizuelnim sredstvima, proizlazi da se zapisnik ne mora voditi u pismenom obliku. Audio i videosnimci su tačno i doslovno zabilježili tok glavnog postupka, a i tužilaštvo i odbrana su bili u mogućnosti da snimke pribave i koriste, stoga nijednoj strani nije dato ništa više u odnosu na drugu, u skladu sa jednakostima stranaka u postupku. Dalje navodi da apelacijom nije precizirano na koji način je došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što apelant u apelaciji navodi da se možda moglo poboljšati iznošenje dokaza da su bili u posjedu pismenih transkripata umjesto tonskih snimaka sa sjednica. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na prihvatanje suda pismenih iskaza svjedoka umjesto iskaza uživo za svjedoke koji su bili nedostupni sudu, prema ocjeni Tužilaštva, netačni su i neosnovani, budući da je sud ove navode jasno obrazložio i u prvostepenom i drugostepenom postupku, jasno iznoseći da je diskreciono pravo suda, u skladu sa članom 273. ZKPBiH, o korištenju ovako datih iskaza svjedoka, zbog čega ove navode smatra neosnovanim. U vezi sa navodom da nema detaljnog obrazloženja dokaza, Tužilaštvo ove navode smatra neosnovanim jer smatra da je ocjena dokaza u postupku pred prvostepenim i drugostepenim sudom vršena u poređenju sa svim dokazima u cjelini, uzimajući u obzir detalje, jasnoću i sigurnost iskaza, te njihovu potkrijepljenost i dosljednost sa drugim dokazima. U odnosu na navode kojim apelant ukazuje na povredu iz člana 7. Evropske konvencije, koja se ogleda u povredi čl. 3. i 4. KZBiH, Tužilaštvo BiH navodi da su osporenim presudama dati jasni i argumentirani razlozi u vezi sa primjenom KZBiH u konkretnom slučaju, a ne KZSFRJ koji je bio na snazi 1992. godine, u vrijeme počinjenja krivičnog djela.

b) U odnosu na navode apelanta Mejakića

19. Sud BiH je u odgovoru na navode iz apelacije istakao da su navodi iz apelacije neosnovani i neargumentirani, da su svi navodi iz apelacije sadržani u prigovorima koji su bili predmet preispitivanja u toku postupka koji je vođen pred ovim sudom, o kojima je sud već dao detaljne odgovore u prvostepenoj i drugostepenoj presudi. U vezi sa povredom prava na pravično suđenje, Sud BiH ističe da apelant najvećim dijelom ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim da mu nisu dostavljeni zapisnici sa glavnog pretresa, kao ni transkripti sa suđenja pred MKSJ-om, čime mu je povrijeđeno pravo na odbranu, Sud BiH ističe da drugostepena presuda sadrži jasne zaključke da odredbe ZKPBiH ne nalažu vođenje zapisnika sa glavnog pretresa, nego da postoji mogućnost snimanja audio ili audio-vizuelnim sredstvima, koji se dostavljaju strankama. Drugostepenom presudom je jasno ukazano na to da je cijeli tok postupka sniman na audio i videozapisima, koje je odbrana imala pravo i mogućnost pregledati na dostavljenim CD-ovima. Dostavljeni CD-ovi na kojima su snimci kompletnog toka pretresa sadrže sve podatke u skladu sa odredbama ZKPBiH kao i pisani zapisnici, stoga smatra da su ovi navodi neosnovani. Osim toga, sud je odbio kao neosnovane apelantove navode da mu je onemogućeno ispitivanje pojedinih svjedoka pred ovim sudom, budući da je sud, u skladu sa relevantnim zakonima, prihvatio iskaze tih svjedoka i korištenje ovih iskaza kao dokaza je opravdano ne samo kako to apelant navodi jer su odbili da svjedoče pred sudom, odnosno jer je sud ove iskaze ocijenio u uzajamnoj vezi sa iskazima svjedoka koji su bili podvrgnuti direktnom i unakrsnom ispitivanju pred ovim sudom, tako da nijedna činjenica nije utvrđena isključivo na osnovu iskaza svjedoka koji nije neposredno svjedočio pred ovim sudom. Naime, Sud BiH u svom odgovoru ističe da je nakon brižljive i savjesne ocjene dokaza, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, prema principu slobodne ocjene dokaza, te dovođenjem svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu, izveo zaključak o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti. Što se tiče navoda u vezi sa pogrešnom primjenom zakona i utvrđivanjem odgovornosti po osnovu sistemskog udruženog zločinačkog poduhvata, naglašava da je udruženi zločinački poduhvat u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio dio međunarodnog prava, te se mogao primijeniti na apelanta kao optuženog iako nije bio propisan kao oblik krivične odgovornosti zakonom koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela, niti je bio propisan u KZBiH. U vezi sa navodima o povredi prava iz člana 7. Evropske konvencije, smatra da apelant pravilno navodi da se lice ne može smatrati krivično odgovornim za djelo koje nije propisano kao krivično djelo i da je sud u obavezi primijeniti zakon koji je blaži za učinioca. Međutim, Sud BiH je u svojim presudama jasno obrazložio da je u konkretnom slučaju primijenjen KZBiH iz 2003. godine, iako je u vrijeme izvršenja krivičnog djela važio KZSFRJ ukazujući na to da su sudovi u vezi sa ovim navodima u osporenim presudama dali jasna i argumentirana obrazloženja.

20. Tužilaštvo BiH je u odgovoru istaklo da apelacija treba da bude odbačena kao nedopustiva i očigledno neosnovana. U odnosu na apelantove navode da je njegova odbrana u više navrata tražila da im se dostave zapisnici sa suđenja ili transkripti MKSJ-a, što sud nije učinio, što je ozakonjeno drugostepenom presudom, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na odbranu, Tužilaštvo navodi da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 253. ZKPBiH, jer navedeni zakon ne predviđa metodu vođenja zapisnika budući da je članom 155. KZBiH predviđeno i snimanje audio ili audio-vizuelnim sredstvima, a ti snimci su bili dostupni apelantu i njegovoj odbrani, zbog čega smatra da mu ovom procesnom radnjom nije prekršeno pravo na odbranu, kao i da su snimci MKSJ-a korišteni u toku ovog postupka dostavljeni odbrani, odnosno tonski snimci iskaza svjedoka prevedeni na bosansku verziju. Tužilaštvo smatra neosnovanim apelantove navode koji se odnose na prihvatanje pismenih iskaza svjedoka umjesto iskaza uživo datih pred ovim sudom, pozivajući se na diskreciono pravo suda, u skladu sa članom 273. ZKPBiH. Tužilaštvo smatra neosnovanim navode da drugostepeno vijeće nije prihvatilo njegove dokaze u pogledu naziva njegove funkcije u logoru Omarska, ocjenjujući da je, bez obzira na to da li je apelant bio načelnik sigurnosti ili rukovodilac sigurnosti, obavljao dužnost rukovodioca osiguranja što podrazumijeva da je bio na poziciji na kojoj je imao ovlaštenja da značajno doprinosi logorskom sistemu, da spriječi krivične radnje, da osujeti funkcioniranje takvog sistema, intenzitet krivične odgovornosti, što apelant nije preduzimao u vrijeme obavljanja ove dužnosti. Dalje je navedeno da je sud pravilno primijenio KZBiH donesen 2003. godine, pa smatra neosnovanim navode da je van svake sumnje KZSFRJ blaži od KZBiH, te da je pogrešan stav Suda BiH da je postojanje smrtne kazne u KZSFRJ koji je važio u vrijeme počinjenja djela dokaz da je taj zakon teži za učinioca. Tužilaštvo smatra da je apelant ovim argumentima u potpunosti zanemario stav bosanskog i međunarodnog prava, koji je očigledni dio principa zakonitosti iz čl. 3. i 4 a. KZBiH, te člana 7. stav 1. Evropske konvencije i člana 15. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, jer je očigledno da je zločin protiv čovječnosti bio propisan međunarodnim običajnim pravom i tokom 1992. godine kada je apelant počinio predmetni zločin. U pogledu primjene materijalnog prava, Tužilaštvo smatra da krivična djela za koja su apelanti proglašeni krivim predstavljaju krivična djela prema međunarodnom običajnom pravu i stoga potpadaju pod opće principe međunarodnog prava propisane članom 4.a Zakona o izmjenama i dopunama KZBiH i opće pravne principe koje priznaju civilizirani narodi propisane stavom 2. člana 7. Evropske konvencije, te, stoga, KZBiH, prema mišljenju Tužilaštva BiH, može biti primijenjen u ovom slučaju na osnovu ovih odredaba. V.Relevantni propisi

21. Krivični zakon Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06 i 55/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Načelo zakonitosti (1) Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

(2) Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna.

Član 4.

Vremensko važenje krivičnog zakona (1) Na učinioca krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja krivičnog djela.

(2) Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.

Član 4.a Suđenje ili kažnjavanje za krivična djela prema općim načelima međunarodnog prava Članovi 3. i 4. ovog zakona ne sprečavaju suđenje ili kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je počinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s općim načelima međunarodnog prava.

[...] Glava XVII - Krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom Način učinjenja krivičnog djela Član 21.

(1) Krivično djelo može se učiniti činjenjem ili nečinjenjem.

(2) Krivično djelo je učinjeno nečinjenjem kad je učinilac koji je pravno obavezan spriječiti nastupanje zakonom opisane posljedice krivičnog djela to propustio učiniti, a takvo je propuštanje po djelovanju i značenju jednako učinjenju tog krivičnog djela činjenjem.

Član 172.

Zločini protiv čovječnosti (1) Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

a) lišenje druge osobe života (ubistvo),

b) istrebljenje,

c) odvođenje u ropstvo,

d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva,

e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima međunarodnog prava,

f) mučenje,

g) prisiljavanje druge osobe upotrebom sile ili prijetnje direktnim napadom na njezin život ili tijelo ili na život ili tijelo njoj bliske osobe, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu seksualnu radnju (silovanje), seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik teškog seksualnog nasilja,

h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po međunarodnom pravu, u vezi sa bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim krivičnim djelom propisanim u ovom zakonu ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine,

i) prisilni nestanak osoba,

j) zločin aparthejda,

k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja, kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora. Individualna i komandna odgovornost Član 180.

(1) Osoba koja planira, naredi, učini ili podstrekava ili pomaže u planiranju, pripremanju ili učinjenju krivičnih djela iz člana 171. (Genocid), 172. (Zločini protiv čovječnosti), 173. (Ratni zločin protiv civilnog stanovništva), 174. (Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika), 175. (Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), 177. (Protupravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja), 178. (Protupravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu) i 179. (Povrede zakona ili običaja rata) ovog zakona, kriva je za to krivično djelo. Službeni položaj bilo kojeg okrivljenog, bilo da se radi o šefu države ili vlade, ili o odgovornoj službenoj osobi vlade, ne oslobađa takvu osobu krivice niti utječe na ublažavanje kazne.

(2) Činjenica da je neko od krivičnih djela iz člana 171. do 175. i člana 177. do 179. ovog zakona učinjeno od strane podređenog, ne oslobađa njemu nadređenu osobu od krivice, ukoliko je ta nadređena osoba znala ili je mogla znati da se njen podređeni sprema učiniti takvo djelo, odnosno da je već učinio takvo djelo, a nadređena osoba je propustila da preduzme nužne i razumne mjere da spriječi učinjenje krivičnog djela, odnosno da učinitelj tog djela bude kažnjen.

[...]

22. Krivični zakon SFRJ („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi:

Član 38.

[...] (2) Za krivična djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor od 20 godina.

[...] Glava XVI - Krivična djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava (Napomena:

obuhvatala, između ostalih, sljedeća krivična djela: član 141. genocid; član 142. ratni zločin protiv civilnog stanovništva; član 143. ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika; član 144. ratni zločin protiv ratnih zarobljenika; član 145. organiziranje grupe i poticanje na izvršenje genocida i ratnih zločina; član 146. protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja; član 147. protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištima; član 154. rasna i druga diskriminacija; član 155. zasnivanje ropskog odnosa i prijevoz lica u ropskom odnosu).

Član 142.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrano suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njezinoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacija imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerima imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nerazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi: da se izvrši napad na objekte posebno zaštićene međunarodnim pravom i objekte i postrojenja sa opasnom snagom kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane; da se bez izbora cilja pogađaju civilni objekti koji su pod posebnom zaštitom međunarodnog prava, nebranjena mjesta i demilitarizirane zone; dugotrajno i velikih razmjera oštećenje prirodne okoline koje može da šteti zdravlju ili opstanku stanovništva ili ko izvrši neko od navedenih djela.

(3) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije kao okupator naredi ili izvrši preseljenje dijelova svog civilnog stanovništva na okupiranu teritoriju, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina.

23. Zakon o krivičnom postupku BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07,76/07, 15/08, 58/08, 12/09 i 16/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Jednakost u postupanju Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 23.

Stvarna nadležnost Suda (1) Sud je nadležan:

a) da sudi u prvom stepenu u krivičnim stvarima u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom,

b) da odlučuje o žalbama protiv odluka donesenih u prvom stepenu.

[...] Član 155.

Snimanje audio ili audio-vizuelnim sredstvima (1) Sve poduzete radnje u toku krivičnog postupka, u pravilu, snimaju se uređajem za audio ili audiovizuelno snimanje. Tužitelj ili ovlaštena službena osoba će o tome prethodno obavijestiti osobu koja se ispituje, odnosno saslušava i poučiti je da ima pravo da zatraži reprodukovanje snimka kako bi provjerila svoju izjavu.

(2) Snimak mora sadržavati podatke iz člana 152. stava 1. ovog zakona, podatke potrebne za identificiranje osobe čija se izjava snima i podatak u kojem svojstvu ta osoba daje izjavu. Kad se snimaju izjave više osoba, mora se osigurati da se iz snimke može jasno razaznati ko je dao izjavu.

(3) Na zahtjev saslušane osobe, snimka će se odmah reproducirati, a ispravke ili objašnjenja te osobe će se snimiti.

(4) U zapisnik o istražnoj radnji unijet će se da je izvršeno snimanje, ko je snimanje izvršio, da je osoba koja se saslušava prethodno obaviještena o snimanju, da je snimka reproducirana i gdje se snimak čuva ako nije priložena spisima predmeta.

(5) Tužitelj može odrediti da se snimak u cjelini ili djelimično prepiše. Tužitelj će prijepis pregledati, ovjeriti i priključiti zapisniku o preduzimanju istražne radnje.

(6) Snimak se čuva do vremena do kojeg se čuva i krivični spis.

(7) Tužitelj može dopustiti da osobe koje imaju opravdan interes pomoću uređaja za audio ili audiovizuelno snimanje snime izvođenje istražne radnje.

(8) Snimci iz stava 1. do 7. ovog člana ne mogu se javno prikazivati, bez pismenog odobrenja stranaka i učesnika snimljene radnje.

Član 273.

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.

[...]

24. Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 29/00, 24/02, 42/03, 4/04, 9/04, 35/04 i 61/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.

Krivična nadležnost (1) Sud je nadležan za krivična djela utvrđena Krivičnim zakonom Bosne i Hercegovine i drugim zakonima Bosne i Hercegovine.

[...]

25. Zakon o Tužilaštvu Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 24/02, 3/03, 37/03, 42/03, 9/04, 35/04 i 61/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 12.

Krivična nadležnost (1) Tužilaštvo je organ nadležan za sprovođenje istrage za krivična djela za koja je nadležan Sud Bosne i Hercegovine, te za gonjenje počinilaca pred Sudom Bosne i Hercegovine, u skladu sa Zakonom o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine i drugim primjenjivim zakonima.

[...] (3) Posebni odjeli, između ostalog, preduzimaju zakonom određene mjere za ispitivanje i gonjenje počinilaca krivičnih djela ratnih zločina, organiziranog kriminala, privrednog kriminala i korupcije, predviđenih zakonom Bosne i Hercegovine, kada je u navedenim zakonima za ta djela predviđena nadležnost Suda Bosne i Hercegovine.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj X-KRŽ- 06/200 od 16. februara 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant Knežević je primio 17. jula 2009. godine, a apelant Mejakić 22. jula 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

30. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su im tim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije i prava zagarantirana odredbama člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 7. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[…]

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…] d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uvjetima koji važe za svjedoka optužbe; […]

33. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te su osuđeni na kaznu dugotrajnog zatvora. Dakle, radi se o postupku u kojem se utvrđivala osnovanost krivične optužbe protiv apelanata, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.

34. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Monnel and Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54).

35. U odnosu na navod koji se odnosi na utvrđeno činjenično stanje, odnosno pravilnost pribavljanja i ocjene dokaza, jer smatraju da je sud olako prihvatio iskaze svjedoka čiji je dolazak pred ovaj sud bio onemogućen i znatno otežan zbog raznih razloga, koji stav je potvrdilo i Apelaciono vijeće drugostepenog suda, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

36. Također, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Istovremeno, sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

37. Apelanti prigovaraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje smatrajući da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje jer su olako prihvatili iskaze svjedoka čiji je dolazak pred ovaj sud bio onemogućen zbog znatno otežanih i važnih razloga, jer su bili bolesni ili su se osjećali ugroženim, zbog čega nisu mogli neposredno ispitati navedene svjedoke. Ustavni sud iz obrazloženja prvostepene presude zapaža da je prvostepeni sud dao jasne i argumentirane razloge o prihvatanju iskaza svjedoka koji nisu dati pred ovim sudom, zasnovane na odredbi člana 273. ZKPBiH, kojom je ostavljena mogućnost sudu (diskreciono pravo suda) da iskaze svjedoka datih u istrazi i koji nisu dati pred ovim sudom mogu koristiti na glavnom pretresu kao dokaz samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela ili se ne mogu pronaći ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan zbog važnih uzroka. Prema tome, prvostepeni sud je u konkretnom slučaju na osnovu razloga definiranih navedenom odredbom zakona zaključio da se u slučaju pojedinih svjedoka radi o iskazima tzv. ugroženih svjedoka, od kojih se pojedini nalaze u inostranstvu i koji su odbili da dođu da svjedoče pred ovim sudom jer su dobili prijetnje za svoj život i živote svojih porodica i jer se u određenim slučajevima radi o svjedocima sa ozbiljnim psihološkim i emocionalnim problemima nastalim kao posljedica trauma iz logora, pa je iskaze tih svjedoka u skladu sa svojim ovlaštenjima koristio u dokaznom postupku. Osim toga, iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je i Apelaciono vijeće u svojoj presudi razmotrilo iste žalbene navode apelanata, pa je na osnovu detaljne analize utvrđenog činjeničnog stanja zaključilo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je iskaze ovih svjedoka u smislu navedene odredbe ZKPBiH koristio kao dokaze na glavnom pretresu, te da iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku jasno proizlazi da su apelanti počinili krivičnopravne radnje koje su im stavljene na teret. Ustavni sud, također, nalazi da u osporenim presudama nije izostala sveobuhvatna analiza svih izvedenih dokaza, da je prvostepeni sud iskaze navedenih svjedoka razmotrio pojedinačno i u međusobnoj vezi sa iskazima svjedoka koji su podvrgnuti direktnom i unakrsnom ispitivanju pred sudom, i u vezi sa ostalim izvedenim dokazima, tako da nijedna činjenica nije utvrđena isključivo na osnovu iskaza svjedoka koji nije neposredno svjedočio pred ovim sudom, na osnovu čega je i zaključeno da su apelanti počinili krivično djelo koje im je stavljeno na teret. Prema tome, Ustavni sud smatra da obrazloženje prvostepenog suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i načina izvođenja dokaza niti u jednom dijelu ne ostavlja utisak proizvoljnosti, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenim krivičnim djelima, da je zaključke prvostepenog suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza u cijelosti prihvatilo i Apelaciono vijeće, što je i jasno obrazloženo. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim presudama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, te da su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

38. Apelanti, također, smatraju da im je povrijeđeno i pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije budući da im, prema njihovoj tvrdnji, nije data mogućnost da osporavaju zapisnike sa glavnog pretresa, jer oni nisu ni sačinjeni, kao i zbog činjenica koje je prvostepeni sud prihvatio kao dokazane jer su utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ-a. S tim u vezi, apelanti su naveli da nisu imali ravnopravan položaj u postupku u odnosu na Tužilaštvo BiH.

39. Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d) istog člana Evropske konvencije. To znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti. To znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, zatim mogućnost da odgovori na iznesene navode, te da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane.

40. U odnosu na ove navode apelanata, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud odluku o snimanju glavnog pretresa na audio i videozapis donio na osnovu odredbe člana 155. ZKPBiH, koja ne zahtijeva vođenje zapisnika sa glavnog pretresa, da se vodi u pismenom obliku, tj. koji predviđa metodu snimanja audio ili vizuelnim sredstvima, a kojim su doslovno i tačno zabilježeni snimci toka glavnog pretresa i koji su bili dostupni objema stranama u postupku, a odluku o prihvatanju utvrđenih činjenica koje su utvrđene pravosnažnim presudama MKSJ-a, koje se odnose na postojanje širokog i sistematičnog napada na civilno stanovništvo, kao bitnog elementa krivičnog djela koje je apelantima stavljeno na teret, zasnivao je na odredbi člana 4. Zakona o ustupanju predmeta MKSJ-a. Također, Ustavni sud zapaža da navedeni zakon kao lex specialis daje mogućnost za takvo postupanje suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju presude jasno naveo da je u toku postupka pred tim sudom data razumna mogućnost apelantima i njihovoj odbrani da osporavaju zaključke o prihvatanju navedenih činjenica dokazanim, što su ovi i činili. Također, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je zaključak o dokazanosti navedenih činjenica, osim presudama MKSJ-a, potkrijepljen i ostalim provedenim dokazima, prvenstveno iskazima saslušanih svjedoka optužbe koji su dodatno potvrdili validnost presude. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak koji je bio usmjeren upravo na dokazivanje individualne krivice apelanata, a osuđujuća presuda nije zasnovana u cijelosti ili u najvećoj mjeri samo na činjenicama koje je sud prihvatio kao dokazane, već su sudovi, kako je to već rečeno, ocijenili i druge provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da princip ravnopravnosti strana u postupku nije na bilo koji način narušen na štetu apelanata ili da je apelantima bilo onemogućeno da zbog navedenih razloga ravnopravno raspravljaju u konkretnom predmetu. Ustavni sud, također, zapaža da su apelanti imali mogućnost da iznesu svoju odbranu lično i uz pomoć branilaca, zatim da predlažu izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, što su i činili. Također su imali priliku da ispitaju sve dokaze optužbe, da ih ospore, te da osporavaju i način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije.

41. Ustavni sud zapaža da je jasno i argumentirano obrazloženo da su neosnovani navodi apelanta Mejakića da je pogrešan stav Suda BiH kojim je utvrđena njegova krivična odgovornost za učešće u zajedničkom zločinačkom poduhvatu što smatra grubim kršenjem prava na pravično suđenje, i to prava na odbranu, jer, kako navodi, tokom trajanja postupka nisu utvrđeni svi relevantni dokazi koji bi utvrdili njegova stvarna ovlaštenja i odredili da li je on stvarno mogao znatno da doprinese funkcioniranju logora Omarska, da mu je na teret stavljena funkcija koju nije stvarno obavljao, kao i da Tužilaštvo nije izvelo niti jedan dokaz na osnovu kojeg bi zaključilo koja su ovlaštenja rukovodioca osiguranja, a presude suda na sadrže razloge o odlučnim činjenicama. Ustavni sud nalazi da su sudovi u osporenim presudama, u smislu člana 180. stav 1. i člana 21. stav 1. KZBiH, detaljno i jasno obrazložili da je apelant Mejakić odgovoran u pogledu ličnog učešća u krivičnim djelima izvršenim u logoru Omarska, po osnovu komandne odgovornosti i po osnovu pripadnosti udruženom zločinačkom poduhvatu, budući da je sud prihvatio koncept da je udruženi zločinački poduhvat kao oblik krivične odgovornosti sadržan u odredbama člana 180. stav 1. i člana 29. KZBiH, jer se cjelokupna situacija u logoru Omarska može pravno okvalificirati kao sistem organiziranog saizvršilaštva koji je postojao tokom cijelog egzistiranja samog logora. Prvostepeni sud je na osnovu provedenog dokaznog postupka jasno i opsežno obrazložio da je apelant svjesno učestvovao u samom održavanju logora Omarska, dakle da je lično doprinio nastavku funkcioniranja logora vršeći dužnost de facto komandanta logora Omarska, na osnovu čega je imao odgovornost za zatočenike i svakodnevno postupanje s njima, ali, kako je već utvrđeno, on je pokazao odlučnost u podržavanju sistema i načina funkcioniranja logora kao takvog, prema tome podržavao je zločine koji su se dešavali, čime je iskazao odlučnost i upornost u izvršenju navedenih krivičnih djela jer niti u jednom momentu nije donio odluku o napuštanju logora. Dakle, Ustavni sud nalazi da je Sud BiH prvenstveno na osnovu iskaza svjedoka dovoljno jasno obrazložio osporene presude u dijelu koji se odnosi na komandnu odgovornost apelanta Mejakića u logoru Omarska, ocjenom svih provedenih dokaza, pri tome dajući jasne razloge zašto nije prihvatio navode odbrane. Također, drugostepeni sud je zaključio da iz utvrđenog činjeničnog stanja jasno proizlazi da je apelant u svojstvu naredbodavca i neposrednog izvršioca počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, te da su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.

Kažnjavanje samo na osnovu zakona

42. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana 7. Evropske konvencije. U tom kontekstu, apelanti u apelacijama navode da je propisom iz člana 4. KZBiH utvrđeno da se na počinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme kada je djelo učinjeno, odnosno blaži zakon, u čemu vide povredu prava iz člana 7. stav 1. Evropske konvencije. Član 7. Evropske konvencije glasi:

1. Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo nastalo činjenjem ili nečinjenjem koje nije predstavljalo krivično djelo u vrijeme izvršenja, prema nacionalnom ili međunarodnom pravu. Isto tako, izrečena kazna neće biti teža od one koja se primjenjivala u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

2. Ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda.

43. U pogledu apelacionih prigovora vezanih za retroaktivnu primjenu KZBiH, Ustavni sud zapaža da je istovjetna pravna pitanja Ustavni sud razmatrao i u Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine (odluka o dopustivosti i meritumu dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). U toj odluci Ustavni sud je obrazložio primjenu vezanu za tumačenje člana 7. Evropske konvencije. Između ostalog, Ustavni sud je zaključio da član 7. Evropske konvencije objedinjuje princip da samo zakon može ustanoviti krivično djelo i propisati kaznu (nullum crimen, nulla poena sine lege), zatim da kažnjiva djela i važeće kazne moraju jasno biti ustanovljeni zakonom, te da, ipak, koliko god pravne norme krivičnog prava bile jasno definirane, postoji i neizbježno sudsko tumačenje.

44. U Odluci broj AP 519/07, u tački 69, Ustavni sud je, analizirajući noviju praksu Suda BiH, istakao: „Naime, u citiranoj presudi i Sud BiH konstatira (vidi tač. 120. i 121. citirane presude) da je član 4.a) Krivičnog zakona BiH primjenjiv na krivično djelo zločina protiv čovječnosti, kao krivično djelo prema općim principima međunarodnog prava, učinjeno u vrijeme kada je bio na snazi preuzeti Krivični zakon, jer taj zakon uopće nije propisivao ovo krivično djelo. U vezi s tim, Sud BiH je istakao da je potrebno direktno primijeniti član 7. stav 2. Evropske konvencije koja se na osnovu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini i ima prioritet nad svim drugim zakonima. Također, navedeni član ne dopušta da, ako se ne inkriminiraju u nacionalnom zakonodavstvu određene radnje kao krivična djela, a koje su kao takve prepoznate prema općim principima međunarodnog prava, njihovi počinioci izbjegnu suđenje i kažnjavanje“. Također je naveo da, imajući u vidu i primjenu člana 4.a Krivičnog zakona BiH u vezi sa članom 7. stav 1. Evropske konvencije, zaključuje da u konkretnom slučaju primjena Krivičnog zakona BiH u postupku pred Sudom BiH ne predstavlja kršenje člana 7. Evropske konvencije.

45. Imajući u vidu da je i osporena presuda zasnovana na odredbama člana 4.a KZBiH u vezi sa članom 7. Evropske konvencije, te da su apelanti proglašen krivim za krivično djelo zločina protiv čovječnosti, koje je učinjeno u vrijeme kada je na snazi bio KZSFRJ, koji uopće, kako je to već navedeno, nije propisivao predmetno krivično djelo, Ustavni sud se u pogledu žalbenih navoda apelanata umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje i razloge navedene u Odluci broj AP 519/07 od 29. januara 2010. godine, jer se u cijelosti odnose i na ovu odluku, te zaključuje, podržavajući i stavove Evropskog suda u predmetu koji je sa ovog aspekta pokretao gotovo identična pravna pitanja (vidi Evropski sud, Boban Šimšić protiv Bosne i Hercegovine od 10. aprila 2012. godine, aplikacija 51552/10, tačke 21-25), da u postupku koji je okončan osporenim presudama nije došlo do povrede prava apelanata garantiranih članom 7. Evropske konvencije.

46. U pogledu navoda apelanta Kneževića iz dopune apelacija u kojim je naveo da mu je povrijeđeno i pravo iz člana III stav 1. tačka c) i člana IV Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu, odnosno na član 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena van toga roka, ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenoga roka. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka propisanog roka, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporenih odluka, Ustavni sud se neće upustiti u razmatranje ovih apelantovih navoda.

VIII.Zaključak

47. U konkretnom slučaju ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka utvrdio da krivica apelanata za krivično djelo zločina protiv čovječnosti nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza i kada su neosnovani navodi da im nisu osigurani pismeni zapisnici i transkripti sa sjednica MKSJ-a, zatim kada je apelantima, uz poštivanje principa kontradiktornosti, bilo omogućeno da ospore dokaze Tužilaštva ili da lično izvedu dokaze, te kada su sudovi u osporenim odlukama dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih je vidljivo da su ocijenili sve izvedene dokaze obiju strana u postupku kao i relevantne materijalnopravne propise.

48. Ustavni sud zaključuje da nema ni povrede člana 7. Evropske konvencije jer stav 2. tog člana, odnosno član 4.a KZBiH, dopušta izuzetke kada se radi o predmetima koji se tiču ratnih zločina i zločina za kršenje humanitarnog prava, koje su prihvatili „civilizirani narodi“, a predmetni slučaj predstavlja izuzetak od pravila iz stava 1. člana 7. Evropske konvencije.

49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić