Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3232/09 (W. Q., W. C. i W. Q.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Istraga
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3232/09

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3232/09, rješavajući apelaciju W. Q. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. stav 3. i stav 4. tačka 15, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija W. Q., W. C. i W. Q.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj KT 393/07.

Nalaže se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da bez daljnjih odgađanja preduzme zakonom propisane mjere s ciljem okončanja postupka u predmetu broj KT 393/07, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija W. Q., W. C. i W. Q.

podnesena protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj X-KRN- 07/468 od 4. septembra 2009. godine u odnosu na pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2.

Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. W. Q., W. C. i W. Q. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Narodne Republike Kine, koje zastupaju Siniša Đorđević i Siniša Mikić, advokati iz Doboja, podnijeli su 14. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj X-KRN-07/468 od 4. septembra 2009. godine, kao i zbog neokončanja istražnog postupka koji je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) pokrenulo protiv apelanata.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je od Suda BiH 23. aprila 2010. godine, a od Tužilaštva BiH 23. aprila 2010. godine i 28. marta 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Sud BiH je 14. maja 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Tužilaštvo BiH 9. aprila 2012. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantima 1. jula 2010. godine i 25. juna 2012. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Rješenja Suda BiH kojima su izrečene mjere zabrane

6. Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-07/468 od 14. marta 2008. godine djelomično je usvojen prijedlog Tužilaštva BiH broj KT-393/07 od 5. marta 2008. godine, te su apelantima kao osumnjičenim izrečene mjere zabrane, i to: zabrana putovanja van Bosne i Hercegovine uz privremeno oduzimanje putnih isprava i zabrana izdavanja novih putnih isprava. Istim rješenjem je određeno da će privremeno oduzimanje važećih pasoša izvršiti Policijska stanica Doboj, odnosno Brod, i o tome apelantima-osumnjičenima izdati potvrde, a zabranu izdavanja novih putnih isprava izvršit će diplomatsko predstavništvo matične zemlje osumnjičenih - Ambasada Narodne Republike Kine u Sarajevu. Dalje je određeno da izrečene mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a kontrola opravdanosti će se vršiti svaka dva mjeseca. U slučaju da prekrše neku od izrečenih zabrana, apelantima kao osumnjičenim se može odrediti pritvor. Određeno je da žalba na ovo rješenje ne zadržava njegovo izvršenje. Nakon održanog ročišta, mjere zabrane po navedenom rješenju donesene su na osnovu odredbe člana 126.b st. 1. i 4. u vezi sa odredbom člana 126. stav 2, te člana 126.c stav 2, člana 126.e stav 2, člana 126.f stav 2. i člana 126.g st. 4. i 5. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH) u vezi sa članom 123. istog zakona.

7. U obrazloženju rješenja, između ostalog, istaknuto je da je Sud BiH, budući da se istraga nalazi u ranoj fazi, osnove za sumnju da su apelanti počinili krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i krivično djelo porezne utaje iz člana 210. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH u vezi sa članom 29. KZBiH utvrdio iz materijalnih dokaza koji su priloženi u spis, posebno u iskazima svjedoka datih pred Tužilaštvom BiH. Sud BiH je obrazložio da se u konkretnom slučaju radi o stranim državljanima, odnosno državljanima Narodne Republike Kine, te da bi njihov bijeg u matičnu zemlju sasvim sigurno proizveo nemogućnost nastavka vođenja postupka prema njima s obzirom na to da ih njihova matična zemlja ne bi izručila Bosni i Hercegovini. Sud BiH je ocijenio da težina krivičnog djela koje se apelantima stavlja na teret i navedene okolnosti vezane za državljanstvo apelanata, te činjenica da je njihov boravak u Bosni i Hercegovini privremenog karaktera ukazuju na realnu mogućnost da bi apelanti mogli pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato ili u inozemstvo i tako izbjegavati gonjenje. Smatrajući da se izrečenim mjerama u potpunosti može ostvariti svrha neometanog vođenja krivičnog postupka, ali i osiguranje prisustva osumnjičenih, Sud BiH je odbio prijedlog Tužilaštva za izricanje i mjere zabrane napuštanja boravišta, jer je ocijenio da bi izricanje mjere zabrane napuštanja boravišta bilo preoštro i da bi apelantima nanijelo nepotrebnu štetu u poslovanju. Sud BiH je ocijenio da je ovakva zabrana nepotrebna s obzirom na činjenicu da su se apelanti do sada redovno javljali Tužilaštvu i Sudu, te da su dali obećanje da će to i ubuduće činiti.

8. Donoseći navedenu odluku, Sud BiH je posebno vodio računa da apelantima ne ograniči kretanje na području cijele Bosne i Hercegovine, imajući u vidu da se radi o licima koja se bave trgovinom i na taj način osiguravaju sredstva za izdržavanje svojih porodica, što bi, u suprotnom, prema ocjeni Suda, moglo ugroziti egzistenciju njihovih porodica.

9. Odlučujući o žalbi apelanata protiv Rješenja Suda BiH broj X-KRN-7/468 od 14. marta 2008. godine, Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN-7/468 od 7. aprila 2008. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanata. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Vijeće Suda BiH ocijenilo i da smatra da je sudija za prethodni postupak obrazložio zbog čega nisu prihvaćene i strožije mjere zabrane koje je predložilo Tužilaštvo BiH, budući da je bilo predloženo i izricanje mjere zabrane napuštanja boravišta, što je ocijenjeno kao nepotrebno, jer je zaključeno da se prisustvo osumnjičenih tokom vođenja krivičnog postupka može postići i izricanjem blažih mjera zabrane, vodeći pritom računa da se kretanje apelantima na teritoriji Bosne i Hercegovine ne ograniči.

10. Sud BiH je rješenjima br. X-KRN-07/468 od 13. maja, 11. jula, 10. septembra, 10. novembra i 1. decembra 2008. godine, kao i rješenjima br. X-KRN-07/468 od 8. januara, 6. marta, 6. maja, 6. jula i 4. septembra 2009. godine utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane iz člana 126. stav 2. ZKPBiH prema apelantima koje su izrečene Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-07/468 od 14. marta 2008. godine.

11. U obrazloženju rješenja Suda BiH od 4. septembra 2009. godine konstatirano je da se od posljednje kontrole opravdanosti mjera zabrane sve do 4. septembra 2009. godine nije ništa izmijenilo, te da ni odbrana ni Tužilaštvo BiH nisu u međuvremenu Sudu ukazali na neke nove okolnosti koje bi eventualno imale utjecaj na drugačiju odluku Suda. Apelanti su, u skladu sa članom 126.b stav 3. ZKPBiH, ponovo upozoreni da im se može odrediti pritvor ukoliko prekrše obaveze koje proizlaze iz izrečenih mjera zabrane.

12. U Rješenju Suda BiH broj X-KRN-07/468 od 4. septembra 2009. u pouci o pravnom lijeku navedeno je da se protiv ovog rješenja može izjaviti žalba vanraspravnom vijeću Suda u roku od tri dana od dana prijema rješenja. Apelanti, prema dokazima spisa, nisu koristili navedeni pravni lijek.

13. Međutim, nakon podnošenja apelacije Sud BiH je Rješenjem broj X-KRN-07/468 od 4. novembra 2009. godine, u postupku kontrole opravdanosti mjera zabrane određenih Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-07/468 od 14. marta 2008. godine, ukinuo mjere zabrane izrečene navedenim rješenjem apelantima. Istovremeno je naloženo vraćanje svih privremeno oduzetih pasoša i drugih putnih isprava apelantima, te je ukinuta i zabrana izdavanja novih putnih isprava.

14. U obrazloženju navedenog rješenja, između ostalog, istaknuto je da je Sud razmatrao opravdanost daljeg trajanja izrečenih mjera zabrane, te zaključio kako one svojom dugotrajnošću gube svrhu predviđenu zakonom, te na neki način poprimaju represivno djejstvo, što im sigurno nije cilj. Imajući u vidu da je osnovni cilj izrečenih mjera zabrane omogućavanje uspješnog vođenja postupka, Sud BiH je naglasio da samo pozivanje Tužilaštva BiH da nije u mogućnosti osigurati sudskog tumača za kineski jezik kako bi ispitalo apelante, Sud je ocijenio nedovoljnim i paušalnim. Sud BiH je, dalje, naglasio da se postavlja pitanje «zbog čega Tužilaštvo BiH nije angažiralo nekog drugog sudskog tumača za kineski jezik s obzirom na to da Tužilaštvo sasvim sigurno posjeduje informaciju da u Bosni i Hercegovini, pored navedenog tumača, postoji još nekoliko sudskih tumača za kineski jezik». Sud je posebno ocijenio činjenicu da se istraga u predmetu protiv apelanata vodi pune dvije godine (naredba o provođenju istrage donesena 22. novembra 2007. godine), te da Tužilaštvo BiH, nakon pune dvije godine, nije uspjelo okončati fazu istrage, a što je, prema ocjeni Suda, bilo moguće, kao i da sasluša apelante-osumnjičene, potencijalne svjedoke, te da prikupi i druge dokaze. Sud BiH je ocijenio da je neopravdano dalje trajanje mjera zabrane, budući da Tužilaštvo BiH u navedenom periodu nije ponudilo niti jedan novi dokaz, ili opravdalo postojeće razloge da i dalje postoji osnovanost trajanja mjera zabrane.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku i pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.e) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 2. stav 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su istakli da je Sud BiH 14. marta 2008. godine donio Rješenje broj X-KRN-07/468 kojim je, na osnovu prijedloga Tužilaštva BiH, izrekao mjeru zabrane putovanja apelantima van BiH, te oduzeo im putne isprave. Nakon toga, Sud BiH je donio više rješenja kojima je utvrđivao dalje postojanje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjera zabrane iz člana 126. stav 2. ZKPBiH. Apelanti su naglasili da istraga u predmetu Tužilaštva BiH broj KT-393/07 traje od kraja 2007. godine, a do danas Tužilaštvo BiH nije podiglo optužnicu i pored toga što su apelantima uskraćena građanska prava (zabranjeno putovanje van BiH i oduzete putne isprave), te apelanti zbog toga trpe značajnu nematerijalnu i materijalnu štetu, budući da su poslovni ljudi, vlasnici i direktori preduzeća koji se bave međunarodnom trgovinom, a ograničeno im je pravo na kretanje. Apelanti su zatražili da se utvrdi „povreda prava na suđenje u razumnom roku, te, u tom smislu, da se Tužilaštvu BiH i Sudu BiH naloži hitno postupanje u konkretnom predmetu“. Također su zatražili da se, na osnovu člana 74. stav 4. Pravila Ustavnog suda, obaveže Sud BiH da, po hitnom postupku, donese odluku o stavljanju van snage rješenja kojim se izriče i produžava mjera zabrane putovanja apelantima van BiH uz privremeno oduzimanje putnih isprava i zabrane izdavanja novih putnih isprava. Apelanti su na ime nematerijalne štete zatražili isplatu naknade svakom pojedinačno po 300,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju

16. Sud BiH je u svom odgovoru na apelaciju istakao redoslijed provedenih radnji u konkretnom postupku, te naglasio da su predmetna rješenja protiv kojih je izjavljena apelacija donesena na pravilan i zakonit način, a da su u odnosu na postupanje Suda BiH neosnovani navodi apelacije na koje se apelanti pozivaju.

17. Tužilaštvo BiH je navelo da je 22. novembra 2007. godine donijelo naredbu o provođenju istrage broj KT 393/07 protiv apelanata i drugih lica zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH i krivično djelo porezne utaje iz člana 210. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZBiH, a sve u vezi sa članom 29. KZBiH. Dalje je naglašeno da su u okviru konkretne istrage saslušani svjedoci, kao i osumnjičeni, te su provedene i ostale istražne radnje. Međutim, Tužilaštvo nije bilo u mogućnosti da provede finansijsko vještačenje, budući da je dokumentacija koju treba vještačiti pisana, uglavnom, na kineskom jeziku, koja se nije mogla prevesti na neki od jezika koji su u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini «s obzirom na to da u BiH nemamo stalnog sudskog tumača za kineski jezik, tačnije, stalni sudski tumač za kineski jezik Kemal Muftić odbio je da prevede ovu finansijsku dokumentaciju zbog prezaposlenosti. Tužilaštvo BiH do danas nije okončalo istragu u ovom predmetu».

V. Relevantni propisi

18. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (“Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07,53/07, 76/07, 15/08, 58/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 13.

Pravo na suđenje bez odlaganja Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo u najkraćem razumnom roku biti izveden pred Sud i da mu bude suđeno bez odlaganja.

Sud je dužan postupak provesti bez odugovlačenja i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja pripadaju osobama koje sudjeluju u postupku.

Član 16.

Princip akuzatornosti Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu tužitelja.

Član 35.

Prava i dužnosti Osnovno pravo i osnovna dužnost tužitelja je otkrivanje i gonjenje učinitelja krivičnih djela koja su u nadležnosti Suda.

Tužitelj ima pravo i dužan je:

a) odmah po saznanju da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzeti potrebne mjere s ciljem njegovog otkrivanja i provođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih osoba vezanim za pronalaženje osumnjičenog i prikupljanje izjava i dokaza,

b) provesti istragu u skladu s ovim zakonom, Član 225.

Okončanje istrage Tužitelj okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.

Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala preduzet će kolegij Tužilaštva.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U odnosu na navode apelanata da istraga u krivičnom postupku nije okončana u «razumnom roku», u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija dopustiva. Naime, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema meritorne odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da postojeća zakonska rješenja ne nude osumnjičenom mogućnost da se žali na dužinu istrage, tj. da ovo pitanje pokrene u okviru samog istražnog postupka pred redovnim sudom. Konačno, apelacija u ovome dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva. Dopustivost u odnosu na Rješenje Suda BiH broj X-KRN-07/468 od 4. septembra 2009. godine

22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

23. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može da se smatra konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

24. U odnosu na navode apelanata da im je rješenjima Suda BiH, odnosno Rješenjem Suda BiH broj X- KRN-07/468 od 4. septembra 2009. godine povrijeđeno pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. stav 1. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da je apelantima navedenim rješenjem bilo omogućeno korištenje pravnih lijekova prema zakonu. Međutim, apelanti su osporeno rješenje primili 7. septembra 2009. godine, ali nisu koristili dozvoljeni pravni lijek. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da apelanti nisu efektivno iscrpili pravne lijekove kako bi došli do konačne odluke, te s obzirom na to da nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu, apelacija se u navedenom dijelu ne može razmatrati.

25. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII. Meritum

Pravo na pravičan postupak

26. Apelanti se žale na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije, navodeći da Tužilaštvo BiH nije u razumnom roku okončalo istragu.

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

Primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelanata postoji „optužba“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da im moraju biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku u krivičnom postupku. Umjesto posebnog obrazloženja za ovaj zaključak, Ustavni sud se poziva na svoju Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, tačka 47 (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

a) Relevantni principi

29. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

30. Ustavni sud naglašava da član 6. Evropske konvencije nalaže da sudski postupak treba biti brz, ali i da, također, treba da uspostavi opći princip o pravilnom administriranju pravde. Da li su organi koji učestvuju u postupku između ovih principa uspostavili pravedan balans ocjenjuje se prema okolnostima konkretnog slučaja (vidi, Evropski sud, Boddaert protiv Belgije, presuda broj 12919/87 od 22. septembra 1992. godine, stav 39).

b) Period koji se uzima u obzir

31. U skladu s praksom Evropskog suda, početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima pri ocjeni razumnog roka vezuje se za trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo, jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju ove sumnje. Ovakvo određivanje relevantnog perioda očito je u slučajevima u kojim je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi, Evropski sud, Wemhoff pritiv Njemačke, presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19, Dobbertin protiv Francuske, presuda 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138). Dalje, za kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. U tom smislu, Evropski sud i u krivičnim i u građanskim stvarima primjenjuje jednake kriterije. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Najzad, konačno odlučenje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi, Wemhoff, stav 18).

32. Iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je prva mjera koja je implicirala tvrdnju da su apelanti počinili krivično djelo preduzeta 22. novembra 2007. godine, kada je donesena naredba o otvaranju istrage. Ustavni sud zapaža da istraga do donošenja ove odluke nije okončana. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da je relevantan period koji se uzima u obzir od 22. novembra 2007. godine do dana donošenja ove odluke. Dakle, istraga traje četiri godine i sedam mjeseci, te je to period koji će Ustavni razmotriti u konkretnom slučaju (mutatis mutandis, AP 2130/09, tačka 50).

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

33. U pogledu složenosti postupka, na osnovu raspoložive dokumentacije Ustavni sud ne može precizno konstatirati koliko je svjedoka saslušano, koliko je materijalnih dokaza prikupljeno, koliko je finansijskih vještačenja izvršeno, odnosno da li su uopće vršena. Međutim, imajući u vidu da su apelanti osumnjičeni za dvije vrste krivičnih djela, te prirodu ovih krivičnih djela, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o složenom postupku.

34. U vezi s doprinosom apelanata, Ustavni sud ne smatra da su apelanti svojim ponašanjem na bilo koji način doprinijeli dužini istražnog postupka.

35. Ustavni sud smatra da je Tužilaštvo BiH donijelo naredbu o provođenju istrage 22. novembra 2007. godine, da postupak i dalje traje i da nije okončan do donošenja ove odluke.

36. Dalje, Ustavni sud naglašava činjenicu da je krivičnopravni sistem u Bosni i Hercegovini koncipiran tako da je pokretanje, vođenje, obustavljanje, odnosno okončanje istrage u nadležnosti, u konkretnom slučaju, Tužilaštva BiH, te smatra da Sud BiH objektivno nije mogao utjecati na dužinu istrage. S tim u vezi, Ustavni sud će analizirati ponašanje Tužilaštva BiH.

37. Ustavni sud prvenstveno naglašava da zakonom nije propisano koliko istraga traje, odnosno da odredba člana 225. ZKPBiH propisuje da tužilac okončava istragu kad ustanovi da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica, te ukoliko se istraga ne završi u roku od šest mjeseci, Kolegij Tužilaštva BiH preduzima potrebne mjere s ciljem da okonča istragu. Iako navedena odredba ne propisuje rok za okončanje istrage, Ustavni sud ne smatra da ove odredbe daju pravo Tužilaštvu BiH da istragu može voditi neograničeno dugo ako se ima u vidu odredba člana

13. ZKPBiH koja propisuje pravo osumnjičenog, odnosno optuženog da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja. Iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu nije vidljivo da li je Kolegij Tužilaštva BiH preduzimao radnje s ciljem da okonča istragu, te da je Tužilaštvo u odgovoru na apelaciju kao razlog zašto nije okončana istraga navelo činjenicu da Tužilaštvo BiH nije bilo u mogućnosti provesti finansijsko vještačenje, budući da je dokumentacija koju treba vještačiti pisana, uglavnom, na kineskom jeziku, a u Bosni i Hercegovini nemamo stalnog sudskog tumača za kineski jezik. S tim u vezi, a posebno imajući u vidu odredbe člana 13. ZKPBiH, te odgovor Tužilaštva BiH koji kao opravdanje navodi nemogućnost vještačenja zbog nedostatka stalnog sudskog tumača, Ustavni sud smatra da Tužilaštvo BiH nije s potrebnom ažurnošću i efikasnošću vodilo postupak kada istraga traje više od četiri godine tim prije što je i posljednjim rješenjem Suda BiH od 4. novembra 2009. godine, kojim su ukinute sve mjere zabrane (prije više od dvije godine), konstatirano da istraga i dalje traje, tj. da nije uspjelo okončati fazu istrage.

38. Dalje, nesporno je da se u konkretnom slučaju radi o stvari koja je značajna za apelante. Naime, apelanti su osumnjičeni za krivična djela iz oblasti privrednog kriminala za koja je kao sankcija propisana kazna zatvora. U skladu s navedenim, nesporno je da apelanti imaju interes da neizvjesnost u kojoj se nalaze, zbog eventualnog podizanja optužbe, kao i eventualnog izricanja kazne, bude što prije otklonjena. Imajući u vidu da je, prije svega, Tužilaštvo BiH svojim ponašanjem i neaktivnošću doprinijelo trajanju istrage, da u vezi s tim nije ponudilo niti jedan valjan razlog, odnosno da se iz odgovora Tužilaštva BiH ne može zaključiti da li se uopće preduzimaju mjere i radnje s ciljem da se okonča istraga, Ustavni sud smatra da neizvjesnost u kojoj se apelanti nalaze predstavlja pretjeran teret koji se ne može opravdati osiguranjem pravilnog administriranja pravde.

39. Budući da istraga u predmetnom krivičnom postupku traje više od četiri godine, a Tužilaštvo BiH nije ponudilo niti jedan razlog ili obrazloženje koji bi se mogli smatrati prihvatljivim i opravdanim za ovako dugo trajanje postupka, iako smatra da se radi o složenom postupku, a imajući u vidu interes apelanata da se neizvjesnost u kojoj se nalaze što prije okonča, Ustavni sud smatra da je postupanjem Tužilaštva BiH narušena ravnoteža između zahtjeva za efikasan i brz postupak i pravilno administriranje pravde, odnosno da dužina istrage koja traje više od četiri godine nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nadležno Tužilaštvo ne okonča istragu u roku od više od četiri godine i sedam mjeseci, a pritom ne ponudi niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i opravdanim za trajanje konkretnog postupka, te propusti da, u skladu sa zakonom, preduzme mjere i radnje čiji bi cilj bilo okončanje istrage.

41. Na osnovu člana 16. stav 1. stav 3. i stav 4. tačka 15. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3232/09 (W. Q., W. C. i W. Q.) | Sudska praksa | Aktio