Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3902/09 (A. P.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni spor
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3902/09

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3902/09, rješavajući apelaciju Armina Prazine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Armina Prazine.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se trenutno vodi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu pod brojem 09 0 U 004812 09 U.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da po hitnom postupku donese odluku povodom tužbe u predmetu broj 09 0 U 004812 09 U, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Armin Prazina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Senija Poropat, advokat iz Vogošće, podnio je 11. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka pred upravnim i sudskim organima u predmetu priznavanja statusa borca-branitelja za Nermina Prazinu, apelantovog oca. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) zatraženo je 28. juna 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Ustavni sud je 22. jula 2010. godine primio odgovor Kantonalnog suda na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnosiocu zahtjeva 23. augusta 2010. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Rješenjem Federalnog ministarstva odbrane-Odjela za odbranu Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Odjel) broj 21-3-12-05-25-7/99/00 od 12. februara 2000. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev Alije Prazine (apelantov djed) kojim je tražio da se utvrdi za Nermina Prazinu status pripadnika Oružanih snaga RBiH u periodu od 8. marta 1992. godine do 9. marta 1992. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da se Alija Prazina obratio ovom organu 1997. godine predmetnim zahtjevom koji je odbijen Zaključkom Odjela broj 20-3-04/1-25-3 od 15. marta 1997. godine, te potvrđen Rješenjem Sekretarijata odbrane Sarajevo broj 20-05/1-18-133/97 od 6. maja 1997. godine. U obrazloženju je dalje navedeno da je Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj U-665/98 od 7. maja 1999. godine, koja je potvrđena Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-159/99 od 3. novembra 1999. godine, tužba Alije Prazine uvažena i nižestepene pobijane odluke upravnih organa poništene, te predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

7. Apelant se 10. novembra 2005. godine obratio Službi za oblast boračko-invalidske zaštite Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinska služba) zahtjevom za priznavanje statusa borca-branitelja za njegovog oca Nermina Prazinu. Rješenjem Općinske službe broj 07-41-6661/05 od 12. decembra 2005. godine ovaj apelantov zahtjev je odbijen kao neosnovan.

8. Apelant je izjavio žalbu protiv prvostepenog rješenja, pa je Ministarstvo za boračka pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) svojim Rješenjem broj UP-II-06-41-467/06 od 26. januara 2006. godine žalbu odbilo kao neosnovanu. Apelant je, zatim, 21. februara 2006. godine protiv drugostepenog rješenja podnio tužbu Kantonalnom sudu u Sarajevu, a istovremeno je podnio (21. februara 2006. godine) i apelaciju Ustavnom sudu (registrirana pod brojem AP 367/06), navodeći da mu je prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, zbog neodlučivanja Kantonalnog suda po njegovoj tužbi.

9. Ustavni sud je 9. maja 2007. godine donio Odluku o dopustivosti broj AP 367/06 kojom je odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju, jer je očigledno (prima facie) neosnovana. U obrazloženju navedene odluke Ustavni sud je naveo da Ustavni sud zapaža da je postupak pred upravnim organima trajao ukupno dva mjeseca i petnaest dana. Apelant je, zatim, 21. februara 2006. godine, protiv drugostepenog rješenja podnio tužbu Kantonalnom sudu, a istovremeno i apelaciju žaleći se na nerazumno dugo trajanje postupka. Kantonalni sud je predmet odmah uzeo u rad, a apelant nije obavijestio Ustavni sud da je, do dana donošenja ove odluke, Kantonalni sud donio odluku. Međutim, čak i u tom slučaju, Ustavni sud zapaža da postupak pred Kantonalnim sudom u vrijeme donošenja ove odluke traje nešto duže od godinu dana, što samo po sebi ne predstavlja nerazumno dug period.

10. Kantonalni sud je 21. januara 2008. godine donio Presudu broj 009-0-U-06-000239 kojom je apelantovu tužbu uvažio i pobijano rješenje Ministarstva od 26. januara 2006. godine poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

11. Postupajući po presudi Kantonalnog suda od 21. januara 2008. godine, Općinska služba je u ponovnom postupku donijela Rješenje broj 07-41-6661/08 od 24. marta 2008. godine kojim je odbila kao neosnovan apelantov zahtjev za priznavanje statusa borca-branitelja poginulom apelantovom ocu. Općinska služba je 24. marta 2008. godine donijela Zaključak broj 07-41- 6661/08 o ispravci greške u navedenom rješenju u pogledu zakona na osnovu kojeg je doneseno predmetno rješenje.

12. Rješenjem Ministarstva broj UP-II-06-41-2568/09 od 10. juna 2009. godine uvažena je apelantova žalba i prvostepeno rješenje Općinske službe od 24. marta 2008. godine poništeno zbog nenadležnosti, te predmet dostavljen na rješavanje Federalnom ministarstvu za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata – Sektoru za pitanja evidencije iz oblasti vojne obaveze (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo).

13. Federalno ministarstvo je 4. septembra 2009. godine dostavilo Općinskoj službi obavijest broj 07-03-698/08 o povratu spisa predmeta u upravnoj stvari priznavanja statusa borca-branitelja apelantovom ocu Nerminu Prazini. U obrazloženju je navedeno da, prema podacima službene evidencije Federalnog ministarstva, apelantov otac nije imao status pripadnika Oružanih snaga RBiH, te da je o navedenom predmetu odlučeno konačnim i pravomoćnim Rješenjem organizacijske cjeline prijašnjeg Federalnog ministarstva odbrane broj 21-3-12-05-25-7/99 od 12. februara 2000. godine.

14. Apelant je 13. novembra 2009. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu protiv Ministarstva „zbog nedonošenja upravnog akta i naknade štete“ u kojoj je naveo da prvostepeni organ nije postupio po uputama suda, jer nije proveo nove dokaze da bi potpuno utvrdio činjenično stanje, a to nije učinio ni drugostepeni organ po apelantovoj žalbi, već je donio rješenje od 10. juna 2009. godine kojim je prvostepeno rješenje Općinske službe od 24. marta 2008. godine poništio zbog nenadležnosti i predmet dostavio Federalnom ministarstvu, a Federalno ministarstvo je prvostepenom organu dostavilo obavještenje da u svojoj službenoj evidenciji ne posjeduje podatke da je apelantov otac Nermin Prazina bio pripadnik Oružanih snaga Armije RbiH, ili da je kao pripadnik Oružanih snaga Armije RBiH poginuo tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata. IV.Apelacija

a) Navodi iz zahtjeva

15. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog dužine trajanja postupka pred upravnim i sudskim organima u predmetu priznavanja statusa borca-branitelja za Nermina Prazinu, apelantovog oca. Apelant je istakao da postupak po zahtjevu za priznanje statusa člana porodice poginulog borca Oružanih snaga Armije RBiH podnesenom 23. januara 1997. godine nije okončan, imajući u vidu činjenicu da po apelantovoj tužbi od 13. novembra 2009. godine, podnesenoj Kantonalnom sudu zbog „nedonošenja upravnog akta i naknade štete“, još uvijek nije odlučeno. Apelant je u svom podnesku od 19. aprila 2012. godine obavijestio Ustavni sud da je od Kantonalnog suda dobio poziv na postupanje od 6. aprila 2012. godine u kome ga sud poziva da, u smislu odredbe čl. 10, 20. i 24. Zakona o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05, u daljnjem tekstu: ZUS) otkloni nedostatke koji sprečavaju rad suda po ovoj tužbi i u roku od osam dana od dana prijema dopisa pruži dokaze da li se zahtjevom obraćao prvostepenom, odnosno drugostepenom organu, kao i dokaz da li se prethodno obraćao upravnoj inspekciji zahtjevom za donošenje rješenja. Apelant se na to pismeno izjasnio da iz sadržaja žalbe i dokaza proizlazi da u konkretnom slučaju treba da se primijene odredbe čl. 57, 58. i 59. ZUS-a, a ne članovi ZUS-a koje navodi Kantonalni sud, te da ne postoje nikakvi nedostaci na apelantovoj strani koji sprečavaju rad Kantonalnog suda po njegovoj tužbi, kao i da on nije dužan da se prethodno obraća nadležnoj inspekciji. Imajući u vidu navedeno, apelant je konstatirao da je iz navedenog vidljivo da ni sud ni upravni organi ne rade svoj posao, tj. da ne postupaju po ZUS-u, pa je, stoga, prema apelantovom mišljenju, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Slijedeći to, apelant je tražio da mu se naknadi materijalna šteta zajedno sa troškovima postupka pred upravnim i sudskim organima, kao i da mu se naknade troškovi povodom sastava ove apelacije. Apelant je, također, tražio naknadu na ime nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja cjelokupnog postupka u iznosu od 4.500,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

16. U svom odgovoru na apelaciju, koji je Ustavni sud primio 22. jula 2010. godine, Kantonalni sud je naveo da je 13. novembra 2009. godine taj sud primio tužbu apelanta, koga zastupa Senija Poropat, advokat iz Sarajeva, protiv tuženog Ministarstva radi, kako je navedeno u tužbi, „nedonošenja upravnog akta i naknade štete“. Kantonalni sud je istakao da je, nakon što je 17. novembra 2009. godine predmetnu tužbu dostavio tuženom na odgovor, u smislu odredbe člana 27. ZUS-a, u odgovoru na tužbu od 23. novembra 2009. godine navedeno da tuženo Ministarstvo nije nadležno za rješavanje po ovom zahtjevu, jer se Rješenjem broj UP-II-06-41-2568/09 od 10. juna 2009. godine proglasilo nenadležnim i predmet dostavilo Federalnom ministarstvu, kao nadležnom organu za vojne evidencije, a u smislu člana 44. Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine FBiH" br. 33/04, 56/05 i 70/07). U svom izjašnjenju Kantonalni sud je dalje istakao da je tuženi predložio da se tužba odbije kao neosnovana, jer kod tuženog nije došlo do povrede rokova za donošenje rješenja, odnosno do šutnje administracije, te stoga nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 10. i 20. ZUS-a. Također, Kantonalni sud je istakao da u predmetu ovog upravnog spora nije donijeta odluka s obzirom na to da se radi o tužbi iz 2009. godine, a ovaj sud rješava predmete iz 2006. godine, koji se uzimaju u rad po redoslijedu prijema tužbi u sudu, a što se tiče navoda iz apelacije, Kantonalni sud smatra da nije došlo do kršenja prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

17. Kantonalni sud je 23. aprila 2012. godine dostavio Ustavnom sudu informaciju u kojoj je naveo da u predmetnom upravnom sporu po apelantovoj tužbi od 13. novembra 2009. godine nije donesena odluka. Kantonalni sud je, ujedno, napomenuo da je od apelanta, odnosno njegovog opunomoćenika, advokata Senije Poropat, zatraženo da, u skladu sa čl. 10, 20. i 24. ZUS-a, otkloni nedostatke koji sprečavaju rad suda po ovoj tužbi i u ostavljenom roku pruži dokaz da li se zahtjevom obraćao prvostepenom, odnosno drugostepenom organu, kao i dokaz da se prethodno pisanim putem obraćao nadležnoj upravnoj inspekciji. Kantonalni sud je istakao da je potrebno da navedeno bude kumulativno ispunjeno da bi sud postupio po predmetnoj tužbi zbog „šutnje administracije“.

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o upravnom postupku FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Žalba kad prvostepeno rješenje nije doneseno u zakonskom roku Član 243.

(1) Ako je žalbu izjavila stranka po čijem zahtjevu prvostepeni organ nije donio rješenje u zakonskom roku (član 216. st. 1. i 2), drugostepeni organ je dužan odmah, a najkasnije u roku od tri dana od prijema žalbe tražiti da mu prvostepeni organ odmah dostavi sve spise predmeta i da pismeno iznese razloge zbog kojih rješenje nije doneseno u roku. Prvostepeni organ je obavezan postupiti po tom traženju u roku koji odredi drugostepeni organ s tim da taj rok ne može biti duži od pet dana. Ako drugostepeni organ utvrdi da rješenje nije doneseno u roku zbog opravdanih razloga, ili zbog krivice stranke, odredit će prvostepenom organu rok za donošenje rješenja, koji ne može biti duži od 15 dana i vratiti mu sve spise predmeta na rješavanje.

(2) Ako drugostepeni organ utvrdi da razlozi zbog kojih rješenje nije doneseno u roku nisu opravdani, on će riješiti stvar prema spisima predmeta i donijet će svoje rješenje, ako je to moguće, a ako se stvar ne može riješiti prema spisima predmeta, sam će provesti postupak i svojim rješenjem riješiti stvar. Izuzetno, ako drugostepeni organ utvrdi da će postupak brže i ekonomičnije provesti prvostepeni organ, naložit će tom organu da to učini i da mu prikupljene podatke dostavi u određenom roku koji ne može biti duži od osam dana, a prvostepeni organ je obavezan postupiti po tom traženju. Nakon što prvostepeni organ dostavi tražene podatke i dokaze, drugostepeni organ će odmah riješiti stvar. Rješenje drugostepenog organa doneseno po ovoj odredbi je konačno.

19. U Zakonu o upravnim sporovima FBiH («Službene novine Federacije BiH» broj 9/05, koji je stupio na snagu 24. februara 2005. godine) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Upravni spor može se pokrenuti i kad nadležni organ o zahtjevu, odnosno o žalbi stranke nije donio odgovarajući upravni akt u upravnom postupku, pod uvjetima određenim u članu 20. ovog Zakona da se prethodno pisano obratila nadležnoj upravnoj inspekciji koja u roku od 30 dana nije postupila po njenom zahtjevu.

Član 20.

(1) Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

(2) Na način propisan u stavu 1. ovog člana može postupiti stranka i kad po njenom zahtjevu u upravnom postupku nije donio rješenje prvostepeni organ protiv čijeg akta zakonom nije dozvoljena žalba.

(3) Ako u upravnom postupku prvostepeni organ protiv čijeg akta je dozvoljena žalba nije u roku od 60 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po zahtjevu, stranka ima pravo obratiti se svojim zahtjevom drugostepenom organu. Protiv rješenja drugostepenog organa stranka može pokrenuti upravni spor, a može ga, pod uvjetima iz stava 1. ovog člana, pokrenuti i ako drugostepeni organ ne donese rješenje u propisanom roku.

Član 24.

(1) Ako je tužba nepotpuna ili nerazumljiva sud će, prema potrebi, pozvati tužioca i preko drugog suda da u ostavljenom roku ukloni nedostatke tužbe. Pri tome će ga poučiti šta i kako treba da učini i ukazati mu na posljedice koje će nastati ako ne postupi po traženju suda.

(2) Ako tužilac u ostavljenom roku ne ukloni nedostatke tužbe, a oni su takvi da sprečavaju rad suda, sud će rješenjem odbaciti tužbu kao neurednu.

Član 55.

Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

20. Zakon o parničnom postupku FBiH («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) glasi:

Član 10.

Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

24. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu, navodeći da mu je povrijeđeno pravo na „suđenje u razumnom roku“, zato što upravni i sudski organi nisu okončali postupak pokrenut po njegovom zahtjevu od 10. novembra 2005. godine Općinskoj službi u pravnoj stvari priznavanja statusa borca-branitelja za apelantovog oca Nermina Prazinu. Iako je apelacija podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, konkretna apelacija je dopustiva u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII.Meritum

26. Apelant smatra da je u predmetnom postupku pred nadležnim upravnim organima i Kantonalnim sudom prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom[…].

a) Relevantni principi

29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

30. Osim toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).

b) Period koji se uzima u obzir

31. Ustavni sud zapaža da je postupak po apelantovom zahtjevu započeo apelantovim obraćanjem Općinskoj službi 10. novembra 2005. godine zahtjevom za priznavanje statusa borca-branitelja za njegovog oca, da predmetni postupak još nije okončan i da se nalazi pred Kantonalnim sudom radi odlučivanja o apelantovoj tužbi zbog „nedonošenja upravnog akta i naknade štete“, odnosno zbog „šutnje administracije“.

32. Ustavni sud, također, zapaža da se u predmetnoj upravnoj stvari apelant ranije obraćao Ustavnom sudu zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Kantonalnog suda broj 009-0-U-06-000 239, pokrenutom po apelantovoj tužbi protiv Odluke Ministarstva broj UP-II-06-41-467/06 od 26. januara 2006. godine, te da je povodom ranije apelantove apelacije Ustavni sud donio Odluku o dopustivosti broj AP 367/06 od 9. maja 2007. godine kojom je kao nedopuštenu odbacio apelantovu apelaciju, jer je očigledno (prima facie) nedopuštena, zaključivši [...] da postupak pred Kantonalnim sudom u vrijeme donošenja ove odluke traje nešto duže od godinu dana, što samo po sebi ne predstavlja nerazumno dug period.

33. Slijedeći navedeno, te uzimajući u obzir zaključke iz Odluke Ustavnog suda broj AP 367/06, relevantan period koji će Ustavni sud u konkretnom slučaju uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je nešto duži od pet godina.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

34. U konkretnom slučaju predmetni postupak se tiče priznanja, odnosno utvrđivanja statusa borca-branitelja za Nermina Prazinu, apelantovog oca. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koje su upravni i sudski organi trebali razmotriti.

35. Dalje, Ustavni sud zapaža da u spisu ništa ne ukazuje na to da je apelant, u konkretnom slučaju, na bilo koji način doprinio dužini postupka pred upravnim organima i Kantonalnim sudom.

36. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, nakon donošenja Odluke o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 367/06 od 9. maja 2007. godine, donio Presudu broj 009-0-U- 06-000239 od 21. januara 2008. godine kojom je apelantovu tužbu uvažio i pobijano rješenje Ministarstva od 26. januara 2006. godine poništio, te predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje i da je Općinska služba u ponovnom postupku donijela Rješenje broj 07-41- 6661/08 od 24. marta 2008. godine kojim je odbila kao neosnovan apelantov zahtjev za priznavanje statusa borca-branitelja poginulom apelantovom ocu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Rješenjem Ministarstva broj UP-II-06-41-2568/09 od 10. juna 2009. godine apelantova žalba podnesena protiv rješenja Općinske službe od 24. marta 2008. godine uvažena i pobijano prvostepeno rješenje poništeno zbog nenadležnosti i predmet dostavljen na rješavanje Federalnom ministarstvu, te da je apelant 13. novembra 2009. godine podnio Kantonalnom sudu tužbu zbog „nedonošenja upravnog akta i naknade štete“, odnosno „šutnje administracije“.

37. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, prvenstveno, smatra da se period od donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 367/06 od 9. maja 2007. godine do donošenja presude Kantonalnog suda od 21. januara 2008. godine ne može smatrati nerazumnim, kao i da radnje i postupci upravnih organa koji su preduzimani nakon donošenja presude Kantonalnog suda od 21. januara 2008. godine, pa do donošenja rješenja Ministarstva od 10. juna 2009. godine ukazuju na to da su u tom dijelu postupka nadležni upravni organi bili ažurni. Međutim, Ustavni sud zapaža da, nakon donošenja rješenja Ministarstva od 9. juna 2009. godine, nije bilo aktivnosti u rješavanju predmetne upravne stvari, izuzimajući pritom obavijest od 13. septembra 2009. godine koju je Federalno ministarstvo dostavilo Općinskoj službi s obzirom na to da obavijest po svojoj pravnoj naravi ne predstavlja upravni akt kojim je odlučeno o apelantovom pravu. Ustavni sud, dalje, zapaža da, prema stanju spisa predmeta, postupak odlučivanja o apelantovoj tužbi od 13. novembra 2009. godine u upravnom sporu zbog „šutnje administracije“ još traje, te, s tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je vođenje postupka u okviru razumnog vremena od fundamentalne važnosti za cjelokupan pravni sistem, jer svako nepotrebno odugovlačenje često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka efikasnosti i povjerenja u pravni sistem. U tom smislu, Ustavni sud napominje da je nesporno da Zakonom o upravnim sporovima nije predviđen rok za rješavanje tužbe u upravnom sporu, ali da je, s obzirom na shodnu primjenu Zakona o parničnom postupku, odluku o apelantovoj tužbi sud trebalo da donese bez odugovlačenja (član 10. Zakona o parničnom postupku). U konkretnom slučaju Ustavni sud ne nalazi okolnosti koje bi mogle opravdati nepostupanje Kantonalnog suda, niti ih je Kantonalni sud predočio, izuzev što je istakao u svom odgovoru na apelaciju i naknadno dostavljenoj informaciji da se radi o tužbi iz 2009. godine, a da sud rješava tek tužbe iz 2006. godine, te činjenicu da apelant nije postupio po pozivu suda od 6. aprila 2012. godine da otkloni nedostatke iz tužbe koje onemogućavaju rad suda u predmetnoj pravnoj stvari. Navedene okolnosti Ustavni sud ne smatra prihvatljivim i opravdavajućim u konkretnom slučaju, imajući u vidu da se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije.

38. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka pred upravnim organima i postupak pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda kojim je utvrđeno da je procesna neaktivnost Kantonalnog suda više od dvije godine u postupanju po apelantovoj tužbi glavni uzrok kršenja apelantovog prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra svrsishodnim da naloži Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u konkretnom predmetu kako svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka ne bi bila dovedena u pitanje.

d) Ostali navodi

40. Apelant smatra da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka, prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na utvrđenu povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati apelantove navode o povredi člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

e) Pitanje naknade nematerijalne štete/kompenzacija

41. Apelant je zatražio da mu se naknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Dalje, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda. Međutim, u konkretnom slučaju, imajući u vidu sve okolnosti predmeta, kao i činjenicu da se predmet trenutno nalazi pred Kantonalnim sudom radi odlučivanja o apelantovoj tužbi, Ustavni sud zaključuje da je dovoljna satisfakcija nalog Ustavnog suda da se postupak hitno okonča.

42. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova postupka pred Ustavnim sudom na ime sastava apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastava apelacije.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer postupak povodom apelantovog zahtjeva za utvrđivanje statusa borca-branitelja za njegovog umrlog oca, koji je pokrenut još 1997. godine, nije okončan a pri tome nadležni organi nisu iznijeli razloge koji bi eventualno mogli opravdati dužinu predmetnog postupka.

44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3902/09 (A. P.) | Sudska praksa | Aktio