Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3555/09 (J. P.)
Odluka donesena 10. 10. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o radu · čl. 75
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-3555/09
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 10. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3555/09, rješavajući apelaciju Jadranke Papac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2, i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Jadranke Papac.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku uspostavljanja radnopravnog statusa, u skladu sa članom
143. Zakona o radu, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001370 od 27.
januara 2009. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Jadranke Papac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001370 od 27. januara 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-002290 od 8. maja 2008. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jadranka Papac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Hajran S. Zeba, advokat iz Sarajeva, podnijela je 13. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000975 od 27. augusta 2009. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-002290 od 8. maja 2008. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, te učesnika u postupku „Jadroagent-shippinga“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. maja 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 11. jula 2012. godine, također, zatražen spis predmeta.
3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 22. juna 2010. godine, Kantonalni sud 24. juna 2010. godine, Vrhovni sud 21. maja 2010. godine, a tuženi 3. juna 2010. godine. Općinski sud je 5. septembra 2012. godine dostavio spis predmeta.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 29. juna 2010. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Apelantica je 15. aprila 1998. godine podnijela tužbu za poništenje Rješenja tuženog broj 5/98 od 4. februara 1998. godine i vraćanja na poslove i radne zadatke i rasporeda prema njenoj stručnoj spremi.
7. Do 11. oktobra 1999. godine održano je devet ročišta.
8. Općinski sud je 8. decembra 1999. godine donio odluku o mirovanju postupka, jer stranke nisu pristupile ročištu iako su bile uredno obaviještene.
9. Apelantica je 6. marta 2000. godine podnijela prijedlog za nastavak postupka.
10. U periodu od 8. decembra 1999. godine do 10. oktobra 2001. godine Općinski sud je održao četiri ročišta, a 10. oktobra 2001. godine je sud prekinuo postupak, obrazlažući to donošenjem Zakona o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR). Naime, članom 143. stav 4. ZOR-a je utvrđeno da ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.
11. U spisu predmeta se nalazi i apelanticin zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa podnesen Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a (u daljnjem tekstu: Kantonalna komisija) od 4. decembra 2000. godine.
12. Rješenjem Kantonalne komisije od 17. juna 2003. godine odbijena je apelanticina žalba i predmet vraćen Općinskom sudu.
13. Po nalogu suda apelantica je 21. oktobra 2003. godine dostavila precizirani tužbeni zahtjev.
14. Pripremno ročište je održano 30. marta 2004. godine, a glavna rasprava 6. jula 2004. godine, a njen nastavak 2. decembra 2004. godine i 3. februara 2005. godine.
15. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj PR-881/04 od 3. marta 2005. godine poništeno je Rješenje tuženog broj 5/98 od 4. februara 1998. godine, te je on obavezan vratiti apelanticu na poslove i radne zadatke i rasporediti je prema njenoj stručnoj spremi, te joj isplatiti na ime neisplaćenih plaća za period od 1. maja 1996. godine do 31. oktobra 2003. godine ukupan iznos od 48.070,43 KM sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, bliže označene u prvostepenoj presudi, i nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.170,19 KM. Višak apelantičinog tužbenog zahtjeva je odbijen, a u odnosu na uplate doprinosa za penziono i zdravstveno osiguranje za period od 1. jula 1992. godine do 1. oktobra 2003. godine, sud se proglasio apsolutno nenadležnim, ukinuo sve provedene radnje i apelanticinu tužbu odbacio. Kako je naveo Općinski sud, iz Rješenja o prestanku radnog odnosa od 4. februara 1998. godine tuženog broj 5/98 od 4. februara 1998. godine Općinski sud je utvrdio da je donesenim rješenjem apelantici prestao radni odnos kod tuženog 31. juna 1992. godine zbog toga što se apelantica nije javila na posao duže od pet radnih dana. Dalje, iz pismene prijave na posao apelantice od 5. januara 2000. godine vidljivo je da se navedenom prijavom apelantica obratila tuženom radi javljanja na posao s obzirom na to da firma nije prihvatila njeno lično javljanje 9. novembra 1999. godine, pa se navedeno pismeno ima smatrati kao prijava na posao, što je obaveza tužiteljice prema Zakonu o radu, te je pismeno upućeno preporučenom pošiljkom tuženom, na ruke direktora preduzeća, a koja je predata pošti 5. januara 2000. godine. Apelantica je tužbom tražila ostvarivanje prava za koje smatra da su joj povrijeđena a koja potpadaju pod primjenu člana 143. ZOR-a. Ovu činjenicu apelantica nije sporila ni u izjavljenoj žalbi, jer se ona pozivala na član 145. ZOR-a kojim je predviđeno da će se postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika koji su započeti prije stupanja na snagu ZOR-a završiti po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji RBiH, ukoliko je to povoljnije za zaposlenika, a ta odredba se, međutim, ne odnosi na prava koja zaposleniku pripadaju po članu 143. ZOR-a. U postupku je nesporno utvrđena činjenica da je apelantica u junu 1992. godine dolazila i radila u preduzeću na koju činjenicu ukazuju potpisane platne liste, da je posljednja isplata bila u julu 1992. godine, što znači da je apelantica dolazila na posao i radila nakon što joj je rješenjem utvrđen prestanak radnog odnosa, te se i iz navedenih razloga, prema ocjeni Općinskog suda, ne može ocijeniti da je apelantici radni odnos prestao na zakonit način. Prigovore tuženog na nalaz vještaka u pogledu izvršenog obračuna plaće sud je ocijenio neosnovanim, smatrajući primjedbe tuženog paušalno iznesenim, a u smislu čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH).
16. Tuženi je podnio žalbu na prvostepenu presudu 16. marta 2005. godine.
17. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1417/05 od 17. januara 2007. godine žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu kojim se tuženi obavezuje vratiti apelanticu na poslove i radne zadatke i rasporediti je shodno njenoj stručnoj spremi, te joj isplatiti na ime naknade iznos od 48.070,43 KM.
18. Protiv navedene presude reviziju su podnijeli i apelantica i tuženi, tako da su Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07- 000975 od 14. augusta 2007. godine revizije usvojene, pobijana presuda ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje zbog toga što je, prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio status apelantice kao zaposlenika na čekanju i dosudio joj novčanu naknadu do 5. maja 2000. godine.
19. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-0002290 od 8. maja 2008. godine, donesenom u ponovnom postupku, žalba tuženog je usvojena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen. Ispitujući pobijanu presudu u granicama predviđenim članom 221. ZPPFBiH, Kantonalni sud je, u skladu sa odredbama člana 217. stav 2. ZPPFBiH, zakazao raspravu pred drugostepenim vijećem i ponovo izveo već izvedene dokaze saslušanjem parničnih stranaka, kao i svjedoka Dž. D. i H. S., te je uz saglasan prijedlog stranaka pročitan iskaz svjedoka Č. A. sa ročišnog zapisnika od 2. decembra 2004. godine, kao i dokaze uvidom u pismenu dokumentaciju, pa je odlučio kao u izreci presude. Kantonalni sud je zaključio da je apelantica uložila prigovor na rješenje tuženog od 4. februara 1998. godine, pa pošto tuženi nikada nije odgovorio, podnijela je tužbu 15. aprila 1998. godine kojom traži poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, a podneskom od 11. oktobra 1999. godine i konačnim preciziranjem na glavnoj raspravi 6. jula 2004. godine traži i isplatu plaća u periodu od 10. jula 1992. godine do 31. oktobra 1999. godine. Navedeno je da se apelantica u toku trajanja parnice 6. decembra 2000. godine obratila Kantonalnoj komisiji zahtjevom za uspostavu radnopravnog statusa, te je rješenjem Komisije od 17. juna 2003. godine, na koje se nije žalila, njen zahtjev odbijen. Dakle, kako je naveo Kantonalni sud, tuženi je po završetku rata 1996. godine nastavio da radi na drugoj adresi, što je apelantica saznala naknadno, pa se tokom 1998. i 1999. godine obraćala usmeno direktoru povodom njenog vraćanja na posao i, konačno, 5. januara 2000. godine se pismeno obratila na što nije dobila odgovor. Radi zaštite prava iz radnog odnosa, apelantica se zajedno sa grupom radnika obratila i Inspekciji rada, nakon čega je tuženi 4. februara 1998. godine donio pobijano rješenje kojim je utvrdio prestanak radnog odnosa apelantici sa 31. junom 1992. godine zbog izostanka sa posla dužeg od pet dana, pozivajući se na odredbe člana 75. stav 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni listu SFRJ“ br. 60/89 i 42/90 i „Službeni list RBiH“ broj 2/92). Imajući u vidu iznijeto, prema ocjeni Kantonalnog suda, žalba osnovano ukazuje na povrede iz člana 208. ZPPFBiH koje se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelantica je u radnom odnosu kod tuženog bila 31. decembra 1991. godine, u toku trajanja parnice podnijela je zahtjev nadležnoj Kantonalnoj komisiji koja je njen zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa odbila, pa je na taj način radnopravni status tužiteljice riješen na negativan način. U tom kontekstu Kantonalni sud je obrazložio da je Kantonalna komisija jedina nadležna za uspostavu radnopravnog statusa i njihove odluke su konačne s tim da nezadovoljna stranka, shodno odredbama člana 143.c, može pobijati ove odluke. Pošto je, dakle, ovom odlukom riješen, kao prethodno pitanje, apelanticin status, i to na negativan način, to apelantica, prema zaključku Kantonalnog suda, i ne može ostvarivati prava iz ovog osnova tim prije što se tužbom ne traži poništenje odluke Kantonalne komisije.
20. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000975-9/08 od 27. augusta 2009. godine apelanticina revizija je odbijena. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica u reviziji istakla da je na konkretnu situaciju potrebno primijeniti odredbu člana 145. ZOR-a, tj. primijeniti stari zakon koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe kao povoljniji za apelanticu, a ne novi ZOR, te da se ne može primijeniti odredba člana 143. ZOR-a. Razmatrajući ove navode, Vrhovni sud je prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje Općinskog suda (da je apelantica do novembra 1992. godine dolazila na posao, da je poslovni prostor tuženog bio devastiran zbog ratnog stanja, da je tuženi nastavio poslovati poslije rata 1. maja 1996. godine, da se apelantica početkom 1998. godine obratila Kantonalnoj inspekciji rada nakon čega je tuženi po nalogu Inspekcije donio pobijano rješenje od 4. februara 1998. godine kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa sa 31. junom 1992. godine, koje je apelantica primila 20. februara 1998. godine, da je apelantica na to rješenje podnijela prigovor na koji tuženi nije odgovorio, te je apelantica 15. aprila 1998. godine podnijela tužbu radi poništenja rješenja, vraćanja na posao i isplate). Dalje je navedeno da je, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud pravilno odlučio kada je utvrdio da apelantica nije imala status zaposlenika na čekanju posla propisan članom 143.a ZOR-a, jer je taj status mogla da utvrdi jedino Kantonalna komisija, što je prema činjeničnom utvrđenju urađeno na način da je Rješenjem Kantonalne komisije broj 13-04- 34-Z-l 1336/00 od 17. juna 2003. godine apelanticina žalba odbijena kao neosnovana, te da je apelantica povukla žalbu uloženu Federalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu, zbog čega je rješenje Kantonalne komisije postalo konačno i pravomoćno. Stoga je, prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 145. ZOR-a kada je postupak završio primjenom propisa koji je bio na snazi u vrijeme prije stupanja na snagu ZOR-a. Navedeno je da je apelantica postavljenim tužbenim zahtjevom tražila da se poništi rješenje o prestanku njenog radnog odnosa donijeto u toku 1998. godine u kojem periodu je bio na snazi Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji u svojim odredbama člana 75. stav 1. tačka 3. propisuje prestanak radnog odnosa bez saglasnosti radnika u slučaju neopravdanog izostanka sa posla pet dana uzastopno. Vrhovni sud je istakao da je u toku postupka utvrđeno kao nesporno da je apelantica prestala da radi 6. novembra 1992. godine, te da se javila tuženom kao poslodavcu početkom 1998. godine. Pošto je tuženi nakon prestanka rata i neposredne ratne opasnosti, već od 1. maja 1996. godine započeo poslovanje, a apelantica za cijeli period od 1996. godine do 1998. godine nije u postupku dokazala da se obraćala tuženom za povrat na posao, proizlazi da je apelantica, kako je zaključio Vrhovni sud, propustila mogućnost da traži zaštitu svojih prava u skladu sa važećim zakonskim rješenjima. Kako je dalje zaključio Vrhovni sud, činjenica da je tuženi promijenio adresu svog sjedišta, kao i činjenica da nije apelanticu neposredno obavijestio o toj činjenici ne predstavljaju opravdanje za apelanticinu pasivnost u zaštiti njenih prava, jer je prema tada važećem Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa apelantici prestao radni odnos bez njene saglasnosti zbog neopravdanog izostanka sa posla, a time je i njen zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa neosnovan. Kako je naveo Vrhovni sud, drugostepeni sud je pravilno odlučio kada je odbio dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na poništaj spornog rješenja o prestanku radnog odnosa i povrat na posao. Pošto je prestanak radnog odnosa utvrđen sa 31. junom 1992. godine, to apelantici ne pripada ni pravo na novčano potraživanje naknade plaća, jer je to potraživanje precizirala od 1. maja 1996. godine, zbog čega je u ovom dijelu, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen i ovaj dio tužbenog zahtjeva. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nisu osnovani ni razlozi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer je drugostepeni sud, pravilno primjenjujući član 145. ZOR-a, na predmetni slučaj primijenio raniji propis, tj. Uredbu sa zakonskom snagom o radnim odnosima za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti i Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelantica je navela da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U odnosu na povredu prava na pravično suđenje, apelantica navodi da je pokrenula postupak radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i radi isplate neisplaćenih plaća, a sudovi su njen zahtjev prekvalificirali u smislu da je apelantica podnijela zahtjev za uspostavu radnopravnog statusa prema članu 143. Zakona o radu. Iako se tokom cijelog prvostepenog postupka ni od jedne stranke, ni apelantice, niti njenog poslodavca nije spominjao član 143. ZOR-a, što znači da ni samom apelanticinom poslodavcu nije bilo jasno na šta je usmjeren zahtjev. Kantonalni sud u svojoj Presudi broj Gž-1417/05 od 17. januara 2007. godine prilikom preinačenja odluke prvostepenog suda prvi put spominje član 143. ZOR-a, skrećući tako cijeli postupak u sasvim drugom smjeru. Pri tome je drugostepeni sud izgubio iz vida da Komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu nikada nije mogla riješiti u meritumu ono što je apelantica tražila tužbom iz aprila 1998. godine zbog toga što u nadležnost spomenute Komisije nikada nije spadalo rješavanje radnopravnih odnosa, kakav je u apelanticinom slučaju. U pogledu dijela apelacije koji se tiče dužine postupka, apelantica navodi da je kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku došlo zbog toga što postupak po tužbi koju je apelantica podnijela još sredinom aprila 1998. godine, dakle prije 11 godina, neopravdano dugo traje pri čemu su apelanticu u više navrata izmanipulisali na način da se nisu kretali u okviru tužbenog zahtjeva apelantice, nego upravo suprotno, tužbeni zahtjev su reducirali na proizvoljno tumačenje pravnih normi, bez adekvatnog objašnjenja, odnosno bez objašnjenja zašto se to čini. Povredu prava na djelotvoran pravni lijek apelantica vidi u činjenici da sud nikada nije htio razmatrati na efikasan i suštinski način niti jedan navod apelanticine žalbe. Štaviše, sudovi su, a naročito Vrhovni sud, imputirali apelantici nešto što nije istina. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno njeno pravo na imovinu s obzirom na to da je Presuda Općinskog suda broj Pr-881/04 od 3. marta 2005. godine, kojom je apelanticin poslodavac obavezan da je vrati na poslove i radne zadatke shodno njenoj stručnoj spremi i kojoj je dužan na ime neisplaćenih plaća isplatiti iznos od 48.070,43 KM, pa stoga njen tužbeni zahtjev predstavlja imovinu s obzirom na to da je podložan izvršenju.
22. Na osnovu svega izloženog, apelantica predlaže da taj sud ukine osporene presude Vrhovnog i Kantonalnog suda, a Presudu Općinskog suda broj Pr-881/04 od 3. marta 2005. godine potvrdi.
b) Odgovor na apelaciju
23. U odgovoru na apelaciju Općinskog suda se navodi da su razlozi za donošenje odluke prvostepenog suda navedeni u obrazloženju sudske presude pri kojoj Općinski sud ostaje u cijelosti, smatrajući da u postupku njenog donošenja nije povrijeđena Evropska konvencija.
24. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da u konkretnom postupku, prilikom odlučivanja po žalbi tuženog, nije došlo do povrede apelanticinih ustavnih prava. Pošto razlozi dati u obrazloženju drugostepene presude stoje i sada, Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Vrhovni sud je u odgovoru istakao da apelanticini prigovori o povredi prava iz Ustava BiH i Evropske konvencije nisu osnovani, pa predlaže da se apelacija odbije.
26. U odgovoru tuženog je navedeno da ne postoji kršenje prava na pravično saslušanje stranke u postupku. Sama apelantica, prema ocjeni tuženog, snosi krivnju za relativno dugi proces zbog toga što je pred sudovima iznosila određene iskaze i činjenice koje nisu odgovarale istini (npr., adresa tuženog, postojanje zahtjeva za uspostavu radnopravnog statusa pred Kantonalnom komisijom). Sud je ispravno postupio kada je prekinuo postupak po apelanticinoj tužbi, jer je Zakon rekao da je u takvim slučajevima postupak pred sudom završen samo po konačnosti odluke Kantonalne komisije. Apelanticino pozivanje da sud nije utvrdio sve relevantne činjenice je proizvoljno. Ne stoji ni apelanticin prigovor na povredu prava na imovinu, jer pravomoćna presuda govori da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen, što znači da nije postojao pravni osnov za zaštitu prava iz radnog odnosa a što u konačnici znači na nije bilo povrede prava iz radnog odnosa apelantice.
V.Relevantni propisi
27. U Zakonu o osnovnim pravima iz radnog odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 60/89, 42/90 i „Službeni list RBiH“ broj 2/92) relevantne odredbe glase:
Član 75. stav 3.
Radniku prestaje radni odnos bez njegove saglasnosti:
[....] 3) ako je neopravdano izostao sa posla pet radnih dana uzastopno; [....]
28. U Zakonu o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 143.
(1) Zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu ovog zakona zatekao na čekanju posla, ostat će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka ovog roka zaposlenika ne pozove na rad.
(2) Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
(3) Za vrijeme čekanja posla zaposlenik ima pravo na naknadu plaće u visini koju odredi poslodavac.
(4) Ako zaposlenik na čekanju posla iz st. 1. i 2. ovog člana ne bude pozvan na rad u roku iz stava 1. ovog člana, prestaje mu radni odnos, uz pravo na otpremninu koja se utvrđuje na osnovu prosječne mjesečne plaće isplaćene na nivou Federacije, na dan stupanja na snagu ovog zakona, koju objavljuje Federalni zavod za statistiku.[…] Član 143.a (1) Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljem tekstu: kantonalna komisija), koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada (u daljem tekstu: kantonalni ministar).
(2) O žalbama izjavljenim protiv rješenja kantonalne komisije rješava Federalna komisija za implementaciju člana 143. (u daljem tekstu: Federalna komisija), koju formira federalni ministar.
(3) U slučaju da kantonalna komisija ne izvršava funkciju radi koje je formirana, Federalna komisija preuzet će nadležnosti kantonalne komisije.
(4) Ako je pred nadležnim sudom pokrenut postupak koji se odnosi na prava zaposlenika iz člana 143. st. 1. i 2. ovog zakona, sud će ustupiti zahtjev na nadležno postupanje kantonalnoj komisiji i donijeti odluku o prekidu postupka.
Član 143.c […] (2) Odluke federalne, odnosno kantonalne komisije su:
1. konačne i podliježu sudskom preispitivanju u skladu sa zakonom; […] Član 145.
Postupci ostvarivanja i zaštite prava zaposlenika započeti prije stupanja na snagu ovog zakona, završit će se po odredbama propisa koji su se primjenjivali na teritoriji Federacije do dana stupanja na snagu ovog zakona, ako je to za zaposlenika povoljnije.
29. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI. Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-07-000975-9/08 od 27. augusta 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 23. septembra 2009. godine, a apelacija je podnesena 13. novembra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
34. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
35. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Pravo na pravično suđenje – razuman rok
a) Relevantni principi
37. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
38. Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
39. S obzirom na to da je predmetni postupak pokrenut podnošenjem tužbe 15. aprila 1998. godine, a okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000975-9/08 od 27. augusta 2009. godine, Ustavni sud smatra da je relevantan period koji treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka trajao 11 godina i četiri mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
40. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, a koja se praktično svode na tumačenje odredaba Zakona o radu, Ustavni sud smatra da se ne radi o naročito složenom sudskom postupku. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je riječ o radnom sporu koji je po prirodi hitan i koji zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja.
41. Vezano za ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon podnošenja tužbe, donio svoju odluku 3. marta 2005. godine, te da je, dakle, prvostepeni postupak okončan tek nakon skoro punih sedam godina. S druge strane, Općinski sud je Kantonalnoj komisiji tek 17. oktobra 2003. godine dostavio spis predmeta. Također, iz dokumentacije spisa je vidljivo da je žalbeni postupak trajao od 16. marta 2005. godine do donošenja Presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-0002290 od 8. maja 2008. godine, dakle, više od tri godine, uz činjenicu da je predmet jedanput i vraćen Kantonalnom sudu od Vrhovnog suda na ponovno rješavanje. Vezano za navedeno, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Također, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
42. S druge strane, Ustavni sud, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, kao i sadržaj odgovora na apelaciju redovnih sudova zaključuje da apelantica svojim ponašanjem nije bitnije doprinijela dužini predmetnog postupka.
43. Uzimajući u obzir sve što je navedeno u pogledu složenosti postupka, kao i to da je riječ o radnom sporu koji je po prirodi hitan, Ustavni sud smatra da navedeni period od 11 godina i četiri mjeseca, svakako, ne predstavlja «razuman rok» za rješavanje takvog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, Kantonalni sud i naročito Općinski sud doprinijeli sveukupnom trajanju predmetnog postupka, te da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
44. Apelantica navodi da su joj osporenim presudama prekršeni i ostali aspekti prava na pravično suđenje, pravo na imovinu, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek.
45. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
46. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da iz citiranih relevantnih zakonskih odredaba proizlazi da radni odnos prestaje bez saglasnosti radnika u slučaju neopravdanog izostanka sa posla pet dana uzastopno. U suštini, apelantica je tražila da se poništi rješenje o prestanku njenog radnog odnosa doneseno u toku 1998. godine u kojem periodu je bio na snazi Zakon o osnovnim pravima iz radnog odnosa, koji u odredbama svog člana 75. stav 1. tačka 3. propisuje prestanak radnog odnosa bez saglasnosti radnika u slučaju neopravdanog izostanka sa posla pet dana uzastopno. Prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno primijenio odredbu člana 145. ZOR-a kada je postupak završio primjenom ranijeg propisa koji je bio na snazi u vrijeme prije stupanja na snagu ZOR-a. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su obrazloženja koja su nadležni sudovi dali o odbijanju apelanticinog zahtjeva u skladu sa standardima Evropske konvencije, te da su apelanticini navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju u odnosu na navedeno neosnovani.
47. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da iz činjenica predmeta i dostavljenog spisa proizlazi da apelantica navodi da je pokrenula postupak radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i radi isplate neisplaćenih plaća, te Ustavni sud zapaža da je u toku postupka i sama apelantica ukazivala da na predmetni spor treba primijeniti član 145. ZOR-a, odnosno primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe. Budući da su redovni sudovi, čije je postupanje uvjetovano postavljenim tužbenim zahtjevom apelantice, predmetni spor upravo riješili primjenom odredaba Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta, suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnopravnih propisa. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
48. Vezano za apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je istakao u pogledu kršenja prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. Pravo na djelotvoran pravni lijek
49. Član 13. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako čija su prava i slobode, priznati ovom konvencijom, narušeni ima pravo na pravni lijek pred nacionalnim vlastima...
50. Prema pravnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član zahtijeva da se osigura pravni lijek u vezi sa pravima garantiranim Evropskom konvencijom. Apelantica je eksplicitno navela da nije imala pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana
6. Evropske konvencije. U vezi sa ovim apelanticinim navodima, a imajući u vidu jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud naglašava da pojam «djelotvoran pravni lijek» ne znači da rezultat korištenja određenog pravnog lijeka mora biti pozitivna posljedica za onoga ko ga koristi, već se, između ostalog, zahtijeva da nadležni organi imaju ovlaštenja da, ukoliko prihvate apelantove suštinske argumente, izmijene odluku koju osporava u njegovu korist (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. jula 1989. godine, serija A broj 161, stav 120).
51. U konkretnom slučaju apelantica pobija presudu Vrhovnog suda koja je donesena povodom žalbe na drugostepenu presudu. Dakle, očigledno je da je apelantica imala na raspolaganju i koristila pravne lijekove predviđene kako ZOR-om, tako i ZPPFBiH. Također, nesporno je da Kantonalni sud, kao drugostepeni sudski organ, i Vrhovni sud imaju potpunu jurisdikciju, što znači da mogu prema propisanim pravnim lijekovima donositi obavezujuće odluke, što je i glavna karakteristika tzv. remedijalne efektivnosti, kao jednog od elemenata instituta «djelotvornog pravnog lijeka». Činjenica da rezultat ovih pravnih lijekova nije pozitivna posljedica za apelanticu sama po sebi ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek.
50. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja apelanticinog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je postupak koji je hitne prirode trajao 11 godina i četiri mjeseci, te kada se neopravdano trajanje predmetnog postupka može pripisati ponašanju redovnih sudova.
53. S druge strane, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u situaciji kada su Vrhovni i Kantonalni sud za svoj zaključak o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva dali detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
54. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić