Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1385/09 (M. A.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Kamata
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1385/09

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1385/09, rješavajući apelaciju Marka Anušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Marka Anušića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-655 od 19. decembra 2008. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Marku Anušiću, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.950,00 KM na ime naknade zbog kršenja ustavnih prava.

Odbija se kao neosnovana apelacija Marka Anušića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06- 655 od 19. decembra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-593/04 od 22. februara 2006. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i zabranu diskriminacije iz člana II/4.

Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav

5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Marko Anušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 6. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 655 od 19. decembra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-593/04 od 22. februara 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 19. maja 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je 7. oktobra i 14. decembra 2009. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju, a 10. novembra 2011. godine i spis predmeta. Od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Stambene zadruge Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) odgovor na apelaciju je zatražen 13. jula 2009. godine.

3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 30. oktobra 2009. godine, a spis predmeta 2. decembra 2011. godine. Dalje, odgovor na apelaciju Okružni sud je dostavio 28. septembra 2009. godine, Vrhovni sud 31. augusta 2009. godine, dok tužena svoj odgovor nije dostavila.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 28. januara 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 27. decembra 1990. godine pokrenuo parnični postupak protiv tužene radi utvrđenja i naknade štete. Apelant je u tužbi, kao i tokom postupka, isticao da je između apelanta kao člana zadruge i tužene 3. maja 1989. godine zaključen ugovor o prodaji jednog poslovnog prostora, u Banjoj Luci, u ulici M. Držića lokal broj 1, korisne površine 42,18 m² (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor). U historijatu tužbe je navedeno da je promet izvršen za kupoprodajnu cijenu u iznosu od tada važećih 262.134,70 dinara. Saglasno zaključenom ugovoru, apelant je izvršio sva plaćanja i prije navedenog roka u ugovoru, a tužena se obavezala da predmet prometa (poslovni prostor) stavi apelantu na raspolaganje do marta mjeseca 1990. godine.

7. Navedeni ugovor o udruživanju sredstava, odnosno prodaji poslovnog prostora, je raskinut prodajom poslovnog prostora drugom licu, Đ. M., pa je apelant tužbom od 1990. godine tražio naknadu štete i vraćanje kupoprodajne cijene s kamatama.

8. Apelant je 17. marta 1997. godine i 26. marta 1997. godine dostavio sudu podnesak kojim je tražio da mu tužena isplati iznos od 903.917,00 dinara, a tužena je na ove dopise odgovorila 9. aprila 1997. godine.

9. Rasprava je ponovo održana 7. juna 1997. godine, podnesak tuženog je dostavljen sudu 20. juna 1997. godine, a podnesak tužioca 21. juna 1997. godine.

10. Rješenjem Osnovnog suda broj P-3059/91 od 7. jula 1998. godine u predmetnoj stvari je održana rasprava u kojoj je apelantov zastupnik izjavio da ostaje kod tužbe, prihvatajući vještačenje vještaka finansijske struke i navodeći da osporava prigovor tuženog o nalazu i mišljenju vještaka, kao i prigovor zastarjelosti potraživanja, s tim da je novo ročište zakazano za 15. juli 1998. godine.

11. Iz spisa predmeta i dostupne dokumentacije proizlazi da su sljedeća ročišta održana 31. jula 1997. godine, zatim 2. septembra, 14. septembra, 5. oktobra, 12. oktobra, 20. oktobra, 3. novembra i 10. novembra 1998. godine.

12. Apelant je 11. novembra 1998. godine dostavio podnesak kojim se izjasnio na navode tuženog i prigovor zastare, a sljedeće ročište je održano 17. novembra 1998. godine u odsutnosti uredno pozvanog tuženog.

13. Apelant je 26. februara 1999. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak kojim precizira tužbeni zahtjev i izjašnjava se o nalazu i mišljenju vještaka S. Đ., a ročište je održano 17. marta 1999. godine u odsutnosti uredno obaviještenog tuženog.

14. Vještak finansijske struke je 25. marta 1999. godine Osnovnom sudu dostavio svoj nalaz i mišljenje, a 29. marta 1999. godine odgovor na podnesak punomoćnika tužene.

15. Apelant je 29. marta 1999. godine Osnovnom sudu dostavio podnesak kojim se izjašnjava o podnesku tuženog od 8. marta 1999. godine.

16. U dokumentaciji spisa se nalazi i zahtjev učesnika u postupku od 23. marta 1999. godine za presigniranje predmeta drugom sudiji, tako da je umjesto Č. Z. predmet preuzeo sudija M. K.

17. Apelant je 1. aprila 1999. godine dostavio podnesak u kojem se izjasnio o navodima tuženog od 8. marta 1999. godine o nalazu i mišljenju vještaka u kojem je navedeno da je konačno preciziran apelantov zahtjev da mu tuženi vrati novac koji je primio uz zakonsku kamatu, ostvarenu dobit i korist. Apelant je također tražio da se ovaj njegov podnesak dostavi tuženoj, te da sud zaključi raspravu ili po prijedlogu tužene odredi da neka od banaka vještačenjem obračuna zatezne kamate.

18. Osnovni sud je 10. maja 1999. godine održao raspravu na kojoj je primio na znanje da je povučen prigovor zastare u predmetu, a rasprava odložena za 15. juni 1999. godine.

19. Aktom Osnovnog suda broj P-1766/98 od 17. septembra 1999. godine od Banjalučke banke d.d. je zatraženo da dopuni nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke od 15. januara 1999. godine, te da izračuna i zakonsku kamatu na cijenu spornog poslovnog prostora.

20. U periodu od 15. septembra do 22. novembra 1999. godine održana su ukupno četiri ročišta.

21. Sljedeće ročište, na kojem je Osnovni sud raspravu odgodio na neodređeno vrijeme je održano 13. juna 2000. godine, a zatim 17. jula 2000. godine, te 14. i 21. septembra 2000. godine.

22. Zbog izmijenjenog sastava vijeća 3. oktobra 2000. godine je ponovo održana glavna rasprava, a 8. novembra 2000. godine je apelantu dozvoljeno da izvrši preciziranje tužbenog zahtjeva, uz provođenje dokaza saslušanjem vještaka finansijske struke B. M. Također, Osnovni sud je 8. novembra 2000. godine donio rješenje kojim je zaključenu glavnu raspravu ponovo otvorio, a prema članu 305. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP RS) i novo ročište u ovoj pravnoj stvari odredio za 26. april 2001. godine.

23. U periodu od 28. decembra 1999. godine do 26. maja 2001. godine održano je ukupno šest ročišta.

24. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1766/98 od 16. januara 2002. godine je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, pa je tužena obavezana da mu na ime duga isplati ukupan iznos od 226.226,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. marta 2000. godine (kao dana izrade nalaza i mišljenja u ovoj pravnoj stvari), kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, a sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Kako je zaključio Osnovni sud, time što je zaključio ugovor i platio cijenu poslovnog prostora apelant nije imao nikakvu korist, a tužena je raskidom ugovora ostvarila korist jer je kreditirala izgradnju, pa je tužena u smislu člana 132. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) dužna vratiti i korist koju je ostvarila u cijeni novca na finansijskom tržištu, odnosno prosječnoj kamati banaka za takva kreditiranja. Dalje, Osnovni sud je u smislu člana 132. ZOO naložio vještaku da vještačenjem utvrdi iznos novca koji tužena treba da vrati, iznos koji je primio uz zakonske kamate, ostvarenu dobit i korist. Pozivajući se na relevantne propise, Osnovni sud je naveo član 132. stav 4. ZOO, jer prema toj odredbi tužena duguje apelantu naknadu za korist koju je u međuvremenu imala i zateznu kamatu od dana kada je isplatu primila, na način kako je to utvrđeno u dispozitivu prvostepene presude. Zatim, Osnovni sud je naveo da je među strankama sporna visina zatezne kamate, kao i to da li su vještaci po obračunu trebali da primijene Zakon o zateznoj kamati iz 1989. godine, iz prethodne zajedničke države SFRJ, ili zakonsku zateznu kamatu SRJ, za koju tužena tvrdi da se nije mogla primijeniti jer RS nije preuzela Zakon o zateznoj kamati SRJ Ustavnim zakonom već odlukom Narodne banke RS iz 1994. godine. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da smatra kako je važno da Zakon o zateznoj kamati u RS bude vezan za dinar SRJ, koji je bio u primjeni, da je Narodna skupština RS bila ovlaštena da prenese dio zakonodavne funkcije na Narodnu banku RS, te da je odluka o prihvatanju dinara SRJ i monetarnih propisa osnov za preuzimanje i primjenu Zakona o zateznoj kamati do donošenja zakona o zateznoj kamati RS. Osnovni sud je zaključio da parnične stranke nisu imale primjedbi na obračun kamate po Zakonu o zateznoj kamati SRJ ni prijedloga za izvođenjem dokaza, osim primjedbe tužene da RS nije preuzela navedeni Zakon. Sud je iz gore navedenih razloga i provedenih dokaza prihvatio u cijelosti obračun koji su napravili vještaci finansijske struke, a apelantu je dosudio utvrđenu naknadu prema odredbi člana 313. ZOO o načinu uračunavanja glavnice i kamate. Konačno, prema odredbi člana 277. ZOO, Osnovni sud je obavezao tuženu na plaćanje zakonskih zateznih kamata od kašnjenja pa do preciziranja zahtjeva, odnosno od obračuna duga pa do isplate, kako je i navedeno u stavu I izreke ove presude.

25. Tužena je 16. februara 2002. godine podnijela žalbu na prvostepenu presudu, a 26. aprila 2002. godine i urgenciju. Apelant je 21. januara 2005. godine dostavio podnesak kojim se izjasnio na navode iz žalbe tužene. Glavna rasprava pred Okružnim sudom je održana 24. januara 2005. godine, i na njoj je sud zaključio da u konkretnom predmetu finansijsko vještačenje obavi Ekonomski institut iz Banje Luke.

26. Presudom Okružnog suda broj Gž-593/04 od 22. februara 2006. godine žalba tužene je djelimično uvažena, a prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je tužena obavezana da isplati apelantu na ime naknade štete iznos od 26.049,68 KM umjesto iznosa od 226.226,60 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 15. jula 2005. godine pa do isplate. Na ime troškova parničnog postupka Okružni sud je dosudio iznos od 3.455,99 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 26.026,00 KM, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Među parničnim strankama se, po mišljenju Okružnog suda, ukazala spornom visina naknade štete iz čl. 132. i 278. ZOO, s obzirom da je tužena koristila apelantova sredstva od dana izvršenih uplata, pa do izvršenih isplata. Radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja Okružni sud je, u skladu s članom 217. stav 2. ZPP RS, zakazao raspravu pa je proveden dokaz vještačenjem Ekonomskog instituta AD Banja Luka. Okružni sud je u cijelosti prihvatio taj nalaz i mišljenje zbog toga što je urađen prema pravilima struke, a prema njemu tužena duguje apelantu na dan 30. juna 2005. godine ukupno 26.049,68 KM, a sve prema obrazloženom nalazu i mišljenju vještaka B. R., koji je izveden na raspravi pred Okružnim sudom od 20. decembra 2005. godine. Okružni sud nije prihvatio nalaz i mišljenje niti vještaka M. B. niti vještaka S. Đ., s obzirom da su njihovi nalazi i mišljenja dati suprotno izraženom stavu u Odluci Vrhovnog suda broj Rev. 54/03 od 14. novembra 2003. godine prema kojem, u slučaju raskida ugovora, u skladu s odredbom stava 2. člana 132. ZOO, kod utvrđivanja visine potraživanja treba poći od iznosa koji tuženi duguje apelantu. Kako je zaključio Okružni sud, predmetni iznos bi trebalo konvertovati, kako ne bi bio obezvrijeđen, u neku od čvrstih valuta, po kursu na dan uplate, odnosno na dan utvrđivanja obaveze. Okružni sud je dalje utvrdio da apelantu pripada i pravo na zateznu kamatu, po stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge u toj valuti u mjestu ispunjenja obaveze do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik RS“ broj 19/01). Traženi iznos treba, kako je Okružni sud zaključio, dosuditi u konvertibilnim markama, kao sadašnjem sredstvu plaćanja. Na taj iznos apelantu je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana kada je izvršeno finansijsko vještačenje, dakle, kada je utvrđena visina štete saglasno odredbama člana 277. ZOO. U preostalom dijelu, žalba tuženog izjavljena protiv prvostepene presude je odbijena kao neosnovana. Naime, Okružni sud nije prihvatio žalbeni prigovor tužene da je prvostepena presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 13. ZPP RS, a u vezi s odredbom člana 456. ZPP RS. Pored toga, kako je zaključio Okružni sud, prvostepeni sud je pravilno utvrdio sve relevantne činjenice u ovom predmetu, pa tako ne stoji niti žalbeni prigovor da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno.

27. Apelant je 2. maja 2006. godine podnio reviziju protiv drugostepene presude. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 655 od 19. decembra 2008. godine, apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je zaključio da je odluka drugostepenog suda pravilna. Navedeno je da je visinu dužnog iznosa, po ocjeni Vrhovnog suda, trebalo utvrđivati primjenom člana 132. ZOO, te je istaknuto da u slučaju raskida ugovora, prema odredbi stava 2. navedenog člana, ako jedna strana izvrši ugovor potpuno ili djelimično ima pravo da joj se vrati ono što je dala; stavom 5. istog člana propisano je da je strana koja vraća novac dužna platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila. Pri nespornoj činjenici da je apelant prema ugovoru o prodaji poslovnog prostora tuženoj u toku 1989. godine uplatio ukupan iznos od 262.134,70 dinara, da je tužena na ime vraćanja primljenog apelantu u toku 1997. i 1998. godine vratila ukupan iznos od 212.504,00 dinara u četiri rate pri uvjetima različitog kursa dinara u odnosu na konvertibilne valute prilikom uplate svake rate, pravilno je, po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud postupio kada je konvertovao dinarski iznos, uz pomoć vještaka finansijske struke, u njemačke marke kao čvrstu valutu, a prema kursevima koji su važili u vrijeme dinarskih uplata. Međutim, pogrešno je drugostepeni sud primijenio materijalno pravo prihvatajući nalaz Ekonomskog instituta Banja Luka u dijelu u kojem je obračunata zatezna kamata u apsolutnom iznosu i pridodavana glavnom dugu, te na takve iznose ponovo obračunavana kamata, što je protivno odredbi člana 279. ZOO jer se na taj način ostvaruje kamata na kamatu. Navedeno je da Vrhovni sud zbog takve povrede nije mogao preinačiti pobijanu presudu jer bi takvo preinačenje bilo na štetu apelanta, koji je jedini izjavio reviziju na drugostepenu presudu. Međutim, Okružni sud je, po mišljenju Vrhovnog suda, na ovako dobijene iznose pravilno obračunao zateznu kamatu po stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge u njemačkim markama u mjestu ispunjenja obaveze sve do 18. maja 2001. godine, a od 19. maja 2001. godine po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate RS („Službeni glasnik RS“ br. 19/01 i 52/06). Ovakav način obračunavanja stope zatezne kamate je, po mišljenju Vrhovnog suda, u skladu s načelom pravičnosti i načelom jednake vrijednosti uzajamnih davanja iz člana 15. ZOO. Po mišljenju Vrhovnog suda, sve dok glavno potraživanje postoji, zatezna kamata se ne može obračunavati u apsolutnom iznosu i ne može se posebno utužiti niti zahtijevati u parnici za isplatu glavnog duga, niti se pribrojati glavnom dugu, kako je to učinio apelant. Tek nakon podmirenja glavne obaveze, ako nisu plaćene zatezne kamate, takvo se potraživanje nakon izvršenog obračuna u apsolutnom iznosu osamostaljuje, te se može pokrenuti posebna parnica za njihovu isplatu na koji mu pripada procesna kamata. Pobijanom presudom zatezna kamata je pribrojavana glavnom dugu, što je protivno odredbi člana 279. ZOO jer se na taj način ostvaruje kamata na kamatu. Međutim, Vrhovni sud zbog takve povrede nije mogao preinačiti pobijanu presudu jer bi takvo preinačenje bilo na štetu apelanta koji je jedini uložio reviziju, a zbog zabrane iz člana 374. u vezi s čl. 379. i 456. stav 1. ZPP RS.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

28. Apelant je naveo da mu je osporenim presudama Okružnog i Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), posebno u odnosu na „razuman rok“ odlučivanja, zatim pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da stavovi redovnih sudova da se dinarski iznos konvertuje u DEM, a nakon toga da se kamate obračunavaju na DEM do 19. maja 2001. godine nisu pravilni i zakoniti. Apelant smatra da je pogrešan stav drugostepenog suda da RS nije do 19. maja 2001. godine imala Zakon o zateznoj kamati, jer je kamata zbog kašnjenja suđena prema Zakonu o visini stope zatezne kamate, te smatra da sudovi nisu dali odgovor kako je moguće suditi u dinarima SRJ, a na njih ne primijeniti dinarsku kamatu, prihvaćenu Odlukom o prihvatanju monetarnih propisa te matične države. Ne može se, po apelantovom mišljenju, osporiti ni činjenica da je RS bila u monetarnoj uniji sa SRJ i da je prihvatila monetarne propise SRJ i Usvojenu ekonomsku politiku za 1994. godinu, kao i Odluku Narodne banke RS. Apelant smatra da su presude Okružnog i Vrhovnog suda protivne zakonu i dostavljenim dokazima, odnosno materijalnom pravu, a njihovo obrazloženje nije ni jasno ni argumentirano, naprotiv obrazloženje je kontradiktorno i proturječno izvedenim dokazima, a što se, po apelantovom mišljenju, ogleda u primjeni Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate RS, jer se kamata uopće ne obračunava na novčani dinarski iznos konvertovan u DEM. Stoga, apelant smatra da su Okružni i Vrhovni sud nepravilno odredili kamatu, jer se kamata određuje samo zakonom, pa je određivanje kamate na devizna sredstva u visini kamate koje su komercijalne banke plaćale na devizna sredstva po viđenju, protivno Ustavu BiH i Evropskoj konvenciji. Drugostepeni sud je, po apelantovoj ocjeni, protivno zakonskim propisima dosudio kamatu u iznosu od 1,5% do 2%, koliko iznosi inflacija u stabilnim zemljama. Apelant predlaže da Ustavni sud BiH utvrdi povredu njegovih ustavnih prava na pravično suđenje, jer je ono trajalo iznad razumnog roka, pa po ovom osnovu apelant traži pravičnu naknadu od 5.000,00 KM. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine jer mu je uskraćena kamata koja prelazi glavni dug, nije mu priznata zakonska zatezna kamata odnosno priznata mu je kamata ispod inflacije, što je protivno odredbi člana 15. ZOO. Stoga, apelant traži da se, po službenoj dužnosti, saglasno odlukama Ustavnog suda BiH br. U 50/01 od 30. januara 2004. godine i AP 1311/06 od 31. januara 2009. godine, utvrdi da čl. 4a. i 4b. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik RS“ broj 52/06 od 2. juna 2006. godine) nisu u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, čime se vrši i povreda načela pravne države iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Konačno, apelant također smatra da je diskriminiran u odnosu na građane koji su zakonsku zateznu kamatu naplatili do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate od 2. jula 2006. godine.

b) Odgovori na apelaciju

29. U odgovoru na apelaciju Osnovnog suda se navodi da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva.

30. U odgovoru na apelaciju Okružnog suda se navodi da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se poziva, pa apelaciju iz tih razloga treba odbiti.

31. U odgovoru na apelaciju Vrhovnog suda se navodi da sud ostaje u cjelini kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija.

V. Relevantni propisi

32. U Zakonu o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" broj 4/77 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te "Službeni glasnik Republike br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

33. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

34. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 25/93, 14/94,15/96, 21/96 i 10/98) relevantne odredbe glase:

Član 132.

(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.

(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.

(3) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.

(4) Svaka strana duguje drugoj naknadu za koristi koje je u međuvremenu imala od onoga što je dužna vratiti, odnosno naknaditi.

(5) Strana koja vraća novac dužna je platiti zateznu kamatu od dana kad je isplatu primila.

Član 277.

Dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom. [......] Član 278.

Povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje.

Ako je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikova zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune štete. Član 295.

Obaveza prestaje kad se ispuni, kao i u drugim zakonom određenim slučajevima.

Prestankom glavne obaveze gase se jemstva, zaloga i druga sporedna prava.

35. U Zakonu o stopi zakonske zatezne kamate SRJ („Službeni list SRJ“ br. 32/93, 24/94 i 28/96) Član 1 Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice i zateznu kamatu na iznos duga do dana isplate po kamatnoj stopi utvrđenoj ovim zakonom.

Stopa zatezne kamate sastoji se od:

1)stope rasta cijena na malo za period za koji se računa zatezna kamata i 2)fiksne stope od 1,2 % mjesečno.

36. U Zakonu o visini stope zatezne kamate RS („Službeni glasnik RS“ broj 19/01) relevantne odredbe glase:

Član 1.

Ovim zakonom utvrđuje se visina stopa zatezne kamate u Republici Srpskoj u slučaju kada dužnik zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze u domaćoj ili stranoj valuti.[.....] Član 3.

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice i zateznu kamatu na iznos duga do dana isplate po kamatnoj stopi utvrđenoj ovim zakonom.

Stopa zatezne kamate sastoji se od:

3)stope rasta cijena na malo za period za koji se računa zatezna kamata i 4)fiksne stope od 0,05 odsto dnevno.

Član 4.

Obračun zatezne kamate vrši se tako da se fiksna stopa od 0,05 odsto dnevno množi sa brojem dana zakašnjenja i tako utvrđena stopa množi sa iznosom glavnog duga uvećanog za kamatu po stopi rasta cijena na malo iz prethodnog člana. [......]

37. U Zakonu o dopuni stope zatezne kamate RS („Službeni glasnik RS“ broj 52/06) relevantne odredbe glase:

Član 1.

U Zakonu o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik RS“, broj 19/01) poslije člana 4 dodaje se član 4a i 4b koji glase:

„Član 4a.

Na novčane obaveze iskazane u dinarima ne obračunava se kamata, već se dug konvertuje u DEM , odnosno KM po najnovijem kursu po kojem su komercijalne banke otkupljivale tu valutu u mjestu ispunjenja obaveze na dan dospjelosti i na tako konvertovan iznos obračunava se zatezna kamata po kamatnoj stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge (štedne uloge po viđenju) u DEM i to do dana ispunjenja glavnog duga, a najdalje do 18. maja 2001. godine, od kojeg dana se kamata obračunava prema odredbama člana 3. osnovnog zakona.

Član 4b.

Iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga“

VI. Dopustivost

38. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

39. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

40. U konkretnom slučaju, apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 655 od 19. decembra 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je presudu primio 10. marta 2009. godine, a apelacija je podnesena 6. maja 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, Ustavni sud zaključuje da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. do 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija i dopuna apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

42. Apelant smatra da mu je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku kao i nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (naknada štete i obračun kamata) i pogrešne primjene materijalnog prava prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu i na zabranu diskriminacije.

43. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

A) Donošenje odluke u razumnom roku A1) Relevantni principi

45. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

46. Osim toga, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). A2) Period koji se uzima u obzir

47. Ustavni sud zapaža da je apelant 27. decembra 1990. godine pokrenuo parnični postupak protiv tužene radi utvrđivanja i naknade štete. Ustavni sud navodi da je postupak povodom apelantove tužbe pokrenut 27. decembra 1990. godine i da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje teći tada, već od 14. decembra 1995. godine, kao datuma od kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim Ustavni sud će, dakle, u ovome postupku razmotriti period od 14 decembra 1995. godine pa do donošenja Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 655 od 19. decembra 2008. godine, a to je period od 13 godina. Pri tome Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao skoro punih 18 godina.

A3) Analiza dužine trajanja postupka

48. U konkretnom parničnom postupku redovni sudovi su se bavili pitanjem osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog raskida ugovora, kao i utvrđivanja visine te štete, koja je posebno otežana jer je trebalo utvrđivati zateznu kamatu u okolnostima promjene valute. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetni parnični postupak relativno složen i da je od izuzetnog značaja za apelanta, s obzirom da od njegovog ishoda zavisi njegov imovinski status kroz realni novčani izraz pričinjene štete, što objektivno predstavlja činjenicu koja je važna za svako lice.

49. Analizirajući dužinu predmetnog postupka, Ustavni sud je mišljenja da apelant nije značajnije doprinio njegovoj dužini. Iz činjeničnog dijela ovog predmeta može se vidjeti da je apelant bio aktivan i nastojao da se ovaj parnični postupak okonča. S druge strane, Osnovni sud nije ispoljio efikasan pristup rješavanju predmeta, koji je trajao šest godina i pet mjeseci, čime je presudno uticao na dužinu konkretnog postupka. Sudeći prema sadržini spisa i priloženoj dokumentaciji u periodu od 14. decembra 1995. godine do 7. juna 1997. godine nije bilo aktivnosti suda, a Osnovni sud je, istina, redovno zakazivao rasprave u periodu od 7. juna 1997. godine pa do donošenja Presude Osnovnog suda broj P-1766/98 od 16. januara 2002. godine. Međutim, period od šest godina i pet mjeseci trajanja samo prvostepenog postupka, uprkos ispoljenoj aktivnosti Osnovnog suda, prevazilazi okvire „razumnog roka“ odlučivanja u konkretnom predmetu, čak i kada se prihvati činjenica da se radi o relativno složenom predmetu. Činjenica da je u datom periodu došlo do izmjene sudije nije uticala da se tok ovog parničnog postupka odvija prema pravilima „razumnog roka“ za odlučivanje. Sud je također naložio vještačenje vještaka ekonomske struke, s obzirom da je trebalo utvrditi iznos štete i obračunati zakonske zatezne kamate prema važećem zakonodavstvu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema nikakvog opravdanja za činjenicu da Osnovni sud nije donio odluku o meritumu tužbenog zahtjeva, nakon više od šest godina i pet mjeseci u konkretnom predmetu, pogotovo što nema doprinosa i samim tim ni odgovornosti apelanta, te kada taj sud nije ni naveo razloge za ovakvo postupanje. Dalje, drugostepeni postupak po žalbi je trajao od 16. februara 2002. godine do donošenja drugostepene presude 22. februara 2006. godine, dakle četiri godine, ali usprkos činjenici da je trebalo da Ekonomski institut provede novo vještačenje ne može se smatrati da je bilo nužno da žalbeni postupak traje toliko dugo. I konačno, Vrhovni sud je Presudu broj 118-0-Rev-06-000 655 od 19. decembra 2008. godine donio nakon dvije godine i devet mjeseci, što također predstavlja dug period i povredu „razumnog roka“ odlučivanja u revizionom postupku.

50. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu povrijeđeno apelantovo prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. B) Ostali aspekti prava na pravično suđenje

51. U obrazlaganju razloga zašto smatra da mu je presudama Okružnog i Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravičan postupak, apelant se pozvao na odluke Ustavnog suda br. U 50/01 od 30. januara 2004. godine i AP 1311/06 od 31. januara 2009. godine, zbog čega će biti neophodno da se iznesu izreke i suština navedenih odluka, radi poređenja da li pravni slučaj, odnosno pravne situacije iz tih odluka, odgovaraju predmetnoj apelaciji i mogu li se ta odlučenja primijeniti na konkretni predmet ove apelacije. Naime, u Odluci Ustavnog suda U 50/01 od 30. januara 2004. godine, u postupku koji je pokrenut po zahtjevu Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, je utvrđeno da član 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica FBiH nije u saglasnosti s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Član 37. Zakona o osiguranju imovine i lica FBiH glasi: Na iznos naknade štete (glavnica), određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i vansudska poravnanja iz osiguranja, ne obračunavaju se kamate za čitav period rata odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini. Ustavni sud smatra da se izreka i obrazloženje Odluke U 51/01 ne može dovesti u vezu s navodima apelanta koji smatra da su Okružni i Vrhovni sud nepravilno odredili kamatu tako da je određivanje kamate na devizna sredstva utvrđeno u visini kamate koje su komercijalne banke plaćale na devizna sredstva po viđenju. Zatim, u Odluci Ustavnog suda AP 1311/06 od 31. januara 2009. godine Ustavni sud je zaključio da je „otpisivanje zakonske zatezne kamate apelantu za period rata, po osnovu člana 2. stav 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja“, protuustavno, a samim tim i nezakonito. Ustavni sud smatra da se konkretna pravna situacija, činjenice predmeta i primjena materijalnog prava u vezi s obračunom stope zatezne kamate razlikuje od izreke i obrazloženja Odluke Ustavnog suda AP 1311/06, te se ne može dovesti u vezu s predmetnom apelacijom, pa stoga Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ostalih aspekata prava na pravičan postupak. Konačno, konkretnom apelacijom apelant „traži da se, po službenoj dužnosti, saglasno odlukama Ustavnog suda BiH br. U 50/01 od 30. januara 2004. godine i AP 1311/06 od 31. januara 2009. godine, utvrdi da čl. 4a. i 4b. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik RS“ broj 52/06 od 2. juna 2006. godine) nisu u skladu s članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“. Ustavni sud zapaža da apelant nije lice koje, u skladu s članom VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, može pokrenuti pitanje je li „neki član Ustava ili zakona entiteta u saglasnosti s ovim Ustavom“.

51. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je apelantu naknadu štete trebalo odrediti na način kako su to učinili Okružni i Vrhovni sud. Ustavni sud zaključuje da su Vrhovni i Okružni sud u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova, kao i logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, konkretno ZOO i Zakona o visini stope zatezne kamate koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu arbitrarno protumačili pozitivnopravne propise. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost, bilo pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, bilo pri primjeni materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženja koja zadovoljavaju zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Tokom postupka proveden je obiman dokazni postupak iz kojeg su proizašle odlučne činjenice za koje su redovni sudovi dali jasna i potpuna obrazloženja. Konačno, Ustavni sud zaključuje da i obrazloženja osporenih presuda zadovoljavaju standarde „obrazložene presude“ u smislu garancija prava na pravično suđenje.

52. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu neosnovani.

C) zabrana diskriminacije

53. Iz apelacije proizlazi da se apelant žali da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naveo je da je prema njemu „vršena diskriminacija u odnosu na građane koji su naplatili zakonsku zateznu kamatu do stupanja na snagu Zakona o izmjeni kamata 2. jula 2006. godine“.

54. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

55. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

56. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32). Apelant nije posebno naznačio u vezi s kojim ustavnim pravom smatra da je diskriminiran, ali iz navoda apelacije proizlazi da on smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje.

57. Ustavni sud, također, podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999. godine, tačka 120, odluke januar-juli 1999. godine; CH/9750, Rajić, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 3. aprila 2000. godine, tačka 53, odluke januar-juni 2000. godine; CH/98/1309 i drugi, Kajtaz i drugi; odluka o prihvatljivosti i meritumu od 4. septembra 2001. godine, tačka 154).

58. Ustavni sud primjećuje da apelant nije dostavio nikakve argumente na kojima zasniva svoje navode o diskriminaciji. Imajući u vidu zaključak do kojeg je Ustavni sud došao u pogledu navodne povrede člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo povrede člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, kao ni povrede člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine.

D) ostali navodi

59. S obzirom na zaključke u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da se i oni svode na tvrdnje o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

E) Pitanje naknade nematerijalne štete

60. Apelant je zatražio da mu se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

61. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48- 51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da postupak povodom apelantove tužbe od 14. decembra 1995. godine do donošenja Presude Vrhovnog suda traje 13 godina apelantu se određuje naknada u visini od 1.950,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

62. Ustavni sud zaključuje da je apelantu povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kad je postupak trajao 13 godina. Iako se u konkretnom predmetu radilo o relativno složenom postupku u kojem su redovni sudovi redovno zakazivali rasprave i provodili dokazni postupak kao i vještačenja, sve s ciljem da se konačno okonča parnični postupak, osporenim presudama se ne zadovoljava standard odlučivanja koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje predmetnog postupka.

63. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđeni ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su Okružni i Vrhovni sud za svoje odluke o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i logične razloge za primjenu relevantnog prava, koji zadovoljavaju standarde prava na pravično suđenje.

64. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelant nije ponudio nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih presuda.

65. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1385/09 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio