Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3311/09 (Z. O.)

Odluka donesena 10. 10. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3311/09

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 10. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3311/09, rješavajući apelaciju Zlatka Opolcera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. oktobra 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zlatka Opolcera podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07- 000 439 od 26. augusta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-84/05 od 10. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-398/03 od 27. oktobra 2004.

godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Zlatko Opolcer (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zagreba, Republika Hrvatska, kojeg zastupa dr. Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 439 od 26. augusta 2009. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-84/05 od 10. oktobra 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-398/03 od 27. oktobra 2004. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav

2. Pravila Ustavnog suda (nije dostavljena punomoć za zastupanje, niti je obrazloženo na čemu se zasnivaju navodi apelacije), od apelanta je zatraženo 28. aprila 2010. godine i 24. aprila 2012. godine da dopuni apelaciju. Apelant je 19. maja 2010. godine i 3. maja 2012. godine dostavio dopune apelacije.

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Radenka Vučkovića i Milene Vučković (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. aprila 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud je dostavio odgovor 17. maja 2010. godine, Vrhovni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore 24. maja 2010. godine, a tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljeni su apelantu 9. juna 2010. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Presudom Osnovnog suda broj P-398/03 od 27. oktobra 2004. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud utvrdi da su tuženi dužni da apelantu predaju u posjed slobodan od ljudi i stvari stan koji se nalazi u Banjoj Luci, u zgradi na uglu ulica Simeuna Đaka i Zmaj Jovine, ukupne površine 66,04m2 (u daljnjem tekstu: sporni stan), koji je po ranijoj projektnoj dokumentaciji nosio oznaku F1, površine 66m2, drugi sprat, i da apelantu naknade troškove parničnog postupka. Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant 17. juna 1996. godine podnio tom sudu tužbu protiv PP „Forma“ Banja Luka i tuženih u kojoj je naveo da je 1991. godine sa PIP „Ingram“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: prodavac), čiji je pravni sljedbenik PP „Forma“ Banja Luka, zaključio Ugovor o udruživanju sredstava pod brojem 211/91 za izgradnju stana veličine 66,04m2 u Banjoj Luci na navedenoj lokaciji i navedenih oznaka, te da je, u skladu sa ugovorom, uplatio cjelokupnu cijenu stana u iznosu od 75.000,00 DEM. U tužbi je navedeno i da je rok za završetak i predaju stana bio 30. juni 1992. godine, ali da stan nije predat apelantu u tom roku iako je apelant 17. juna 1992. godine formalno uveden u posjed stana koji nije bio završen, nakon čega je apelant, usljed ratnih djejstava, napustio BiH i odselio se u Hrvatsku a PP „Forma“ u međuvremenu sporni stan je prodalo tuženim.

8. Osnovni sud je naveo da je u postupku pred tim sudom, na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi, utvrđeno da je nad PP “Forma“, kao pravnim sljednikom prodavca spornog stana, otvoren stečaj 27. aprila 2004. godine zbog čega je taj sud 1. juna 2004. godine donio rješenje o prekidanju postupka u odnosu na PP „Forma“ uz navođenje da će se postupak u odnosu na PP „Forma“ nastaviti kada stečajni upravnik ili pravni sljednik te firme preuzmu postupak, ili kada ih sud na prijedlog protivne stranke pozove da to učine.

9. Dalje, navedeno je da je taj sud uvidom u Ugovor o udruživanju sredstava broj 211/91 utvrdio da su apelant kao kupac i prodavac zaključili 12. oktobra 1991. godine ugovor kojim se prodavac obavezuje da će izgraditi sporni stan i predati ga apelantu, tako da apelant stječe pravo vlasništva, a apelant se obavezuje da će prodavcu platiti cijenu od 2.768.331,00 jugoslavenskih dinara. Navedeno je da se apelant ugovorom obavezao da će uplatiti najmanje 50% cijene do 15. oktobra 1991. godine a ostatak u ratama, kako je precizirano u presudi. Osim toga, navedeno je da je uvidom u Ugovor o udruživanju sredstva broj 04/97 utvrđeno da je taj ugovor zaključen 22. januara 1997. godine između PP „Forma“ kao pravnog sljednika prodavca i tuženih kao kupaca i da se tim ugovorom PP „Forma“ obavezao da će izgraditi stan veličine 63,59 m2 u zgradi na uglu ulica Simeuna Đaka i Zmaj Jovina, oznaka stana L-B-6, i garažu veličine 14,79 m2 na istoj lokaciji i predati ih tuženim kao kupcima tako da oni steknu pravo vlasništva, a tuženi su se obavezali da će PP “Forma“ osigurati plaćanje ugovorene cijene, i to za stan 310.420,00 jugoslavenskih dinara a za garažu 29.580,00 jugoslavenskih dinara.

10. Osnovni sud je obrazložio da smatra da se u konkretnom slučaju, iako u ugovorima stan nosi različite oznake i ima malu razliku u površini, radi o istom stanu koji je prvo kupio apelant, a zatim tuženi. Naime, u toku postupka je utvrđeno da je prodavac stanova izvršio dopunu prvobitno izdate građevinske dozvole i da prema tim dozvolama postoje dvije oznake stana, a što je potvrdio i vještak poimenično naveden u presudi, kojeg je sud angažirao da utvrdi da li se radi o istom stanu. Prema obrazloženju Osnovnog suda, apelant nije mogao biti uveden u posjed spornog stana, kako to tvrde apelant i bivši direktor prodavca, u junu 1992. godine zbog toga što je u postupku nesumnjivo utvrđeno da predmetna zgrada u kojoj se sporni stan nalazi nije bila završena 1992. godine, niti je tada bio izvršen tehnički prijem zgrade, niti izdata upotrebna dozvola, što je uvjet za predaju stanova kupcima u posjed, već je tehnički prijem zgrade izvršen tek 1996. godine, nakon dovršetka izgradnje. Navedeno je da je u toku postupka taj sud utvrdio da i apelant i tuženi posjeduju identičan pravni osnov-ugovor o kupovini spornog stana i da su i apelant i tuženi izvršili svoju ugovornu obavezu, odnosno da su platili prodajnu cijenu spornog stana, ali da ni apelant ni tuženi nemaju konstituirano pravo vlasništva na predmetnom stanu a što je utvrđeno na osnovu dokaza preciziranih u presudi.

11. Dalje, Osnovni sud je naveo da, prema stavu izraženom u Odluci Vrhovnog suda RBiH broj Pž-389/90 od 15. novembra 1990. godine, nije ništav ugovor o prodaji stana izgrađenog za potrebe tržišta samo zato što je ranije zaključenim ugovorom isti stan već prodan, te da u takvom slučaju stan stječe kasniji kupac koji je upisao pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi ukoliko je u vrijeme uknjižbe bio savjestan a ako nije došlo do uknjižbe, jače pravo na stan ima savjesni kupac kojem je stan predat u posjed a ako nije došlo ni do predaje u posjed, jače pravo ima kupac koji je ranije zaključio ugovor o kupoprodaji. Navedeno je i da ovaj stav ima smisla jedino u situaciji da su pravni poslovi, tj. ugovori o prodaji valjani i da za predmet imaju istu stvar. Osnovni sud je obrazložio da je odredbom člana 33. Zakona o osnovama vlasničkopravnih odnosa (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da se na osnovu pravnog posla pravo vlasništva na nekretninama stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način propisan zakonom. Dalje, navedeno je da je odredbom člana 9. Zakona o prometu nekretnina, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, propisano da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nekretnini mora biti sačinjen u pisanom obliku, jer u suprotnom ne proizvodi pravno djejstvo. Navedenim članom je propisano i da potpisi ugovarača moraju biti ovjereni u nadležnom sudu, ali i da ugovor koji je zaključen u pisanoj formi a kod kojeg potpisi ugovarača nisu ovjereni u sudu proizvodi pravno djejstvo ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju, ili ako je taj ugovor zaključen pred najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.

12. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je u postupku nesporno utvrđeno da potpisi apelanta i prodavca na ugovoru koji su zaključili nisu ovjereni kod nadležnog suda, da ugovorne stranke nisu u cjelini niti u pretežnom dijelu izvršile ugovorne obaveze (prodavac nije apelantu predao predmetni stan) zbog čega je Osnovni sud zaključio da ugovor koji je zaključio apelant sa prodavcem nije pravno valjan u smislu navedenih zakonskih odredaba. Zbog navedenog, Osnovni sud je zaključio i da u konkretnom slučaju apelantu ne pripada pravo na povrat spornog stana, već da mu pripada pravo da zahtijeva vraćanje onoga što je prema navedenom ugovoru dao prodavcu. Prema obrazloženju Osnovnog suda, sve i da apelant ima pravno valjan ugovor, te uzimajući u obzir da su i apelant i tuženi savjesni, apelant ne bi mogao ostvariti pravo na predaju u posjed spornog stana koji je građen za potrebe tržišta, budući da u konkretnom slučaju jače pravo imaju tuženi pošto se sporni stan nalazi u njihovom posjedu. Stoga, apelant, prema obrazloženju Osnovnog suda, ima samo pravo na vraćanje datog novčanog iznosa koji je prodavac neovlašteno prisvojio. Osnovni sud je naveo da u prilog ovakvom stanovištu ide i zaključak Ministarstva za izbjegla i raseljena lica RS - Odsjek Banja Luka broj 05-050-02-01-2180/99 od 13. januara 2003. godine kojim je odbačen apelantov zahtjev za povrat u posjed spornog stana. Zbog svega navedenog, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti.

13. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su podnijeli žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj Gž-84/05 od 10. oktobra 2006. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev potvrdio, a žalbu tuženih uvažio i preinačio presudu u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka na način da je obavezao apelanta da tuženim na ime troškova postupka isplati iznos od 15.937,50 KM. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenice utvrđene u prvostepenom postupku, te naveo da prihvata stav prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o istom stanu koji su kupili i apelant i tuženi bez obzira na postojanje male razlike u površini i oznakama. Okružni sud je, dalje, naveo i da je pravilno stanovište prvostepenog suda koje se temelji na dokumentaciji iz predmetnog spisa (koju niti jedna od strana u postupku nije osporavala) a prema kojem apelant nije mogao biti uveden u posjed spornog stana 1992. godine, jer zgrada u kojoj se sporni stan nalazi tada nije bila završena i nije bio izvršen njen tehnički prijem, već je zgrada završena i izvršen tehnički prijem tek 1996. godine. Pošto je članom 33. Zakona propisano da se na osnovu pravnog posla pravo vlasništva na nekretnini stječe upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom, te pošto u konkretnom slučaju apelant nije upisan kao vlasnik spornog stana u javne knjige, prema mišljenju Okružnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da apelant nije ni postao vlasnik spornog stana. Prema mišljenju Okružnog suda, zbog navedenih činjenica, apelant nije ni mogao tražiti povrat spornog stana kako ni na osnovu odredaba člana 37. stav 1. Zakona, tako ni po osnovu jačeg prava na posjed u smislu odredaba člana 41. stav 1. istog zakona, budući da apelant nikada nije ušao u posjed predmetnog stana.

14. Okružni sud je naveo da je, u vezi s tim, neosnovan apelantov žalbeni prigovor da je prvostepena presuda donesena na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ovo stoga što je Okružni sud ustanovio da je prvostepeni sud, na osnovu provedenih dokaza, pravilno i postupno utvrdio sve relevantne činjenice na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, a, s druge strane, apelant je bio obavezan da, u skladu sa odredbama člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku, dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev u čemu apelant nije uspio. Navedeno je da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da je pogrešno primijenjen član 9. Zakona o prometu nekretnina s obzirom na to da zaključeni ugovor o udruživanju ima karakter ugovora o prodaji kojim se prodavac obavezuje da na kupca prenese pravo vlasništva na prodatoj stvari i da mu tu stvar preda, a kupac se obavezuje da isplati cijenu i preuzme stvar, a vlasništvo na toj stvari (budući da se radi o nekretnini) kupac stječe upisom u javne knjige, ili na drugi odgovarajući način propisan zakonom. Zbog svega navedenog, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem ju je apelant osporio.

15. Okružni sud je, međutim, usvojio žalbu tuženih i preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka, obavezujući apelanta da tuženim naknadi troškove postupka u iznosu od 15.937,50 KM. Pri tome se Okružni sud pozvao na odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem strana koja u cijelosti izgubi parnicu ima obavezu da protivnoj stranci naknadi troškove postupka, pa pošto je u konkretnom slučaju apelant u cijelosti izgubio parnicu, to ga je Okružni sud obavezao na naknadu troškova tuženim na osnovu troškovnika koji je preciziran u presudi.

16. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 439 od 26. augusta 2009. godine reviziju odbio. Vrhovni sud je obrazložio da je odluka drugostepenog suda pravilna i na zakonu zasnovana, jer niti jedna od strana u postupku nije stekla pravo vlasništva na spornom stanu, jer nije upisana u javnim knjigama kao vlasnik stana zbog čega nije bilo moguće donijeti odluku primjenom člana 37. stav 1. Zakona, nego samo primjenom odredbe člana 41. Zakona, odnosno po osnovu jačeg prava. Navedeno je da je neosnovana apelantova reviziona tvrdnja da je on jači u pravu zbog toga što je prvi uveden u posjed stana i što je u cijelosti izvršio svoju ugovornu obavezu, tako što je isplatio kompletnu kupoprodajnu cijenu stana. Kako je obrazložio Okružni sud, pri nespornoj činjenicu da su i tuženi isplatiti cijenu i time ispunili svoju ugovornu obavezu i shodno zakonskim odredbama uvedeni u posjed spornog stana kojeg i drže u posjedu, okolnost da je i apelant ispunio svoju obavezu je bez značaja za utvrđivanje jačeg prava na spornom stanu. Vrhovni sud je naveo da apelant pogrešno smatra i da je uveden u posjed stana, budući da iz zapisnika od 17. juna 1992. godine proizlazi da je bio uveden u posjed stana koji nije bio dovršen i da nije bio izvršen tehnički prijem zgrade u kojoj se stan nalazi, niti je zgrada imala upotrebnu dozvolu. Vrhovni sud je istakao da bi, zbog navedenog, eventualna predaja u posjed spornog stana pod navedenim uvjetima bila suprotna ne samo odredbama čl. 83. i 186. stav 2. Zakona o prostornom uređenju, koji je bio na snazi u to vrijeme i prema kojem se prije početka korištenja zgrade vrši tehnički pregled objekta radi izdavanja odobrenja za upotrebu i da se objekti mogu koristiti samo nakon izdavanja odobrenja za upotrebu, nego i odredbama člana 14. ugovora koji je apelant zaključio sa prodavcem kojim je predviđeno da će se primopredaja izgrađenog stana izvršiti tek nakon tehničkog prijema zgrade.

17. Prema obrazloženju Vrhovnog suda, odredbama člana 41. stav 2. Zakona propisano je da, kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno, a ako su pravni osnovi oba lica iste jačine, prvenstveno pravo ima lice kod kojeg se stvar nalazi. Pošto je u konkretnoj situaciji pravni osnov i apelanta i tuženih ugovor iste vrste na osnovu kojih niti jedna stranka nije uknjižena u javne knjige kao vlasnik stana, to su, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno zaključili da jači pravni osnov imaju tuženi koji stan drže u posjedu i zbog čega je i trebalo odbili apelantov tužbeni zahtjev za predaju u posjed spornog stana kao neosnovan. Vrhovni sud je naveo da, zbog navedenog, smatra i da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da mu je odlukama nižestepenih sudova prekršeno i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer se predmetni stan, kako su zaključili nižestepeni sudovi, ne može smatrati apelantovom imovinom. Obrazloženo je da apelantovu imovinu mogu predstavljati samo novčana sredstva koja je po osnovu svoje ugovorne obaveze isplatio prodavcu, te da se, u vezi s tim, odlukama nižestepenih sudova u konkretnom slučaju ne dira u apelantovo pravo da od sljednika prodavca zahtijeva povrat uplaćenih sredstava a u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima i na taj način ostvari svoja prava. Imajući u vidu sve navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je tačno da je samo formalno uveden u posjed spornog stana 1992. godine i da je nesporno da ni zgrada ni stan tada nisu bili dovršeni, ali da to nije njegova krivica i da on, zbog toga što nije završena zgrada, ne može snositi posljedice, te smatra da je zbog toga pogrešno utvrđena činjenica da nije postao vlasnik stana, jer nije upisan u javne knjige pošto tada javnih knjiga nije ni bilo. Apelant, također, smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da u situaciji kada postoje dva ugovora gdje su oba kupca savjesna, jače pravo ima onaj koji drži stvar u posjedu iako je to lice kasnije zaključilo ugovor, te da smatra i da su sudovi usko tumačili odredbe člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, utvrdivši da sporni stan ne predstavlja njegovu imovinu. Apelant smatra da, zbog navedenog, nije imao ni odgovarajući pristup sudu.

b) Odgovor na apelaciju

19. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja prava koja apelant navodi, kao i da taj sud u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima iznesenim u osporenoj presudi.

20. Okružni sud je naveo da prilikom donošenja presude nije bilo kršenja prava koja su navedena u apelaciji i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

21. Osnovni sud je naveo da je pravilno ocijenio provedene dokaze i adekvatno primijenio materijalno pravo zbog čega smatra apelaciju neosnovanom.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o osnovama svojinskopravnih odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90) relevantne odredbe glase:

Član 33.

Na osnovu pravnog posla pravo svojine na nepokretnost stiče se upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom.

Član 37. stav 1.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povrat individualno određene stvari.

Član 41. stav 2.

Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi.

23. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ broj 29/94) relevantne odredbe glase:

Član 9. st. 2, 3. i 4.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Ugovor koji je zaključen protivno odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne proizvodi pravno dejstvo.

Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovoru.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 439 od 26. augusta 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. oktobra 2009. godine a apelacija je podnesena 26. oktobra 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

28. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

31. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje tog prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u vezi sa pitanjem da li su sudovi imali osnov da donesu osporene presude kojima su utvrdili da apelantu ne pripada pravo na vraćanje u posjed spornog stana, jer apelant nije stekao pravo vlasništva na spornom stanu.

32. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

33. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, nakon provedenog postupka, utvrdili da je apelant zaključio ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju spornog stana sa prodavcem i da je platio kupoprodajnu cijenu, ali da taj ugovor nikada nije ovjeren u sudu, niti je apelant 1992. godine uveden u posjed spornog stana, jer stan nije bio dovršen (a što je bio uvjet za korištenje i davanje u posjed stana i prema propisima koji su važili u to vrijeme) zbog čega apelant, prema mišljenju redovnih sudova, nije stekao pravo vlasništva na spornom stanu. S druge strane, redovni sudovi su utvrdili da su i tuženi sa pravnim sljednikom prodavca zaključili ugovor o kupoprodaji spornog stana (koji nakon što je dovršena izgradnja ima stanovite razlike u kvadraturi u odnosu na stan čija je izgradnja bila predviđena ugovorom koji je zaključio apelant) i da su i tuženi platili kupoprodajnu cijenu. Međutim, utvrđeno je da su, za razliku od apelanta, tuženi 1996. godine uvedeni u posjed spornog stana na način propisan zakonom (dakle, nakon dovršetka izgradnje stana, izvršenog tehničkog prijema zgrade i dobijanja upotrebne dozvole) i da i danas drže u posjedu sporni stan iako ni oni nisu stekli pravo vlasništva na tom stanu. Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi utvrdili sve činjenice relevantne za rješenje konkretnog spora, kao i da iz utvrđenog ne proizlazi da je bilo koje pitanje koje bi ostavljalo mogućnost da je apelant stekao pravo vlasništva na spornom stanu ostalo nerazjašnjeno. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da iz osporenih presuda proizlazi da apelant, shodno odredbama ZPP o teretu dokazivanja, nije u toku postupka ničim doveo u pitanje navedena činjenična utvrđenja redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani da su sudovi pogrešno utvrdili činjenicu da nije stekao pravo vlasništva na spornom stanu.

34. U vezi sa apelantovim navodima da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud primjećuje da je članom 41. stav 2. Zakona, između ostalog, propisano da, ako su dva lica stekla neku stvar po istom pravnom osnovu, a nisu stekla pravo vlasništva na toj stvari, jače pravo ima lice kod kojeg se stvar nalazi. Dovodeći navedenu zakonsku odredbu u kontekst sa činjenicama predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da u konkretnom slučaju jače pravo na stan imaju tuženi u čijem je posjedu predmetni stan. Osim toga, Ustavni sud smatra argumentiranim i obrazloženja redovnih sudova da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta za primjenu odredaba člana 37. Zakona kojim je propisano pravo vlasnika stvari da tužbom traži povrat individualno određene stvari, budući da je nesporno utvrđeno da apelant nije postao vlasnik spornog stana. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

35. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke pri tome se, kako je već rečeno, pozivajući na relevantne zakonske odredbe a za takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra da su proizvoljna, već smatra da su u skladu sa standardima Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

36. Apelant, također, navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada u osporenim odlukama kojima je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za povrat u posjed stana na kojem nije stekao pravo vlasništva ne postoji ništa što bi ukazivalo na nepotpuno utvrđivanje činjeničnog stanja, odnosno pogrešnu primjenu materijalnog prava, a obrazloženja osporenih odluka sadrže jasne i logične razloge za odlučenje.

38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3311/09 (Z. O.) | Sudska praksa | Aktio