Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2908/09 (S. H.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Propisano zakonom
- Naknada štete
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2908/09
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 2908/09, rješavajući apelaciju Seada Hanjalića na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. točka 2. i članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudac Zlatko M.Knežević, sudac na sjednici održanoj 10. listopada 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Seada Hanjalića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-07-000 740 od 24. lipnja 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž.407/05 od 15. svibnja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj P.245/03 od 27. svibnja 2005. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sead Hanjalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mile Čajević, odvjetnik iz Foče, podnio je 11. rujna 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 740 od 24. lipnja 2009. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž.407/05 od 15. svibnja 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.245/03 od 27. svibnja 2005. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, Sjedište zamjenika u Foči 1. ožujka, 26. veljače i 11. ožujka 2010. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud 4, 15. i 5. ožujka 2010. godine dostavili su odgovor na apelaciju. Pravobranilaštvo Republike Srpske, Sjedište zamjenika u Foči nije dostavilo odgovor na apelaciju.
4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 12. srpnja 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj P. 245/03 od 27. svibnja 2005. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tužena Općina Foča (u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime naknade štete isplati iznos od 18.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da među strankama nije sporno da je tužena rješenjem od 20. prosinca 1990. godine dodijelila na korištenje apelantu stan u Foči (u daljnjem tekstu: sporni stan) u kojem je stanovala D.N. koja je u studenom 1990. godine dobila na korištenje veći stan od tužene. Iz izjave D.N. slijedi da je, kako je bila zima, zamolila apelanta da ostane u spornom stanu dok ona ne adaptira stan koji je dobila, da joj je apelant to dopustio, da je apelant donio dvije torbe u sporni stan, da je 28. veljače 1992. godine zaključila ugovor o korištenju stana koji je dobila, te da se 28. kolovoza 1992. godine iselila iz spornog stana. Zbog ratnih dejstava Zajednica stanovanja nije radila, pa je ona osobno predala ključeve spornog stana predsjedniku Izvršnog odbora općine Foča, a odmah nakon njenog iseljenja u sporni stan se uselio P.T., da je ona o tome odmah obavijestila apelanta, te da nije sačinjen zapisnik o predaji spornog stana. Osnovni sud je dalje naveo da je apelant izjavio da je cijelo vrijeme bio podstanar, a u spornom stanu je neprekidno stanovala D.N. i on nije uselio u sporni stan, tako da se ova činjenica nije niti dokazivala. Nadalje, iz rješenja Ministarstva za izbjegle i raseljene osobe od 31. siječnja 2002. godine slijedi da je odbijen apelantov zahtjev za povrat stanarskog prava na spornom stanu, a da iz spisa drugog predmeta slijedi da je R.M. podnio tužbu radi utvrđenja da je on stekao stanarsko pravo na spornom stanu, te da je presudom od 15. studenog 2002. godine udovoljeno njegovom tužbenom zahtjevu.
7. Osnovni sud je istakao da iz provedenih dokaza slijedi da apelant nije stekao stanarsko pravo na spornom stanu u smislu članka 11. Zakona o stambenim odnosima, jer apelant ima pravosnažno rješenje o dodjeli spornog stana, ali nije uselio u njega uselio, kako je sam priznao, niti je zaključio ugovor o njegovom korištenju. Zato što apelant nije uselio u sporni stan krivi su D.N. i apelant, odnosno to što apelant nije uselio u sporni stan, nije nezakonito postupanje tužene. Tek po stjecanju stanarskog prava nositelj stanarskog prava ima pravo sporni stan nesmetano koristiti, a apelant nije stekao stanarsko pravo u smislu članka 1. Protokola broj uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) tako da nema imovinu. Osim toga, u vrijeme kada je doneseno rješenje o dodjeli spornog stana apelant je bio djelatnik tužene, u spornom stanu stanovala je D.N. koja je od tužene dobila drugi stan. Odredbama čl. 17. i 18. Zakona o stambenim odnosima propisano je da je osoba koja koristi više stanova obvezna u roku od petnaest dana obavijestiti stambeni organ, odnosno da ako se ne postupi po navedenom stambeni organ donosi rješenje o iseljenju iz određenih stanova, te da svako može dati inicijativu za iseljenje osobe koja koristi više stanova. Međutim, iz provedenih dokaza slijedi da apelant nije uselio u sporni stan, niti je zaključio ugovor o njegovom korištenju, zato što mu to nije omogućila D.N. koja je nastavila koristiti sporni stan, jer joj je on to dopustio. Osim toga, apelant je mogao u smislu članka 30. Zakona o stambenim odnosima od 19. lipnja 1996. godine, kada je ukinuto ratno stanje, zatražiti iseljenje osobe koja je nezakonito koristila sporni stan, međutim on je podnio zahtjev Ministarstvu za izbjegle i raseljene osobe radi vraćanja spornog stana u posjed koji je odbijen rješenjem od 31. siječnja 2002. godine na koje on nije uložio žalbu. Nakon toga apelant je podnio tužbu radi zaštite svojih imovinskih prava, odnosno zahtjev za naknadu materijalne štete koja se sastoji u novčanom ekvivalentu tržišne vrijednosti spornog stana. Odredbama članka 154. ZOO propisano je da ko drugom prouzrokuje štetu dužan je štetu naknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Međutim, tijekom postupka je utvrđeno da sporni stan ne predstavlja apelantovu imovinu u smislu članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, tako da apelantu ne pripada niti materijalna šteta koja se sastoji u novčanom ekvivalentu tržišne vrijednosti spornog stana. Osnovni sud je zaključio da apelant nije pretrpio materijalnu štetu, niti je tužena svojim radnjama prouzrokovala bilo kakvu štetu.
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj Gž. 407/05 od 15. svibnja 2007. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da apelant zasniva svoj tužbeni zahtjev na činjenicama da zbog izbijanja ratnih sukoba nije zaključio ugovor o korištenju spornog stana, da u sporni stan nije uselio, da je izbjegao iz Foče u tijeku 1992. godine, da je nakon prestanka ratnih sukoba, u tijeku 2001. godine podnio zahtjev za vraćanje spornog stana u posjed i da je njegov zahtjev odbijen. Apelant smatra da mu zbog propusta tužene nije omogućeno da se vrati u sporni stan, odnosno da tužena kao davatelj spornog stana na korištenje nije postupila u skladu s odredbom članka 30. stavak 7. Zakona o stambenim odnosima, zbog čega mu pripada pravo na naknadu štete po članku 154. stavak 1. ZOO, te članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Po ovakvom tužbenom zahtjevu prvostupanjski sud je donio pravilnu odluku. Naime, na strani tužene ne postoji odgovornost u smislu navedenih odredaba, jer sporni stan ne predstavlja apelantovu imovinu, a tužena mu nije onemogućila da u smislu članka 11. Zakona o stambenim odnosima zaključi ugovor o korištenju spornog stana i da se u sporni stan useli. Apelant je svojim pasivnim držanjem doveo sebe u situaciju da se u periodu od donošenja rješenja o dodjeli spornog stana do izbijanja ratnih sukoba ne useli u sporni stan i ne zaključi ugovor o njegovom korištenju. Okružni sud je naveo da, prema praksi Ustavnog suda, stanarsko pravo predstavlja ekonomsku vrijednost, ali kako apelant nema konstituirano stanarsko pravo, već je samo mogao očekivati da ga stekne, sporni stan se ne može smatrati imovinom. Okružni sud je istakao da se ne mogu prihvatiti činjenice, a niti pravni stav koji je zauzeo Ustavni sud u Odluci AP 23/01 od 27. lipnja 2003. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) zbog toga što činjenični niti pravni osnov nisu istovjetni. Osim toga, tužbeni zahtjev je postavljen na naknadu štete, a kako apelant niti je vlasnik spornog stana niti nositelj stanarskog prava, postavlja se pitanje u smislu kojeg materijalnog propisa bi tužena kao nositelj prava raspolaganje na spornom stanu trebala apelantu naknaditi štetu.
9. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud donio je Presudu broj 118-0-Rev-07- 000 740 od 24. lipnja 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su odluke nižestupanjskih sudova pravilne iz sljedećih razloga. Apelant tvrdnju o odgovornosti tužene temelji na nemogućnosti da se useli u sporni stan zato što je tužena bila obvezna zaštiti njegove interese kao sobi kojoj je dodijelila stan. On nije mogao useliti u sporni stan zato što je presudom od 15. studenog 2002. godine utvrđeno da je R.M. stekao stanarsko pravo na spornom stanu, a da je odredbama članka 19. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima propisano da nositelj stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedna osoba. Vrhovni sud je istakao da iz navedene presude slijedi da je R.M. stekao stanarsko pravo protekom rokova iz članka 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima, odnosno protekom roka od tri godine od dana nezakonitog useljenja za pokretanje upravnog postupka za ispražnjenje stana i roka od daljnjih pet godina u kojem je davatelj stana na korištenje mogao pokrenuti parnični postupak za ispražnjenje. Dalje, iz činjeničnog stanja slijedi da ne postoji uzročna veza između radnji tužene i štete. Apelantu je omogućeno da se useli u sporni stan kada je D.N. stavljen na raspolaganje drugi stan, ali uz apelantov pristanak D.N. je nastavila živjeti u spornom stanu što slijedi iz apelantove izjave. Dakle, nedvojbeno je da je apelantu stavljen sporni stan na raspolaganje po rješenju o dodjeli stana, čime je obveza tužene izvršena. Istina, nakon nezakonitog useljenja u sporni stan R.M., tužena je imala pravna sredstva propisana odredbama članka 30. Zakona o stambenim odnosima koja nije koristila, međutim ta odredba ne propisuje obvezu nego mogućnost, tim prije što je apelant mogao postaviti zahtjev za ispražnjenje stana počevši od 19. lipnja 1996. godine kada je u Republici Srpskoj ukinuto ratno stanje.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da je pretrpio materijalnu štetu od najmanje 18.000,00 KM, jer je tužena znala ili je morala znati da sporni stan koristi osoba bez pravnog osnova, a nije u periodu od osam godina poduzela niti jednu radnju s ciljem da je deložira, pogotovo zato što je znala da je pravosnažnim rješenjem i u zakonito provedenom postupku sporni stan njemu dodijelila. Naime, nesporno je da sporni stan predstavlja njegovu imovinu, a obveza je svih državnih organa da svim osobama uspostavi kontinuitet i vrati sadržaj prava na imovini koju su imali ili da dobiju pravičnu kompenzaciju u skladu s člankom II/5. Ustava BiH i člankom 1. stavak 1. Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir. Osim toga, proizvoljno je tumačena Odluka Ustavnog suda broj AP 23/01, jer je navedena odluka apsolutno primjenjiva na konkretnu situaciju. Apelant navodi da mu je tužena dodijelila sporni stan, te da je bila njena obveza da mu omogući da raspolaže spornim stanom, a njegovo obraćanje sudovima trebalo je shvatiti kao zahtjev za sudskom zaštitom njegovog stečenog prava, zbog čega mu je obvezna izmiriti naknadu štete. Također, nejasno je zašto su se redoviti sudovi pozvali na odredbe čl. 17. i 18. Zakona o stambenim odnosima, odnosno nekorektno je da je on u smislu tih odredaba trebao pokrenuti proceduru za iseljenje D.N., ako se zna da su međunacionalne tenzije bile na vrhuncu, tako da je izlišan svaki komentar. Apelant navodi da su sudovi trebali usvojiti njegov tužbeni zahtjev u smislu čl. 154. u svezi s čl. 189. ZOO.
b) Odgovor na apelaciju
11. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
12. Okružni sud je naveo da nisu povrijeđena apelantova prava koja navodi u apelaciji.
13. Osnovni sud je predložio da se apelacija odbaci zato što apelant nije stekao stanarsko pravo u smislu članka 11. Zakona o stambenim odnosima, jer niti je uselio u sporni stan, niti je zaključio ugovor o korištenju spornog stana. Sporni stan nije apelantova imovina nego je samo očekivao da će je steći. Osim toga apelant traži naknadu štete, međutim za naknadu štete potrebno je ne samo da oštećenik trpi štetu nego i da postoje subjektivne odgovornosti za štetu, štetna radnja, protupravnost štetne radnje i uzročna veza radnje i nastale štete. Druga osoba je stekla stanarsko pravo u smislu članka 19. stavak 1. Zakona o stambenim odnosima i to protekom rokova iz članka 30. stavak 2. i stavak 7. Zakona o stambenim odnosima.
V. Relevantni propisi
14. Zakon o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Osnovi odgovornosti Članak 154.
(1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.
[...].
Obična šteta i izmakla korist Članak 189.
(1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi. [...].
15. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi: Članak 11.
Stanarsko pravo građanin stječe danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana zaključenog na temelju odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom, koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
[...] Stjecanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi pravno dejstvo.
Članak 17.
Osoba koja koristi više od jednog stana dužna je da o tome u roku od 15 dana, od kada je počela da koristi više stanova, obavijesti stambeni organ i ujedno da se izjasni koji će stan dalje da koristi, a iz ostalih stanova da se iseli u daljem roku od 30 dana. Članak 18.
Ako osoba koja koristi više od jednog stana ne postupi po odredbama prethodnog članka, stambeni organ, po njegovom saslušanju, donosi rješenje o iseljenju iz određenih stanova, a ispražnjeni stanovi daće se na korištenje drugim osobama.
Svako može dati inicijativu stambenom organu za donošenje rješenja o iseljenju iz stana ili stanova osoba koje koriste više od jednog stana, a to može učiniti i stambeni organ po službenoj dužnosti.
[...].
Članak 19.
Nositelj stanarskog prava na istom stanu može biti samo jedna osoba.
[...].
Članak 30.
Ako se neka osoba nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresirana osoba zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njeno iseljenje.
Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
[...] Protekom roka iz stavka 2. ovog članka ne isključuje se pravo davatelja stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina.
VI. Dopustivost
16. Sukladno članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 740 od 24. lipnja 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. srpnja 2009. godine, a apelacija je podnesena 11. rujna 2009. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
19. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1., 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
20. Apelant osporava presude redovitih sudova tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u svezi sa krivičnim postupkom.
Članak 6. stavak 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (...).
21. Prije svega, Ustavni sud nalazi da se radi o postupku u kojem je apelant tražio naknadu štete tako da se radi o predmetu koji je građanskopravne prirode. Sukladno navedenom, članak 6. stavak 1. Europske konvencije je primjenjiv u konkretnom slučaju. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak
1. Europske konvencije.
22. Apelant smatra da su sudovi donijeli nezakonite odluke zato što je tužena u smislu čl. 154. u svezi sa čl. 189. ZOO obvezna njemu naknaditi štetu, jer je znala ili je morala znati da sporni stan koristi osoba bez pravnog osnova, a nije u smislu odredaba članka 30. Zakona o stambenim odnosima u periodu od osam godina poduzela niti jednu radnju s cilju da je deložira, pogotovo zato što je znala da je pravosnažnim rješenjem i u zakonito provedenom postupku sporni stan njemu dodijelila.
23. U svezi s navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud podsjeća i na praksu Europskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi, također, da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovu na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora.
24. Ustavni sud podsjeća na svoju Odluku broj AP 1657/08 od 10. studenog 2010.
godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je ocijenio da su redoviti sudovi za svoje odluke dali detaljne, jasne i precizne razloge, tj. da u apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. U obrazloženjima pobijanih odluka je navedeno „istaknuto je da je apelant smatrao da ga je tužena, propustom da postupi po odredbi članka 30. Zakona o stambenim odnosima i iseli nezakonito useljeno lice, onemogućila da stekne svojstvo nositelja stanarskog prava i mogućnosti otkupa stana, te da apelant smatra da mu u smislu članka 172. stavak 1. ZOO pripada pravo na naknadu štete u visini tržišne vrijednosti stana. Navedeno je da je apelant imao mogućnost da vodi spor protiv odluke o dodjeli predmetnog stana drugom licu što nije učinio. Istaknuto je da apelant samim tim nije dokazao da je rješenje davatelja stana nezakonito i nepravilno, te da iz navedenih razloga tužena nije imala uporište da postupi u skladu sa člankom 30. ZSO. Budući da apelant nije uspio dokazati propuste na strani tužene, sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo da potražuje naknadu štete u smislu čl. 172. i 154. ZOO“.
25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda redovitih sudova slijedi da tužena nije odgovorna za štetu u smislu odredaba članka 154. stavak 1. ZOO, u svezi sa odredbama članka 30. stavak 7. Zakona o stambenim odnosima i odredbama članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, sporni stan ne predstavlja apelantovu imovinu, a tužena mu nije onemogućila da u smislu članka 11. Zakona o stambenim odnosima zaključi ugovor o korištenju spornog stana i da se u sporni stan useli. Apelant je svojim pasivnim držanjem doveo sebe u situaciju da u periodu od donošenja rješenja o dodjeli spornog stana do izbijanja ratnih sukoba ne useli u sporni stan i ne zaključi ugovor o korištenju spornog stana. R.M. je stekao stanarsko pravo na spornom stanu protekom rokova iz članka 30. st. 2. i 7. Zakona o stambenim odnosima, odnosno protekom roka od tri godine od dana nezakonitog useljenja za pokretanje upravnog postupka za ispražnjenje stana i roka od daljnjih pet godina u kojem je davatelj stana na korištenje mogao pokrenuti parnični postupak za ispražnjenje. Osim toga ne postoji uzročna veza između radnji organa tužene i štete, jer je apelantu stavljen sporni stan na raspolaganje po rješenju o dodjeli stana čime je obveza tužene izvršena. Istina, nakon nezakonitog useljenja u sporni stan R.M., tužena je imala pravna sredstva propisana odredbama članka 30. Zakona o stambenim odnosima koja nije koristila, međutim ta odredba ne propisuje obvezu nego mogućnost, tim prije što je apelant mogao postaviti zahtjev za ispražnjenje spornog stana počevši od 19. lipnja 1996. godine kada je u Republici Srpskoj ukinuto ratno stanje.
26. Ustavni sud smatra obrazloženja redovitih sudova logičnim i argumentiranim.
Naime, u postupku je nesporno utvrđeno da je tužena rješenjem od 20. prosinca 1990. godine dodijelila apelantu sporni stan na korištenje, da je također nesporno da apelant nije uselio u sporni stan i da nije zaključio ugovor o korištenju stana, da je nesporno da apelant nije pokretao postupak za deložaciju osobe koja je nezakonito koristila sporni stan u smislu odredaba članka 30. Zakona o stambenim odnosima, a da apelant traži naknadu štete (protuvrijednost spornog stana) temeljeći zahtjev na propustu tužene da u smislu članka 30. Zakona o stambenim odnosima traži iseljenje osobe koja je nezakonito uselila u sporni stan i koja je protekom roka osam godina stekla stanarsko pravo na spornom stanu. Ustavni sud ukazuje na odredbe članka 154. ZOO, koje između ostalog propisuju 1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Dakle, navedene odredbe definiraju uvjete za naknadu štete. Zatim, odredbe članka 30. Zakona o stambenim odnosima, između ostalog, propisuju da ako se neka osoba nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresirana osoba zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njeni iseljenje. Na osnovu zahtjeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine. Protekom roka iz stavka 2. ovog članka ne isključuje se pravo davatelja stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana odnosno zajedničkih prostorija kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina. Dakle, navedene odredbe propisuju da svako može dati inicijativu, a zainteresirana osoba podnijeti zahtjev za ispražnjenje stana u roku od tri godine, a da davatelj stana na korištenja ne može tražiti ispražnjenje protekom još pet godina, dakle propisuju rok u kojem davatelj stana više ne može tražiti ispražnjenje. Ako se činjenično stanje dovede u vezu s citiranim odredbama ZOO i Zakona o stambenim odnosima, odnosno da apelant u smislu članka
30. Zakona o stambenim odnosima nije tražio ispražnjenje iz spornog stana osobe koja je nezakonito uselila u sporni stan, ne može proizlaziti da je, zato što tužena nije koristila mogućnost iz članka 30. Zakona o stambenim odnosima da iseli osobu koja je nezakonito uselila u sporni stan, odgovorna za štetu u smislu članka 154. ZOO. Upravo kako proizlazi iz obrazloženja redovitih sudova, ne postoji uzročna veza između radnji organa tužene i štete, jer je apelantu stavljen sporni stan na raspolaganje po rješenju o dodjeli stana čime je obveza tužene izvršena.
27. Imajući u vidu navedeno, a u smislu prethodno navedenog principa, Ustavni sud ne može konstatirati da odluke redovitih sudova krše apelantova ustavna prava, nego upravo suprotno, tj. da sadrži odgovore na suštinsko pitanje zašto je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Ustavni sud ukazuje i da apelant ne navodi bilo kakvu nepravičnost postupka u njegovom proceduralnom dijelu, nego povredu prava na pravično suđenje nalazi u pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava. U skladu s navedenim, Ustavni sud nalazi da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
28. Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Ostali navodi
29. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navode o povredi prava na imovinu zasniva na činjenici da su sudovi proizvoljnom primjenom materijalnog prava odbili njegov tužbeni zahtjev za naknadu štete koja proizlazi iz propusta tužene koja nije u periodu od osam godina poduzela niti jednu radnju s ciljem da deložira osobu koja je koristila sporni stan. Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru navoda o povredi članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine već zaključio da su ti navodi neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ničega što u konkretnom slučaju ukazuje na to da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju, odnosno zaključuje da su i ovi apelantovi navodi neutemeljeni.
30. Ustavni sud nalazi da apelantovo pozivanje na Odluku broj U-23/01 u kojoj je Ustavni sud analizirao presude redovitih sudova koji su, navodno, odlučivali o istom činjenično pravnom pitanju, nije utemeljeno. U predmetnoj odluci Ustavni sud je zaključio da je rješenjima Vrhovnog suda Republike Srpske, Okružnog suda u Bijeljini i Osnovnog suda u Zvorniku (ovim rješenjima odbačena apelantova tužba zbog neblagovremenosti) prekršeno apelantovo pravo na mirno uživanje imovine iz članka 1. Protokola br. 1 uz Europsku konvenciju. Naime, iz činjeničnog stanja slijedi da je apelant je bio uposlenik tvornice «Birač» i bio na listi za stan, njegova supruga je radila u poduzeću „Jadar“ koje je ponudilo tvornici „Birač“ da se prenese trajno pravo raspolaganje na jednosobnom stanu u kojem su stanovali apelant i njegova supruga i na kojem su imali stanarsko pravo pod uvjetom da im tvornica Birač dodijeli veći stan. Tvornica „Birač“ je dodijelila apelantu veći stan, a apelant je zaključio ugovor o korištenju stana s nadležnim organom. Kako poduzeće „Jadar“ nije prenijelo pravo raspolaganja na jednosobnom stanu, tvornica Birač je stavila izvan snage rješenje od dodjeli spornog stana apelantu. Apelant je pokrenuo sudski postupak u kojem je tražio da sud naloži prijenos posjeda nad predmetnim stanom, međutim odlukama sudova, koje je Ustavni sud ispitivao, njegova tužba je odbačena. Ustavni sud je konstatirao da je tvornica „Birač“ dodijelila stan apelantu, a apelant je zaključio ugovor o korištenju stana s nadležnim organom, te je tvornica »Birač« bila obavezna i da faktički omogući apelantu da raspolaže stanom kako bi on na tom stanu i formalno ostvario stanarsko pravo. S obzirom na ovo, organi tvornice nisu mogli spriječiti apelanta da useli u stan, izuzev ako pokrene parnični postupak pred nadležnim sudovima u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima. Ustavni sud je zaključio da je apelantovo obraćanje sudovima trebalo shvatiti kao zahtjev za sudsku zaštitu njegovog imovinskog prava. Međutim, sudovi su primijenili pogrešan zakon na sporni slučaj i negirali apelantovo stečeno imovinsko pravo. Pogrešna primjena zakona onemogućila je zakonsku zaštitu apelantovog imovinskog prava. Djelujući na taj način, sudovi su uskratili apelantu mogućnost da useli u stan i iskoristi ekonomsku vrijednost koju taj stan za njega predstavlja.
31. Ako se usporedi činjenično stanje iz citirane odluke s naprijed navedenim iz konkretnog predmeta, te ako se ima u vidu da je Ustavni sud u citiranom predmetu analizirao odluke kojim je odbačen apelantov tužbeni zahtjev, a da su u konkretnom slučaju redoviti sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu štete, jer nisu ispunjene pretpostavke iz odredaba ZOO, nedvojbeno je da u konkretnom slučaju niti činjenični niti pravni osnov nije identičan, upravo kako je to naveo i Okružni sud u obrazloženju svoje odluke.
VIII. Zaključak
32. Ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada su redoviti sudovi argumentirano obrazložili svoje odluke kojim su odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete koji je temeljen na odredbama ZOO u svezi sa Zakonom o stambenim odnosima.
33. Na temelju članka 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić