Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1242/09 (H. A.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravo na rad
- Prava iz radnog odnosa
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 143c
- Zakon o radu
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-1242/09
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1242/09, rješavajući apelaciju Huseina Arnauta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Huseina Arnauta.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001370 od 27.
januara 2009. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Huseina Arnauta, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001370 od 27. januara 2009. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član 6. stav 1. i član 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima u vezi s članom
6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Husein Arnaut (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnio je 23. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001370 od 27. januara 2009. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, te učesnika u postupku Željezare «Zenica» d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 13. jula 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 31. jula 2009. godine, a tužena nije odgovorila.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju Vrhovnog suda dostavljen je apelantu 14. decembra 2009. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 17. februara 1997. godine podnio tužbu Općinskom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) radi utvrđivanja prava iz radnog odnosa. Općinski sud je Presudom broj P- 594/96 od 13. maja 1997. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev i naložio tuženoj da apelantu uspostavi sva prava iz radnog odnosa u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. Odlučujući o žalbi tužene Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Rješenjem broj Gž-396/98 od 29. jula 1998. godine žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom postupku Općinski sud je Rješenjem broj P- 1411/98 od 7. decembra 2004. godine apelantovu tužbu odbacio jer su pravni odnosi između apelanta i tužene konačno riješeni u postupku pred Kantonalnom i Federalnom komisijom za implementaciju člana 143. Zakona o radu. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-104/05 od 16. maja 2005. godine kojim je žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. U ponovnom postupku Općinski sud je Rješenjem broj P-716/05 od 4. maja 2006. godine apelantovu tužbu odbacio kao neblagovremenu. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je Rješenjem broj 004-0-Gž-06-001 366 od 11. jula 2006. godine žalbu uvažio, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
7. U ponovnom postupku Presudom Općinskog suda broj P-716/05 od 3. novembra 2006. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev protiv tužene i poništena je kao nezakonita Odluka Komisije za prigovore i žalbe tužene broj 9/96 od 14. marta 1996. godine, kao i Rješenje tužene broj 320001/95 od 5. augusta 1995. godine kojima je apelantu prestao radni odnos kod tužene. Istom presudom je naloženo tuženoj da vrati apelanta na posao koji je radio prije donošenja navedenih poništenih akata ili na druge odgovarajuće poslove i to sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti navedene presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Također je naloženo tuženoj da apelantu isplati naknadu plaće u visini plaće koju bi apelant ostvario da je radio za period od 5. augusta 1995. godine do 31. novembra 2005. godine u iznosu od 23.580,00 KM s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom u iznosima kako je precizirano u izreci presude. Navedenom presudom tužena je obavezana da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelantu radni odnos prestao bez njegove saglasnosti Rješenjem tužene broj 320001/95 od 5. augusta 1995. godine i to zbog nejavljanja na posao u periodu od 10. do 15. jula 1995. godine, niti u periodu narednih 20 dana uzastopno, niti je tuženu obavijestio o razlozima izostajanja. Općinski sud je odbio kao neosnovan prigovor tužene o neblagovremenosti tužbe, jer je utvrdio da je za apelanta povoljniji rok za podnošenje tužbe propisan odredbom člana 45. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu kojom je izmijenjen član 103. stav 3. Zakona o radu (u odnosu na rok propisan odredbom člana 80. stav 2. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa), pa se prema odredbi člana 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu na apelanta primjenjuje važeći Zakon o radu. Dalje je navedeno da je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 30. aprila 1996. godine, a odluke za koje je apelant tražio poništenje datiraju od 5. augusta 1995. godine i 14. marta 1996. godine, dakle nije protekao rok od jedne godine (od dana dostave odluke, odnosno od dana saznanja za povredu prava), zbog čega je Općinski sud odbio prigovor neblagovremenosti tužbe kao neosnovan. Općinski sud je iz potvrde Općinskog sekretarijata za privredu Općine Zenica od 12. januara 1996. godine utvrdio da je apelant u periodu od 10. do 15. jula 1995. godine bio angažiran u radnom vodu za potrebe Direkcije za robne rezerve, zbog čega tužena nije mogla donijeti osporavano rješenje o prestanku radnog odnosa, te je prema takvom utvrđenju osporavane odluke valjalo poništiti. Općinski sud je dalje naveo da je članom 96. stav 2. tačka 1. Zakona o radu propisano da, ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da zaposleniku isplati naknadu plaće u visini koju bi zaposlenik ostvario da je radio. S ciljem utvrđivanja naknade koja pripada apelantu Općinski sud je proveo vještačenje uz pomoć sudskog vještaka finansijske struke. Imajući u vidu da je apelant opredijelio tužbeni zahtjev u visini najniže plaće ostvarene u FBiH u periodu potraživanja, Općinski sud je dosudio apelantu naknadu plaće prema opredijeljenom tužbenom zahtjevu koji je usklađen prema nalazu vještaka u iznosima minimalne plaće ostvarene u FBiH u ukupnom iznosu od 23.580,00 KM.
9. Protiv navedene presude Općinskog suda žalila se tužena. Odlučujući o žalbi Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-Gž-07-000-403 od 12. juna 2007. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, a da pri tome nije počinio povredu odredaba parničnog postupka kada je donio prvostepenu odluku. Kantonalni sud je utvrdio da se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi tužene u pogledu presuđene stvari, jer odluke Kantonalne odnosno Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu ne predstavljaju sudske odluke da bi se radilo o presuđenoj stvari prema odredbi člana 67. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku, a i članom 143.c. Zakona o radu je propisano da odluke Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu podliježu sudskom preispitivanju.
10. Protiv navedene presude Kantonalnog suda tužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Odlučujući o reviziji Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-001370 od 27. januara 2009. godine. Navedenom presudom revizija je djelimično uvažena, a nižestepene presude preinačene na taj način što je tužena obavezana da isplati apelantu za period od 29. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine iznos od 999,00 KM na ime naknade plaće za vrijeme čekanja posla sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 3. maja 2004. godine, umjesto iznosa od 23.580,00 KM za period od 5. augusta 1995. godine do 31. novembra 2005. godine. Istom presudom parnične stranke su obavezane da snose svoje troškove postupka umjesto obaveze tužene da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.992,65 KM.
11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant bio uposlenik tužene od 1972. godine, a da je od aprila 1992. godine bio upućen na čekanje posla. U periodu od 26. marta 1995. godine do 1. februara 1996. godine apelant je bio mobilisan i radio je u radnom vodu za potrebe Direkcije za robne rezerve, te se u tom periodu nije javljao tuženoj. Tužena je 5. augusta 1995. godine donijela rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa zbog neopravdanog izostajanja sa posla 20 i više dana. Također, je utvrđeno da je Kantonalna komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) odlučujući o žalbi apelanta za implementaciju člana 143. Zakona o radu, 22. aprila 2002. godine donijela rješenje kojim je žalba apelanta usvojena kao osnovana, jer se apelant 31. decembra 1991. godine zatekao u radnom odnosu kod tužene, blagovremeno se obratio poslodavcu zahtjevom za uspostavu radno pravnog statusa i nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca. S toga je naloženo tuženoj da postupi u skladu s članom 143. st. 2. do 4. Zakona o radu, to jeste da apelantu uspostavi radno pravni status uposlenika na čekanju posla počevši od dana podnošenja zahtjeva to jeste 29. novembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine, te da sa tim datumom apelantu utvrdi prestanak radnog odnosa po sili zakona. Također, je naloženo tuženoj da u skladu s članom 143. st. 4. do 7. Zakona o radu za apelanta utvrdi visinu otpremnine, te da zaključi ugovor o isplati utvrđene otpremnine. Žalba tužene protiv rješenja Kantonalne komisije je odbijena rješenjem Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) od 5. maja 2004. godine.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju presude dalje naveo da su na utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe člana 75. stav 2. tačka 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa (kojim je propisan prestanak radnog odnosa radnika bez njegove saglasnosti ako je neopravdano izostao s posla 5 radnih dana uzastopno) i člana 103. stav 3. u vezi sa članom 54. i 96. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu, ne prihvatajući odluke Kantonalne i Federalne komisije uz obrazloženje da te odluke podliježu sudskom preispitivanju. Po mišljenju Vrhovnog suda ovakav stav nižestepenih sudova je pogrešan. Članom 143.c. stav 2. tačka
1. Zakona o radu regulisano je da su odluke Federalne odnosno Kantonalne komisije konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu s zakonom. Iz utvrđenja nižestepenih sudova, kako je ocijenio Vrhovni sud, nesporno proizlazi da ni apelant ni tužena nisu podnijeli tužbu nadležnom sudu za preispitivanje odluka Kantonalne i Federalne komisije pa su te odluke konačne i obavezujuće za apelanta i tuženu. Obzirom na navedeno apelantu je uspostavljen radno pravni status radnika na čekanju posla počevši od 29. novembra 1999. godine (kada je podnio zahtjev poslodavcu) i istom je prestao radni odnos po sili zakona 5. maja 2000. godine bez obzira što tužena nije takvo rješenje donijela jer odluka o prestanku radnog odnosa takvog radnika ima samo deklaratoran karakter. Zbog toga potraživanje apelanta za naknadu plaće od 5. augusta 1995. godine do 29. novembra 1999. godine i poništenje rješenja tužene o prestanku radnog odnosa je neosnovano obzirom da je taj zahtjev riješen konačnim rješenjem Kantonalne komisije koju apelant u parničnom postupku nije pobijao, a na što je revizija tužene osnovano ukazala. Vrhovni sud je utvrdio da apelantu pripada pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja posla, a to je od 29. novembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine u visini koju je odredio poslodavac (član 143. stav 3. Zakona o radu) Obzirom da tužena takvu odluku nije donijela Vrhovni sud je dosudio naknadu plaće u iznosu prosječne plaće ostvarene u FBiH na dan stupanja na snagu Zakona o radu (član 143. stav 4) za period od 29. novembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i povredu člana 6. stav 1. i člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Istakao je da, budući da je predmetni parnični postupak bio u toku još od 1996. godine, apelant je kao i mnogi drugi uposlenici tužene, Kantonalnoj komisiji 29. novembra 1999. godine podnio zahtjev za uspostavu radno pravnog statusa prema članu 143. Zakona o radu. Apelant smatra da osporena presuda Vrhovnog suda paušalno utvrđuje sporne činjenice i proizvoljno primjenjuje materijalno pravo – odredbe člana 143. Zakona o radu. Dalje je naveo da je u njegovom slučaju trebalo primijeniti propise koji su bili na snazi u vrijeme kada je dobio otkaz radnog odnosa, jer su u smislu člana 145. Zakona o radu za apelanta povoljniji. Smatra da mu je nezakonito uskraćeno pravo na rad, a shodno tome i pravo na naknadu plaće u periodu od 5. augusta 1995. godine pa do 30. novembra 2005. godine. Naveo je da je Vrhovni sud pozivajući se na odluke Kantonalne i Federalne komisije proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, te da zbog toga tužbeni zahtjev apelanta nije raspravljen Po mišljenju apelanta presudom Vrhovnog suda uskraćeno mu je pravo na pristup sudu, a konkretni parnični postupak je maratonski dugo trajao, preko 11 godina, zbog čega nije ispoštovano apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku. Predložio je da Ustavni sud utvrdi da su predmetnom presudom Vrhovnog suda prekršena navedena apelantova prava, te da naloži Vrhovnom sudu da u žurnom postupku donese novu odluku u skladu s članom 6. stav 1. Evropske konvencije, članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i članom 6. stav 1. i članom 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je u odgovoru istakao da ostaje kod navoda datih u obrazloženju svoje presude, koja je po mišljenju Vrhovnog suda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima kao i odredbama Ustava BiH i Evropske konvencije.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o radu ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 143.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.
Član 143c. stav 2.
Odluke federalne odnosno kantonalne komisije su:
1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom;
2. pravno utemeljene;
3. dostavljene podnosiocu u roku od sedam dana.
16. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI. Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-07-001370 od 27. januara 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. februara 2009. godine, a apelacija je podnesena 23. aprila 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
21. Apelant osporava navedenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana 6. stav 1. i člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Osim toga, apelant ukazuje da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, zbog toga što je postupak trajao preko 11 godina. Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu usmjerenom na poništenje rješenja tužene od 5. augusta 1995. godine o prestanku apelantovog radnog odnosa, apelantovom vraćanju na posao, isplati naknade plaća koje bi apelant ostvario da je radio za period od 5. augusta 1995. godine do 30. novembra 2005. godine, te zaključuje da se radi o predmetu građansko-pravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv na apelantov slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje u razumnom roku
a) Relevantni principi
25. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
26. Osim toga Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
27. Ustavni sud zapaža da je apelant 17. februara 1997. godine podnošenjem tužbe Općinskom sudu pokrenuo predmetni parnični postupak koji je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda 27. januara 2009. godine. Dakle, postupak je u ovom parničnom postupku trajao 11 godina i 11 mjeseci, pa je to period koji će Ustavni sud ispitati u konkretnom slučaju.
c) Analiza dužine trajanja postupka
28. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, dakle dokaza koje nadležni sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu radi utvrđivanja apelantovih prava na povratak na posao i naknadi plaća, te smatra da u konkretnom predmetu priroda činjenica, kao i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje, nisu tako složeni da bi zahtijevali da se rješavaju u ovako dugom vremenskom periodu.
29. Ustavni sud smatra da je razdoblje od više od 11 godina za tri instance sudske nadležnosti a priori nerazumno i traži globalnu ocjenu. Njegova bi se dužina mogla opravdati samo pod iznimnim okolnostima.
30. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da se radi o radnom sporu koji se po izričitoj zakonskoj odredbi smatra hitnim (član 420. Zakona o parničnom postupku), Ustavni sud smatra da je ukupna dužina predmetnog radnog spora bila prekomjerna i ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
31. Nezadovoljan osporenom presudom Vrhovnog suda, apelant ukazuje da osporena presuda paušalno utvrđuje sporne činjenice i proizvoljno primjenjuje materijalno pravo – odredbe člana 143. Zakona o radu. Apelant ukazuje da je Vrhovni sud, pozivajući se na odluke Kantonalne i Federalne komisije, proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, te da zbog toga apelantov tužbeni zahtjev nije raspravljen i da mu je zbog toga uskraćeno pravo na pristup sudu.
32. Ustavni sud konstatira da apelant navodi da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je nižestepene presude preinačio i tuženu obavezao da apelantu isplati naknadu plaće za vrijeme čekanja posla od 29. novembra 1999. godine do 5. maja 2000. godine. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, u skladu s dosadašnjom praksom, nadležnost Ustavnog suda iz člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine ograničena samo na «pitanja sadržana u Ustavu». Ustavni sud nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kada je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kada je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
33. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud utvrdio da je u konkretnom slučaju apelantov radno-pravni status riješen konačnom odlukom Federalne komisije u smislu odredbi člana 143. Zakona o radu, budući da je apelantu uspostavljen radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla prema članu 143. st. 2-4. Zakona o radu, počevši od dana podnošenja zahtjeva 29. novembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine, kada apelantu ex lege prestaje radni odnos. Vrhovni sud je utvrdio da apelantu pripada pravo na naknadu plaće od 29. novembra 1999. godine (kada je podnio zahtjev tuženoj) pa do 5. maja 2000. godine. S obzirom da tužena nije donijela odluku u smislu člana 143. stav 3. Zakona o radu, Vrhovni sud je apelantu dosudio naknadu plaće u utvrđenom iznosu za period od 29. novembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine i kao neosnovano odbio apelantovo potraživanje za isplatu naknade plaće od 5. augusta 1995. godine do 29. novembra 1999. godine. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud kao nesporno utvrdio da ni apelant niti tužena nisu podnijeli tužbu nadležnom sudu za preispitivanje odluka Kantonalne i Federalne komisije zbog čega su te odluke konačne i obavezujuće za apelanta i tuženu. Stoga Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava u situaciji kada Vrhovni sud u osporenoj odluci u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev nije odlučivao o pravnom osnovu koji je utvrđen u konačnoj i obavezujućoj odluci Federalne komisije koju apelant u parničnom postupku nije pobijao, već je samo utvrdio iznos naknade plaće koji apelantu pripada prema konačnoj odluci Federalne komisije.
34. Ustavni sud, također, zapaža da Kantonalna i Federalna komisija nisu donijele svoje odluke u skladu s praksom Ustavnog suda izraženom u Odluci broj AP 1981/07 od 14. oktobra 2009. godine (objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 99/09), u kojoj je Ustavni sud zaključio da je prekršeno pravo na pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi proizvoljno primijenili član 143. Zakona o radu. Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da su zaposlenici na čekanju iz st. 1. i 2. člana 143. Zakona o radu zakonom izjednačeni, te se stoga početak toka statusa zaposlenika na čekanju treba računati kako je propisano članom 143. stav 1. Zakona o radu. Međutim, budući da apelant nije u skladu sa zakonom pobijao navedene odluke u parničnom postupku, Vrhovni sud je o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva odlučio u skladu s konačnom odlukom Federalne komisije. U vezi s tim Ustavni sud naglašava, također podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud Odluka broj AP 1589/08 od 9. februara 2011. godine objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 48/11, tačka 29), da u ovom postupku ne može cijeniti valjanost odluke Federalne komisije budući da su odluke komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu (kojim je u konkretnom slučaju naloženo tuženoj da apelantu uspostavi radno-pravni status uposlenika na čekanju posla počevši od dana podnošenja zahtjeva, to jeste 29. novembra 1999. godine pa do 5. maja 2000. godine). Naime, u smislu člana 143c. stav 2. odluke komisije za implementaciju člana
143. Zakona o radu su konačne i podliježu sudskom preispitivanju, a apelant u predmetnom parničnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda nije tražio utvrđivanje njihove ništavosti, zbog čega Ustavni sud u ovom postupku ne može cijeniti pravilnost odluka Komisije vezanih za rješenja apelantovog radno-pravnog statusa, zbog čega se apelantovi navodi o proizvoljnoj primjeni člana 143. Zakona o radu, u okolnostima konkretnog slučaja, pokazuju kao neosnovani. U kontekstu navedenog Ustavni sud zaključuje da u odluci Vrhovnog suda nema elemenata proizvoljnosti, da su dati dovoljni i uvjerljivi razlozi, zbog čega Ustavni sud nalazi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
35. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer Vrhovni sud, pozivajući se na odluke Kantonalne i Federalne komisije, nije raspravio apelantov tužbeni zahtjev, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je lice imalo pristup sudu pune jurisdikcije i pred kojim je lice tužbom zahtijevalo zaštitu svojih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. septembra 2004. godine, st. 25-28, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 54/04). U konkretnom slučaju apelant je, nakon što je pokrenut sudski postupak u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, da je Vrhovni sud u postupku revizije preinačio nižestepene presude i odredio apelantu naknadu plaće u skladu sa Zakonom, dakle meritornom odlukom riješio predmet spora. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da je apelant imao pristup sudu pune jurisdikcije, kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da mu pristup sudu ni na koji način nije onemogućen.
36. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
37. Apelant, također, navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da iz navoda apelacije proizlazi da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog pravu, koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. Prava iz člana 6. stav 1. i člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
38. Apelant navodi da mu je prekršeno pravo na rad i pravičnu naknadu plaće koja su zagarantirana članom 6. stav 1. i članom 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Imajuću u vidu zaključak u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na rad i pravičnu naknadu plaće iz člana 6. stav 1. i člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima također neosnovani.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni radni spor trajao više od 11 godina, što se u konkretnom slučaju može smatrati a priori pretjeranom dužinom u smislu zahtjeva «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
40. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovih prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i u odnosu na prava zagarantirana članom 6. stav 1. i članom 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U obrazloženju osporene presude ne postoji ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud svoju odluku donio uz povredu pravila postupka ili da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, tako da je za svoje stavove dao detaljne, jasne i logične razloge, a pri tome apelantu nije bio uskraćen suštinski pristup sudu.
41. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovih prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
42. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić